Marguerite Yourcenar : Mishima ili vizija praznine

Slavna i poštovana francuska spisateljica Marguerite Yourcenar (1903.–1987.) svoj je čuveni esej o velikom japanskom piscu Yukiju Mishimi (1925. – 1970.) objavila kao malu zasebnu knjigu 1980. godine kod pariškog nakladnika Gallimard. Knjiga je i danas vrst literarnog događaja, pa je objava, prijevod na hrvatski jezik, svakako nešto čime se naša kultura obogaćuje, ostajući poput male dragocjenosti koja s vremenom ne blijedi, nego zasigurno još dobiva na značaju. 

Domaćoj je čitalačkoj publici djelo ove spisateljice dobro poznato, a svakako je, barem djelomice, poznato i djelo Yukija Mishime. Na hrvatski još ipak nije prevedena njegova romaneskna tetralogija „More plodnosti“ (1965 – 1970), kojoj je Yourcenar posvetila značajno poglavlje u ovoj maloj ali prelijepoj knjizi – eseju, teatralogija koju se općenito smatra Mishiminim remek djelom.

O Mishiminu se životu i smrti pisalo, jer je amblematičnost njegove figure ikonička i ostavlja traga i utjecaja na širi kolektiv. Čak su se i oni koji nemaju poseban interes za književnost osvrnuli prema njegovu djelu, pročitavši barem „Ispovijesti maske“ (1949.), kako bi se iz prve ruke uvjerili u ono o čemu su ponešto načuli, što su naslutili promatrajući Mishimine fotografije – cijeli taj konglomerat tema i aluzija koji njegovo ime prati i čini da i danas, dijelom s nelagodom, dijelom s neugaslom, voajerističkom radoznalosti pogled usmjerimo prema njemu, a zatim još izraženije – možda i s blagim zazorom ili nelagodom – od njega. Nasilje, homoerotizam, samoubojstvo, smrt, depresija i ludilo, ništavilo i praznina, otuđenost i usamljenost neke su od tema koje se povezuju s Mishimom, uz ono često ponavljano – naklonost drevnim japanskim tradicijama, ali i inovacijama modernog zapadnog svijeta, te druge kontradiktornosti koje prate takav tijek doživljaja – burna emotivnost i njeno potiskivanje koje prerasta u neku vrstu vojne stege i agresivnosti, nasilja koje vodi potpunoj dezintegraciji bića, i tako dalje…

Mnoge detalje o djelu i važnim životnim trenucima tog značajnog modernog japanskog pisca, čije je stvaralaštvo, po svemu sudeći, zaokruženije i ozbiljnije od šire predodžbe kojom ovdje trenutačno raspolažemo, podastire nam ovaj esej. Slavna se spisateljica približila ovom zadatku i upustila u njega, zasigurno osjećajući kao vrstu vlastite dužnosti – možda i duga i poštovanja, povezanosti koju je osjećala spram drevne kulture Japana, budizma s kojim je bila intimno povezana, te nekim starim i značajnim japanskim romanima koji su joj osobno bili iznimno važni (poput romana „Pripovijest o Genjiju“ japanske književnice Murasaki Shikibu) – da na djelo pisca s Dalekog Istoka, koje zaslužuje biti približeno zapadnim i svjetskim književnostima kao njihov integralni dio, čitalačkoj publici diljem svijeta još jednom, ili tek po prvi puta, skrene pažnju. 

Mishima i njegova mačka, 1948.

Njen esej i danas fascinira svojom literarnom ljepotom i umješnošću, briljantnošću stila, te je ponajprije literarni užitak per se, a tek potom i mjesto saznanja – ili dodatnih spoznaja – koje ćemo steći o djelu i životu pisca Yukija Mishime. Razlozi tome su mnogi, prije svega taj što je M. Yourcenar učenica i nasljednica škole lijepog i uzvišenog pisanja koje podrazumijeva „dikciju“, tonalitet, vrstu unutarnje harmonije što se ostvaruje kroz skriveno i nejasno objedinjenje etičkog i estetskog, znanja i ukusa, fine i odgojene „probranosti“ duha, pogleda i doživljaja. To je nešto što se ne doseže samo življenjem i odgojem, školovanjem u nekoj, za teme klasičnog duha i umjetnosti, naklonjenoj zajednici, nego i – ondje i onda kada to savjest zahtijeva – mudrim i zdravim otklonom od te iste zajednice. Tu ćemo školu prepoznati u mnogim odvažnim, ustrajnim i dosljednim rukopisima koji kroz vrijeme dolaze i ostaju u njegovu talogu iz različitih područja – filozofije, povijesti umjetnosti ili povijesti – ne nužno iz same književnosti.

I u rukopisima Hannah Arendt, primjerice, osjetit ćemo sličnu odvažnost i sličan „odgoj“, sličan mentalitet potreban da bi se – još i dodatno – umnost ženskog autora, s pozicije krajnje obespravljenosti i margine, odvaži odraziti i zaputiti stazom autorstva. Nužnost je, gotovo uvijek, ta koja na koncu presuđuje da određene stvari danas imamo zapisane, ukoričene u knjige i tekstove, bez kojih bi pejzaži naših kulturnih krajolika bili beznadno jednolični, takoreći mrtvi – dosadni. Snaga upisana u geste izražavanja određenih autora ujedno je i snaga otpora onome uvijek dominantnom, što je, poput nevidljive ali sve djelatne mreže, provučeno kroz društvena tkiva. Ta nas snaga privlači takvim tekstovima – ona sama već diše i proteže se između stoljeća, povezujući ih svojom trajnom krhkošću.

Život je utisnut u riječi i onda kada riječi ne stvaraju pripovijest koja teži doslovnosti. Život, sa svim tegobama postojanja, nerazumijevanja velike žene pisca kao što je bila Marguerite Yourcenar, preslikan je kao nevidljiva pozadinska slika, slikana na staklu, iza njenog zapisa – eseja o Yukiju Mishimi.

Jer zašto bi inače – i kako bi – jedan takav književni esej ostvarivao tako intenzivnu rezonancu u našim ušima, da nije te osobne spone koja nigdje i ničim nije naznačena. Tim više osjećamo da je autoricu ka Mishimi dovela strast osobnog prepoznavanja – preslikavanja tragične geste i uzvišena djela, što kao otvoreno, a zatamnjeno nebo puno oblaka zjapi nad svakim istinskim stvaraocem, onim koji je imao dovoljno odvažnosti stati oči u oči s vlastitom sudbinom. 

Ekskluzivnost umjetnosti plaćena je svojom stostruko uvećanom – u stvari, uvijek nenaplativom cijenom. Iz tog su razloga vrijedna umjetnička djela ili potplaćena, obezvrijeđena do mjere valjanja u blatu, ili im je cijena podignuta daleko u vis – u neprocjenjivost. Sredine nema, nema umjerenosti, jer ni životi umjetnika nisu odraz takve scenografije – sve, samo ne dosada – vrišteće amplitude povišenih strasti i beznađa, smrtonosni hici očajanja i ludila, u tren oka razmrskane trezvenosti.

Takav je bio život Y.M., takav i M.Y. – inicijali ovih pseudonima su isti, samo im je redoslijed obrnut, kao kod pogleda u ogledalo – desna strana stoji nasuprot lijevoj, lijeva nasuprot desnoj… Iz tog je razloga plod ovog susreta tako efektan – Yourcenar piše o književnosti i životu samo jednoga pisca, a čitatelj ima dojam da se je u njenim riječima koncentrirala mudrost i iskustvo čitavog univerzuma. 

Yukio Mishima, 1955. Snimio, Ken Domon

U vrijeme kada je osrednjost, mediokritetstvo postalo gotovo pravilo, gotovo nužnost, u svim sferama čovjekova izražavanja, napose onim intelekta i duha, kada se knjige tiskaju više nego ikada, ali je veliko pitanje kakve to knjige, za koga i zašto, te kada se, već samo iz ovih nekoliko razloga, valjamo u moru beznađa s osjećanjem kako realnost kakvu smo živjeli polako, ali sve izraženije, gubi svoju postojanost i kompas, objave ovakvih rijetkih i vrijednih knjiga predstavljaju jednu vrstu simboličkoga spasa. Takve su to knjige koje snagom svoje percepcije pred naš um podižu, rastvaraju – kao ponovno rasklopljene, a u stvari one iste, stare, veličanstvene horizonte, zbog čije prisutnosti život ne samo da postaje ljepši, nego i odvažniji, plemenitiji, te nanovo oživljena osjećanja dostojanstva vlastita postojanja – onog istog koje se tako rado i sveudilj gazi i poništava – reda radi, iz dosade, taštine, obijesti, puke duhovne neimaštine.

Trezvena i analitična, nimalo zanesena, već rudimentarna, no istovremeno i poetična, Yourcenar u ovom eseju razmatra cijeli niz pitanja vezanih uz književno stvaranje. Pri tome čini to s visokim samopouzdanjem i diskretnom suverenošću koja ne karakterizira samo njen ton, nego i ozbiljnost, postepenost, temeljitost, pronicljivost te, napose, visoku senzibiliziranost za teme umjetničkog pjesničkog oblikovanja i analize. Takva analiza ne ostaje samo pucanj u prazno – punina njena ostvarenja, odnosno, pogađanja u bit djela, nešto je što čitatelj naprosto osjeća – u protivnom, zijevao bi od dosade nad ispraznim i dosadnim razmahivanjem Yourcenarina autoriteta.

