Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 23.06.2020.

Marko Gregur : Vošicki

Marko Gregur: Vošicki

Vošicki Gregur Marko

Daniel Wallace 1998. godine objavio je roman "Big Fish", po kojem će Tim Burton snimiti istoimeni film, i koji se između ostalog bavi odnosom maštovita glavnog junaka i njegova sina, koji njegove priče iz prošlosti smatra fantazmagorijama. U Burtonovoj varijanti, priča je ponešto empatičnija prema ocu, čija se mašta na kraju ipak pretvara u stvarnost. Glavni lik u romanu "Vošicki" Marka Gregura, koprivnički knjižar, tiskar i nakladnik Vinko Vošicki, nije fiktivni lik, za razliku od Wallaceova, no to ne znači da su njegove uspomene imalo manje dramatične, jer su ostavile dubok trag kako na Vinku, tako i na društvu u kojem živi. Zapravo, prije je riječ o ožiljcima, gdje bi se novi pojavili prije nego što stari uopće zacijele. Vošicki će ostati upamćen po objavljivanju nekih stvari koje su se kasnije čvrsto etablirale na intelektualnoj i kulturnoj mapi ne samo hrvatskog društva, nego i šire: u djelima Miroslava Krleže, Augusta Cesarca i časopisu Književna republika koji i danas izdaje zagrebačko Društvo hrvatskih književnika.

Biografski roman je jedan od najzanimljivijih romanesknih žanrova, jer uvijek iznova afirmira tezu da je stvarnost najbolja fikcija, i doista, u “Vošickom” se miješaju povijesno-biografske činjenice sa povremenim, efektnim “upadicama” imaginarnog. Problem kod Gregurova romana je taj što je biografija Vinka Vošickog tako nevjerovatna da je teško povjerovati da je riječ o stvarnoj osobi. No knjiga svjedoči o opsežnom istraživanju koje je bilo nužno kako bi se autentično prenijeli svi usponi i padovi glavnog lika. Gregur vrlo studiozno pristupa kako glavnom junaku, tako i kontekstu, poput kazališnog redatelja minuciozno slažući svoj narativni mizanscen. Nije to samo priča o Vošickom, nego i o ulozi knjižara, koje su tada još uvijek bile stjecište intelektualnog života sredine, poput javnog foruma gdje se moglo i uživati i nastradati: slično kao i u slučaju legendarne splitske knjižare Morpurgo, koja je također, i to prije samo nekoliko godina, zatvorila svoja vrata.

Tako smo došli do krajnje točke punog kruga: od vremena kada se objavljivanjem knjige riskirao život, do vremena kada je to nemoguće, jer ih ne čitaju ni oni koji bi ih inače cenzurirali, a kamoli kupci. No u svemu tome, autor uspije pronaći i humora, što je posebna vrijednost Gregurova stila: Da bi samo budala ovdje radila knjige i ako se već želim nečim baviti, a k tome još i zaraditi, neka se radije preorijentira na kvalitetne i ne previše skupe lonce i noćne posude, jer ljudi uvijek moraju imati ulaz i izlaz.

Doista, kroz cijeli roman, ili u ovom slučaju, cijeli svoj život, Vošicki se bori za pravo na svoje ideale i za nešto što u takvom društvu naprosto nije imalo perspektivu, a to su progresivne i prosvjetiteljske inicijative, koje su davale alternativu zatupljujućoj malograđanštini. Njegova biografija, prikazana ovdje, je poput lakmus papira ili freske na kojoj se ogledaju sve promjene, užici i užasi koje je preživjela Koprivnica, i cijena koju su zato platili, a posebno glavni lik. Kako bi smisao njegova života i njegov san preživjeli, pokušat će ih zaštiti prinudnom suradnjom s novim vlastima, kako je koja dolazila, no Gregur ga ne portretira kao oportunista, nego idealista, optimista koji vidi svjetlo na kraju tunela čak i kad ga nema. Ispričan dopadljivom kajkavštinom, roman nije samo priča o njegovom poslovnom nego i privatnom životu, ženama koje su obilježile njegov život i djeci, poput sina Borisa kojeg će život odvesti sve do Švicarske kako bi se bavio nečim što Vošicki ne zna ni pravilno izgovoriti, a kamoli do kraja razumjeti.

Gregur vjerno i uzbudljivu prenosi važne povijesne događaje koji će obilježiti vrijeme između dva svjetska rata, od sarajevskog atentata do Hitlerove aneksije Poljske i dalje. Njegov roman priča je o iznevjerenim obećanjima revolucija, oportunizmu junaka i licemjerstvu ljudi, proverbijalnim kosturima u ormaru, samo što njegovi junaci u svojim ormarima kriju cijele kosturnice tajni koje svi znaju, ali ih više nitko ne spominje. Nije to nikakva neobičnost, jer se ponovila i nakon rata devedesetih godina, kada su iz biografija izbrisana profitabilna članstva u Partiji, partizanskom pokretu i razne privilegije, da bi se pretvorilo u lamentiranje o komunističkim progonima, prodavaonicama bez jogurta i zabranjenim budnicama.

Mogla bi se zvati Leda Gregur Marko
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz Gregur Marko

Možda su žrtve u tom pogromu povijesti nad malim, bidermajerskim svijetom jednog lijepog podravskog gradića upravo oni koji ni od jednog sustava nisu pretjerano profitirali, već više bili zaseban svijet koji se pokušavao izolirati od provincijskog pakla, o kojem je Krleža toliko volio pisati, i gdje se Vošicki čini gotovo poput junaka Krležinog remek-djela "Na rubu pameti". Njih dvojica doista dijele neke karakteristike, koje će ih obojicu koštati previše, a to je gotovo djetinji idealizam, paraliziran mravinjakom oportunista koji ih guši. Idealizam vjere u knjigu među ljudima koji su, kao što je Gregur ispravno dijagnosticirao, više mušterije za noćne posude nego Književnu republiku.

