Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 11.09.2021.

Velibor Čolić : Uzimao sam od života, a ne iz knjižnice

Velibor Čolić, foto: Jasmin Fazlagić

U metodici nastave stranog jezika naglašava se važnost ranog učenja. Savladavanje francuskog, jogunastog jezika punog zamki i iznimki, dodatno je specifično iskustvo, a u odrasloj dobi gotovo nemoguća misija. Ovdje, međutim, imamo mirakulozan slučaj čovjeka koji se u kasnim dvadesetima s tim gotovo nesavladivim jezičnim sustavom izborio do te mjere uspješno da posljednjih tridesetak godina svoje proze piše gotovo isključivo na francuskom.

Velibor Čolić, nagrađivan je i prevođen Gallimardov autor, rođen u Bosni, školovan u Zagrebu, kojeg su nove generacije hrvatskih čitatelja upoznale s "Egzilom za početnike" (Vuković & Runjić, 2018), dok ga oni koji su stasavali 80-ih poznaju još od prvijenca "Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad" (Quorum, 1987).

U našim knjižarama posljednjih mjeseci dobili smo dva njegova nova naslova i to "Knjigu odlazaka" (Sarajevo, Buybook, 2021) kao nastavak "Egzila za početnike" i "Emigrantsku mantru" (Zagreb, Meandar Media, 2021) koju čitamo - po riječima urednika knjige Branka Čegeca - kao novovjeki, postemigrantski izdanak debija "Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad".

Čolićeva literarnost zadivljujuća je, kao i njegov dubinski osjećaj za jezik, jer nije važno samo pisati, nego baš tako pisati, dakle, postići visoku razinu poetskog. Da bi uopće nastali ovako rafinirani, a intenzivni tekstovi, svaka stanica u tijelu na nepogrešiv način mora misliti francuski. Za Velibora Čolića možemo reći da se ponovo rodio u dotad nepoznatom mu jeziku, pripitomio ga ne bi li samog sebe u njemu iznova osmislio, a onda i činio nešto za druge, naime, stvarao vrhunsku književnost.

Velibora Čolića smo "uhvatili" u Šibeniku, gdje ovih dana gostuje na novopokrenutom međunarodnom festivalu suvremene književnosti ŠKURE - šibenske književne ure

Divljak sa Balkana

Emigrantska mantra Čolić Velibor
Egzil za početnike Čolić Velibor

Vanja Kulaš: Kako ste 1990-ih doživjeli odnosno preživjeli svoj transfer iz jednog kulturnog kruga u drugi – književni Zagreb tih mitskih osamdesetih, okupljen oko časopisa Quorum, bio je progresivan i vrlo živ, događale su se i radile velike stvari, a vi ste tu bili jedan od važnijih aktera, uz Branka Čegeca i Edu Popovića, vaše generacijske kolege, kasnije i urednike. A onda, spletom okolnosti, naći ćete se u toj superiornoj kulturi za koju se doduše Francuzi žale da je na vrhuncu bila 1960-ih i 1970-ih, a sad je u stagnaciji, ako ne i gore…

Velibor Čolić: Zamijenio sam kraj komunizma za sumrak kapitalizma. Kao i mnogi drugi, mislim da sam u ratu izgubio jedan dio ljudskosti. Onaj najnježniji, najnestabilniji koji ponekad zovemo i kultura. Taj, nazovimo ga, prelazak bio je brutalan. Ružan. Stotine i tisuće ljudi izbačeni iz orbita, izbjeglice, prestravljeni, izubijani... Odjednom se ispostavilo da ono čime sam se bavio tih „osamdesetih“ nije uopće bitno, da je pogrešno, nevažno. I da one famozne muze ne ćute kad udaraju topovi. Nego da bježe glavom bez obzira. Morao sam prvo proći kroz rat, kroz strah, kroz željezo i krv da bih došao na zapad Francuske. Iz tog našeg pakla donio sam jednu crnu bilježnicu, nekoliko fotokopiranih pjesama Emily Dickinson, i možda par knjiga, ne sjećam se više. Kao kakav autentični brodolomnik. Eto, to je prijelaz.

Tih, recimo „slavnih“ osamdesetih ja sam protestirao. Protiv svega, a kao mlad, svojeglav i nestrpljiv pisac naročito protiv te državne i (tada) politički korektne književnosti. Tih godina rock je bio moćan pa je trebala i književnost, po mom mišljenju, biti takva. Živa. S ulice. Prava. Prljava. Prepoznao sam to kod nekih drugih ljudi. I oni su to prepoznali kod mene. Tako je nastala, čini mi se, ta „naša generacija“ i sve to oko Quoruma ili Poleta. Rijetke godine, recimo, nekakve kulturne emancipacije u Jugoslaviji. Naša vesla su gitare, kao što reče Jura Stublić. U Francuskoj sam zatekao buržujsku književnost. Mnogo profesora, teoretičara, ljudi koji nikada nisu bili gladni, tatinih sinova i kćeri, lingvista, štrebera, umnih glava i sve takvo nešto. A ja sam tražio, i ponekad pronalazio, autsajdere, lunatike, luđake i propalice. Književnost nema odgovore, književnost postavlja pitanja. Pogrešno je romanopisca, govorio je veliki Marquez, smatrati intelektualcem. On je prije svega emotivac.

Ispred mene je, dakle, bila jedna velika, pomalo umorna zemlja i njena velika, pomalo umorna književnost. Ti su se pisci obraćali ljudima poput njih samih. S problemima, recimo, bijelog, europskog čovjeka. Pourqoui pas, to stoji, ali meni je bilo, i dalje je naravno, dosadno čitati o tim njihovim ljetovanjima, razvodima, preljubama, večerama, izletima, plažama, Božićima itd. Jednom zgodom sam jednome francuskome kolegi rekao: „Tebi je najgora stvar u životu bila to što te ostavila žena. A meni najbolja“. Pa ti sad vidi. Naravno, kada sam bolje savladao jezik, otkrio sam izuzetke koji potvrđuju pravilo. 

Kakvo je vaše mišljenje, svjedočimo li doista polaganoj propasti moćne kulture koju smo mi ovdje oduvijek smatrali sinonimom za kulturu? 

Pojam krize je inače dosta relativna stvar. Za društvo ne znam, ali sam mišljenja da se francuska književnost još uvijek dobro drži. Pad je generalni, a mi se tu još nešto kao mrdamo. Pandemija nas je zaledila. Da, vrlo je teško uskladiti pandemiju i demokraciju. Europa mi sliči na staru damu koja često zaboravi na sopstvene principe. Mislim da nas određuje naš odnos prema drugom. Prema nepoznatom. Prema strancu. Ako od samog početka mislimo da nam je nepoznati čovjek neprijatelj, ima dosta izgleda da se to obistini. Inače, ja već godinama branim tezu „Nous ne sommes pas obligés d'être tristes pour être sérieux“ („Nije obavezno biti tužan da bismo bili ozbiljni“)... I tako, iako se u našim kulturama i društvima pesimisti obavezno smatraju mudrim ljudima. Nisam siguran da je tako.

Rekli ste da vam je kao imigrantu bilo utoliko lakše što se na prvi pogled ne razlikujete od Francuza. Sjećam se Gauzovog nastupa na pulskom sajmu knjiga od prije nekoliko godina – francuskog pisca iz Obale Bjelokosti koji se u satiričnom tonu zaokuplja temama drugosti i rasizma, pa je junaka svog romana 'Čovjek-stup', mladića iz kolonija, opisao kao idealnog zaštitara koji će dok onako tamnoput i stamen bude u crnom odijelu po 12 sati dnevno stajao pred nekim pariškim butikom, apriorno isprepadati svakog potencijalnog kradljivca jer bi taj mogao pomisliti da će ga ovaj – ako ga uhvati – pojesti. U kojoj mjeri su vas smatrali egzotičnim, s obzirom na to odakle dolazite, s obzirom na neiskorjenjivi naglasak i ponajprije na činjenicu da su stranci skloni romantizirati užase koji su nam se ovdje izdogađali? I je li vam taj eventualni egzoticizam u književnom probitku dodao koji plus?

Sve lijepo i ružno u mome izbjeglištvu desilo se u jeziku. Nevidljivi stranac, bijelac, postaje izbjeglica jer ne poznaje jezik. Čudna zvjerka taj često spominjani izbjeglica, emigrant. Čovjek koji živi jezik. Ja sam taj za mene zagonetni francuski jezik u početku shvatio kao teritoriju. Kao bojno polje puno zamki. Mislim da smo prvo stranci u jeziku. Moja sreća u nesreći je bila što sam bio "monsieur tout le monde", bilo tko. Neki loše odjeveni, pripiti, banalni tip. No moj je background bio manje banalan. Jednom mi je neki čovjek u publici, tijekom nekakvog čitanja u Parizu 1993., rekao: „Ma dosta više tih strašnih priča o tri divlja plemena koja se ubijaju!“ „Vidim“, odgovorim mu, „da nas mnogo ne volite. 'Tri plemena' je dovoljno, ne treba dodavati još i 'divlja'. Inače, navedite mi, dragi gospodine, točan početak europske kulture? 10. studenog 1938. i Kristallnacht? Sječa francuskih plemića? Hladni rat?“ Samo pametan čovjek može sebi dopustiti da bude glup. I samo fin da bude prostak. Budale su uvijek pametne, a prostaci su uvijek fini. 

Da, to je bio moj background – neki divljak sa Balkana. Što je naravno isto toliko istinito kao i „Nijemci vole raditi“ ili „Crnci imaju urođen ritam“. Znači, htio, ne htio neka vrsta egzotike. No, na svu sreću, brzo je to isparilo. Ostao sam sa sobom, što često nije bilo najbolje društvo. Trebalo je dosta truda i knjiga – u Francuskoj sam sa onim prevedenim sa našega jezika objavio petnaest – da me Francuzi počnu čitati normalno. A trebalo mi je objaviti Livre des Départs u 2020. godini da bih dobio prve OZBILJNE negativne kritike. A po meni prve negativne kritike znače da te čitaju drukčije, da zauzimaš mjesto, da je to tvoje pisanje postalo ozbiljno. Da možda i smetam nekima, zašto ne.
 
Prava književnost sačinjena je od teksta i tišine u isti mah. (…) Moja proza je, čini mi se, i smiješna i nježna. Poput hodača na žici, u krhku stvarnost svog teksta ubacujem Isusa i Tita, blijede ruke moje bake i biserne grudi izvjesne Aleksandre. Velikodušno dodajem med naših dugih ljetnih raspusta i ledeni šlag naših zima. Sladoledi od vanilije i sarma, kapi kiše koje udaraju vlažnu sambu po prozoru moje sobe i beskrajna nedjeljna popodneva. Sve. Ili gotovo sve. Putujem kroz vrijeme. Književnost je dokaz da jedan život nije dovoljan. Prepisala sam ovaj odlomak, jedan od mnogih koje sam zatravljeno zašarala u 'Knjizi odlazaka', a da bi čitatelji dobili dojam o kakvom je tekstu riječ, ali i da bi vidjeli kako vi sami tumačite vlastitu prozu. Meni se čini da bi od vaših rečenica strastveniji među tim čitateljima mogli poludjeti, ili se barem zaljubiti u vas (pouzdano znam da je takvih slučajeva bilo :)), no sad me interesira što smatrate da je vaš forte, individualna prepoznatljivosti u odnosu na ostale egzilne, ali i domicilne autore u Francuskoj? Francuska produkcija je golema, a priljev novih glasova ogroman, nakladništvo i scena bespoštedni, trebalo se tu izboriti za pažnju, a nakon prvog romana i zadržati osvojeni prostor, izgraditi ime, zaslužiti povjerenje da vas objavljuju dalje i to ni manje ni više u Gallimardu...

