Martin Puchner : Pisani svijet & Kultura - nova svjetska povijest
Neobičan i rijedak interes, rad profesora Martina Puchnera, predavača engleske i komparativne književnosti na Sveučilištu Harvard, prepoznat je u svjetskim razmjerima. I kao autora antologije svjetske književnosti u šest svezaka („Norton Anthology of World Literature“), i kao voditelja otvorenog kolegija na daljinu HarvardX MOOC, na kojemu studentima diljem svijeta predstavlja četiri tisuće godina književnosti. Prijevodom na hrvatski jezik dviju njegovih značajnih knjiga - "Pisani svijet" i "Kultura - nova svjetska povijest", u izdanju Naklade Ljevak u Zagrebu, sada je približen i našemu čitateljstvu.
Riječ je o knjigama koje istražuju početke ljudske pismenosti i ljudske kulture i koje temeljitim i istraživačkim pristupom doslovno putuju za tragovima tih pra-dokumenata, dolazeći pri tome do novih znanja i spoznaja, koje na živ, argumentiran, logičan i analitičan način uspostavljaju nove teze i nove poglede na ono što čini i oblikuje ljudsku civilizaciju, konkretne ljude koji su, nerijetko, nadahnuti pročitanim knjigama, inicirali važne povijesne događaje.
Pisani svijet
Pisani svijet
U prvoj knjizi „Pisani svijet – kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju“ taj pedantni i ustrajni proučavatelj, svjetski putnik i tragač uspostavlja jasan i fascinantan okvir koji svjedoči o tome kako pripovijesti, književni narativi, veoma izravno i gotovo doslovno utječu - odnosno kako su barem do sada utjecali, na oblikovanje ljudske povijesti.
Njegov impresivno širok poduhvat ima za cilj jedno duboko i minuciozno putovanje kroz vrijeme i prostor, a otpočinje oko 2100. godina prije Krista, s prvim pričama o Gilgamešu zabilježenim klinastim pismom na području Mezopotamije, odnosno današnjeg Iraka, da bi potom krenuo put Jeruzalema, tragom najstarijih izvora hebrejske Biblije (kojima se datira u vrijeme oko 1000. pr. Kr.), i potom dalje prema Grčkoj, odnosno prema Homerskim pričama o Trojanskom ratu (oko 800. pr. Kr.), i tako dalje. Za svoj neizravan cilj imaju i posredno sugerirati - u vrijeme kada svijet digitalnoga i trodimenzionalnih slika gotovo bi se moglo kazati snagom imbecilne, slatkorječive i narcisoidne maloumnosti sveprisutno diskreditira i poništava svijet pisanoga znanja i imaginacije, kreacije čovjekova duha - kako zapravo ogroman dio onoga za što ljudski svijet vjeruje da danas on sam jest, kao i nasljeđe za koje drži kako ga posjeduje, duguje svijetu pripovijedanoga i pisane riječi.
U svome temelju istraživački, propedeutički to jest edukativan, vođen radoznalošću i idejom otkrivanja tajnih i pozadinskih niti koje su velike i značajne dokumente, tekstove, književnost - odnosno pripovijesti, vezivale sa također velikim i značajnim povijesnim ličnostima (koje su pak nerijetko pokretale značajne povijesne događaje nadahnute i inspirirane, vođene očaranošću tim tekstovima), ovaj značajan poduhvat profesora Martina Puchnera u sebi također sadrži i moment viteštva.
Uzbudljive su ovo knjige, s kojima se putuje iz povijesne epizode u epizodu, a pri tome s osjećanjem nevjerojatnih isprepletenosti udaljenih vremena, činjenice kako se ljudsko znanje i napredak nikada ne odvijaju pravocrtno, već su dio kružnoga razvoja koji se neprekidno obnavlja i nadahnuje onim prošlim.
