Martin Puchner : Pisani svijet & Kultura - nova svjetska povijest

Neobičan i rijedak interes, rad profesora Martina Puchnera, predavača engleske i komparativne književnosti na Sveučilištu Harvard, prepoznat je u svjetskim razmjerima. I kao autora antologije svjetske književnosti u šest svezaka („Norton Anthology of World Literature“), i kao voditelja otvorenog kolegija na daljinu HarvardX MOOC, na kojemu studentima diljem svijeta predstavlja četiri tisuće godina književnosti. Prijevodom na hrvatski jezik dviju njegovih značajnih knjiga - "Pisani svijet" i "Kultura - nova svjetska povijest", u izdanju Naklade Ljevak u Zagrebu, sada je približen i našemu čitateljstvu.

Riječ je o knjigama koje istražuju početke ljudske pismenosti i ljudske kulture, i koje temeljitim i istraživačkim pristupom doslovno putuju za tragovima tih pradokumenata, dolazeći pritom do novih znanja i spoznaja, koje na živ, argumentiran, logičan i analitičan način uspostavljaju nove teze i nove poglede na ono što čini i oblikuje ljudsku civilizaciju, konkretne ljude koji su, nerijetko nadahnuti pročitanim knjigama, inicirali važne povijesne događaje.

Pisani svijet Puchner Martin

U prvoj knjizi „Pisani svijet – kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju“ taj pedantni i ustrajni proučavatelj, svjetski putnik i tragač uspostavlja jasan i fascinantan okvir koji svjedoči o tome kako pripovijesti, književni narativi, veoma izravno i gotovo doslovno utječu – odnosno, kako su barem do sada utjecali – na oblikovanje ljudske povijesti.

Njegov impresivno širok poduhvat ima za cilj jedno duboko i minuciozno putovanje kroz vrijeme i prostor, a otpočinje oko 2100. godina prije Krista, s prvim pričama o Gilgamešu zabilježenim klinastim pismom na području Mezopotamije, odnosno današnjeg Iraka, da bi potom krenuo put Jeruzalema, tragom najstarijih izvora hebrejske Biblije (kojima se datira u vrijeme oko 1000. pr. Kr.), i potom dalje prema Grčkoj, odnosno prema Homerskim pričama o Trojanskom ratu (oko 800. pr. Kr.), i tako dalje. Za svoj neizravan cilj imaju i posredno sugerirati – u vremenu kada svijet digitalnoga i trodimenzionalnih slika, gotovo bi se moglo reći, snagom imbecilne, slatkorječive i narcisoidne maloumnosti sveprisutno diskreditira i poništava svijet pisanoga znanja, imaginacije i kreacije čovjekova duha – kako zapravo ogroman dio onoga za što ljudski svijet vjeruje da danas on sam jest, kao i nasljeđe za koje drži da ga posjeduje, duguje svijetu pripovijedanja i pisane riječi.

U svome temelju istraživački, propedeutički, to jest edukativan, vođen radoznalošću i idejom otkrivanja tajnih i pozadinskih niti koje su velike i značajne dokumente, tekstove, književnost – odnosno pripovijesti – vezivale s također velikim i značajnim povijesnim ličnostima (koje su pak, nerijetko, pokretale značajne povijesne događaje, nadahnute i inspirirane, vođene očaranošću tim tekstovima), ovaj značajan poduhvat profesora Martina Puchnera u sebi također sadrži i moment viteštva.

Uzbudljive su ovo knjige, s kojima se putuje iz povijesne epizode u epizodu, uz osjećaj nevjerojatne isprepletenosti udaljenih vremena i spoznaju da se ljudsko znanje i napredak nikada ne odvijaju pravocrtno, već su dio kružnog razvoja koji se neprekidno obnavlja i nadahnjuje prošlim. 

Primjerice, od Aleksandra Makedonskog koji je svoje osvajačke poduhvate u Aziji vodio nošen na krilima imaginacije potaknute čitanjem Homerove „Ilijade“ koju je držao na svome uzglavlju, pa sve do Vladimira Uljanova Lenjina, koji je vlastito nadahnuće i motivaciju, kao i mnogi drugi revolucionari na drugim dijelovima zemljine kugle (poput Mao Ce Tunga u Kini, Ho Ši Mina u Vijetnamu ili Fidela Castra na Kubi) pronašao u malenoj, obima od svega dvadeset i tri stranice, no povijesno dokazano čudesno zapaljivoj knjižici Marxa i Engelsa „Komunistički manifest“, prvi put tiskanoj 1848. godine, i tako dalje.

Viteštvo je to jednako onome kakvo u sebi, na tih i nevidljiv način, podrazumijeva i zbiljska književnost – izraženo kao gesta obrane plemenitosti, duha, znanja i kreacije pred uvijek novim i prijetećim povijesnim valovima barbarstva, kojima je uništenje onoga što je izvor visokih ljudskih nadahnuća i motivacija, dostignuća i snova, uvijek iznova jednak i sveti cilj, zadaća.

S time da – treba to naglasiti – inteligencija i znanje profesora Puchnera ne dopuštaju mu stvari gledati niti tumačiti na crno/bijeli način, pa premda će na svojim putovanjima ići doslovno za povijesnim tragovima, i pripovijesti o ratovima, civilizacijama, kulturama, pismima i drugome, do kojih će stizati, iznositi do potankosti njihovih detalja (da, ovo su knjige koje zahtijevaju dosta vremena i strpljivosti od svojih čitatelja), istovremeno on će to činiti nerijetko i s ironijskim odmakom, humorno kritičkim autorskim komentarima, ne idealizirajući, odnosno pazeći na zbiljske težine, uzročno-posljedične veze povijesnih okvira što su ih pojedini događaji uspostavljali u realnome tijeku vremena, a viđeno s distancom današnjih perspektiva.

Ilustracije radi, kazat će kako Aleksandar Makedonski, kojemu je Homer oblikovao pogled na svijet – zbog čega je i stigao u Aziju „proživjeti priče i Trojanskom ratu“, uživjevši se u lik Ahileja i poistovjetivši se s njegovom hrabrošću u boju – „nije prestajao izigravati Ahileja“. To je izigravanje Aleksandra Makedonskog bilo do te mjere doslovno da je, pri osvajanju Gaze, ubivši tamošnjeg vođu, vukao njegovo tijelo oko grada, upravo kao što je Ahilej, u Homerovoj priči o Trojanskom ratu – čije postojanje dugujemo nepoznatom pisaru – vukao Hektorovo.

Uzbudljive su ovo knjige, s kojima se putuje iz povijesne epizode u epizodu, uz osjećaj nevjerojatne isprepletenosti udaljenih vremena i spoznaju da se ljudsko znanje i napredak nikada ne odvijaju pravocrtno, već su dio kružnog razvoja koji se neprekidno obnavlja i nadahnjuje prošlim. Pritom su borbe i neizvjesnosti, osobne žrtve i izloženosti, nadziranja i kontrole, monopoli i ratovi, ucjene i ustrajnosti, cenzure i zabrane – dio svekolike ljudske priče, osobito kada je riječ o znanju i knjigama, pismenosti i literaturi.

Nakon pripovijesti o Budi i Konfuciju, Sokratu i Isusu slijedi pripovijest o prvom velikom romanu u svjetskoj povijesti, „Pripovijest o Genjiju“, kojega je napisala japanska dvorska dama Murasaki Shikibu, oko 1000. godine naše ere, a za kojega profesor Puchner kaže kako je „zamršeno pripovjedno tkanje velike elegancije i dubine“, nadahnuto usvajanjima koje je Japanska kultura preuzimala od kineske – upravo kao što je Rim usvajao grčku kulturu (ovaj je japanski roman približen zapadnjačkoj svijesti prijevodom na engleski jezik tek u dvadesetom stoljeću, gotovo tisuću godina nakon što je tekst izvorno napisan).

Dugo je vremena naša civilizacija vjerovala kako je pak autobiografsko pismo vrst teksta koju prepoznajemo tek negdje u vremenu života Svetoga Augustina i nastanka njegovih kasnoantičkih „Ispovijesti“, kojima bilježi svoje obraćenje na kršćanstvo, no autor nas ovih knjiga uvjerava kako su iskreni i raskalašeni dnevnici ove japanske spisateljice, naslovljeni „Zapisci pod uzglavljem“, prvi do sada poznat primjer takvog autorskog izričaja, koji, štoviše, nije bio usamljen, već je u njeno doba, kao i u njezinu staležu i rodu, općenito bio u modi.