Mislim da u Francuskoj, kao i svugdje, ima dovoljan broj „genijalaca“. Od početka sam znao da im ne treba još jedan genijalac, zašto, imaju dovoljno svojih. Nego jedan pošteno napisan roman, zanatski i stilski korektan. Jedan pošten odnos prema samome sebi. Naravno da postoji romantična slika o egzilu i piscu u egzilu. A stvorili su je oni koji nikada nisu bili u egzilu. Egzil je metafizička studen. Egzil je poraz, egzil je biti onaj koji ništa ne razumije i kojeg ne mogu razumjeti. Egzil je biti bivši, postati dinosaur, imati krivnju onoga koji je preživio. Nositi teret svjedoka. Egzil je upoznati Paris Ombre, spavati s nepoznatim ljudima u domovima za izbjeglice, čekati u beskrajnim redovima pred raznim administracijama... Egzil je planirati samoubojstvo za petak pa ga odložiti za ponedjeljak, to su bajate konzerve tunjevine tri puta dnevno i ona sitna kiša koja pretvara pločnike Pariza u čudnu, sirotinjsku, bajku.... U jednom momentu sam odlučio ponuditi taj osjećaj i tu priču prvo francuskim izdavačima pa francuskoj publici. Smiješnu i tužnu priču o nevidljivom strancu koji živi kraj njih. Ima mnogo teoretičara o egzilu, ja sam odlučio ponuditi stvarnosnu prozu. Bez šminke i patetike. Recimo neku pesimističku komediju. 

U Francuskoj je ogromna književna produkcija, neviđena konkurencija. Nema takve kao u Parizu na bijelome svijetu, siguran sam. I ja sam krenuo lagano, kao stari jazzeri. Prvo mini izdavačke kuće, zatim one srednje po utjecaju i dometu, i na kraju Gallimard kao happy end. Nije bilo nikakvih garancija, a i što bi ih bilo? Nije u stvari bilo ničega, samo moja pomalo suluda i bezobrazna vjera da je to mogu uraditi. Naučiti taj komplicirani jezik sa 29, 30 godina i na njemu napisati roman. Možda malo sreće i talenta. Ali dosta rada. Književnost ne može biti rezervni posao. Ono što damo to nam se vraća. Trenutno se mučim oko mog petog romana za Gallimard, naravno da i dalje nema nikakvih garancija za bilo što. Samo rad. Zaludni zanat kako to mudro onomad zaključi Danilo Kiš.

Možemo svašta tražiti od književnosti: da bude ljepša, osmišljenija, ali nikako i da bude bolja od stvarnoga života. 

Velibor Čolić, foto: Jasmin Fazlagić

A kad smo kod aktualne francuske produkcije, koga cijenite i čitate, što biste nam preporučili za prevođenje? Ne mogu reći da se francuska odnosno frankofona književnost u nas ne prevodi, dapače, imamo sjajne prevoditelje i prijevode, evo, čitali smo friško Goncourtovca Nicolasa Mathieua, ali ovdje kao da je sinonim za francusku suvremenu književnost još uvijek Houellebecq… Okej, u posljednje vrijeme i Despentes, Edouard Louis, Annie Ernaux koju je ovdašnji kulturni establišment čudom otkrio tek sad, a vole naši čitatelji i Philippea Claudela, sad i Del Amoa…

Putujući za svojim knjigama po Francuskoj stekao sam i nekoliko prijatelja iz branše. Uvijek pročitam novi roman Sorja Chalandona, prijatelja, bivšeg dopisnika Libérationa iz Irske, koji piše izvrsne romane na jednom, recimo, šturom, a istovremeno tako pjesničkom francuskom. Ima tu i mojih drugova iz frankofonije, arapski, kubanski, afrički glasovi koji u francusku literaturu unose neke druge osjećaje, mirise, ritmove i značenja. Prilikom jednog čarobnog putovanja na Haiti otkrio sam čitave generacije izvrsnih tamošnjih pisaca, i njihov vaudou magični realizam. Recimo im i imena, Dany Laferrière, Lyonel Trouillot ili Gary Victor. Inače, taj karipski otok je magičan i nasilan, bogat i siromašan. Dani su ljepljivi i dugi, a noći vruće, tamne, žive. Tamo sam na Karipskom moru pio čudesna pića, razgovarao sa seljacima i proučavao svete palme. Ljudi jedu mango i spavaju gdje ih zatekne noć, a svo vrijeme oko nas tutnje afrički bubnjevi i bogovi. Istovremeno nasilje je strašno. Političko i ostalo. Za nas bijelce bilo je zabranjeno izlaziti iz hotela, no ja sam ipak izlazio. Tamo na ulici žene prodaju sve i svašta. Prišao sam jednoj i počeo razgledati njenu robu, mahom tropsko voće. Uzmite ove banane, kaže mi ona, one su jako dobre za mušku snagu. Sigurno?, pitam. Jede ih moj muž, odgovori, i pogledajte, rukom mi pokaže na desetine djece, to su sve naša djeca. Kupim te čarobne banane, naravno.  

Od ovih razvikanih Francuza malo što mi se dopada. Houellebecq, čini mi se, otkriva toplu vodu. Tu fali stila. I još koješta. To je literatura čovjeka koji se predao. Tu ima mnogo cinizma, a cinizam je sklonište za kukavice. Kad mi izađe roman, u normalnim uvjetima bez pandemije, onda tu bude dosta gužve, putovanja, novina, radija, čak i TV, predstavljanja, festivala, salona... Tako da u periodu pisanja, kao sada, ja se malo izmaknem od toga. Ta utrka pisaca, nije to moje, odradim što treba i to je to. U Sarajevu sam nabavio, a evo sad i u Splitu, neke naše knjige i pisce, pa to sada čitam. Onako, zbog radosti povratka u jezik.  Naravno, tu su uvijek i stari majstori Romain Gary, Georges Perec, Blaise Cendras.

Što vas je najdominantnije formiralo u Francuskoj, u vašoj francuskoj odraslosti, jer stigli ste tamo s nepunih trideset – od kolega suvremenika do prethodnika klasika, od glazbe, filma, vizualnih umjetnosti do putovanja, susreta, razgovora?

Život. Strašna, kao nož pod grlom neprijatna spoznaja da se nikada neću vratiti u rodni kraj. Zbir jednog velikog i mnogih drugih manjih odlazaka. Vjera da književnost može pomoći čovjeku da postane, ako ne bolji, onda hrabriji i pošteniji. Ljudi na ulici. Ljudi u knjižarama. Odraz neke lijepe prolaznice u izlogu. Pijani pomorac koji u lučkoj birtiji u Bretanji krezubo na irskoj harmonici drnda svoj blues. Strah od bolesti. Gradovi. Strasbourg koji je u stvari jedan otok, Marseille koji me je naučio da nosim novčanik u prednjem džepu, Pariz kao nevjerna ljubavnica, neka sela u Provansi, neke rijeke, neke kiše... Kolodvori sa onom čudnom sivom dvostrukom tugom onih koji odlaze i onih koji ostaju. Žeđ i glad. Vjetrovi koji podižu šešire turistima na plažama Biarritza. Uzimao sam od života, a ne iz knjižnice. Samo sam s vremena na vrijeme konsultirao kod Camusa ili Hugoa, kod ludih pjesnika iz 19. stoljeća ili u toj neobičnoj melankoliji koju možemo pronaći kod Antoinea ArtaudaJean Genet, nešto malo Sartre... Crpio sam svoj francuski i kod trubadura, u poput topljene čokolade toplim stihovima Georgesa Brassensa, nježnog anarhista.

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. Možete ga pogledati u Knjizi Odlazaka. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu "pametne", one su žive.

Svi vas pitaju o egzilu, o francuskim godinama, a ja bih radije o onome prije, o prostornim i simboličkim točkama koje su prethodile Parizu, Strasbourgu, Bruxellesu, dakle, o Modriči, Sarajevu i Zagrebu. Kako je dečko iz Modriče odlučio studirati književnost, a ne ipak nešto konkretnije i isplativije?

Iz straha od stvarnog rada, onog od 9 do 5, ako tako mogu reći. Ti studiji su bili najveće razočarenje u mojim mladim danima. Preda mnom se našla skupina kravatiranih profesora koji drobe o nekakvim pravilima u pisanju i jeziku. Ni najmanjeg traga književnosti. Koji promašaj, koje gubljenja vremena slušati bilo gdje bilo koje profesore, a naročito naše koji pričaju o svemu samo ne o onim bitnim stvarima. Onda sam čvrsto odlučio da moji profesori budu Društvo Mrtvih Pjesnika. Neki naši Moriartyji. Oni koji ne uče nego žive život. Možemo svašta tražiti od književnosti: da bude ljepša, osmišljenija, ali nikako i da bude bolja od stvarnoga života. A ovo akademsko trabunjanje? Ne hvala, nema tu ništa za mene. 

Kad je takav dečko otkrio jazz?

A jazz je došao poslije. Kada sam se umorio od ovoga što zovemo rock, kada je Bowie postao šminker, a Lou Reed umorni čikica koji trabunja nešto po muzejima. Kad je definitivno otupila oštrica punku i kada samo sahranili Joea Strummera sa našim iluzijama. Prvo se tu pojavio soul, pa funk, pa sam potražio što to čini Jamesa Browna tako seksi. Bili su to saksofoni. Prvo ona starija generacija vukova iz New Yorka Lester Young, Coleman Hawkins, Ben Webster pa onda sav taj jazz koji je došao iz Blue Note, Sonny Clark, Sonny Rollins, Joe Henderson, Lee Morgan, pa revolucija sa Impluse: John Coltrane, Ornette Coleman, Cecile Taylor... Išao sam i na hodočašće u New York, htio pronaći i živjeti nakratko "pravi" jazz u njegovoj kolijevci. Procunjao sam jednu subotnju večer oko Birdlanda, pogledao sa tugom za žutim taksijima, pomirisao pločnik ispred Village Vanguarda. Bio je prosinac i hladna kiša je svirala neke nepravilne ritmove po krovovima grada. Čekao sam tu još neko vrijeme sve dok se nije pojavio jedan crni propalica. Ličio je na Elvina Jonesa, Coltraneovog bubnjara. Samo je prošao i na kraju ulice uzletio prema nebu. Bilo je tiho, sjećam se. I hladno. U početku sam bio razočaran, nisam pronašao jazz. Sad sa distance mislim da to nije ni bitno. Da je odsutnost isto tako važna kao i prisutnost. Kako kaže ona reklama za njemačku kuću ECM, jazz, najljepši zvuk. Odmah nakon tišine.

