Edo Popović: Nema mačaka lutalica u Švicarskoj & Martina Divić: Tamo gdje duga dobiva boju

Jedna od najvećih privilegija književnog poziva jest što vas odvede na neka mjesta na koja bez pisanja, možda, nikada ne biste ni otišli. Bilo da je riječ o književnim festivalima, rezidencijalnim programima ili nečem trećem, to daje iskustvu putovanja - esencijalne izmještenosti iz vlastite svakodnevice - drukčiji duh. Tamo nastaju ne samo uspomene koje nosimo sa sobom, nego i cijeli novi rukopisi. Tako sam se prije nekoliko godina zadesio kao gost pazinske Hiže od Besid, koja je prethodno Alminu Kaplanu poslužila kao inspiracija za roman "Mali otac". Boris Postnikov je ovo poprilično točno opisao kao Stiftungsliteratur: korpus naše regionalne književnosti koja je nastala na ovakvim programima širom Europe, od Beograda do Berlina i Bukurešta, između ostalih.

Prilika je to za upoznavanje nove sredine, čitatelja i povezivanje s kolegama i izdavačima. Ono što liberalno-kapitalistički vokabular naziva networking. Praksa bez koje je danas gotovo nemoguće izvesti mnogo toga ne samo u kulturi, nego i u svim drugim branšama. Pa ipak, kad se sve to zbroji i oduzme, ostaje ono najbitnije. Tekst. Putopisi u svakom slučaju nisu nikakav novi fenomen niti je turizam - pa taman i književni - nešto izvanserijsko jer nas stalno bombardiraju razni oblici narativa o najpoznatijim točkama naše civilizacije koje neprestano privlače milijune posjetitelja i ostavljaju duboki trag na društvenim mrežama. Ako nemate fotografiju s Eiffelova tornja, kao da u Parizu nikad niste ni bili. Ili nas u to barem nastoji uvjeriti ta industrija koja je cijelu jadransku obalu pretvorila u bankomat za privatne investitore.
 

Dva nova naslova izdavačke kuće Libricon pokazuju dvije različite dimenzije i iskustva putovanja: "Tamo gdje duga dobiva boju" Martine Divić i "Nema mačaka lutalica u Švicarskoj" Ede Popovića. Na neki način, obje knjige su ogledni primjeri stanja stvari.

Valja za početak istaknuti sličnosti: u oba slučaja, priča se vrti oko pripovjedača koji otkrivaju po prvi put ili ponovno, prostor u kojem je zapisana povijest svake noge koja je tu kročila. Bez obzira je li riječ o gradovima koji su svoje rijeke prividno ukrotili ili šumama u kojima rijeke krote prirodu, ova dva zapisa nude jedinstveni, vlastiti pogled oblikovan životnim iskustvom, uvjerenjima, vjerovanjima i drugim idejama koje stvaraju filter kroz koji svake oči vide drukčiju sliku jednog te istog.

Razlike su ponajprije geografske i kulturološke prirode: dok u putopisu Ede Popovića istražujemo Švicarsku u kojoj boravi povodom književne rezidencije, kod Martine Divić putujemo Srednjom i Južnom Amerikom na jednoj neknjiževnoj misiji. Osim toga, Popovićevo pronicljivo oko u većini slučajeva fokusirano je na prostor u kojem su ljudi u manjoj ili većoj mjeri sporedni likovi. Knjiga Martine Divić je, s druge strane, svojevrsna galerija likova koje autorica susreće na svom putovanju. Iako je internet svijet pretvorio u globalno selo, tek na licu mjesta shvatimo koliko je svijet velik i koliko toga ekran sakrije.

Neki to nazivaju Pariški sindrom, gdje dolazi do deprimirajuće razlike između medijski napuhanih očekivanja i realnosti. No to je uglavnom proizvod filmske industrije, koja je velike gradove pretvorila u mjehuriće sapunice, izvana ispolirane, fotogenične i zabavne. To, je naravno, daleko od istine i obje knjige bave se ovim paradoksom na svoj način. Divić priče o stvarnim, uvjetno rečeno, usputnim ljudima i njihovim sudbinama prenosi tekstom i fotografijom, a Popović ga dopunjuje fotografijama i crtežima. Ovaj multimedijalni pristup je dobro rješenje jer su čitatelji vizualna bića, a unutarnje oko nema kod svakog čitatelja jednaki domet. Postoje na regionalnoj sceni i drugi kod kojih pisanje i crtanje ponekad dolaze iz iste olovke usporedo, kao u primjeru djela Semezdina Mehmedinovića i Damira Karakaša.
 

Nema mačaka lutalica u Švicarskoj Popović Edo

Njemački slikar Caspar David Friedrich naslikao je 1818.g. remek-djelo romantizma, Lutalica iznad mora magle, portret figure koja stoji na stijeni, zagledan u daljinu prekrivenu oblacima. Protagonista gledamo u leđa i zajedno s njim, promišljamo prostranstvo u kojem smo tek još jedan dio golemog mozaika života. Na takav način možemo pristupiti putopisu Ede Popovića. Iako na svijet oko sebe ne gleda s visoka kao Friedrichov lutalica, njegova naratorska pozicija djelomično je izolirana na sličan način.

Naime, knjiga je napisana na književnoj rezidenciji gdje je smješten u jednom švicarskom samostanu, što formativno utječe na njegov doživljaj i atmosferu, situacija istovremeno kontemplativna i šizofrena zbog same prirode takvih mjesta: oaza mira u oku orkana stimulansa sa svih strana. Ovakva mjesta svakog gosta pretvaraju u još jedno poglavlje u svojoj povijesti, spominju se i bivši gosti kao što je poljska Nobelovka Olga Tokarczuk.

Naravno, Švicarska kao takva nije baš sinonimna s mediteranskim koloritom i emocijama pa nam se servira kao odmjereno, uredno i donekle ukočeno društvo. Tu svi manje-više znaju gdje im je mjesto, uigrani precizno poput sata. Autor od svega toga u svoj tekst pripušta samo pažljivo odabrane slike, priče i ljude. Sa suprugom Ljiljanom (koja mu je tijekom rezidencijalnog boravka na kraće vrijeme došla u goste) otkriva krajolike koji sežu od asfalta, kroz šume pa sve do planina. Ono što pritom ostaje nepromijenjeno je Popovićeva štreberska radoznalost. Ovi zapisi su kao leksikon botanike, ornitologije, flore i faune. Ne može mu su spočitati dosada, njegov pripovjedač funkcionira kao kulturološki filatelist: marljivo bilježi prirodu i životinje koje susreće. To može biti ako ne profesionalna, a onda deformacija perspektive jer Basel gleda sličnim očima kao i svoju Stranicu Donju.

Ako ne hodamo uz brojne potoke, čujemo ih, čujemo njihov žubor, čujemo vjetar u krošnjama, čujemo dozivanje i pjev ptica. Vidjeli smo sjenice i jednu kreju, nosila je šišarku u kljunu. Gledajući je, shvatio sam da sam u onom kavezu u Zugu gledao zatvorenicu koju je iz čista mira ljudska okrutnost osudila na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja.

Pripovjedač se ne da zavarati prividnom harmonijom: umjesto toga, istražuje rubove na kojima obitavaju beskućnici, prosjaci i mačke lutalice. Budući da je spisateljski pogled po svojoj prirodi često autsajderski, pripovjedač prirodno gravitira pojavama na rubu rigidnoga društvenog ugovora. Osim toga, autor se referira na druge pisce, filozofe i umjetnike koji su ovdje ostavili dubok trag, posebno kroz neka kultna mjesta kao što je ciriški Cabaret Voltaire: dadaisti Hugo Ball, Tristan Tzara, Emmy Hennings, gosti poput Lenjina koji je ovdje dolazio do svog odlaska u Rusiju.

Ovo nije putopis bekpekera kakvima vrvi cijela Europa, u potrazi za zabavom i kadrovima za Instagram. Moglo bi se reći da knjiga svojom organizacijom i podjelom na manje cjeline doista jest kadrirana kao cultural experience ali bez prizemnosti turističke perspektive koji cijelu Europu promatra kao kulturološki Disneyland. Takvi stereotipi s razlogom su uglavnom vezani za Amerikance. U svakom slučaju, riječ je o svjedočanstvu koje vjerno prikazuje iskustvo boravka na rezidencijalnim programima gdje je često mnogo više doživljaja nego konkretnog rada. Ujedno i dokaz da jedno neizostavno proizilazi iz drugog, što je samo po sebi suština svega bez obzira kamo pisca put odvede a najbolje razumiju oni koji su sami imali privilegiju da dožive nešto slično na nekoj drugoj adresi.

U svijetu u kojem je književno stvaralaštvo stjerano na rub hranidbenog lanca, Popovićev putopis šalje poruku da ta Stiftungsliteratur predstavlja važan motor suvremene književne produkcije u svim oblicima.
 

Tamo gdje duga dobiva boju Divić Martina

Martina Divić je  autorica kojoj ovaj žanr isto tako nije stran, budući da je već objavila "Ne postoji sutra u Atru", putopis u formatu priča koji tematizira njen boravak u Africi. Piše i fikciju, a knjigu „Tamo gdje duga dobiva boju“ inspiriralo je putovanje Srednjom i Južnom Amerikom. Njezina je knjiga drukčija od Popovićeve, osim dalekih meridijana Divič otvara prozor i u prošlost vlastite obitelji, opisujući svoj odnos s bakom koja je cijeli svoj život posvetila prilagođavanju drugima, napose muškarcima.

No to nije onaj meštrovićevski stereotip stoičkih dalmatinskih starica koje su tvrđe i izdržljivije od kamena iz kojeg su izrasle nego melankolična rezignacija sa sudbinom koja ženi u takvom patrijarhalnom društvu odriče pravo na odmor i užitak. S druge strane, naša pripovjedačica pripada mladoj, emancipiranoj generaciji koja za svoje užitke ne traži tuđe dopuštenje. Upravo to čini ovu knjigu takvim svjedočanstvom slobode u svijetu koji je nesiguran i anksiozan. Tim više je sam čin putovanja, na kojem je prati njezin partner Toni, ultimativna gesta otpora kaosu, jednako kao i njeno pisanje koje je osim alata opservacije, i simboličko sredstvo preživljavanja. U ovom digitalnom dobu mnogi naizgled putuju samo radi nove viralne, pažljivo filtrirane fotografije na društvenim mrežama. No ova knjiga koristi drukčiji, filter duha i pisma. Kroz tu prizmu sklapa se slika čije mjesto radnje varira, ali autoričin emotivni spektar i radoznalost uvijek su isti.

Bila sam umorna, ali činilo mi se da taj umor ne dolazi od prevelike žurbe, već od neuspješne potrage za pričom. Pisanje je bilo moj pogon, ali sve što se do tada dogodilo činilo mi se beznačajnim. Bilježila sam misli i doživljaje, dosljedno i uporno, ali ništa od toga nije dolazilo iz mjesta iz kojeg dolazi pravo pisanje. Zato sam se začepila, mislila sam. Ta tekućina koju sam izbacila iz sebe samo su zgužvani događaji koje nisam znala probaviti tekstom. Previše se žurimo, zato je to, pomislila sam promatrajući oblake kako plutaju.

Autorica nas uvodi u svoj kreativni proces i način na koji pronalazi mjesto za njega u svom svakodnevnom životu, posebno u dinamičnom ritmu putovanja kada su naša osjetila hipersenzibilna zbog svega nepoznatog i novog s čime se susrećemo prvi put. Kako mjesta, tako i ljudi. Ono što je najveći uspjeh ovog teksta jest da jedan tako golemi prostor uspije tipkovnicom sublimirati u relativno kratko štivo čija snaga ne leži u kvantitetu podražaja nego pažljivo odabranim iskustvima sa ljudima čije su priče ponekad dirljive i pamtljive, kao poglavlje o Eleniti, ženi u kojoj prepoznaje neki odbljesak vlastite bake.

Elenita je gotovo pa arhetipski primjer žene čiji je život splet okolnosti koje su pod kontrolom drugih ljudi. Zato će i reći da su je udali umjesto da se udala, jer bi potonje podrazumijevalo mogućnost izbora. Iako se kod nas samih situacija po tom pitanju promijenila, u kolokvijalnom govoru se i dalje zadržala fraza da otac ili majka udaju kćer i žene svoga sina. Ovdje ima dovoljno materijala za mnogo širu priču s obzirom na njeno životno iskustvo, no Martina žuri dalje, u potragu za novim inspiracijama.

Njih pronalazi i u prometu: gvatemalski taksist koji je vozi je isto tako karizmatična ličnost koji o sveprisutnom nasilju govori ležernim tonom osobe koja je to prihvatila kao uobičajenu, svakodnevnu pojavu. Ovdje se dokolica posjetitelja izravno sudara s manje fotogeničnom realnošću koja može istovremeno biti očaravajuća i opasna po život za one koji nisu dovoljno pažljivi. Iako putopisci ponekad prakticiraju monološki, introspektivan okvir, u ovom slučaju stil je dinamičniji, s mnogo dijaloga, vlastitih i tuđih opservacija. Uspijeva nas uvjeriti da i sami sjedimo u tom istom taksiju ili autobusu. Umjesto da se ponaša kao literarni trbuhozborac i samo citira tuđe riječi i misli, otvara drugima prostor da se sami izraze bez njenog filtera: više zapis nego prijepis. U Popovićevoj knjizi često se susrećemo s gospođom Jones (domaćicom u njegovoj rezidenciji), no ovdje gotovo svi protagonisti imaju tračak nje u sebi. Prije svega zbog razlike u okviru i epizodnoj strukturi teksta. Kao netko tko radi u turističkoj industriji, nerijetko se susrećem sa ljudima koji bi lako mogli biti inspiracija Martini Divić za neku novu knjigu. Strukturu, naravno, uvjetuje samo iskustvo i njegova dinamika. Očekivano ili ne, i druge žene s kojima se upoznajemo podsjećaju, sudbinom ili karakterom, na Elenitu, primorane same sebe staviti u drugi plan. Osjeti se pokoja primisao Marquezova transgeneracijskog romana "Sto godina samoće", ovisno o tome koliko je čitatelj sposoban ove stvarne ljude odvojiti od fiktivnih - bez obzira jesu li književni ili iz bezbrojnih telenovela. Ili još važnije - gdje je točka koja stvarne ljude pretvara u fiktivne, pa u njih učitavamo vlastite predodžbe i istine?

„Tamo gdje duga dobiva boju“ tu dilemu ne izbjegava ali je preduboko ne proučava, ostavljajući čitatelju da odluči što od svega toga ostavlja najdublji trag po kojem će knjigu pamtiti. Naravno, pod uvjetom da se to uopće dogodi jer u hiperprodukciji štiva svih vrsta i obrnuto proporcionalnoj sposobnosti koncentracije uvijek ima kolateralnih žrtava. Utoliko je izazov za ovakve knjige veći jer traži dovoljno jaku pripovjedačku umješnost kako umjesto papira ne bismo radije prešli na ekran i neki tv putopis, linijom manjeg otpora. Tu se oslanjamo na ličnost pripovjedača i karizmu koju Martina i Toni imaju budući da pripadaju generaciji koja putujući ne bježi od ratova nego istražuje, uživa i uči lekcije koje nipošto ne bi mogli naučiti iz druge ruke. Kao i kod Popovića, velika priča za mali kadar.

Danas su takvi ljudi opće mjesto pop kulture gdje se više ne vežemo samo za jedno mjesto, iako su njih dvoje čvrsto vezani jedno za drugo. Ljepota je upravo u tome što kroz oči mladosti svijet doista izgleda barem malo bolje. Mladost se ne boji patetike, grešaka, ne boji se starosti. Povijest zemalja kroz koje prolaze puna je burnih političkih prevrata koji se još uvijek osjete, djece koja su prisiljena prerano naučiti stvari o kojima pripovjedačica u tim godinama vjerojatno nije morala brinuti, pa se ni čitatelj ne može oteti dojmu da se od nekih nepravdi ne može pobjeći. Biti samo prolaznik i svjedok je nedovoljno i frustrirajuće jer ne možemo ništa promijeniti. Osim što, eventualno, nešto možemo upamtiti i ponijeti sa sobom. Tragedija odrastanja sastoji se upravo u tome da takve stvari primjećujemo, što Divić i sama suptilno konstatira, promatrajući ljude oko sebe i njihove svakodnevne borbe u koje ulaze jer moraju, bez melodrame.

Taj stoicizam ovdje važi za sve, od najmlađih do onih starijih. Djeca prihvaćaju ono što ne razumiju ako ne poznaju alternativu. Na sreću i nažalost. S obzirom na to da su i jedni i drugi slični, simbolizirajući otvaranje i zatvaranje životnog kruga, početak i kraj. Ton pripovijedanja pun je nježnosti i suosjećanja, oslobođen patroniziranja prisutnog u diskursu turista kada se nađu među lokalnim, manje privilegiranim ljudima. Njena sposobnost očuđavanja izdiže ju iznad takve banalnosti. Bez podozrivosti novog orijentalizma pobuđuje radoznalost budućih putnika.

Kako bi bilo dobro kad bih zadržala te svoje dječje oči, tada sigurno ne bi primijetila da dječak koji peče tortilje ima manje od sedam godina i da taj zanat još uvijek ne bi trebao tako vješto obavljati.

Na koncu, primjećuje se odsustvo glavinjavih bekpekerskih impresija i strpljenje za druge bez obzira gdje se nalazila. Nešto što nam danas kolektivno nedostaje, u svim društvenim aspektima. Život bi trebao biti nešto više od brojanja koraka. Onaj o kojem piše Martina Divić to i jest, posveta suptilnoj ljepoti nematerijalnog koju za razliku od autorskog glasa, ekran teško može nadomjestiti. Ne samo zato što u ovom slučaju, oba putopisa nastavljaju dobro utabanim stopama poznatijih prethodnika kao što je Davor Rostuhar, koji je, između ostalog pisao i o svojim polarnim ekspedicijama.

Kako god bilo, "Nema mačaka lutalica u Švicarskoj" i „Tamo gdje duga dobiva boju“ dva su vrijedna doprinosa ovom žanru koji će čitatelja barem metaforički izvući iz četiri zida svakodnevne egzistencije u drukčiju stvarnost, pa taman i tuđu, u vremenu kad je vlastita sve teže podnošljiva. U svijetu u kakvom smo prisiljeni egzistirati, eskapističkom iskustvu putovanja teško je odoljeti. Jer pored svega ostalog što suvremena književnost može biti, eskapizam je, srećom, bio i ostao njena supstancijalna konstanta.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Martina Divić

Tamo gdje duga dobiva boju

• Libricon 12/2025.
• 132 str., meki uvez
• ISBN 9789538017292
• Cijena: 15.90 eur

'Tamo gdje duga dobiva boju' putopisna je zbirka temeljen(a) na autoričinim iskustvima u Gvatemali, Nikaragvi, Kostariki i Kolumbiji. Tijekom putovanja Divić susreće različite osobe i nepredvidive situacije, intenzivno doživljava univerzalne probleme poput siromaštva, mačizma, kriminala te kršenja ljudskih, a posebno ženskih prava. O svemu piše kao promatračica, uočavajući razlike, ali i sličnosti između svijeta koji poznaje i onog koji tek otkriva.

Edo Popović

Nema mačaka lutalica u Švicarskoj

• Libricon 04/2026.
• 118 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789538017308
• Cijena: 14.90 eur
• Kupi knjigu!

Knjiga Ede Popovića 'Nema mačaka lutalica u Švicarskoj' je nastajala tijekom i nakon autorova polugodišnjeg rezidencijalnog boravka u švicarskom gradiću Zugu, koji je autoru pružio prostor i vrijeme za nesmetano pisanje, ali i priliku za svakodnevna lutanja gradom i njegovom okolicom. Zapisi s tih lutanja objedinjeni su u knjizi koja povezuje ključne točke Popovićeva širokog interesa - prirodu i planine, književnost, likovnu umjetnost, arhitekturu, filozofiju i, naravno, mačke.