Julijana Matanović: Stoji ti put & Ivana Šojat: Tri carstva

Julijana Matanović i Ivana Šojat

I u ranijim smo prigodama, pišući primjerice o „splitskim“ zbirkama Katje Grcić i Edija Matića, ili o esejistici iz područja teorije i povijesti stripa Midhata Ajanovića Ajana, povremeno te s punim pravom ukazivali na izdavačke projekte nastale izvan Zagreba. U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama – osobito ne onim politikama koje se tiču knjiške produkcije i poticanja čitalačkih navika – nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Jedna je takva izdavačka kuća svakako Neolit; njen je osnivač spisatelj i kulturtreger Marko Gregur, a njena je koprivnička adresa prilika i za našaliti se s autorom Nazorom ovjenčanog romana „Vošicki“, zbog čega bismo mogli pomisliti kako se istaknuti učesnik suvremene prozne scene poprilično uživio u biografiju protagonista spomenutog ostvarenja; Vinko Vošicki (1885. – 1957.), za one koji možda ne znaju, bio je istaknuti koprivnički knjižar, tiskar i nakladnik koji je, pored ostalog, 1920-ih objavljivao Književnu Republiku (urednik je bio Miroslav Krleža). Ovu naoko šaljivu usporedbu možemo potkrijepiti i time što Gregur, u suradnji s književnim kritičarom Mariom Kolarom, uređuje i objavljuje sada već profilirani književni časopis Artikulacije, u sklopu istoimene umjetničke organizacije osnovane 2016. godine.

"Stoji ti put" Julijane Matanović i "Tri carstva" Ivane Šojat, dva naslova koja smo za ovu prigodu odabrali, prilika su da, prije svega, razmislimo o mogućoj zastarjelosti termina koji je u književnu teoriju 1975. uvela francuska feministička teoretičarka i spisateljica Hélène Cixous. Jest da tzv. žensko pismo ima svoje karakteristike (prije svega tematsko-motivske), i jest da sukladno tome jedan od dvaju ovdje predstavljenih naslova ne možemo uvrstiti u spomenutu kategoriju (onaj Ivane Šojat), no ne možemo se ne zapitati – barem nakon čitanja kratkog romana Julijane Matanović – ne sadrži li iz današnje pozicije spomenuta sintagma diskriminatorni potencijal. Naime, nije li izdvajanje tzv. ženskog pisma iz ukupnosti literarne proizvodnje protivno ovovremenim emancipacijskim procesima i nisu li danas karakteristike tzv. ženskog pisma (osobito one tematsko-motivske) neuvjerljiv argument u prilog vjerodostojnosti rečenog izraza?

Takvo izdvajanje, čini mi se, dijelu literature dopisuje predznak kvalitativno sekundarne, manje značajne, odnosno literature čije objavljivanje podrazumijeva ispunjavanje rodno-spolne kvote, što dakako blage veze nema s realnošću koja nas, naročito posljednjih godina, učestalo uvjerava u suprotno. Drugim riječima, tematsko-motivske preokupacije teško da mogu proći kao uvjerljiv argument u prilog ovoj nekoć možda i opravdanoj terminološkoj intervenciji. Jer ako postoji žensko – budući se čitava egzistencija temelji na opoziciji – to podrazumijeva da postoji i muško pismo koje, međutim, kao takvo malokad (ako uopće) ističemo. Utoliko, kao jedina podjela koja ima smisla, ostaje ona na dobru i lošu literaturu, pri čemu ovdje spomenuta dva naslova (kratki roman/novela i putopis), napose onaj Matanović, spada u prvu skupinu.

Stoji ti put Matanović Julijana

Riječ je dakle o djelu koje prati isječke iz života Rite, Agate i Delfe, pripadnica triju naraštaja porodice obilježene patrijarhalnošću (pa i onim što običavamo zvati internalizirani patrijarhat), materijalnom bijedom, kao i drugim vrstama oskudice karakterističnim za odrastanje, starenje i/ili umiranje u provinciji. Uslijed takvih kontekstualnih predispozicija trima je ženama – osim što su jedne drugoj najbliži rod – uzdati se u moć gatanja iz kave, moć proricanja sudbine koji posjeduju druge žene (Spasa i Esma). Mistično, okultno znanje ženama koje se malo što pita nameće se kao jedini odgovor na imperative proizašle iz porodične hijerarhije uslijed i zbog koje dođe na normalno da se roditelj kćeri obraća sa sine, a da je žena ženi vuk (kao što je Agati šogorica Delfa, ona po kojoj je Agatina kći dobila ime, a da se Agatu ništa nije pitalo). Uslijed takvog konteksta shvatljivo je i pokoravanje, a time i prilagodba ženskih članova porodice na nerijetko poražavajuće obrasce ponašanja svojih muškaraca.

Rečena prilagodba ponajviše se očituje u Agatinu slučaju, u njenu odnosu sa suprugom Nikolom koji se, a u čemu društvo uglavnom (pa ni danas) ne vidi problem, odaje piću, čega su rezultat epizodno nasilje i kronična neimaština – ona koja, kada su Agata i kći joj Delfa posrijedi, graniči s glađu. Odlasci prorokovani u talogu kave pritom se najčešće tiču drugih (otud naslov „Stoji ti put“), podrazumijevaju gubitak uvjetovan patrijarhalno nametnutom obespravljenošću, a njihovu nemogućnost da postojećoj konstelaciji vrijednosti pruže eksplicitniji otpor, pored navedenog, određen je i „podsvjesnom“ patrijarhalnošću koji je prvenstveno došao s odgojem.

Čak i najmlađa od triju žena (Delfa), usprkos tome što živi u „današnjem“ vremenu kao samohrana majka i priznata spisateljica, rečenog se balasta ne uspijeva otarasiti. Dapače, balast ovaj put dolazi i iz intelektualnih (spisateljskih) krugova, te bismo u tom slučaju mogli govoriti i o autobiografskom aspektu čije prepoznavanje podrazumijeva događanja iz neposredne autoričine prošlosti (poput istupanja iz strukovnog udruženja ili neuspješne kandidature za punopravno članstvo u većinski „muškoj“ Akademiji).

Historijat pripadnica triju naraštaja jedne porodice, povučemo li paralelu s recentnom proizvodnjom, može podsjetiti na knjige Olje Savičević Ivančević ("Pisma čitateljici" i "Ljeta s Marijom"), nešto manje i na zbirku priča Marije Andrijašević ("Liga ribara") – umjesto jedne provincije (Dalmacija) ovdje imamo drugu provinciju (Bosna), pri čemu razlike u mentalitetu ne umanjuju nepisani društveni poredak koji ženu predestinira kao drugotni (s)pol ljudske vrste. Onaj (s)pol, parafrazirat ću, kojem se, ako ne rodi, loše piše.

Ne manje važno, pri čemu paralelu možemo povući s putopisnom prozom Ivane Šojat, roman je obilježen jednostavnim pripovjednim stilom koji doprinosi ambijentalnosti teksta, a ono što doprinosi njegovoj estetičkoj izvrsnosti jest stilski uvjerljivo korištenje leksika/izraza karakterističnih za podneblje („patoka“, „dijetom“ umjesto djetetom i sl.). Ono što nam također može poslužiti kao poveznica dviju knjiga k tome je i povremeno (u romanu češće) korištenje prezenta u službi izricanja prošlosti, čime je naglašena svevremenost vrijednosti/poretka o kojima autorice u naizgled neusporedivim knjigama progovaraju.

Tri carstva Šojat Ivana

Mada pisati o trima (ili možda četirima) carstvima i njihovim trima gradovima – Rimu, Konstantinopolu/Istambulu i Beču – neminovno znači pisati o vjekovima diskriminatornog odnosa muškaraca nad ženama. Bosna, djelomično ili u cijelosti, uostalom i jest bila pokrajina rečenih carstava, te bismo akcentiranom odnosu kao poveznicu mogli dopisati i – prostor. I premda Šojat uglavnom ističe ulogu muškaraca u trima umrlim carstvima, nisu zaobiđene ni žene kojima je poredak kroz povijest dodijelio najčešće ulogu one koja trpi. Pa kada se, nižući asocijacije na Rimsko Carstvo, dotiče kršćanstva i njegova ženskog aspekta (uočljiva je zanimljiva terminološka srodnost s wiccom), tada ne propušta spomenuti mučeništvo kojem je podvrgnuta Agneza (cca 291. – cca 304.), svetica katoličke i pravoslavnih crkava koja je s dvanaest ili trinaest godina odbila udati se za cara Dioklecijana, plativši vlastito dostojanstvo patnjom i smrću. Pa ipak, što valja pripisati prirodi samog teksta, žéna se knjiga češće dotiče kao transcendentalne kategorije, kao principa i kao kultova ženskih entiteta (što je izrijekom navedeno u poglavlju o Istambulu).