Pobjednici pišu historiju, a poraženi poeziju.

Knjiga odlazaka Čolić Velibor
Kod Alberta : zbir sjenki Čolić Velibor

Kako gledate na hrvatsku i regionalnu književnost s obzirom da ste itekako prisutni i na našim prostorima, evo, ljetos vam je 'Knjiga odlazaka' objavljena u sarajevskom Buybooku, prije koji dan i 'Emigrantska mantra' u zagrebačkom Meandru, bili ste u srpnju na festivalu Bookstan u Sarajevu, eto vas i na šibenskim Škurama… 

Relativno prisutan. To se ja kao vraćam nakon tridesetak godina malo našim jezicima. A istovremeno sam 'Francuz'. A tamo sam Francuz i istovremeno neki stranac sa čudnim imenom. Odlično. To mi odgovara. Zemlja pripada prvo nomadima pa tek onda "vlasnicima". Vidio sam na Bookstanu da neki dobri ljudi dobro pišu, Darko Cvijetić, Faruk Šehić, moj bro Ahmed Burić, Semezdin, ima toga još, ima sigurno i žena... Nisam je tu nikakav stručnjak. Ono što se dešava u Hrvatskoj, recimo, pratim više. Mon ami Edo Popović napisao je jaku lijepu 'bastardnu' knjigu, Damir Karakaš radi lijepo i onako kako treba, i čitava ta generacija supersoničnih pjesnikinja, beskompromisno i hrabro, baš mi je drago. Uvijek je bilo talenata što ne bi bilo i danas. 

I dodatno pitanje: kako s odmakom od tridesetak godina doživljavate Zagreb, a kako Sarajevo?

Inače me za moje gradove vežu neke slike, mirisi i okusi. Sad to sliči na šizofreniju i neka je. Biti svoj i tuđi, na svome i stranac istovremeno. Nema nostalgije, to je nešto drugo, to je melankolija. Ako ništa drugo, naučio sam u ovih zadnji trideset godina biti stranac. Super to radim. Prepoznam te svoje gradove, a i oni prepoznaju mene. Moj zemljopis se malo proširio, sad su uz Zagreb i Sarajevo, moji gradovi i Pariz, Strasbourg, Bruxelles, Marseille... Jedan dio Berlina, Milano. Sad su tu i neka druga mora, Atlantik koji snažno juriša na Bretanju, barovi u Bilbau, glasni, lijeni, napušeni, basovi u Fort de France, u slanoj olujnoj noći na Martiniku dok pijemo stari rum sa limunom i srebrnim šećerom, slavni Ti' Punch i nazdravljamo duhovima afričkih robova. To je sad sve moje. I tu se prepoznajem bez problema. Kao i na našim teritorijama.  

Što se sve našlo u često spominjanoj Yassa torbi s kojom ste kao, kako kažete, dvostruki gubitnik – poraženi vojnik i politički izbjeglica – osvanuli na kišnom kolodvoru u Rennesu? Što ste u Francusku ponijeli kao emotivnu, a što kao literarnu prtljagu?

Mi smo bili prva generacija gastarbajtera koja je sa sobom ponijela knjige, rekao mi je jednom zgodom pokojni Predrag Matvejević, i sam ex yu izbjeglica. Recimo da pobjednici pišu historiju, a poraženi poeziju. Tog kasnoljetnjeg dana u zapadnoj Francuskoj nisam imao ništa, ili skoro ništa. U malu crnu teku upisivao sam nesređene rečenice, u razdrdanom walkmanu marke Fisher okretao do besvijesti dvije kazete – Lou Reed i Leonard Cohen. Ta moja Yassa torba izgledala je kao mini Nojeva barka, kao ono sto je preostalo od jednog svijeta. Bio je to početak mog najduljeg putovanja. Sa odabranim društvom – Jack Kerouac, Coleridge, Trakl i Celan. I čitavom vojskom simpatičnih carinika: Edgar Allan Poe, Julio Cortazar, John Fante i Borges. I žene naravno, moje dobre zvijezde Akhmatova, Dickinson i Sylvia Plath. Malo, strašno malo. Ali ponekad sam se osjećao da nisam sam, da mi taj književni panteon pomaže, drži iznad vode. Nekad je to pomagalo, nekad ne. Lutajući na Place de Clichy, tamo prema Pigalleu, govorio sam si: Dobro, hladno ti je, gladan si, ali tu se prije tebe tako isto zlopatio i Henry Miller. I ta referenca, nažalost, nije punila trbuh. Ali je pomagala da relativiziram sopstvenu nesreću. Zatim sam odlučio tugu utopiti u alkoholu. Ali ona je naučila plivati. Od naših u toj sentimentalnoj prtljazi bili su malo Danilo Kiš, Janko Polić Kamov, čak i djetinji Branko Ćopić, Kiklop. Već sam se u JNA, 1983. u Kruševcu, furao na Melkiora Tresića, tako da mi i nije bilo teško. Napisao sam nekoliko stranica o tome u prvome dijelu svoje trilogije o egzilu.  

