Helena Sablić Tomić : Kartografija ljubavi
Nemoguće je pisati o rijeci a pri tome zaobići ili izostaviti prostor čiju dušu dotiče i definira. Čudni su gradovi bez rijeka, možda upravo zato jer ništa drugo toliko ne određuje naš odnos ka sredini. Pratiti njezin tok je i putovanje kroz vlastiti tok misli jer nas suština njene prirode izaziva da reagiramo. Putopis kao žanr urodio je klasicima poput Verneova "Puta oko svijeta u osamdeset dana", ali nama će u ovom kontekstu mnogo bliži biti Magrisov "Dunav" koji rijeku tumači kao okosnicu povijesti i filozofije i njegov je diskurs ponajprije esejističkog tipa, pa samim tim zahtjeva i enciklopedijsko znanje koje će biti u stanju pohvatati sve reference kojih je doista mnogo. O mitteleuropskoj civilizaciji, umjetnosti, vladarima i režimima, čitavom kulturnopovijesnom narativu koji povezuje zemlje, narode i jezike u jedan poprilično heterogeni narativ čija se bazična premisa ipak uvijek vraća na isti izvor: identitet.
Kartografija ljubavi
Knjiga Helene Sablić Tomić "Kartografija ljubavi" također je putopis, ne samo narativno nego i koncepcijski, budući je podijeljena u pet geografskih cjelina: Izvor, Gornji tok, Klisura, Donji tok i Ušće. Za razliku od Magrisove kulturološke freske, ovdje je riječ o puno intimnijoj, osobnoj priči, iako je (pod)naslovljena gotovo identično: Dunavom. Umjesto kroz biografiju kontinenta, protičemo kroz biografiju autorice koja je istovremeno i dirljiva posveta rijeci. Ovo nije klasična dnevnička proza, što i ona sama kaže, no pripada onome što bi se moglo nazvati autobiografskim atlasom. Započinje referiranjem na one koji su se dosad upustili na slična književna putovanja na vlastiti način, od samog Magrisa sve do Bekima Sejranovića. Njena rijeka je živo biće, nije tek geografska činjenica ili razgraničenje između dva prostora, dvije obale, već i svojevrsni medij koji se manifestira u različitim oblicima od književnosti, filma, muzike itd. Na koncu, nije li ga Strauss pretvorio u jedan od najpoznatijih valcera u klasičnoj glazbi?
Autoričini obiteljski korijeni su podunavski, a ta identitetska odrednica poprilično je komplicirana jer uključuje sadašnjost, prošlost, folksdojčere, Habsburgovce i sve ostale koje su ostavili traga na njenom obiteljskom stablu, koje izlaže pred čitateljem kroz svaku stranicu knjige. Svatko se može s time povezati na svoj način jer podrijetla sežu duboko i daleko, a korijenje je onaj proverbijalni grah u džepovima koje svi nosimo, ali ona se prema njemu odnosi bez gorčine, propitujući vlastitu poziciju u toj široj slici u kojoj se nitko od nas ne nalazi svojom voljom:
Ne znam mogu li se zbog različitih obiteljskih korijena odrediti Podunavskom Švabicom, Folksdojčericom, Austro-Ugarkom, Panonkom ili jednostavno Osječankom, ali znam da potječem s riječne obale kao što neki drugi potječu s planine ili mora.
Dosta je znakovita konstatacija u pitanju jer prikazuje individualni identitet kao nešto mnogo više i slojevitije od etnokonfesionalnog koji obilježava naš politički diskurs zadnjih 30 godina. Dunav uspoređuje s Mediteranom, jer uvjetuje naše vrijednosti i pogled na svijet. Stoga su ovakve knjige danas više nego ikada prije važne, kako bi ublažile redukciju nas samih na ono što drugi proskribiraju kako bi se uklopili u kulturnopolitički narativ. Možda zato što se u osnovici i radi o jednom apstraktnom konceptu koji možemo čitati onako kako trenutku odgovara, što je metoda koja se uvelike koristi zbog manipulacije istinom. Zato jedina nepobitna istina ostaje vlastita, koju Sablić Tomić elaborira kroz slikovite priče u kojima prostor rijeke poprima duhovne i emotivne dimenzije: koristi ga kao metaforu za različita lica ljubavi, čiji intenzitet odgovara i onome što doživljava kao faze razvoja ljubavi.
Rijeke su, po svojoj prirodi, takve da iz njihovih dubina možemo iščitati što god želimo, pa onda i ovakve teorije nisu toliko kičaste koliko bi mogle biti u rukama manje umješnog pripovjedača. Ne bismo je trebali karakterizirati tako banalno kao turističkog vodiča, no to je upravo ono što autorica čini, a to zapravo ni ne krije, iako u tom putovanju nema ništa turističko, ništa što bi bio materijal za društvene mreže. Ovdje se ipak radi o nečem drukčijem, nečem što moramo oćutiti kako bi u potpunosti pojmili moć rijeke da istodobno nosi toliko različitih individualnih priča kakve su, između ostalih, izgradili i autoričinu priču.