Primjerice, od Aleksandra Makedonskog koji je svoje osvajačke poduhvate u Aziji vodio nošen na krilima imaginacije potaknute čitanjem Homerove „Ilijade“ koju je držao na svome uzglavlju, pa sve do Vladimira Uljanova Lenjina, koji je vlastito nadahnuće i motivaciju, kao i mnogi drugi revolucionari na drugim dijelovima zemljine kugle (poput Mao Ce Tunga u Kini, Ho Ši Mina u Vijetnamu ili Fidela Castra na Kubi) pronašao u malenoj, obima od svega dvadeset i tri stranice, no povijesno dokazano čudesno zapaljivoj knjižici Marxa i Engelsa „Komunistički manifest“, prvi put tiskanoj 1848. godine, i tako dalje.
Viteštvo je to jednako onome kakvoga u sebi na tih, nevidljiv način podrazumijeva i zbiljska književnost – izraženo kao gesta obrane plemenitosti, duha, znanja, kreacije, pred uvijek novim i prijetećim povijesnim valovima barbarstva, kojima je uništenje onoga što je izvor visokih ljudskih nadahnuća i motivacija, dostignuća i snova, uvijek i nanovo jednak i sveti cilj, zadaća.
S time da - treba to naglasiti, inteligencija i znanje profesora Puchnera ne dopuštaju mu stvari gledati niti tumačiti na crno/bijeli način, pa premda će na svojim putovanjima ići doslovno za povijesnim tragovima, i pripovijesti o ratovima, civilizacijama, kulturama, pismima i drugome, do kojih će stizati, iznositi do potankosti njihovih detalja (da, ovo su knjige koje zahtijevaju dosta vremena i strpljivosti od svojih čitatelja), istovremeno on će to činiti nerijetko i sa ironijskim odmakom, humorno kritičkim autorskim komentarima, ne idealizirajući, odnosno pazeći na zbiljske težine, uzročno posljedične veze povijesnih okvira što su ih pojedini događaji uspostavljali u realnome tijeku vremena, a viđeno s distancom današnjih perspektiva.
Ilustracije radi, kazati će kako Aleksandar Makedonski kojemu je Homer oblikovao pogled na svijet, zbog čega je i stigao u Aziju „proživjeti priče i Trojanskom ratu“, uživjevši se u lik Ahileja i poistovjetivši se s njegovom hrabrosti u boju „nije prestajao izigravati Ahileja“. To je izigravanje Aleksandra Makedonskog bilo do te mjere doslovno da je on pri osvajanju Gaze, ubivši tamošnjeg vođu, vukao njegovo tijelo oko grada, upravo kao što je Ahilej u Homerovoj priči o Trojanskome ratu, čije postojanje dugujemo nepoznatom pisaru, vukao Hektorovo.
Uzbudljive su ovo knjige, s kojima se putuje iz povijesne epizode u epizodu, a pri tome s osjećanjem nevjerojatnih isprepletenosti udaljenih vremena, činjenice kako se ljudsko znanje i napredak nikada ne odvijaju pravocrtno, već su dio kružnoga razvoja koji se neprekidno obnavlja i nadahnuje onim prošlim, pri čemu su borbe i neizvjesnosti, osobne žrtve i izloženosti, nadziranja i kontrole, monopoli i ratovi, ucjene i ustrajnosti, cenzure i zabrane dio svekolike ljudske priče, naročito kada je riječ o znanju i knjigama, pismenosti i literaturi.
Nakon pripovijesti o Budi i Konfuciju, Sokratu i Isusu slijedi pripovijest o prvom velikom romanu u svjetskoj povijesti, „Pripovijest o Genjiju“, kojega je napisala japanska dvorska dama Murasaki Shikibu, oko 1000. godine naše ere, a za kojega profesor Puchner kaže kako je „zamršeno pripovjedno tkanje velike elegancije i dubine“, nadahnuto usvajanjima koje je Japanska kultura preuzimala od kineske - upravo kao što je Rim usvajao grčku kulturu (ovaj je japanski roman približen zapadnjačkoj svijesti prijevodom na engleski jezik tek u dvadesetom stoljeću, gotovo tisuću godina nakon što je tekst izvorno napisan).
Dugo je vremena naša civilizacija vjerovala kako je pak autobiografsko pismo vrst teksta kojega prepoznajemo tek negdje u vremenu života Svetoga Augustina, i nastanka njegovih kasno antičkih „Ispovijesti“, kojima bilježi svoje obraćenje na kršćanstvo, no autor nas ovih knjiga uvjerava kako su iskreni i raskalašeni dnevnici ove japanske spisateljice naslovljeni „Zapisci pod uzglavljem“ prvi do sada poznat primjer takvog autorskog izričaja, kakav štoviše nije bio usamljen, već je u njeno doba i u njenom staležu i rodu općenito bio u modi.
Knjiga „Pisani svijet“ putuje dalje preko priče o Šeherezadi i „Tisuću i jedne noći“, preko Bagdada i Kaira do Istambula i Orhana Pamuka, pa potom iz srednjovjekovnoga arapskoga svijeta ka renesansnoj Europi i Gutenbergu, prikazujući odnos crkve i tiska. Važna je priča o Martinu Lutheru i o tome kako se je dogodio važan obrat u povijesti čovječanstva upravo zbog činjenice da je izum tiska i brzo širenje otisnutoga teksta pružilo priliku autoru teksta (kao što je to bilo u slučaju pisanog angažmana protiv katoličkih, ne odviše uglednih običaja, kritički nastrojenog Luthera) da zadobije do tada nezamisliv autoritet, koji je bio sposoban ugroziti do tada neupitne autoritete (u Lutherovu slučaju samoga Svetog oca Papu, a kasnije - povijest je pokazala, a Martin Puchner pisao je dakako i o tome, velike političke vođe, državnike koji su zavodili samovolju uz nesagledive posljedice i žrtve, poput primjerice Staljina koji je u Sovjetskom savezu u vrijeme svoje diktature nadzirao i književnu proizvodnju, pa su pjesnici poput Ane Ahmatove bili prinuđeni ne tiskati svoja djela, već ih učiti napamet ili eventualno širiti ih tiskanjem samizdata, a čemu je također posvećeno jedno interesantno poglavlje ove knjige).
No autor se bavio i majanskim glifovima, drevnim svijetom Inki i Maja koje su imale svoje pismo i knjige, a sve je to povezano sa španjolskom inkvizicijom i spaljivanjem knjiga, a potom se morao dulje zadržati na španjolskom poluotoku kasnijom pričom o nastanku „Don Quijotea". Slavni autor ovoga romana želio je biti vojnik, pa je Miguel de Cervantes sudjelovao u čuvenoj Bitci kod Lepanta, 1571., u dobi od dvadeset i četiri godine, gdje je ostao bez lijeve ruke. No nesretnoga su Cervantesa i brata mu oteli, pri povratku kući sa grčkoga mora sjevernoafrički pirati i odveli u zarobljeništvo u Alžir, gdje je proveo pet godina (kojima je prethodilo pet godina ratovanja). Kada se je konačno nakon desetljeća izbivanja vratio kući, pisac je ponovno završio u zatvoru - ovoga puta u Španjolskoj je optužen za prevaru države u plaćanju poreza… A sve to prethodilo je pisanju mnogih važnih djela, među kojima je i roman koji se drži „stupom europske kulture“.
Knjiga „Pisani svijet“ koju je s engleskoga prevela Snježana Husić (a koja se kasnije prirodno prelijeva u knjigu „Kultura, nova svjetska povijest“ čiji prijevod zahvaljujemo Vedranu Pavliću) donosi još poglavlja o afričkoj ranoj književnosti – riječ je o djelu „Ep o Sundiati“, još jednoj temeljnoj pripovijesti koja je do naših dana opstala kao usmena književnost. Junak epa, Sundiata - nismo sigurni je li uistinu postojao, kao što nismo sigurni je li postojao Gilgameš ili Mojsije, a u epu se, kao i u drugim temeljnim tekstovima, prikazuje kako junak kojega su naizgled svladali teški protivnici, ustaje i prihvaća izazov, pa poput Odiseja Sundiata prolazi kroz iskustvo izgnanstva i lutanja, što je pripovijest koja ima podudarnosti i sa izgnanstvom židovskog naroda.
Pogled autora na koncu se ipak zaustavio na temi postkolonijalne književnosti, da bi se u knjizi „Kultura, nova svjetska povijest“ nastavio na pitanja koja se tiču toga kako djeluje kultura.