U romanu 'Vernon Suboteks' Virginie Despentes čitali smo o tome koliko taj mitologizirani 'grad svjetla' može biti bešćutan prema onima koji su slabiji ili nepozvani ili pak u bilo kojem smislu neuklopljivi, da su klupe po ulicama i sjedalice u metrou dizajnirane tako da se na njima ne može zaspati. Isto zamjećujete i vi u 'Knjizi odlazaka'. S tim da se Vernon od situiranog kulera sunovratio do kukavnog beskućnika, a vaš lik je naprotiv, od migranta, hiljadu puta povrijeđenog psa, koji se pretvara da je pjesnik čudesno doskočio do cijenjenog francuskog pisca, usprkos svemu, jer ovako pišete u 'Knjizi odlazaka': Moj problem je jednostavan: ja sam izbjeglica s ambicijom. Neoprostivo. Jednom imigrantu može se oprostiti: siromaštvo, nepismenost, poligamija, karijes, debljina, dlake koje vire iz nosa i tako dalje. Ali ambicija za izbjeglicu nije normalno stanje uma. A pogotovo ne jedna ambicija tako karakteristična za Francuze: pisanje knjiga. Kako je izgledao vaš put od izmještenosti do asimilacije, koja su tu bila ključna razmišljanja, planovi, emocije? Ponovili ste više puta da ste bili hrabri, čak i bezobrazni u nastojanju da u datim okolnostima nadrastete dodijeljenu vam socijalnu poziciju, to sad s naknadnom pameću i s pobjedničkih visina zvuči dalekovidno i frajerski, ali kako je tada bilo gurati svakodnevicu, čime ste se motivirali dok je vaš život mucao, dok ste lebdjeli nad stvarima, dok još nije bilo love, poznanstava, podrške, perspektive? Nakon početne deprivilegiranosti, jeste li sad na drugom kraju te skale i osjećate li se povlašteno?

Dug i kompliciran put. Da, francuski je sačuvaj bože za nas. Ali eto, kad se nemaš kamo vratiti, onda otkriješ neviđene talente... Izbjeglica izgleda uvijek kao netko tko se ispričava, koji smeta, koji je višak, trinaesto prase. On dolazi na kraju. Na kraju nekog svog rata u novu zemlju, novi jezik, gdje su sve karte već podijeljene. To je situacija kada otkrivamo neke do tada neslućene resurse u nama. U ovom trećem dijelu moje trilogije o egzilu ja se opet objašnjavam: Je suis une erreur grammaticale et un fort accent. Un paysan sans terre et un écrivain sans langue. J'ai pris une partie de la douleur et des blessures d'Imre Kertesz. Je suis Bosniaque en Croatie et Croate en Bosnie. J'ai perdu la guerre et la paix. Ja sam gramatička greška i i jak naglasak. Seljak bez zemlje i pisac bez jezika. Primio sam jedan dio rana i bola od Imre Kertesza. Ja sam Bosanac u Hrvatskoj i Hrvat u Bosni. Izgubio sam i rat i mir. Sad bih i ja volio da je to sve izgledalo lagano i cool. Ali nije, nažalost.

Često kažem da sam bio Vladivostok godinama, minus 15 u svemu u životu, i ljeti i zimi. Odmah sam shvatio. Moj svijet je nestao. Nestao je i moj materinji jezik. Ostala mi je samo neizvjesna kartografija moga sjećanja. Mogao sam neke stvari provjeriti u filmovima i knjigama. Ali to mi se činilo jako problematično. To su vidjeli i drugi. To nisam ja živio i preživio. Književnost se hrani onim što je nekad postojalo. Tako sam stalno mucao između onoga tada i moje suhoparne stvarnosti. Bio sam dugo, mjesecima, možda i godinama, iznenađen i uvrijeđen. Zatim sam se pomirio. Sa sobom, sa svojom zemljom, sa sudbinom. I ništa se nije promijenilo. Tu je još uvijek taj nemir i strast, borba, sumnja, želja... Kad toga nestane, a moguće je, onda ću prestati i pisati. I probati postati profesionalni igrač na balote.

Status, nagrade, Gallimard, nisu nikakva garancija. I bogu hvala. To valjda ide sa godinama. Pisanje mi je prvo bilo ljubav, pa strast, pa zanimanje i na kraju sudbina. U jednoj priči majstor Bukowski piše o tome kako se njegov alter ego Hank Chinaski budi mamuran u hotelu nakon nekoga čitanja. Zuri u prazno i kaže sam sebi, čitav svoj život si htio postati pisac. Evo, stari moj, uspio si. Mi se svi bavimo marginalnim stvarima u ovom ultra brzom materijalnom svijetu. Teži su guzovi od one Kardashian nego svi eseji Umberta Ecca, to je tako. I tko, zna možda je to i dobro. Raščisti nas. Razdvoji. Oni koji sanjaju veliku lovu moraju ići drugdje. Moje bogatstvo je, recimo, što sam obišao pola zemaljske kugle za svojim knjigama. Čitav svijet, šalim se ponekad, plaća da bi išao u Veneciju ili Rio. A meni su platili da idem tamo. Nije loše, zar ne?

U Francuskoj ste svojevremeno radili kao novinar i pisali o jazzu; jazzerska sinkopiranost očita je i u strukturi vaših proza. Zanima me, dok ste pisali u jazzerskom ritmu, bolje reći dok ste taj ritam ispisivali, koje ste muzičare imali na umu, slušali u pozadini? U 'Knjizi odlazaka' navodite da su za vas ključni Sonny Rollins, Th. Monk, Coltrane i Dexter Gordon (evo jedne slike iz 'Knjige', da dočaramo čitateljima kako vi slušate glazbu: U mojim ušima John Coltrane posljednji put priziva američku noć, igra se svetom prašinom i umire u javnosti. Iza njega, na pozornici, ostali crni apostoli traže smisao i ritam.).

