William Golding : Slobodni pad
Nobelovac William Golding školovao se na Oxfordu, bio glumac, predavač, mornar, glazbenik i učitelj, sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik Britanske kraljevske mornarice, a potom napisao svjetski poznate romane poput „Gospodara muha“ (1954.), „Nasljednika“ (1955.), „Zvonika“ (1964.) i „Inicijacija“ (1980.), kao i brojna druga djela.
Premda je u nekim svojim segmentima veoma jednostavnog pripovijedanja, roman „Slobodni pad“ (1959.) je djelo koje iznevjerava tradicije konvencionalne naracije. Promatrano iz ugla jedinstvenosti i autentičnosti jezičnog tkiva od kojega je satkano, riječ je o remek-djelu moderne književnosti, u kojemu su forma i jezik, kao i ideja, misao romana, usklađeni na način kakav rijetko susrećemo u književnosti.
Čitajući ga, odmičući sve dalje i dalje stranicama ove književne putešestvije (otprilike bi se moglo kazati i svojevrsnog, svojim značajnijim dijelom, bildungsromana), putovanja na kojemu pratimo život, odrastanje i sazrijevanje junaka Sammyja, njegove porodične početke, školovanje, ljubavne događaje koji su ga obilježili, dali značaj i specifičnu, moralnu težinu njegovu životu, kao i društveno-političko djelovanje, koje je također ostavilo po njegovu ličnost i sudbinu znatnih i konkretnih posljedica, naročito u obliku uvida u mračnu stranu ljudske naravi kao onu prevladavajuću.
Kako odmičemo ovim putovanjem, sve intenzivnije javlja se osjećaj kako je to roman ispisan na krilima jedinstvenog, specifičnog nadahnuća, nadahnuća kakvo se ne javlja uvijek.
Je li u pitanju snaga ekspresije autora, njegova spisateljska zrelost i vještina, ne samo u uobličavanju izraza nego i u snazi spekulacije kada je riječ o velikim pitanjima ljudskoga postojanja, teško je ocijeniti, no mora da se radi o jednom, drugom i trećem istovremeno, sretno objedinjenima u vrhunsko djelo.
Slobodni pad
Čitatelj je ovdje u rukama majstora, a u usporedbi s ostalim, ne manje slavnim romanima Williama Goldinga, svakako i u poziciji povlaštenosti, svjedočenju vrhunskim trenutcima koje su ovome piscu podarile muze, stoga, čak i ukoliko se u početku čitanja romana „Slobodan pad“ pojave kraće sumnje, ne bi trebalo biti bojazni da će se nadalje sa ovim djelom u rukama dosađivati. Dapače, riječ je, naglasimo još jednom, o jedinstvenom, time i rjeđem iskustvu.
Kada je riječ o djelima ovoga tipa nije neobično da čitajući ih osjećamo kako su proizašla iz osobna autorova iskustva, pa je tako glavni junak - pripovjedač Sammy neka vrst autorova alter ega, međutim specifičnost ovoga djela jest što ono nije samo to – autorova je imaginacija u njegovo tkivo svjesno uplela fikcionalizirajuće momente, dinamizirajući time radnju, učinivši tijek naracije slojevitijim, ali i kombinirajući, igrajući se slobodno vremenima radnje, pa određeno vrijeme i događaj kao samo od sebe iznebuha ulazi, prodire u tijek pripovijesti onda kada čitatelj to ne očekuje, no to ga nipošto ne ostavlja zbunjenim…
Ne isprepliću se tu samo različita vremena, nego i različiti svemiri, posve različite, često veoma kontradiktorne, ljudske stvarnosti (na primjer one školskoga djetinjstva i one nacističkoga zatvora, kao i tijek jedne odnosno dvije značajne ljubavne romanse…), no pisac ih ne sučeljava slučajno, već sam tijek njegove pripovijesti u svome filozofskom pod tkivu kao da u sebi skriva objašnjenje te neobične kartografije, kozmogonije kadre da u sebi protumači i sažme nelogičnosti i zakonitosti ljudskog Univerzuma u cjelini, i to tako da zajedno s njegovim junakom čitatelj prolazi različite stupnjeve metafizičkih i intelektualnih, političkih i emocionalnih zrenja, iskustava i spoznaje, tijekom kojih se jedna uvjerenja napuštaju u korist drugih - sve u pokušaju jednog ljudskog razuma da razumije i protumači, učini jasnim, ili se u što otvorenijoj i iskustveno i spoznajno poštenijoj mjeri približi istini.
Stvar je u tome da Sammy-a pratimo u njegovu odrastanju i sazrijevanju, svakako i spolnom, u tome kako taj nadareni junak počinje shvaćati težine i ljepote, nesuvislosti i nemogućnosti divljega mjesta čovjekova postojanja, kako sam kaže, tumačeći svoje viđenje toga mjesta kao mjesta bez morala, na kojemu je čovjek beznadno zatočen, da uživa u čemu može, dokle god može.
Sammy ujedno napominje kako bilježi stvari svoga života ne kako bi sebe pravdao, već kako bi razumio sebe, govoreći kako uvijek postoje komplikacije koje vraćaju besmisao. No on je u jednome trenu odlučio kako su ispravno i pogrešno nominalni i relativni pojmovi, i tada je osjetio, vidio ljepotu svetosti i u ustima okusio zlo kao da je bljuvotina.
O sebi je iznio i slijedeće: Znam da sam iracionalan jer je u meni svitalo racionalističko vjerovanje za koje nisam imao temelja u logici i trezvenom razmišljanju. Zidove naše sobe čine ljudi, ne filozofije.
Specifičnost ovoga, inače na hrvatski jezik odlično prevedenog romana od strane prevoditeljice Petre Pugar, jest u tome što u njemu nije samo riječ o fikcionalizaciji određenih elemenata pripovijesti (pripovjedačevo najranije djetinjstvo, neobična i ružna do gadosti majka, posvojenje, kasnije, u zrelijoj dobi, privođenje od strane nacista, podvrgavanje mučenjima i ispitivanjima – čini se kako ipak jesu plod te vrste imaginacije), već je, dodatno ili naknadno, riječ i o specifičnoj vrsti nadahnuća koje, povrh svega, izbija iz spisateljskog tijeka.
Takvo nadahnuće rezultira dijelovima teksta koji nadrastaju puku fabularnost: tekst i nadalje pripovijeda istu pripovijest, no iznosi je kao u jednom specifičnom jezičkom filmu, moglo bi se kazati transu, omaglici, koja iz proze mjestimice stvara prirodan i protežan, jezički i misaon, duhovni most prema poeziji.
Ovdje se ne radi samo o pitanjima atmosfere i takozvanog poetskog uresa romana, već uistinu o suštinski aktivnom i realnom, uvjerljivom pripovjednom tijeku koji je, s pravom ovjenčan velikim nagradama, pisac, svojevremeno inače mornar i veliki ljubitelj mora i plovidbe, uspio ostvariti na samo svom rukopisu svojstven način.
Time je čitatelje nagradio doživljajem jedinstvenog poetsko-filozofskog pripovjednog jezika koji u sebi apstrahira nezanemarive spoznaje, istine, razmišljanja, stavove i vrijednosti, ispitujući pojedinačna i važna pitanja takoreći iz njihova korijena, ab ovo.
Možemo kazati da u „Slobodnom padu“ vidimo specifičan oblik modernog egzistencijalističkog, filozofski nastrojenog romana, u čijim predmetima i razvojima prepoznajemo određene točke koje ga takvim karakteriziraju.
To je, prije svega, neprilagođen i moralno nipošto neupitan junak, no prije sklon snažnijoj samokritici i opterećujućem osjećanju krivnje – krivnje koja je zacijelo bila i posljedicom osobnih, traumatičnih piščevih ratnih iskustava. Potom je to junakovo životno iskustvo koje obiluje nenaklonošću okoline, nerazumijevanjem i nasiljem raznih oblika: od onog dječjeg, preko nastavničkog, odnosno školskog, do seksualnog, koje sam junak prepoznaje u sebi, te društveno-ideološkog, kolektivnog, odnosno političkog, kroz koje se, zajedno s onim ljubavno-intimnim – kada se rađa svijest o kajanju zbog određenih životnih koraka – pečati junakova tragična sudbina.
Taj junak k tome je i nadareni pojedinac, slikar, tako da je tim više izuzeće iz okvira za njega norma, standard, jednako kao što je uglavljenost, čak i nasilna (kakvu je puritanskim i vjerskim odgojem zadobila njegova voljena Beatrice, zbog koje se njena ličnost zacijelo i tako tragično slama u drugom dijelu romana), standard za onu nijemu i često bezličnu većinu, koja možda – slutimo - i nije toliko bezlična koliko je bezličnost pristala uzimati kao vlastitu sigurnosnu mjeru opstanka.
No esenciji ovog jedinstvenog djela, koje postavlja brojna pitanja i otvara vrata raznim vidovima diskusija, naročito onima koje se tiču moralnosti i krivnje, čovjekove slobode u društvu, odnosno uvjetovanosti ljudskog života nametnutim obiteljskim, religioznim, društvenim i drugim okvirima, kao i ljudske krhkosti općenito, pitanjima povjerenja koje čovjek može gajiti naspram drugog ljudskog bića i tome slično, približit će se onaj tko pronikne u duboke istine koje roman svojom jedinstvenom umješnošću naracije – u kojoj mogu uživati i literarno zahtjevniji čitatelji – posreduje.
To su prije svega istine koje govore u prilog činjenici kako su osjećaji ono što kroji ljudsku stvarnost, pa su stoga i ljudske odluke emocionalne, kako kaže pisac, a ne logične – odnosno, čovjek je iracionalan, unatoč razumu koji posjeduje.
Ili, ponovimo još jednom ono što je kazao William Golding: „Zidove naše sobe čine ljudi, ne filozofije.“
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Slobodni pad
- Prijevod: Petra Pugar
- Vorto Palabra 04/2026.
- 255 str., meki uvez
- ISBN 9789538491757
- Cijena: 15.00 eur
- Kupi knjigu!
William Golding, autor znamenitog romana 'Gospodar muha' i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u ovom je djelu ponovno otvorio pitanja o ljudskoj prirodi, odgovornosti i slobodi. Goldingov prepoznatljiv stil, obilježen modernističkom strukturom i psihološkom dubinom, oblikuje slojevito i potresno djelo koje ne nudi jednostavne odgovore, već potiče čitatelja na vlastito promišljanje. 'Slobodni pad' jedno je od njegovih najosobnijih i filozofski najzahtjevnijih djela.