Kultura – nova svjetska povijest
Kultura
Puchnerov interes je fokusiran na načine na koje djeluje živo tkivo povijesti kulture, koju autor vidi kao vrst međuigre koja se odvija između pohranjivanja, gubitaka i ponovnih pronalazaka, a koji su pak često praćeni pogreškama. Autor će zamijetiti kako je to jedan aspekt prijenosa kulture, dok je drugi aspekt interakcija između kultura, koja se opet često odvija posredstvom ratova i invazija, trgovina i putovanja, što rezultira stvaranjem novih kulturnih oblika.
Martina Puchnera naročito zanimaju interesantni primjeri, on će to nazvati kulturnog posuđivanja, čime se donekle bavio i u knjizi „Pisani svijet“, a što će ovdje detaljnije razraditi, pokazujući kako su nesporazumi koji su se pri takvim posuđivanjima javljali bili produktivni i dovodili su do novih oblika znanja i stvaranja značenja.
Susreti kultura često su na žalost dovodili i do uništenja, krađa, nasilja, naročito pri usponu europskih kolonijalnih carstava. Današnji svijet više nego ikada, zahvaljujući internetu, sve ljudske kulture neprestano dovodi u kontakte. Kako prof. Puchner kaže, kultura nije nešto što se posjeduje, nego nešto što predajemo kako bi je drugi mogli koristiti na vlastiti način; kultura je projekt recikliranja golemih razmjera u kojemu pomoću malenih fragmenata iz prošlosti nastaju novi i neočekivani načini stvaranja značenja.
Dakle, knjiga „Kultura – nova svjetska povijest“ također je jedno, ponovno nedvojbeno uzbudljivo putovanje kroz povijest, od Staroga Egipta - na primjeru kojega autor pokazuje tijesnu vezu između umjetnosti i religije, odnosno sugerira svijest o konstruktu, neprirodnosti distinkcije između religije i umjetnosti kakvu suvremeno doba nameće modernome shvaćanju, preko interesantne pripovijesti o Platonu i njegovu sukobu s grčkim umjetnostima, Platonovu prvotnome pozivu dramatičara, odabiru filozofije i Sokrata kao učitelja, ali i oblikovanju filozofskoga mišljenja na temelju prijašnjih, umjetničkih iskustava, preko pripovijesti o svjedočenju sedamnaestogodišnjeg Plinija Mlađeg propasti Pompeja, pa, nizom mnogih drugih pripovijesti (knjige su ovo koje se čitaju polako, i možda ne uvijek jednako usredotočeno...), do grafika i ilustracija za knjige Albrechta Dürera itd.
Nemoguće je pobrojati sve kulturno, povijesno, civilizacijski važne činjenice, naročito one vezane uz svijet drevnih i dalekih kultura i znanja, kojima se je profesor Puchner u ove dvije knjige bavio. Njima je prilazio na način povlaštena svjedoka, koji kao da nije samo bio na mjestima koja je proučavao, već kao i da se je osobno nalazio, spustio u vremena odvijanja događaja i djela koja je istraživao – u toj je mjeri je do u potankosti nijansi razvijen i minuciozan njegov pristup.
Zanimljivo je kako je nastao Dürerov čuveni drvorezni prikaz nosoroga, simpatičnoga čudovišta, o kojemu su mu zadivljeno pričali moreplovci i trgovci koji su se vratili s Dalekoga Istoka, a koje oko europskoga čovjeka još nije bilo ugledalo, pa je slikar tu novu vrstu životinje narisao prema opisima ushićenih očevidaca, ali i prema vlastitoj imaginaciji.