Da, radio sam ima već nekih petnaestak godina kao "specijalista" za jazz, i malo za musique du monde, ono što rogobatno zovemo world music. Tako je mojim životom defilirao moderni jazz, a mojim stanom stari majstori. Tako sam i napisao par svojih knjiga, slušajući te velike umjetnike tenor saksofona. Taj dah, ono što se zove body and soul. Imao sam veliku šansu vidjeti Lee Konitza, Ahmada Jamala i Sonnyja Rollinsa, popričati sa Daveom Hollandom i Archiejem Sheppom, praviti paralele između skandinavskog čistog i savršeno dizajniranog jazza i novih američkih tradicionalista. Avangardu i neo bop generaciju koja je čak i modom sličila na slavne vukove be bop revolucije. Jazz mi je pomogao u traženju sinkope u rečenici. Za dužinu i jačinu iste. Jazz mi je oslobodio emociju, dodao zvuk i ritam mome pisanju. Coltrane me je vodio kroz dvije knjige, zatim su se tu pojavili Dexter Gordon, Johnny Griffin i faraon Monk.

U svojoj savršenoj knjizi eseja L'Art du roman veliki majstor Milan Kundera poredi romanopisca sa kompozitorom, roman sa simfonijom. Tako sam si i postavio zadatak. Napisati složen roman u kratkoj rečenici i u kratkim poglavljima. Kao neka vrsta brzog literarnog bebopa. Emigrantska Mantra je recimo napisana tako. Bez straha od emocije, to mi je bilo najteže, pogoditi u sridu pravu emociju. Uhvatiti i staviti na papir tu plavu notu. Naravno da ja tu ništa ne izmišljam novoga, jazz i literatura su jako bliski rođaci. Danas je to malo popustilo, pišem u tišini, ne idem na koncerte, a moja kolekcija ploča ostala je u jednom od prethodnih života. Sigurno ima dobroga jazza i danas, možda se jednog dana vratim. Ono sto je postojalo jednom postoji uvijek.

Živim francuski jezik, kao nekakvu vrstu profesionalnog, emocionalnog i svakodnevnog unajmljenog stana. 

Velibor Čolić, foto: Jasmin Fazlagić

Profesionalni ste pisac, vaš fokus je već desetljećima isključivo na pisanju proze. Pa kako pišete, koliko ste disciplinirani, kako izgleda vaš radni proces?
Ako ovako nastavim, isprepisivat ću ovdje cijeli roman, ali evo kako vaš junak razmišlja o pisanju: Pišem bez prestanka, moje duge rečenice koje se ne daju komprimirati osciliraju između ritmične proze i, recimo, nadrealističke poezije. Poput želatinozne meduze, moj tekst neprestano mijena oblik. Kako postižete tu specifičnu lirsku reduktivnost, čini se jednostavnim i nehajnim, no jasno je da nimalo nije: koliko dugo se mora raditi na takvim rečenicama, na toj fluidnosti i prirodnosti? 

To se ne da naučiti, ali može se usavršiti. Kao što već rekoh moje oslobađanje emocije u pisanju trajalo je godinama. Koja je granica između prave emocije i patetike? Prave tuge i pompeznih suza? Između ruganja i smijeha? Sve to traži jedan jako ozbiljan pristup, dosta rada i malo talenta uz to. Uvijek su bolje dvije jasne i kratke rečenice nego jedna duga. Najteže je postići jasnoću u pisanju. Po tome odmah prepoznam pravog pisca od raznoraznih amatera i piskarala. Meni je recimo francuski jezik pomogao da se oslobodim (ako je toga uopće i bilo) andrićevske mudrosti i andrićevske rečenice. Dovoljan je jedan Andrić. Pisci koji znaju sve, koja je to strava i užas. Iskustvo mi kaže da poezija može spasiti sve. Čak i roman. Romansijer, kaže Milan Kundera, ne duguje nikome ništa. Osim nešto malo Cervantesu. Romansijer je maratonac, radnik na baušteli koji radi i radi. Nema tu mjesta, čini mi se, za genijalnost ili ležernost. Ležernost ostavljam za gotov tekst, na kraju, ako uspijem.

Kako se to biva profesionalnim piscem u Francuskoj, pojasnite nam malo, ovdašnjim autorima to je nedosanjan san i prilično nadrealna privilegija... Na koji način francusko Ministarstvo kulture pomaže književnicima, kojim konkretnim mjerama?

Mogu samo pričati o sebi. Ja imam uvijek dvije torbe spremne za put. Treba biti stalno on the road. Konkretno, u Francuskoj ima (nije uvijek bilo tako) sasvim jasan i relativno dobar cjenovnik za plaćanje pisca. Svaka vrsta javnog nastupa ima svoju cijenu, književni festivali, saloni, čitanja, potpisivanja knjiga... Sve intervencije po školama, fakultetima, zatvorima i slično, također. O tome se brine CNL, Centre National du Livre, Nacionalni centar za knjigu. Organizacija koja dijeli budžet Ministarstva za kulturu predviđen za knjigu. Imaju i stipendije za pisce. Od par do više desetina tisuća eura. Imamo pravo to tražiti jednom u pet godina. Imaju i regionalne pomoći, to se zove CRL, Centre Régional du Livre, Regionalni centar za knjigu. S druge strane su prodaje knjiga, razna inozemna izdanja i raznorazne kazališne ili ine adaptacije. Moj procent za prodanu knjigu je 10%. Imaju i rezidencije. Od mjesec, dva, tri... Ponekad i više. I tu je cjenovnik jasan. Pa 'ko voli. PEN klub praktički i ne postoji, imaju nekakva udruženja. Ja nisam član nikakve organizacije. Plaćam članarinu za SOFIA organizaciju koja prati prodaju knjiga po knjižarama i ubire procent za pisca. 

Jeste li imali vremena malo obići hrvatske knjižare, možete li ih usporediti s francuskima, čega nam nedostaje, u čemu griješimo?