Pa ipak, ljudi poput Vinka Vošickog su ona esencija koja grad razlikuje od sela, ljudi koji se unatoč svemu bore za nešto bez čega takvih sredina nema, a to je duša, genius loci.  U bivšoj Jugoslaviji, sistem je izgradio gomilu domova kulture po manjim mjestima i selima, kako bi seljaci sa kuke i motike prešli na knjigu i motiku, koliko god je to bilo moguće. Upravo u to vrijeme iznikla su mnoga amaterska kazališta, muzički ansambli i plesnjaci. No to je tek šlag na torti, što će vrhunski portretirati Ivo Brešan u "Hamletu u selu Mrduša Donja". Koprivnica, naravno, nije Brešanovo vlajsko selo, ali jednako tako predstavlja mikroverziju mnogo šire slike, društvenopolitičke karte u kojoj su nanovo nacrtane linije razgraničenja između podobnih i nepodobnih, gubitnika i pobjednika.

Kao što će Vošicki sam iskusiti, mali, dobrohotni ljudi u svakom sustavu su donji, kakav god on bio, a varijante komfora su to veće što primirje dulje traje. Glavni junak i njegova knjižara imali su tu nesreću što je period između dva svjetska rata pojeo najbolje godine njegova života i potencijalno najproduktivniji period njegova biznisa. Unatoč svemu, Vošicki je uspio objaviti više od stotinu knjiga. Gregur nas vrlo suptilno uvodi u razvoj mindseta u kojem su čifuti krivi za sve, ili gdje su obični ljudi prisiljeni gledati javna smaknuća njihovih dojučerašnjih susjeda. Upravo zato scena vješanja na trgu, kada žene plačući miluju mrtva tijela svojih muževa i sinova, ima mitske proporcije Isusova skidanja s križa, i autor je nas nimalo ne štedi, gotovo do te mjere da se čitatelj osjeća kao da i sam stoji u masi koja gleda kako se osuđenici ritaju, boreći se za zrak prije nego im omče slome vrat.

Osim po periodima propasti i procvata glavnog junaka, roman koristi žene kao repere koje poput znakova obilježavaju faze njegovog života: Anuša, Terezija, Slavica itd. Svaka od njih sa sobom će donijeti i odnijeti nešto novo, što će ga upotpuniti, kulminirajući sa Slavicom, koju je htio zaštiti od svijeta u kojem nije bila poželjna i ponudio joj život koji bi joj inače bio uskraćen.

Rijetko koji lik uspijeva kod čitatelja izatvati toliku empatiju i simpatiju poput Vinka Vošickog, možda i zato što niti nije lik nego stvarna osoba koja je sve ovo proživjela, u pravom smislu riječi. Netko tako blag sasvim sigurno nije bio sposoban za slogane poput “Abzug Mađari!”, što mu neće pomoći u borbi s vjetrenjačama sustava, zbog čega će i sam reći: Umrijeti, što je utješnije? Bolje nego gubiti čast od trećerazrednih činovnika. Moliti se tim provincijskim kajfama koji ne znaju držati žlicu, ali zato savršeno barataju nožem.

Upravo ovo izvrsno sumira ne samo njegov život, nego i sudbinu intelektualaca o kojima je tako dobro pisala Svetlana Aleksijevič: njezini junaci su bivši sveučilišni profesori, umjetnici i pisci koje je Sovjetski savez prisilno pretvorio u piljarice i smećare. U jednoj sjajnoj sceni knjige Second hand vrijeme, bivša liječnica u stanu zatekne provalnika razočaranog  jer se tu nema što ukrasti. Zbog toga “Vošicki” nije samo priča o životu i tragičnoj borbi jednog dobrog čovjeka, to je priča o svima koji danas kompromitiraju sve što su naučili kako bi se izborili za vlastitu egzistenciju. Ona ne podliježe uobičajenoj podjeli vremena na prošlost, sadašnjost i budućnost, jer egzistira u obliku vječne sadašnjosti za one čiji moral nije dovoljno fleksibilan kako bi se u ludilu uspješno izborili za komadić normalnosti.

Marko Gregur napisao je još jednu uspješnicu nakon "Lede", profilirajući se kao izvrstan poznavatelj psihe svojih junaka. Vošickog, naravno, nije mogao spasiti, ali je zato jedan od onih koji su spasili uspomenu na jednog iznimnog čovjeka čije su brojne zasluge dolično obilježene tek nakon njegove smrti. Na nekadašnjem  mjestu njegove knjižare danas je jedna spomen ploča, a nekadašnja Udruga podravskih studenata 1996. je osnovala izdavačku kuću nazvanu po njemu. Tako da se, kao i uvijek, vrijeme samo pokazalo kao najbolji sudac, razlučivši prosvjetitelje od oportunističkih aparatčika koji su tek kotačići sustava. Ili, da parafraziram najbolji citat ove knjige: Svako dupe dođe na šekret.

Marko Gregur

Vošicki

  • Hena com 03/2020.
  • 424 str., meki uvez
  • ISBN 9789532592801
  • Cijena 159.00 kn

Romansirana biografija 'Vošicki' prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s 'Got do kristi Kunst' (Bog uskrisi umjetnost).

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –