Eva von Redecker : Sloboda ostanka

Davne je 1952. godine u časopisu „Husmodern“ švedski klasik Stig Dagerman pisao o mogućnosti slobodnog stajanja pred silom smrti, usprkos odsutnosti vjere u onostrano, ali i o dugoročnom gubitku slobode koja proizlazi iz privilegiranog prava na vlastiti prostor. Dvije naoko oprečne opaske mogu poslužiti i kao uvodna bilješka za potrebe čitanja djela njemačke filozofkinje Eve von Redecker, izvorno objavljenog 2023., a čija potpisnica, također ateistica, ne isključuje mogućnost bivanja slobodnim (usprkos svijesti o vlastitoj smrtnosti), kao i mogućnost prostorne ugroze slobode (usprkos privilegiji kretanja). Potonje, dakle privilegija kretanja (kao privilegija slobodnog putovanja), osim što je društveno-političko i klasno pitanje, ničim nije dugoročno i apsolutno jamčeno, na što nas je podsjetilo „globalno zatvaranje“ izazvano pandemijom koronavirusa 2020.

No ono što u ovom slučaju valja promotriti kao nedovoljno promotrenu perspektivu – potaknutu motivom (ne)dolaska lastavica u proljeće – tiče se ništa manje važne slobode ostanka (nasuprot slobodi kretanja). Ili: slobode ostanka kao privilegije ništa manje od privilegije slobodnog putovanja svijetom, čija je ugroza za sada tek parcijalna (ratovi, ekološke katastrofe i sl.), no čiji potencijal ugroze jest apsolutan. Klimatske promjene, kao jedno od polazišta scenarija širenja područja rečene ugroze, upućuju na nužnost regresije rečenih sloboda (kretanja i ostanka), ne bi li time cijena koju imaju platiti budući naraštaji bila po njih podnošljivija. Sloboda ostanka – kao sloboda obilježena povratkom lastavica u proljeće – utoliko nalaže preispitivanje dominantnih društvenih kretanja u kasnom kapitalizmu, time i nužno udaljavanje od novovjekovnog koncepta posjedničkog individualizma (John Locke, Thomas Hobbes i dr.), tj. približavanje marksističkom konceptu ostvarivanja slobode Drugim.

Autorica, međutim, nalaže oprez od krajnosti, upozoravajući na varijantu utilitarizma kao djelovanja dirigiranog srećom većine, pritom misleći na tzv. longtermizam (William MacAskill, Nick Bostrom i dr.) koji nas, za sada pretežno hipotetski, uvodi u posthumanu epohu: u osnovi onu „evolucijsku“ epizodu koju popularna publicistika identificira i kao transhumanizam (usporediv s eugenikom). Drugim riječima, von Redecker je opredijeljena za društvenu dirigiranost srećom većine (koju možemo odrediti sinkronijski i dijakronijski), no u mjeri koja ne isključuje ukupnost ljudskosti, čime je sloboda podvrgnuta temporalizaciji, što znači da je sloboda ostanka ujedno određena sviješću o konačnosti. Iako smrt pretpostavlja kraj slobode, njeno je prihvaćanje oslobađajuće: ono je pretpostavka vladanja nad sobom utanačena u stoicizmu, upravo na tragu Dagermanova slobodnog stajanja pred silom smrti koje će, dvije godine poslije, završiti piščevim samoubojstvom.

Sloboda ostanka Redecker Eva von

Polazeći od ideje ostanka (nasuprot slobodi legitimiranoj u kretanju), autorica inzistira na premještanju slobode iz prostorne u vremensku dimenziju (fizikalno nekompetentno „razdvajanje“ dimenzija ovdje valja shvatiti kao ilustraciju), iz čega proizlazi zaključak da se sloboda ostvaruje u ispunjenom vremenu (naspram sadržajno praznoj besmrtnosti). Ključ je slobode time u provedbi djelovanja (ovdje se von Redecker poziva na egzistencijalistice Simone de Beauvoir i Hannah Arendt), kritizirajući kapitalizam koji je, prema suvremenom francuskom filozofu Pierreu Charbonnieru, čežnja za beskonačnošću. Budući je autorica usredotočena na agense i posljedice (ne)slobode, rečenoj čežnji pretpostavlja ono što Arendt opisuje kao natalnost – ponovno rođenje (ili ponovna rođenja), proizašlo iz žudnje za novim početkom (koji u tom smislu predstavlja oslobođenje, kao npr. kod prihvaćanja trans-identiteta). U tom je slučaju autorica, suprotno od prosvjetiteljske pozicije (John Locke, Jean-Jacques Rousseau i dr.), stava da se rađamo neslobodni (tragom feminističko-marksističke pozicije filozofkinje Angele Davis ili feminističke autorice Sophie Lewis).

Transpozicija individualnog u kolektivno oslobođenje, govorimo li o oslobođenju od režima (kao jedinom mogućem kolektivnom oslobođenju), pritom je moguće jedino generalnim štrajkom (riječima Waltera Benjamina), a što bismo mogli ilustrirati i recentnim događanjima u susjednoj Srbiji: parcijalni otpor može poljuljati, no ne i srušiti sustav; potpuna obustava rada, međutim, dovodi do urušavanja sustava, pada autokratskog režima, a potom i ponovne uspostave ekonomske ravnoteže na humanijoj osnovi.

Punina je vremena pretpostavka ispunjenog vremena, a razumijevanje ispunjenog vremena nužno je da bismo promotrili vrijeme punine: ono, naime, koje bi nas trebalo „dovesti“ do kultivacije zahvalnosti (riječima američke botaničarke Robin Wall Kimmerer) i, u konačnici, ekološkog oslobođenja – onog, naime, koje podrazumijeva moć/poredak majke kao pretpostavku slobode (autorica tvrdi kako je tu u nesporazumu s feministički kategoričkom negacijom stvaralačke moći/privilegije rađanja), pri čemu podsjeća, pozivajući se na talijansku filozofkinju Luisu Muraro, na dvije egzistencijalno esencijalne činjenice koje proizlaze iz pojma majka – to su samo rođenje i jezik. Patrijarhat, nasuprot danoj tvrdnji, autorica prepoznaje u uskraćivanju moći stvaralaštva ženskom tijelu, uslijed čega bismo koncept ponovnog rođenja mogli vezati uz pronalazak simboličke majke i posredničko posredovanje.

Potonje je važno za dublje razumijevanje presudnosti održivog ekosustava čiju ljudskim djelovanjem izazvanu neravnotežu autorica ilustrira kroz prizmu teorije tla, pozivajući se na engleskog novinara i političkog aktivista Georgea Monbiota koji je, ističući kratkoročnu neobnovljivost tla, zemlju usporedio s crijevnom florom za tu priliku koristeći pojam disbioza (kao pojam koji u medicini označava neravnotežu mikroorganizama u ljudskom tijelu, osobito u crijevima).

Sve navedeno proizlazi iz onoga što von Redecker imenuje kao sudbinsku vezanost čovjeka uz planet, ističući izostanak praktičke vjerojatnosti nastanjivanja kakvog drugog, k tome usporedivog svijeta. Za tu priliku možemo ilustrirati upućujući na kozmičke dimenzije čije prevladavanje nalaže posve nove, do sada nepoznate koncepte u fizici. Naime, AJ (astronomska jedinica), predstavlja udaljenost od Zemlje do Sunca (oko 150 milijuna kilometara). Udaljenost od Sunca do Neptuna (najudaljenijeg planeta Sunčeva sustava) iznosi više od 30 AJ (više od 30 x cca 150 milijuna kilometara), a udaljenost do heliopauze (kao krajnje granice Sunčeva sustava) nije manja od 80 AJ (ili 80 x cca 150 milijuna kilometara). Pa ako tome dodamo da je Suncu najbliža zvijezda Proxima Centauri na udaljenosti od oko 268.000 AJ (268.000 x cca 150 milijuna kilometara), a da je mogućnost života na egzoplanetu Proksima Centauri b niska zbog činjenice da je rečena zvijezda crveni patuljak, ni preko 4500 godina koliko bi nam trebalo da do tamo stignemo putujući brzinom od milijun kilometara na sat ne bi nam, prema svemu sudeći, pomogli u pronalasku zamjenskog svijeta.

Na stranu teorijska mogućnost onoga što u Zvjezdanim stazama znamo kao warp, sudbinska se vezanost uz Zemlju čini neopozivom, a Fermijev paradoks tek posljedicom nesagledivih razdaljina između moguće živih svjetova, k tome još nastanjenih inteligentnim oblicima života. Sloboda ostanka, da zaključimo, sloboda je naše konačnosti i naša konačna sloboda, na koju nas u proljeće, svojim ponovnim dolaskom, podsjećaju lastavice. Sloboda ostanka utoliko je sloboda prihvaćanja egzistencije na koju smo prinuđeni, a zatim i preuzimanja obveze očuvanja okoliša u korist nadolazećih naraštaja. To što nam je devedesetih godina prošlog stoljeća Lawrence Krauss zagolicao maštu objavivši knjigu „Fizika Zvjezdanih staza“, baš kao što nam je maštu zagolicao i sam Gene Roddenberry, nipošto ne opovrgava, pa čak ni ne dovodi u sumnju fundamentalnu utemeljenost sudbinske vezanosti čovjeka uz Zemlju, iz čega proizlaze ograničene, ali još uvijek zajedničke borbe vrijedne manifestacije djelatne slobode.

I dalje niste 100% sigurni? U redu, onda ćemo ovako: planet Kepler-442 b, do sada najizgledniji kandidat za život među otkrivenim egzoplanetima (kojih je do sada otkriveno više od šest tisuća), nalazi se na oko 75 milijardi AJ od našeg Sunca (tj. cca 150 milijuna x 75 milijardi kilometara), a mogućnost da su planeti koji kruže oko narančastog patuljka u tzv. nastanjivoj zoni (kao Kepler-442 b) nastanjeni životom kreću se između 5 i 20%.

Sva je prilika da se maštanje o međuzvjezdanom putovanju, naspram bavljenja strategijom dugoročne ekološki održive ekonomije, čini kao tlapnja koju Eva von Redecker ocjenjuje i kao – izgubljeno vrijeme.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Eva von Redecker

Sloboda ostanka

• Prijevod: Stipe Ćurković
• AGM 06/2025.
• 156 str., meki uvez
• ISBN 9789531745536
• Cijena: 18.00 eur
• Kupi knjigu!

Filozofkinja Eva von Redecker u knjizi 'Sloboda ostanka' kao odgovor predlaže novo shvaćanje slobode: mogućnost da živimo na mjestu na kojemu možemo i ostati. Sloboda ostanka razvija se temporalno. Tako shvaćena sloboda u središte stavlja temelje našeg života na Zemlji i smanjuje distancu između slobode pojedinaca i njihove zajednice. Slobodu ostanka možemo stvoriti samo zajednički. Ona raste kada je dijelimo s drugima.