Inače naše mi knjižare još uvijek nekako izgledaju "socijalistički", s onim stolovima, policama, i pomalo nepreglednim hrpama knjiga, Francuzi mnogo paze na izgled svega toga, na svjetlo i prostor. Zemlja je dovoljno velika da imaju i specijalizirane knjižare samo za trilere i policijske knjige, samo za stripove ili knjige za djecu. Možda našim knjižarama treba malo veća vidljivost ljudi koji rade tamo, neki osobni pečat, malo više slobode... Animirati prostor kako to znaju Francuzi, izaći iza pulta i ići bez kompleksa prema klijentu. A naši klijenti su čitaoci, bolja strana čovječanstva. I za kraj, sigurno zvuči ružno, ali ovdje je tako – onoliko koliko te plate toliko te i cijene. I basta.  

Slušala sam vas na Bookstanu u razgovoru s piscem i novinarom Ahmedom Burićem, gdje se publika puno smijala, a slušatelje ste šarmantno nasmijavali i u radijskoj emisiji na platformi France Culture. Smijemo li se mi i Francuzi istim stvarima, razumiju li oni nas društveno, kulturno, politički, i kako se vi u svemu tome osjećate, pripadate li u podjednakoj mjeri obama svjetovima – Bosni koju smatrate domovinom i Francuskoj koju zovete svojom zemljom? Ili možda ponekad niste ni u jednom od tih svjetova?

Vrlo je komplicirano nasmijati čitaoca u tekstu. Bez pomagala koja imaju, recimo, film ili kazalište. Nego samo riječju. Jednom zgodom u Madridu, mladi glumac je čitao jedno poglavlje iz moje knjige u kojoj govorim o jednoj hitnoj dijeti. I na kraju, čita glumac, u dva tjedna dijete izgubio sam... četrnaest dana. U sali tišina. Na isto to poglavlje Francuzi "padaju" od smijeha. No to je tako, ne može se pobjeđivati na svim frontama. Inače nemam problema s razumijevanjem mojih tekstova. Mislim da ako pišemo "camera à l'épaule" u visini čovjeka, ne može doći do nerazumijevanja. Sve je to pitanje osjećaja i duha, ili imaš to nešto ili nemaš. Veliki Jacques Tati sasvim je dobro objasnio svoje viđenje burleske. Američki vodvilj, kaže on, pokaže čovjeka, zatim koru od banane, pa na kraju pad. Zatim ide dalje. A ja, kaže Tati, ostanem par momenata, otpratim čovjeka koji pada. To je i moj kredo u pisanju: ostati s čovjekom koji pada. Otpratiti čovjekov pad. Uz svu skromnost, to je univerzalno. Burleska je samo drukčije pročitana tragedija. I obrnuto. Inače više ništa ne smatram svojom zemljom, oslobođen sam toga. Nemam vremena. Živim francuski jezik, kao nekakvu vrstu profesionalnog, emocionalnog i svakodnevnog unajmljenog stana. Nije moj, znam, ali uredio sam ga nekim sitnicama da se osjećam kao da je to moj jezik. A i stanarinu sam pošteno platio mislim.  

Ako ste se kao jedva tridesetogodišnjak bez kinte, zaleđa i znanja francuskog vidjeli s Goncourtom, sad kad ste suvereno nastanjeni u tom jeziku i to kao Gallimardov kućni autor, vidite li svoje knjige jednog dana u Plejadi? :) Želim vas ustvari pitati ono najpredvidljivije za rastanak – koje si još izazove postavljate, što od sebe očekujete dalje?

Plejada je uglavnom za mrtve književnike. Ili za one koji su blizu. Ili za one koji su već mrtvi, a još im nisu javili. Trenutno, kao mali brejk, pišem jedan roman o našem folkloru, žanrovski blizak nekim gotskim horor tekstovima. I malo komedije, naravno, bit će tu. Nadam se da ću na jesen moći pokazati nekih pedesetak stranica mome uredniku kod Gallimarda. Spremam i treći dio svoje trilogije, imam već i naslov: La Mémoire Parle Une Langue Etrangère (Sjećanje govori stranim jezikom), i jednim okom gledam sve ovo oko pandemije. Krajem devetog mjeseca trebao bih u Tunis na jedan summit frankofonije i u Švicarsku gdje konačno počinje kazališna karijera moga Priručnika. Ne idem dalje u projektiranju kroz vrijeme. Kako bude svima, bit će i meni. Za kraj: volio bih u doglednoj budućnosti početi prevoditi naše pjesnike na francuski. Za prozu nažalost neću imati vremena.

Velibor Čolić

Emigrantska mantra

  • Meandarmedia 08/2021.
  • 75 str., meki uvez
  • ISBN 9789533342900
  • Cijena 90.00 kn

Čolićeva 'Emigrantska mantra' govori eruptivno, gotovo u dahu, kao mantra razočaranja i poraza koji su nas kao generaciju, kao desetine generacija, zadesile i tako obilježe naš 'fin de siecle' kao tragičan kraj jednoga i nimalo svjetliji početak novog stoljeća, štoviše – milenija. 

Velibor Čolić

Knjiga odlazaka

  • Buybook 07/2021.
  • 144 str., meki uvez
  • ISBN 9789958305528
  • Cijena 90.00 kn

Autobiografija skitnice, svojevrstan bildungsroman u kojem se tipična balkanska melanholična fantazija prepliće s mučnim i lucidnim promišljanjima o egzilu. Dok se osvrće na institucije, administraciju, psihijatre, pisce i žene, Čolićeva pripovijest odzvanja beznadežnim unutarnjim lutanjem onih koji zapravo nikada neće pronaći svoj dom.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –