Velibor Čolić : O ljudima, hrani i bogovima

Glas koji se javlja iz kraće proze Velibora Čolića „O ljudima, hrani i bogovima“ (Sarajevo/ Zagreb, Buybook, 2024) na prvu je teško odrediv, praktički nepodesan za kategorizaciju. Sigurno je jedino da hipnotički vuče na čitanje ili prije slušanje, premda pripovjedaču kao da i nije do toga da se svidi; djeluje kao da zna svoju vrijednost i agendu, ide svojim pute(vi)m(a), gleda svoja posla. Umije biti svakakav, mušičav i podrugljiv, pri čemu najmanje štedi sebe, pronicljiv je i šarmantan, sve ga to amnestira za eventualne netaktičnosti. Glas je spontan i prirodan, riječju – iako smo je već preko mjere pohabali – autentičan.

Autor odnosno pripovjedač odnosno protagonist o svemu što putem vidi razmišlja i piše bez provincijalnog oduševljenja, ali zato sa staloženim zanimanjem za novo i drugačije, s poštovanjem za prostor i ljude, za „mistični i drevni (…), veličanstveni i rafinirani istok“ i stanovnike koji „žive svoje vijetnamske živote, po čitav dan srču razne juhe, zuje na motociklima, smiju se“. Zapisivač je netko tko se evidentno naradio, naputovao i nadoživljavao koječega, nije ga lako oduševiti. Netko tko u zrelim godinama možda ni nema kapaciteta za euforiju, tko na sve što ga okružuje, što mu se događa, gleda kroz puninu ranije stečenog iskustva, bez djetinjeg ushićenja, ali na svoj način itekako zaintrigiran.

Zabavljen je pritom svojom pojavom u očima drugih, jer kao gost u sredini i mentalitetu koji mu nisu sasvim shvatljivi nalazi se izložen procjenjivačkom ili naprosto ljubopitljivom pogledu domaćih ljudi; njima se on čini previsok, suviše bijel, oronuo, čudan, njemu je to i više nego razumljivo pa i vrlo simpatično, teatralno pred njima karikira vlastitu pojavu i uživa u ulozi klauna. Bez sumnje, narator/ lik zreo je i duhovit, kadar humorizirati nesvakidašnje prilike „izvan komfora govora i jezika“ koje se redom pred njim otvaraju, a u kakvima ispada više ili manje spretan i snalažljiv.

Proza o kojoj govorimo moguće i nije dnevnik, iako se radi o kronološki nanizanim introspektivnim bilješkama i meditacijama, a nije ni klasičan putopis premda ovo jesu crtice s putovanja; unatoč zadatku postavljenom u okvirima edicije sa specifičnim zakonitostima autorovo polazište neopterećeno je žanrovskim odrednicama. 

Pripovjedač zna da nema smisla pretjerano se truditi, voljet će nas ili neće, a doživljaj će biti bolji ako sami sebe ne stavljamo pod pritisak. Baš kao i što odredišta imaju manje šanse razočarati ako od njih nemamo budalasta očekivanja. Što ga više čitamo – ili „slušamo“ – sve smo usklađeniji s energijom visprenog mudraca, koji ševrda između intelektualističke melankolije i grohotnih doskočica, dječačke dobrohotnosti i sredovječne razdražljivosti. Brzo u njemu prepoznajemo glas koji volimo otprije, od „Egzila za početnike“, recimo, i „Knjige odlazaka“, glas drzak, autoironičan, dosjetljiv. I eto nas začas uvučenih u zbirku dnevničkih zapisa Velibora Čolića, za Buybook ih je uredio Semezdin Mehmedinović, koliko sam upućena, Čolićev urednik još za njegovih studentskih dana, od ranih osamdesetih kad je pjesnički startao u književnoj periodici.
 

O ljudima, hrani i bogovima Čolić Velibor

Tekst je pisan u fluidnom, šeretskom prezentu. Opisi lokaliteta i situacija ležerni su, brzopotezni, kao usput zapisani, ali izrazito lirski, blago filozofični, gotovo zaumni. Jezik je famozan, gust, tekuć, topao, kako smo od Čolića navikli, treba to moći baš tako uobličiti. Neporecivo je da su kvadrati naizgled nepretencioznih opažanja produkt živog, bogme i pjesničkog uma, a to je za knjigu, za čitatelja važnije od preciznog itinerera, opširne faktografije, dosljednog datiranja. Tekst odlikuje snažan ritam i pomalo neuobičajena putopisna dinamika; premda će prijeći skoro 3000 kilometara, od kineske granice do delte Mekonga, kilometre različitog terena u svim zamislivim prijevoznim sredstvima, ovo nije knjiga frenetičnog jurišanja, opterećena tipično turističkim, površnim zagrebanjem u must see punktove iz bedekera, pa ni fanatično ishitrenih putničkih izazova; o nekim pojavama on se odbija apriorno informirati, „prilazi im nevin“, kreće se intuitivno i veoma opušteno, ali maksimalno izoštrenih osjetila. Ovaj (puto)pisac ipak radije od svega prediše, odsjeda i zasjeda, moguće mu je i s dremljive distance upijati taj svijet vrelog asfalta, neona i lako dohvatljivih zvijezda.

A to u živopisnoj mizansceni iz koje nam se javlja znači štošta [imam potrebu sve redom prepisati, jer je estetično, halapljivo i magično, ali ograničit ću se na izbor od nekoliko slika], da pun povjerenja u domaćine isprobava hranu za koju nema ni najblaže ideje što bi mogla biti, da zagriza u svašta isprva slano što već s drugim zalogajem postaje slatko, da gricka nešto skulpturalno i čipkasto što se zove japanski sladoled, da iza tamnih naočala kunja po ljupkim kavanama nacifranim u kolonijalnom stilu, da srče nesicu i ispisuje dojmove u hladu neke sojenice, da otpija shake od svježe ubranih jagoda kojima, kako piše, obiluje jedna vijetnamska pokrajina, da se zapinjući glavom za kablove i krovove probija kroz nedjeljni pazar među raspolućenim životinjama i kojekakvim drangulijama, da obilazi hramove „po čijim se fasadama nahvatala patina dugogodišnjih meditacija“, da „kao u kakvom ritualu tetura kroz grad dok je sunce kao prikovano za zenit, nema sjenki, nema hlada“. Da „gori srebrnim hladnim sjajem, kao napalm, pred paklenom ljepotom džungle“. Da u tropskoj noći internacionalnom društvu, nazdravljajući happy waterom, pušta Himzu Polovinu s YouTubea. Da putuje skakutavim, bijelim, oznojenim vlakom („Možda i nismo na kotačima? Možda nas nose sjedokosi svećenici Šaolina, vitalni majstori meditacije, levitacije i nunčaku-palica.“ (…) „Sve je u redu“, mislim, „stići ćemo u carski grad Hue za dvjesto godina i svi će još na kolodvoru na poklon dobiti bambusov cvijet, oči i krila anđela.“).

Znači i to da miruje pod klimom hotelskih soba bez bojazni da će u „kao kuhana riža ljepljivim popodnevima“ nešto propustiti. Pritom je djetinje zlurad prema zapadnjacima na koje nalijeće po smještajima i lokacijama, a koji su u panici jer unaprijed znaju da ne mogu obići i „odraditi“ sve što su ambiciozno planirali. Ovaj dakle putnik, nikako turist, i kako kaže, od 1992. profesionalni stranac, mnogo godina lutalica, a sad samo „obični“ Francuz, znatiželjno se otiskuje nakraj svijeta, ali kad onamo stigne, ne da se uvući u histeriju ikakvih imperativa. U zemlji „bučne tišine i živog mraka“, gdje jutra i noći dolaze naglo, „kao zastor u kazalištu“, u krajevima „mudrog naroda u srži čijeg bića nije pobuna, nego respekt“, taj promatrač skrupulozno se trudi ne remetiti vanvremenski sklad.

Tekst je pisan u fluidnom, šeretskom prezentu. Opisi lokaliteta i situacija ležerni su, brzopotezni, kao usput zapisani, ali izrazito lirski, blago filozofični, gotovo zaumni. Jezik je famozan, gust, tekuć, topao, kako smo od Čolića navikli, treba to moći baš tako uobličiti. Neporecivo je da su kvadrati naizgled nepretencioznih opažanja produkt živog, bogme i pjesničkog uma, a to je za knjigu, za čitatelja važnije od preciznog itinerera, opširne faktografije, dosljednog datiranja.

Iako je Čolićeva proza objavljena u okviru diarijske edicije i ciljano je kao dnevnik pisana, autorova prisutnost u tekstu, već smo rekli, doima se više naratorskom nego dnevničarskom; on kao da manje bilježi a više pripovijeda, govori slobodno, relaksirano razvija labavo ulančanu priču. U cjelinu uvezane odlomke temelji na natuknicama i crtežima iz svog crnog notesa („Na moj otvoreni Moleskine spusti se neki poveliki kukac. Napravi koji krug između redaka, pomiriše tintu i odleti za svojom sudbinom“); neobaveznim črčkarijama tekstualnim i slikovnim kao i fotografijama, koje je sa svojom suputnicom Tamarom Grubić snimio tijekom jednomjesečnog putovanja krajem proljeća 2023., osigurat će se da do kuće, a dom mu je posljednjih godina Bruxelles, ne izgubi dragocjene ad hoc impresije o, kako stoji u naslovu, „hrani, ljudima i bogovima“.

Proza o kojoj govorimo moguće i nije dnevnik, iako se radi o kronološki nanizanim introspektivnim bilješkama i meditacijama, a nije ni klasičan putopis premda ovo jesu crtice s putovanja; unatoč zadatku postavljenom u okvirima edicije sa specifičnim zakonitostima autorovo polazište neopterećeno je žanrovskim odrednicama. Rekla bih također da je ovo najduhovitiji među raznorodnim naslovima iz dnevničkog serijala koji je Semezdin Mehmedinović, urednik i pokretač biblioteke, otvorio s „Crvenim koferom“ Lane Bastašić, friško je objavljen „Pariški maraton“ Damira Uzunovića, tu su i novi prinosi s potpisom Rumene Bužarovske, a najavljeni i oni Senke Marić i Krune Lokotara. Dok se čitatelj razonođeno valjuška u Čolićevoj gipkoj rečenici, filmičnim slikama i žovijalnim uletima, autor s ovim zapisima ima ozbiljnije namjere, tretira ih naime kao skicu, kao ishodište opsežnog putopisnog romana primarno namijenjenog francuskoj publici.

Malena knjiga ispisana u nekom međuvremenu, u fazi između dva velika projekta, spomenutog trodijelnog romana u pripremi i u Francuskoj mega uspješnog i već višestruko nagrađivanog romana „Guerre et pluie“ (Gallimard, 2024), u čitateljskoj memoriji zadržat će se zahvaljujući efektno predočenim mikro scenama poput one gdje dnevničar primjećuje da čekanje ukrcaja na majušnom lokalnom aerodromu u unutrašnjosti zemlje izgleda kao kad u kišni dan u gradu čekamo tramvaj. U takvim epizodama fino se osjeća atmosfera kaotičnog, a u svojoj jednostavnosti istodobno mirnog i ljekovitog prostora. A krasan je i završni, šašav i sjetan, posve pjesnički sklop: „Sretan sam. I ponosan. Malo ljudi može se pohvaliti da su na put ispraćani dobronamjernim pogledom jednookog psa“. 

Hrvatsko izdanje Čolićevog izvorno na francuskom objavljenog autobiografskog romana „Rat i kiša“ u planu je za ovu godinu i to u njegovu vlastitom prijevodu. Nadovezuje se tematski i prostorno na prethodne njegove naslove, time je u suprotnosti s prozom koja je povod ovom tekstu. Čolić je, njegovi čitatelji to znaju, u ratnoj Bosni, s 27 godina mobiliziran u hrvatsku vojsku, no ubrzo će dezertirati. U romanu piše o ratovanju kako ga je vidio tada, kao mladi intelektualac i idealist bez ratničkih aspiracija, o ratu piše kao o vječnom prezentu, kao o nečemu od čega se nije moguće oporaviti.

Nikad se, očito je, nije oslobodio balasta sjećanja, a prošlost ga je odavno ostvarenog i naoko zaliječenog dograbila opet, tridesetak godina poslije traumatičnog iskustva, i to nešto pred početak rata u Ukrajini, o kojem je nemoguće ne razmišljati dok se ova knjiga čita. O svojoj ratnoj traumi Čolić je, dakle, ponovo intenzivnije stao razmišljati u lipnju 2021. suočen sa simptomima, a onda i dijagnozom rijetke autoimune bolesti za koju nije teško zaključiti da je posljedica stresora iz mladosti. Tako u romanu vuče paralelu između svog zdravstvenog stanja, koje je apsurdno utoliko što njegov organizam napada samoga sebe, i bolesti koja u ratovima nagoni ljude da uništavaju jedni druge, a time, dakako, i sebe same.

„Rat i kiša“ halucinantna je proza, Čolićeva umjetnička snaga ogleda se ondje u realističkom oslikavanju apokalipse, no opscenost rata obmotana je uspomenama na življenje kakvo je bilo ranije, ponajprije na ljubavne zgode, ispripovijedane s posebnom delikatnošću, što nas pak vraća njegovu prethodnom romanu „Autoportreti s damama“ (V.B.Z., 2022), prvom koji je nakon dugo vremena originalno pisao na materinskom jeziku, kao hommage svojim formativnim ženskim figurama. Premda mu je, kako vidimo, opus prvenstveno prozni, Velibor Čolić iznad svega je pjesnik, jasno je to iz svakog od tri ovdje spomenuta romana, iz baš svakog slovnog mjesta.

„O ljudima, hrani i bogovima“, intimistička je posveta Aziji, „ljudi su“, podcrtava Čolić, „tamo blagi, hrana dobra, bogovi nasmijani. Na našim prostorima malo je drukčije. Hrana je jaka, ljudi se mrze, a bogovi su nadrkani.“ Mala crna knjiga poezije, zahvalnosti na životnim blagoslovima i nježnosti spram dalekog i nepoznatog, lijep je povratak literarnoj manufakturi blistavog stilista, Gallimardovog kućnog autora, naposljetku mladića koji nas je 1987., kao u nekom prošlom životu, zadužio opojnim naslovom „Madrid Granada ili bilo koji drugi grad“.

Velibor Čolić

O ljudima, hrani i bogovima

• Buybook 08/2024.
• 166 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533780559
• Cijena: 17.00 eur

'Prošao sam kroz ovu zemlju, kroz sela i gradove, kroz mirne i mudre živote ovih ljudi. Pazio sam koliko sam znao i mogao da ne poremetim njihov raspored stvari i tvari', kaže Velibor Čolić koji već nekoliko decenija živi u egzilu. U međuvremenu svoje je knjige počeo pisati i objavljivati na francuskome jeziku kod najuglednijih tamošnjih izdavača. U toku 2023. godine boravio je u Vijetnamu i na svome putovanju u Moleskine bilježnicu ispisivao dnevnik 'O ljudima, hrani i bogovima'.