Rezultat je, kako znamo, bio impresivan, a ova knjiga piše i o mnogim drugim impresivnim djelima svjetske kulture, primjerice o najvažnijem epu portugalske književnosti, „Luzitanci“, odnosno o njegovu autoru Luís de Camõesu, moreplovcu koji je, nakon što je doživio brodolom negdje na Južnom kineskom moru, te kao jedan od rijetkih preživjelih ostao bez supruge i cjelokupne imovine, odlučio u književnome djelu opisati nova svjetska otkrića, putovanja svojega sunarodnjaka Vasca da Game i otkriće Indije, za što su mu kao uzor poslužili epovi Homera i Vergilija…
Uz brojna druga poglavlja, na koncu je knjige „Kultura, nova svjetska povijest“ i autorov epilog pod nazivom „Hoće li 2114. godine postojati knjižnica?“. Ondje će autor zamijetiti kako drevna djela o kojima je pisao „nose u sebi vrijednosti i nepravde svojih povijesnih razdoblja“, i kako „smatrati ih vrijednima očuvanja i prihvatiti ih kao dio zajedničke kulturne baštine ne traži od nas da se slažemo s vrijednostima njihova doba ili da ih izdvajamo kao moralne uzore koje treba oponašati ovdje i sada.“
Riječ kultura posuđena je iz agronomije, a autor napominje kako to nije slučajno, jer je kultura prošlosti tlo na kojemu niču nove kulture. U uzburkanim vremenima u kojima živimo, zaključit će autor, pitanja očuvanja, prenošenja i stvaranja kultura bit će sve aktualnije…
Na kraju, napomenimo i kako je nemoguće pobrojati sve kulturno, povijesno, civilizacijski važne činjenice, naročito one vezane uz svijet drevnih i dalekih kultura i znanja, kojima se je profesor Puchner u ove dvije knjige bavio. Njima je prilazio na način povlaštena svjedoka, koji kao da nije samo bio na mjestima koja je proučavao, već kao i da se je osobno nalazio, spustio u vremena odvijanja događaja i djela koja je istraživao – u toj je mjeri je do u potankosti nijansi razvijen i minuciozan njegov pristup. No on od čitatelja traži samo jedno – da se, lišen ambicija (jer sve nemilice padaju pred impozantnošću ovakvoga teksta) prepusti ovim pripovijestima i uživa u njima, naročito onima koje osobno doživi interesantnijima, otkrivajući nove impresije i znanja.
Uistinu, kada se pojave ovako rijetke i značajne knjige i ne preostaje drugo nego čitati ih, jer nas samo njihovo postojanje na to obvezuje. Golemost truda uloženog u njihov nastanak i rezultati proizašli iz njega, u obliku ovako konzistentno povezanih i interesantno prepričanih znanja, koja upravo stoga jer se bave udaljenim temeljima, izvorištima, na jedan način uvijek iznova, u svojoj logičnosti i transparentnosti izmiču ljudskome doživljaju i mogućnostima shvaćanja, približavanje suvremenom umu i oku vremenski veoma udaljenih epoha i događaja, naprosto potražuje svoj dio reciprociteta koji će se, poput odjeka, pojaviti kao čitateljska reakcija s druge strane.
A to se dakako već uvelike događa u svijetu, i evo sada također i u Hrvatskoj, dodatno pojačano gostovanjem autora ovih vrijednih naslova aktualnome Zagreb book festivalu.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Pisani svijet : Kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju
- Prijevod: Snježana Husić
- Naklada Ljevak 09/2024.
- 360 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533557939
- Cijena: 25.90 eur
U 'Pisanom svijetu' Martin Puchner nas vodi na izvanredno putovanje kroz vrijeme i oko svijeta kako bi otkrio kako su priče i književnost stvorile svijet kakav danas poznajemo. Kroz šesnaest temeljnih tekstova odabranih iz tisućljetne povijesti svjetske književnosti, autor pokazuje čitatelju kako je pisanje nadahnulo uspon i pad carstava i nacija, iskru filozofskih i političkih ideja i rađanje religijskih uvjerenja.
Kultura : Nova svjetska povijest
- Prijevod: Vedran Pavlić
- Naklada Ljevak 03/2025.
- 327 str., meki uvez
- ISBN 9789533558615
- Cijena: 29.90 eur
Martin Puchner u svojoj knjizi 'Kultura – nova svjetska povijest' tvrdi da je priča o globalnim civilizacijama zapravo priča o miješanjima, dijeljenjima i posuđivanjima. Umjetničke forme stoljećima su se ispreplitale među kontinentima, stvarajući umjetnička remek-djela. Putujući kroz antičku Grčku, Indiju, Kinu u doba dinastije Tang i brojna druga razdoblja, čitatelj otkriva sjecišta koja nisu samo nadahnula humanističke znanosti nego su nas i oblikovala kao ljude.