A ova izvire i uvire uvijek iznova u ljubav. Poručuje da sve te nekadašnje ljubavi ostavljaju tragove koje se nikada ne može do kraja eliminirati i da nas oblikuju i određuju. U ovom konkretnom slučaju, u kući s lijepim pogledom na Dunav, malograđanskom mizanscenu koje nalikuje lutkinoj kući, opremljenom svime što krasi bilo koje ovdašnje prijeratno kućanstvo na ovim prostorima - od porculanskih figurica, tabletića, ecajga itd. Autorica se prisjeća i Petrusa, svoje nekadašnje prve ljubavi koji je u međuvremenu nesretno skončao samoubojstvom. U književnosti su takvi ljudi rijetko više od nesretnih fusnota u narativu, poput Krležine Fanike Canjeg, ali ovdje je to mjesto “stalnog pretapanja naracije”.
Gotovo svi likovi u knjizi izravno su povezani s autoricom, njen vlastiti narativ konstruiran je od crtica o pretcima kao što su bake Olga i Helena, arhetipske hodočasnice, kućanice, vrtlarice i majke. Iz perspektive današnjeg feminizma ovakve sudbine su istovremeno predmet kritike i romantične nostalgije, mada je u slučaju ove knjige definitivno u pitanju ovo drugo, jer osim što zvuči kao klasična glazba Dunav Helene Sablić Tomić miriše slatke đakonije pa se povremeno potkrade iluzija da je knjiga možda iz pera Joanne Harris, autorice feelgood romančića Čokolada. Zato je preporučljivo imati pri ruci komad kolača jer "Kartografija ljubavi" ima sličan efekt. Pa su tu onda još i senf, sezam, jasmin... olfaktivno bogatstvo koje ponovno podcrtava širinu individualnog identiteta pripovjedača izdvajajući ga iznad bazičnog bez ikakve nadgradnje. Nije ovo ni prvi ni posljednji put da neka autorica piše o ženama i okusima koji su joj obilježili život, ali rijetko je to napisano ovako izbalansirano i toplo a da pritom nije skrenulo u bljutavost patetike.
Njezine palačinke s mirisom vanil-šećera, naribane korice limuna i ruma, ispečene u crnoj, zagorenoj tavi, napunjene gustim pekmezom od šipka, koji je sama brala, sušila, kuhala, pasirala i stavljala u staklene teglice, bile su, uz buhtle i kuglof, moj slatki favorit.
Knjiga je isprekidana i tehnološki interaktivnim “mjestima za predah“ gdje skeniranje bar kodova, slično Stipanićevim "Bogovima neona", povezuje čitatelja sa virtualnim elementima poput glazbe Franza Liszta. To njenoj rijeci daje i melodiju, dodatnu dimenziju pored literarne i prostorne.
Svako poglavlje podijeljeno je na male cjeline, auorica piše i o drugim knjigama poput "Animal Trieste" Monike Maron ili "Kream Korner" Anne Katharine Frölich, a rijeka joj pomaže da pronikne u ono što čita i vidi u tuđim narativima. Njeno dunavsko „skrovište“ je poput današnjih književnih rezidencija u kojima autor više otkriva o sebi nego o samom tekstu, a upravo je tako i strukturiran jer je to priča o ljubavi, njezinim formama, fazama i oblicima. U Gornjem toku se vraća na opća mjesta srednjoeuropske kulture kao su Bratislava i Budimpešta, govori o svom odnosu prema gradu i onome što u njemu prepoznaje ili voli, a kao i svi koji su odrastali kraj rijeka ne voli klaustrofobiju ni preveliku „zagađenost“ arhitekturom koja bi remetila tu žilu kucavicu oko koje su izgrađene velike urbane cjeline srednje Europe. Njena priča o Bratislavi također je obilježena okusima i mirisima poput klinčića, kuhanog vina i kobasica. Zato nas autorica osvaja i na tom posebnom nivou, knjiga podsvjesno miriše na adventske sajmove i atmosferu, da bi nas odmah nakon toga“vratila“ u ljetno doba i brojne šetnje uz rijeku.
Ne preostaje nam ništa drugo nego pronaći neku vlastitu rijeku i oslušati što nam govori, i poput Helene Sablić Tomić u njoj prepoznati vlastiti život, identitet. Njen Dunav je kao muzička kutija čija je melodija univerzalna, jer baš kao i rijeka, povezuje toliko različitih ljudi, kultura i jezika.
Kartografija ljubavi
- Naklada Ljevak 10/2021.
- 185 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533555355
Pisci podunavskih zemalja Njemačke, Austrije, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Ukrajine i Moldavije okupljeni su oko univerzalne kategorije, emocije, a tok Dunava odredio je koje se figure ljubavnog diskursa mogu prepoznati u nekom od njegovih pet oblika, od izvora do ušća. Uvezuje ih glazba Franza Liszta.