Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Nagrade najboljim knjižarama, priznanja koju je kao podršku knjižarskoj djelatnosti 2021. u 'Godini čitanja' pokrenulo Ministarstvo kulture i medija, dodijeljene su jučer u knjižari Znanje u Zagrebu, prošlogodišnjoj dobitnici nagrade. Osim ocjene stručnog žirija u ovogodišnjem izboru prikupljeno je ukupno 11 374 elektroničkih glasova publike za 36 knjižara iz 11 gradova u Hrvatskoj.

Ivan Berislav Vodopija finim rječnikom i profinjenim slogom ljepoduha raspreda priču o sebi, čovjeku koji je živio za knjige i od knjiga. Ali ne samo o sebi, shvaćajući vlastitu osobnost metonimijom kulturne atmosfere koja je na putu da potpuno iskopni ili je već iskopnjela. Vodio je on knjižare kakvih više nema, antikvarijate kojih je sve manje, sabirališta duha našemu dobu sve manje potrebna. Stoga...

Najveći ceh platit će čitatelji, ne samo zbog neumitnog povećanja cijena knjiga (na što su dodatno osjetljivija manja tržišta poput hrvatskog) koje najavljuje većina izdavača (neki su to i počeli primjenjivati na novim izdanjima) već i zbog toga što će izdavači manje ulaziti u rizična izdanja, tj. smanjiti broj objavljenih inovativnijih ili djela koja se manje prilagođuju ukusu ionako prevladavajuće...

Ne tako maleni broj knjiga proizvede se kroz nespecifične nakladničke produkcije, koje tek djelomično profesionalno odrađuju posao izdavanja i distribucije. Pretežno komisijski model prodaje koji znatno 'umrtvljuje' knjižarska osjetila, te nerijetko loše utječe i na dinamilu popunjavanja polica a još više na traganje za onim izdanjima koja sama od sebe ne dolaze ili dolaze teško na knjižarske police.