Knjiga „Pisani svijet“ putuje dalje preko priče o Šeherezadi i „Tisuću i jedne noći“, preko Bagdada i Kaira do Istanbula i Orhana Pamuka, pa potom iz srednjovjekovnoga arapskog svijeta prema renesansnoj Europi i Gutenbergu, prikazujući odnos crkve i tiska. Važna je priča o Martinu Lutheru i o tome kako se dogodio važan obrat u povijesti čovječanstva upravo zbog činjenice da je izum tiska i brzo širenje otisnutoga teksta pružilo priliku autoru (kao što je to bilo u slučaju pisanog angažmana protiv katoličkih, ne odviše uglednih običaja, kritički nastrojenog Luthera) da zadobije do tada nezamisliv autoritet, sposoban ugroziti do tada neupitne autoritete (u Lutherovu slučaju samoga Svetog oca, Papu, a kasnije – povijest je pokazala, a Martin Puchner pisao je dakako i o tome – velike političke vođe, državnike koji su zavodili samovolju uz nesagledive posljedice i žrtve, poput, primjerice, Staljina, koji je u Sovjetskom savezu u vrijeme svoje diktature nadzirao i književnu proizvodnju, pa su pjesnici poput Ane Ahmatove bili prinuđeni ne tiskati svoja djela, već ih učiti napamet ili eventualno širiti tiskanjem samizdata, čemu je također posvećeno jedno interesantno poglavlje ove knjige).

No autor se bavio i majanskim glifovima, drevnim svijetom Inka i Maja koje su imale svoje pismo i knjige, što je sve povezano sa španjolskom inkvizicijom i spaljivanjem knjiga, a potom se morao dulje zadržati na španjolskom poluotoku kasnijom pričom o nastanku „Don Quijotea". Slavni autor ovoga romana želio je biti vojnik, pa je Miguel de Cervantes sudjelovao u čuvenoj Bitci kod Lepanta, 1571., u dobi od dvadeset i četiri godine, gdje je ostao bez lijeve ruke. No nesretnoga su Cervantesa i brata mu oteli, pri povratku kući sa grčkoga mora sjevernoafrički pirati i odveli u zarobljeništvo u Alžir, gdje je proveo pet godina (kojima je prethodilo pet godina ratovanja). Kada se je konačno nakon desetljeća izbivanja vratio kući, pisac je ponovno završio u zatvoru - ovoga puta u Španjolskoj je optužen za prevaru države u plaćanju poreza… A sve to prethodilo je pisanju mnogih važnih djela, među kojima i romana koji se drži „stupom europske kulture“.

Knjiga „Pisani svijet“, koju je s engleskoga prevela Snježana Husić (a koja se kasnije prirodno prelijeva u knjigu „Kultura, nova svjetska povijest“ čiji prijevod zahvaljujemo Vedranu Pavliću) donosi još poglavlja o afričkoj ranoj književnosti. Riječ je o djelu „Ep o Sundiati“, još jednoj temeljnoj pripovijesti koja je do naših dana opstala kao usmena književnost. Junak epa, Sundiata, nije sigurno je li uistinu postojao, kao što nismo sigurni je li postojao Gilgameš ili Mojsije, a u epu se, kao i u drugim temeljnim tekstovima, prikazuje kako junak, kojega su naizgled svladali teški protivnici, ustaje i prihvaća izazov, pa poput Odiseja, Sundiata prolazi kroz iskustvo izgnanstva i lutanja, što je pripovijest koja ima podudarnosti i s izgnanstvom židovskog naroda.

Autorov pogled na koncu se ipak zaustavio na temi postkolonijalne književnosti, da bi se u knjizi „Kultura, nova svjetska povijest“ nastavio na pitanja koja se tiču djelovanja kulture.

Kultura Puchner Martin

Puchnerov interes usmjeren je na načine na koje djeluje živo tkivo povijesti kulture, koju autor vidi kao vrstu međuigre što se odvija između pohranjivanja, gubitaka i ponovnih pronalazaka, a koji su često praćeni pogreškama. Autor primjećuje da je to jedan aspekt prijenosa kulture, dok je drugi aspekt interakcija među kulturama, koja se opet često odvija posredstvom ratova i invazija, trgovine i putovanja, što rezultira stvaranjem novih kulturnih oblika.

Martina Puchnera posebno zanimaju zanimljivi primjeri onoga što naziva kulturnim posuđivanjem, čime se djelomično bavio i u knjizi „Pisani svijet“, a što će ovdje detaljnije razraditi, pokazujući kako su nesporazumi koji su se javljali pri takvim posuđivanjima bili produktivni te su dovodili do novih oblika znanja i stvaranja značenja.

Susreti kultura često su, nažalost, dovodili i do uništenja, krađa i nasilja, osobito tijekom uspona europskih kolonijalnih carstava. Današnji svijet, zahvaljujući internetu, više nego ikada prije neprestano dovodi sve ljudske kulture u kontakt. Kako prof. Puchner kaže, kultura nije nešto što se posjeduje, nego nešto što predajemo kako bi je drugi mogli koristiti na vlastiti način; kultura je projekt recikliranja golemih razmjera u kojemu pomoću malenih fragmenata iz prošlosti nastaju novi i neočekivani načini stvaranja značenja.

Dakle, knjiga „Kultura – nova svjetska povijest“ također je jedno, ponovno nedvojbeno uzbudljivo putovanje kroz povijest, od Staroga Egipta – na primjeru kojega autor pokazuje tijesnu vezu između umjetnosti i religije, odnosno sugerira svijest o konstruktu, neprirodnosti distinkcije između religije i umjetnosti kakvu suvremeno doba nameće modernome shvaćanju, preko interesantne pripovijesti o Platonu i njegovu sukobu s grčkim umjetnostima, Platonovu prvotnome pozivu dramatičara, odabiru filozofije i Sokrata kao učitelja, ali i oblikovanju filozofskoga mišljenja na temelju prijašnjih, umjetničkih iskustava, preko pripovijesti o svjedočenju sedamnaestogodišnjeg Plinija Mlađeg o propasti Pompeja, a zatim, nizom mnogih drugih pripovijesti (knjige su ovo koje se čitaju polako i možda ne uvijek jednako usredotočeno...), vodi nas do grafika i ilustracija za knjige Albrechta Dürera itd.

Nemoguće pobrojati sve kulturne, povijesne i civilizacijski važne činjenice, osobito one vezane uz svijet drevnih i dalekih kultura i znanja kojima se profesor Puchner u ove dvije knjige bavio. Njima je pristupao kao povlašteni svjedok, koji nije samo bio na mjestima koja je proučavao, već kao da se je osobno nalazio i spuštao u vremena odvijanja događaja i djela koja je istraživao – u toj je mjeri do u potankosti nijansi razvijen i minuciozan njegov pristup. 

Zanimljivo je kako je nastao Dürerov čuveni drvorezni prikaz nosoroga, simpatičnoga čudovišta o kojemu su mu zadivljeno pričali moreplovci i trgovci koji su se vratili s Dalekoga Istoka, a koje oko europskoga čovjeka još nije bilo ugledalo, pa je slikar tu novu vrstu životinje narisao prema opisima ushićenih očevidaca, ali i prema vlastitoj imaginaciji.

Rezultat je, kako znamo, bio impresivan, a ova knjiga piše i o mnogim drugim značajnim djelima svjetske kulture. Primjerice, o najvažnijem epu portugalske književnosti, „Luzitanci“, odnosno o njegovu autoru Luís de Camõesu, moreplovcu koji je, nakon što je doživio brodolom negdje na Južnom kineskom moru te kao jedan od rijetkih preživjelih ostao bez supruge i cjelokupne imovine, odlučio u književnome djelu opisati nova svjetska otkrića, putovanja svojega sunarodnjaka Vasca da Game i otkriće Indije, za što su mu kao uzor poslužili epovi Homera i Vergilija…

Uz brojna druga poglavlja, na kraju knjige „Kultura, nova svjetska povijest“ nalazi se i autorov epilog pod nazivom „Hoće li 2114. godine postojati knjižnica?“. Ondje autor primjećuje kako drevna djela o kojima je pisao „nose u sebi vrijednosti i nepravde svojih povijesnih razdoblja“ te kako „smatrati ih vrijednima očuvanja i prihvatiti ih kao dio zajedničke kulturne baštine ne traži od nas da se slažemo s vrijednostima njihova doba ili da ih izdvajamo kao moralne uzore koje treba oponašati ovdje i sada.“

Riječ kultura posuđena je iz agronomije, a autor napominje kako to nije slučajno, jer je kultura prošlosti tlo na kojemu niču nove kulture. U uzburkanim vremenima u kojima živimo, zaključit će autor, pitanja očuvanja, prenošenja i stvaranja kultura bit će sve aktualnije…

Na kraju, napomenimo kako je nemoguće pobrojati sve kulturne, povijesne i civilizacijski važne činjenice, osobito one vezane uz svijet drevnih i dalekih kultura i znanja kojima se profesor Puchner u ove dvije knjige bavio. Njima je pristupao kao povlašteni svjedok, koji nije samo bio na mjestima koja je proučavao, već kao da se je osobno nalazio i spuštao u vremena odvijanja događaja i djela koja je istraživao – u toj je mjeri do u potankosti nijansi razvijen i minuciozan njegov pristup. No on od čitatelja traži samo jedno – da se, lišen ambicija (jer sve nemilice pada pred impozantnošću ovakvoga teksta) prepusti ovim pripovijestima i uživa u njima, osobito u onima koje osobno doživi zanimljivijima, otkrivajući nove impresije i znanja.

Uistinu, kada se pojave ovako rijetke i značajne knjige, ne preostaje drugo nego ih čitati, jer nas samo njihovo postojanje na to obvezuje. Golemost truda uloženog u njihov nastanak i rezultati proizašli iz njega, u obliku ovako konzistentno povezanih i zanimljivo prepričanih znanja, koja se upravo zbog bavljenja udaljenim temeljima i izvorištima na neki način uvijek iznova, u svojoj logičnosti i transparentnosti, izmiču ljudskom doživljaju i mogućnostima shvaćanja. Približavanje suvremenom umu i oku vremenski vrlo udaljenih epoha i događaja naprosto zahtijeva svoj dio reciprociteta, koji će se, poput odjeka, pojaviti kao čitateljska reakcija s druge strane.

A to se, dakako, već uvelike događa u svijetu, a sada i u Hrvatskoj, dodatno pojačano gostovanjem autora ovih vrijednih naslova na aktualnom Zagreb book festivalu.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Martin Puchner

Pisani svijet : Kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju

• Prijevod: Snježana Husić
• Naklada Ljevak 09/2024.
• 360 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533557939
• Cijena: 25.90 eur
• Kupi knjigu!

U 'Pisanom svijetu' Martin Puchner nas vodi na izvanredno putovanje kroz vrijeme i oko svijeta kako bi otkrio kako su priče i književnost stvorile svijet kakav danas poznajemo. Kroz šesnaest temeljnih tekstova odabranih iz tisućljetne povijesti svjetske književnosti, autor pokazuje čitatelju kako je pisanje nadahnulo uspon i pad carstava i nacija, iskru filozofskih i političkih ideja i rađanje religijskih uvjerenja.

Martin Puchner

Kultura : Nova svjetska povijest

• Prijevod: Vedran Pavlić
• Naklada Ljevak 03/2025.
• 327 str., meki uvez
• ISBN 9789533558615
• Cijena: 29.90 eur
• Kupi knjigu!

Martin Puchner u svojoj knjizi 'Kultura – nova svjetska povijest' tvrdi da je priča o globalnim civilizacijama zapravo priča o miješanjima, dijeljenjima i posuđivanjima. Umjetničke forme stoljećima su se ispreplitale među kontinentima, stvarajući umjetnička remek-djela. Putujući kroz antičku Grčku, Indiju, Kinu u doba dinastije Tang i brojna druga razdoblja, čitatelj otkriva sjecišta koja nisu samo nadahnula humanističke znanosti nego su nas i oblikovala kao ljude.