Međutim, ovo savršeno preklapanje njezina tumačenja s djelom – gdje riječi analize kao da sjedaju u utore praznina koje su ostale zjapiti između redova Mishimina djela, i koje su ovdje kako bismo im vlastitim čitanjem osobno upisali značenje – ono je što nerv naše radoznalosti i savršenog čitateljskog užitka vuče dalje. Biti vrhunski interpretator – poput glazbenika sposobnog da krotkom i čednom, umnom i razigranom lepršavosti oživi notni zapis, klavirsku skladbu jednog Mozarta – tome se radom i pomnosti može upinjati svatko. No dobro odnjegovano slušateljsko uho znat će osjetiti, zamijetiti razlike koje će onu savršenu jasnost kojoj se prepuštamo – onom jednom posebnom interpretatoru – svaku našu misao i pitanje utišati, prepustiti nas čistoj radosti koja dodiruje životnost, jednostavnost života, s onim aristokratskim što izvire baš iz takvog ozračja – ne iz snobovskog prenemaganja i patvorenosti.

Ključ, tajna takvog interpretatorstva, kakvoga je upravo primjer ova knjiga, leži prije svega u inteligenciji – u ovom slučaju interpretatorice M.Y..
 
Marguerite Yourcenar je temeljita, sve proučava iz korijena – taj nenapadni i nimalo zanemarujući segment njezine ličnosti za posljedicu ima gotovo znanstvenim uvidima oblikovane, minuciozne i kratke, oduševljavajuće eskapade na razne teme – od istočnjačkih religija i kršćanstva, kao i drevnih filozofskih učenja istočnjačkih, starogrčkih i rimskih, preko raznih drugih područja – povijesti umjetnosti, povijesti romana i drame, kao i pjesništva – pa sve do tema koje se tiču savršeno jasnih i temeljito ne samo prostudiranih pojmova i društvenih pojava kao što su, primjerice, fašizam i nacizam, i tako dalje.

Njen je um znanstven i racionalan, njegovo nagnuće ka spekulaciji potkrepljenoj studioznošću i znanjem, erudicijom, u jednoj samorazumljivoj, prirodnoj i elegantnoj gesti (ili njen prezir prema novinarskoj brzopletosti, šarlatanstvu, površnosti) nisu obilježje samo ovog ili drugih esejističkih radova, već općenito estetike njena teksta, i onih umjetničko literarnih.

Vezano uz spomenuti moment osobnog prepoznavanja M.Y. u Y.M. – autorici nije padalo na pamet to istaknuti; upravo obrnuto – ova gesta potpunog povlačenja „iza zavjese“, uloga tumača i interpretatora koji to jest zato što obavlja jednu vrst svoje zadaće, dužnosti koju osjeća spram djela Y.M., ostavlja nas u jednom respektu koji u nama nastavlja disati i nakon što se rastanemo s ovom knjigom, kojoj se uvijek ima smisla vratiti.

Na koncu Yourcenarine knjige o Mishimi, čitajući teško posljednje poglavlje, pitamo se kako objasniti potrebu M. Y. da u detalje opisuje obredni tijek Mishimina ritualnog odlaska s ovoga svijeta? Taj je opis surov i beznadan, upravo kao što je i sama činjenica umiranja, čovjekova napuštanja fizičkoga tijela. M. Y. tu nije željela učiniti ustupke našoj komociji, našem samozavaravanju. Dapače, baš kao i u svojim čuvenim romanima i pripovijetkama, u svojoj eshatološko-filozofsko-mističnoj misli, i ovdje je iskazala odlučnost i odvažnost u tome da, kada je riječ o ovoj prvoj i posljednjoj neprijatnoj temi kojom je bila zaokupljena – premda na posve drugačiji način – ide do kraja. Možda ne u mjeri u kojoj je to činio Yukio Mishima, ali svakako u jednoj, čak i za umjetnicu, romanopiskinju i pjesnikinju, ne tako svakidašnjoj mjeri.

Sprijateljiti se s vlastitom smrću bila je jedna od ideja i težnji Marguerite Yourcenar, o kojoj je nekad i govorila, a koja je prožela njeno literarno djelo svojom nevidljivom ali sveprisutnom niti – u protivnom, ne bi bilo jednog tako zadivljujućeg, svevremenskog romana kao što su „Hadrijanovi memoari“ (1951). 

Sada nas ova mala, a velika, knjiga poziva da se svemu tome možda ponovno okrenemo – kako misli i djelu Marguerite Yourcenar, tako i dijelovima ostavštine, rukopisu ovog velikog japanskog i svjetskog pisca, Yukija Mishime. 

Marguerite Yourcenar

Mishima ili vizija praznine

• Prijevod: Sanja Šoštarić
• Disput 10/2025.
• 152 str., meki uvez
• ISBN 9789532605228
• Cijena: 14.00 eur

Marguerite Yourcenar, briljantna čitateljica Mishime i znanstvenica s okom za kulturološke uloge fikcije, u eseju 'Mishima ili vizija praznine' razotkriva autorov život i politiku: njegovu naklonost zapadnoj kulturi, obiteljski život i njegovu homoseksualnost, njegove briljantne tekstove i njegovu pažljivo osmišljenu smrt. Ona stavlja oštricu svoje inteligencije u službu jedne takve ljudske pustolovine, čiju blizinu i neobičnost osjeća u isto vrijeme.