Važno je napomenuti kako uvrštavanje ove knjige u žanr putopisa valja uzeti s rezervom. Posrijedi su najčešće impresije i opisi pojedinih građevina, osoba i historijskih događaja, ne i zapažanja koja bismo bez imalo sumnje mogli opisati kao rekonstrukciju iskustava iz prve ruke. Dani postupci pritom su lišeni linearnog kontinuiteta, posljedica je čega asocijativno nizanje koje dozvoljava, primjerice, u nekoliko redaka spomenuti slavnog osmanskog graditelja Mimara Sinana, utemeljitelja sekularne turske republike Kemala Atatürka i „sultana“ novog doba Recepa Tayyipa Erdoğana, aktualnog turskog predsjednika koji se 2020. pobrinuo da Aja Sofija ponovno postane džamija (nakon što joj je Atatürk 1935. namijenio sudbinu muzeja).

Na tom tragu možemo čitati i prvo te treće poglavlje knjige – ono o Rimu i Beču – uz napomenu da se Rim, osim kao historijska i urbana činjenica, promeće i u simbol težnje kasnijih dvaju carstava za slavom i moći dominija koji je uspostavio Oktavijan August. Utoliko završni fragment knjige opravdano izrijekom ukazuje na perpetuiranje kao civilizacijsku stečevinu koju ratovi nisu niti će moći dokinuti, usprkos barbarskim stremljenjima tokom stoljeća.

Uostalom, autorica nije propustila ukazati na barbarizam novih početaka, na prijelomne trenutke povijesti koji su u konačnici, barem kada je europsko civilizacijsko iskustvo posrijedi, rezultirali kultivacijom novopečenih barbarskih vladara – stara, oružjem pokorena civilizacija „pripitomila“ je vlastite pokorioce – neovisno o tome je li posrijedi odnos starogrčke kulture prema Rimu, odnos Rima prema Odoakaru, Bizanta prema osmanskom sultanatu ili Beča prema svim rečenim, kao i brojnim drugim, ovdje izrijekom neimenovanim kulturama upisanim u sadašnji europski civilizacijski okvir.

Ono zbog čega ovaj putopis osobito ostavlja utisak iskustvene reciklaže, pored navedenog, jest i korištenje prvog lica množine. Možda je stoga „Tri carstva“ Ivane Šojat prilika da razmislimo o nužnim prilagodbama putopisnog žanra vremenu u kojem živimo. Digitalno doba, a tome je tako već neko vrijeme, omogućuje nam „posjetiti“ bilo koji kutak svijeta u trima dimenzijama, nerijetko i u realnom vremenu, što nalaže strateške odgovore na rečeni izazov.

Jedan je pravac prilagodbe „poopćeni“ pristup, obično obilježen intelektualno izazovnim impresijama, za koji se opredijelila Ivana Šojat. Drugi bi pristup podrazumijevao daljnje približavanje autorovu/pripovjedačevu ličnom iskustvu, onom čiji individualizam ne možemo tek tako potkrijepiti alatima kao što je, primjerice, Google Earth. Taj pristup, razumljivo, umjesto „mi“ podrazumijeva „ja“, a kao osobito upečatljiv primjer spomenute strategije, pored ostalih, možemo navesti i prevedene putopisne proze bugarsko-britansko-novozelandske autorice Kapke Kassabove („Granica: Putovanje na rub Europe“, „Prema jezeru: Balkansko putovanje u sjeni rata i mira“).
 

Naposljetku, obje knjige, što svakako ukazuje na ambicioznost Gregurova izdavačkog projekta, urednički potpisuje jedno od istaknutijih imena u tom poslu – Zoran Maljković.

Julijana Matanović

Stoji ti put

• Neolit, Artikulacije 11/2024.
• 128, tvrdi uvez
• ISBN 9789535090953
• Cijena: 20.90 eur
• Kupi knjigu!

Premda glasovi o pravu žena na jednakost glasno odjekuju sa svih strana, junakinje Julijane Matanović i dalje su prisiljene živjeti u muškom svijetu u kojem se svi pokušaji pobune razbijaju o glavu. Iako su sve tri žene različite generacije, njihovo okuženje, kako osobna tako i opća povijest, stvaraju od njih žrtve koje samo nastavljaju nesretni niz obiteljski vezanih žena.

Ivana Šojat

Tri carstva

• Neolit, Artikulacije 12/2024.
• 132 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535090984
• Cijena: 20.90 eur
• Kupi knjigu!

Rim, Istanbul i Beč, tri grada, tri carstva, tri povijesti, a jedna priča. Ova je knjiga samo uvjetno putopis, ona je rezultat oštra oka, otvorena uma i enciklopedijskog znanja Ivane Šojat. 'Tri carstva' istovremeno je i povijesni priručnik i vodič kroz povijest umjetnosti domaštan neograničenom imaginacijom i spisateljskim nervom.