U svojoj novoj zbirci 'Dok ti oči ne dogore' Dinko Telećan opet se vraća kozmopolitskoj poetici globalnog flaneura (šetača), izmješanoj sa motivima koji globalnost teme vraćaju na nivo intimne observacije, pa na taj način sve ono što je u knjizi nedokučivo - bilo geografski, bilo emotivno - spušta na nivo suptilne pojmljivosti.

Jedno je gledati slike prirode, ljudi i građevina, a sasvim drugo te iste stvari iskusiti pomoću tuđe pripovijesti. Vješto napisan putopis prevodi jednu kulturu u drugu, prikazuje susret svjetova i sve to uređuje tako da izgleda i zavodi drugačije od tekstova turističkih brošura.