Magdalena Vodopija : Knjižara i nije knjižara ako nije mjesto susreta
Zadovoljstvo nam je objaviti da nastavljamo naš serijal naslovljen "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" u kojem predstavljamo značajne i poduzetne nakladnice, knjižarke, autorice, urednice... u želji da javnost stekne bolji uvid u participaciju žena na hrvatskoj poduzetničko-kreativnoj sceni. Vjerujemo da ćemo ovim prilozima osnažiti i ostale žene, posebno mlađih generacija, da se i same upuste bilo u poduzetničke vode bilo u područje javnog djelovanja i kreiranja kulturnih i kreativnih politika, osobito u pogledu kulture knjige i čitanja.
Ima nešto specifično u ovim razgovorima s kolegicama s hrvatske knjiške scene čiji poslovni počeci, pa tako i njihova sjećanja, sežu pokoje desetljeće ranije u odnosu na iskustva sada već sve brojnijih generacijski mlađih kolegica. Neke prakse koje su danas uobičajene u odnosima različitih aktera na sceni možda se većini čine kao da su takve oduvijek, no baš i nije tako, svako vrijeme nosi nešto dobro ali i loše, i valja to povremeno staviti na vagu. Utoliko svjedočanstva onih koji su stvarali hrvatsko knjižno tržište još od ranih 1990-ih ili čak i ranije za sve one koji preferiraju manje površne interpretacije naše "profesionalne" stvarnosti mogu biti ne samo poučni primjeri već i mogući smjerokazi što bismo mogli (kada smo to već bili propustili ranije) učiniti ili izbjeći danas, pa da nam npr. statistički godišnji pokazatelji o navikama čitanja i kupovanja knjiga budu pozitivniji, optimističniji nego li su već godinama.
Magdalena Vodopija jedna je od tih iskusnijih sugovornica, njezino djelovanje pratim još od pokretanja neovisne knjižare Castropola u Puli početkom 1990-ih, te kasnijih prvih cehovskih organiziranja, poput Grupacije nakladnika i knjižara, Hrvatskih neovisnih nakladnika... tijekom kojih su nam se putevi ponekad susretali a ponekad i razilazili. Razgovarali smo o mnogočemu, o Magdinim formativnim godinama kada je uz podršku svojih najbližih izgradila naklonost prema knjizi i čitanju, o prvim knjižarskim počecima, a nakon tih malih crtica iz "povijesti knjižarstva" iduća neizbježna tema bilo nam je pokretanje tadašnjeg Sajma a današnjeg Sa(n)jam knjige u Istri i njegove kasnije ekstenzije Monte Librić, da bi priču (nadam se samo privremeno) zatvorili, ili bolje reći zaokružili projektom Kluba knjižare/antikvarijata Giardini 2.
Suvremenost smo dotakli i razgovorom o novom modelu otkupa knjiga Ministarstva kulture i medija, o radu Zajednice nakladnika i knjižara, kao i kratkom najavom ovogodišnjeg jubilarnog, 30. Sa(n)jam knjige u Istri. Čitajte!
Odrastanje uz knjige
Nenad Bartolčić: Rođena si (smijem li otkrivati godine?) na samom početku burnih 1960-ih, koliko rano počinje tvoja povezanost s knjigom i čitanjem?
Magdalena Vodopija: Ne brini, ne skrivam godine, dapače ponosna sam na tu impozantnu brojku a još sam u komadu, mozak mi radi, još sam živahna… Rođena sam 1960., a svoj život pamtim pomalo od ’63 - ‘64. godine, najviše moje prve igračke: krpenog Pinokija i knjige iz tatine biblioteke koje sam temeljito išarala. Roditelji su mi puno pričali priče i čitali slikovnice. U dječju biblioteku u nekadašnjem Pionirskom domu bila sam učlanjena jako rano, s četiri - pet godina. Ta knjižnica bila je u mom kvartu i gotovo svakodnevno sam zalazila u nju. Sjećam se divne knjižničarke koja mi je stalno ponavljala: “Magdalena, to još nije za tebe “.
Možeš li se prisjetiti i izdvojiti nekoliko knjiga koje su obiležile tvoje formativne godine, onako po “etapama formatiranja”?
Čini mi se da sam prerano prešla s literature “za djecu i mlade” na onu za odrasle. Koliko god sam u životu htjela što duže ostati dijete - i uspjela u tome - toliko sam kao čitatelj željela biti odrasla, što mi nije sasvim uspjelo. Već s 12, 13 godina sam čitala Remarqea, Francoise Sagan, Hemingwaya, Fitzeralda. U srednjoj Dos Passosa, Borhesa, Salingera, Cortasara, Kamova, Pessou… Tu sam već uhvatila priključak, ali, recimo, Dostojevskog sam počela čitati s 14, što je stvarno bilo prerano. Kasnije sam ga ponovila na studijima i naravno, sasvim drugačije razumjela. Ono što je na tim studijima utjecalo na mene je Ruska avangarada - zanos prema tom razdoblju u povijesti umjetnosti i književnosti nikad me nije napustio.
Tko je sve bio bitan u tom procesu tvog odrastanja, sazrijevanja?
Prije svih otac i njegovi neprebrojivi interesi, njegovi prijatelji i suradnici, šušur koji se oko njega stvarao. Ja sam dijete iz backstagea kazališta, MAFAF-a, Filmskog festivala i rock ’n‘ roll koncerata. Atmosfera mog djetinjstva i rane mladosti zauvijek je utisnuta u mene. Nimalo namjerno i sasvim sigurno bez namjere mojih roditelja koji nisu pokazivali nikakve ambicije kad sam ja bila u pitanju, pripremana sam za ovo što radim – veliki festival knjige koji u sebi ima dozu spektakla.
Dostojevskog sam počela čitati s 14, što je stvarno bilo prerano. Kasnije sam ga ponovila na studijima i naravno, sasvim drugačije razumjela. Ono što je na tim studijima utjecalo na mene je Ruska avangarada - zanos prema tom razdoblju u povijesti umjetnosti i književnosti nikad me nije napustio.
Kasnije, bili su tu neki profesori: moja srednjoškolska razrednica Olivera Regvart koja je zaslužna što sam uopće završila srednju školu jer sam, najblaže rečeno, bila živahna, veliki erudit i poliglota Viktor Božac koji mi je predavao hrvatski, na studijima prof. Sveta Petrović koji me naučio čitati i analizirati tekst. Što se tiče knjige i izdavaštva, mentor mi je bio veliki urednik i intelektualac Berti Goldstein. Bez njega sigurno ne bih bila ovo što jesam.
Pula je neupitna… je li za tebe bilo još nekih važnih gradova?
Prvi poslije Pule je grad mojih studentskih dana – Beograd. Te 1979. kad sam iz male Pule došla u veliki grad imala sam osjećaj da se on obrušava na mene u najpozitivnijem smislu. Izvrsne predstave u kazalištima, izložbe, Kinoteka, koncerti, SKC, Dom omladine sa svojim jazz klubom, filmskim maratonima, BITEF, FEST, mnogobrojne knjižare, posebno ona u Cetinjskoj ulici koju je vodio tada poznati Bata knjižar – zauvijek su ostali u meni. Moj jedini problem tih godina bio je kako da odaberem gdje ću tog dana.
Beograd me obilježio, ali voljela sam i Zagreb osamdesetih, Split u kojeg sam često odlazila zbog velike mladalačke ljubavi i jednog veselog, osebujnog društva. Split je bio stvarno poseban '70-ih i '80-ih. Gradovi koji su kroz život postajali “moji” i za koje mislim da bih u njima mogla živjeti su još i Prag, Lisabon i Istanbul.
Knjižara Castropola
Što je, u smislu bavljenja knjigom, prethodilo osnivanju knjižare Castropola?
Sigurno studij književnosti, ali, još i više, srednja škola koju sam završila. Ja sam prva generacija tzv. “Šuvarice” i nakon dvije godine gimnazije morala sam se opredijeliti za neki smjer, zanimanje. Odabrala sam knjižničarstvo i jako ga zavoljela zahvaljujući profesorici Eti Kalčić koja me dobro naučila osnovama tog zanata. Tako sam i prvu postavu knjižare napravila “knjižničarski” - prema UDK. Tada je to izgledalo inovativno.
I onda dolazi ta 1990. godina kada se osniva, počinje s radom Castropola… kako se to dogodilo, koji je bio onaj inicijalni impuls, čija je to bila ideja?
Dugo sam maštala o knjižari, još od srednjoškolskih dana kada sam čitala o čuvenoj knjižarki Sylviji Beach, osnivačici legendarne knjižare Sheakespeare and Company koja je bila centar književnog života Pariza '20-ih i '30-ih godina 20. stoljeća. Silvyia Beach poznata je i po tome što je objavila prvo izdanje Joyceovog "Uliksa" 1922. godine i prvu knjigu priča Ernesta Hemingwaya. Prva prilika da otvorim knjižaru bila je u ono Markovićevo vrijeme, 1990. godine, kad je sve izgledalo tako lako. Meni i jest bilo lako jer sam uz sebe imala dva suosnivača: Boška Obradovića i Zorana Vodopiju, iskusne i priznate u svom poslu. Za razliku od njih, ja sam tada bila prava debitantica, a debitanti, poznato je, često imaju neku vrstu pozitivne ludosti i lude hrabrosti da iskorače u nešto što ne poznaju. Knjižarski zanat učila sam u hodu. I išlo mi je, jako sam zavoljela taj posao. I dan danas pomislim: vratit ću se u knjižaru.
Kako su izgledali Castropolini počeci, kakva je tada situacija s knjižarama u Puli, Istri?
Mi smo tada u Puli imali dvije dobre knjižare: “Istarske knjižare” i “Mladost” koja je bila posebno dobra. Koliko se sjećam, ta je knjižara jedne godine bila proglašena najboljom u Jugoslaviji. Bila je moćna, sa stručnim knjižarima u prelijepom prostoru na pulskom Forumu, prepuna knjiga. Mogli ste naći i knjige na engleskom, slovenskom, makedonskom, albanskom, a sjećam se da su se knjige na odjelu filozofije slagale u dva reda. Mi smo otvorili knjižaru – antikvarijat, prvu privatnu nakon 50 godina u Puli i Istri.
Debitanti, poznato je, često imaju neku vrstu pozitivne ludosti i lude hrabrosti da iskorače u nešto što ne poznaju. Knjižarski zanat učila sam u hodu. I išlo mi je, jako sam zavoljela taj posao. I dan danas pomislim: vratit ću se u knjižaru.
Početak je bio spektakularan zahvaljujući Bošku koji je bio ekspert u “dizanju” publike, a samo pet mjeseci nakon otvorenja našli smo se na štandu Poslovne zajednice knjižara Hrvatske na Interliberu - tada je on bio u proljetnom terminu - zahvaljujući Zoranu Vodopiji koji je napravio prvi kompjuterski program za knjižare u Hrvatskoj i iz kojeg se mogao izvući katalog knjiga po područjima. Sve je izgledalo blistavo, a onda je došao rat.
Castropola i ratne 1990-te… pretpostavljam da je bilo teško. Nama u Modernim vremenima je bilo teško, ne samo zbog rata već i zbog urušavanja koncepta kojeg smo zapravo tek koju godinu prije počeli gradili?
Sam početak rata bio je šokantan. Ljudi su dolazili, razgledavali knjige ali jako, jako malo kupovali. Nije bilo novaca za dvije plaće, tako da sam nekoliko mjeseci radila sama, duplu smjenu. Mi nismo bili ratna zona i sve se vrlo brzo normaliziralo. Sada zvuči čudno, ali ratne godine u knjižari pamtim po lijepom, iako su to bile godine siromaštva, beznađa i straha. Zadnje su to godine u kojima pamtim solidarnost, suosjećajnost, zajedništvo i jednu posebnu intelektualnu atmosferu u gradu. Slavistička škola iz Dubrovnika preseljena je u ratnim godinama u Pulu i imali smo veselje ugostiti slaviste iz cijelog svijeta, nekoliko godina za redom. Nabavljali smo knjige za njih, pokazivali im Pulu, družili se s njima. Naša knjižara bila je odmah uz staru autobusnu stanicu i svi koji su dolazili u grad, došli bi prvo kod nas. Postali smo ono što je san svakog knjižara: okupljalište intelektualne scene grada, ali i cijele Istre.
Tako je stvoren prvi projekt u knjižari – Nulti meridijan. Bila je to Boškova ideja i uz nju je okupio desetak glazbenika, likovnih umjetnika, arhitekata, povjesničara, arheologa. Bavili smo se poviješću Pule, izmaštavali nanovo svoj grad. Potpuno nadrealna priča: željeli smo te 1993. tužiti Veliku Britaniju i tražiti da nam vrati nulti meridijan koji je “nepravedno prisvojio” Greenwich, umjesto da prolazi Pulom, konkretnije kroz Zvjezdarnicu na Montezaru.
Kako se ti snalaziš u svemu tome, kao novopečena knjižarka koja, pretpostavljam, tada još uvijek tek otkriva lijepe a možda i manje lijepe strane ove profesije?
Za novopečenu knjižarku dosta sam znala o književnosti i knjigama iz umjetnosti i društvenih znanosti, a o izdavaštvu minimalno. Pratila sam, iz nekog razloga, i prije no što sam otvorila knjižaru, tko je uredio knjigu, tko ju je preveo, kako je oblikovana, a nešto je bilo i znanja iz spomenute knjižničarske škole. Izmaštala sam si taj posao kao pasionirana posjetiteljica knjižara. U svakom sam gradu koji bih posjetila odmah našla “omiljenu” knjižaru i “mog” knjižara ili knjižarku.
Pozadinu posla nisam poznavala i posebno sam se saplitala na financijskom i administrativnom dijelu, a odmah zavoljela biranje, postavljanje knjiga u knjižari i rad s kupcima. Izlozi su mi teže išli, konceptualno sam ih znala postaviti ali me moje ruke nisu slušale i nikad nisam uspjela napraviti ono što sam zamislila. Bauljala sam, radila “na snagu”, a onda je kod nas došla raditi Tereza Pulja, legenda istarskog knjižarstva i sve je postalo lakše. Ona je bila moja velika učiteljica. Bez nje, nikada ne bih postala prava knjižarka.
Knjižara kao mjesto susreta… govorimo o vremenu prije današnjih digitalnih mreža?
Kad mlađim kolegicama i kolegama pričam kakva je atmosfera vladala u knjižari prije ovih virtualnih stvarnosti i konzumerističko – rasprodajnog svijeta koji nas je preplavio, vidim im nevjericu u očima. A meni knjižara i nije knjižara ako nije mjesto susreta.
Kakva je bila ponuda u knjižari, kakvu ste publiku privlačili?
Kad je Castropola bila na vrhuncu, imali smo oko 20.000 naslova, što antikvarnih, što novih knjiga. Imali smo jako široku ponudu, a bili smo posebni po velikom izboru “neprofitabilne robe”: stručnih časopisa i poezije. Jedino se udžbenicima nismo bavili, da ne poremetimo ležernu, domaćinsku atmosferu knjižare koju su naši kupci voljeli.
Sada zvuči čudno, ali ratne godine u knjižari pamtim po lijepom, iako su to bile godine siromaštva, beznađa i straha. Zadnje su to godine u kojima pamtim solidarnost, suosjećajnost, zajedništvo i jednu posebnu intelektualnu atmosferu u gradu. Slavistička škola iz Dubrovnika preseljena je u ratnim godinama u Pulu i imali smo veselje ugostiti slaviste iz cijelog svijeta, nekoliko godina za redom. Nabavljali smo knjige za njih, pokazivali im Pulu, družili se s njima. Postali smo ono što je san svakog knjižara: okupljalište intelektualne scene grada, ali i cijele Istre.
Tad smo već bili u Zagrebačkoj ulici, u blizini Gimnazije, i sjećam se da su gimnazijalci “visili” kod nas, bježali su s nastave u knjižaru, posebno kad smo imali naš poznati program “Jutro uz knjigu” koji se, inače, održavao u podne. Neko vrijeme bili smo Puljanima dnevni boravak, svakodnevno se kod nas zalazilo. Danas takvu knjižaru ne možete zamisliti.
Koliko su vam bila važna izdanja domicilnih izdavača, uključujući i one koji su objavljivali knjige na talijanskom?
Od samih početaka imali smo snažnu Histricu. Izlagali smo i prodavali sve istarske izdavače, ali i knjige hrvatskih, slovenskih I talijanskih izdavača koji su objavljivali knjige o Istri, kao i, naravno, knjige istarskih autora.
Tih godina polako se razvija i strukovno organiziranje nakladnika i knjižara. Poslije rata, u drugoj polovici 1990-ih pojavlju se i prvi modeli potpore branši (ali ne i knjižarima) od strane Ministarstva kulture, vrijeme je to i divlje tranzicije koja ne mimoilazi i našu knjižnu branšu. Kako kroz te godine brodi Castropola, kao jedna od tada sve malobrojnijih nezavisnih, nenakladničkih knjižara u Hrvatskoj?
Do uvođenja PDV-a na knjigu, a to je bila, čini mi se, 1998. godina, brodimo sasvim dobro. Kao što si rekao, uvode se poticaji za izdavače, ali ne i za knjižare. No, mi jako dobro prodajemo knjige i dio novaca od prodaje ulažemo u mnogobrojne promocije, u prodajnu ekipu koja je jednog trenutka bila među najboljima u Hrvatskoj.
Da ne širimo previše priču, što iz današnje perspektive promišljaš… gdje su počeli problemi i koji su to bili koji nisu išli na ruku razvoju neovisnog knjižarstva?
Prvi udar bio je spomenuti PDV, zvali smo ga Škegrin, koji je knjigu poskupio za 25 posto. Knjige su postale skupe i, naravno, slabije su se prodavale. Taj PDV ukinut je nakon samo godinu dana, ali je ostala neprocjenjiva šteta. Kupci su i dalje dolazili u knjižaru, samo što su puno manje kupovali, smanjili su se rabati i nismo više mogli davati popuste na koje su naši kupci bili navikli. Stvarali su se prvi dugovi jer su istovremeno rasli i troškovi knjižare, posebno najma prostora, a novaca je bilo sve manje.
Drugi udar, po meni najveći i najdrastičniji, od kojih se neovisne knjižare nikada nisu oporavile, bio je gubitak našeg najvažnijeg “sigurnog” prodajnog kanala, a to su bile knjižnice. Negdje početkom 2000.-ih, izdavači su počeli direktno prodavati knjige knjižnicama, uz popuste koji su ponekad dosezali rabat kakav su davali knjižarama. Prestali smo biti konkurentni kod knjižnica, a to je značilo početak velike nestabilnosti. Neovisne knjižare, posebno one u manjim gradovima, ne mogu stabilno poslovati bez tog dijela prodaje. Tako je i danas. Zato neovisnih knjižara gotovo i nema.
Treći udar je došao sa kiosk nakladništvom koje je odvojilo širu publiku od knjižara, mameći ih jeftinim knjigama. To što su se te knjige raspadale već pri prvom čitanju, nikog nije bilo briga, zarađivalo se. Iz tih vremena datira ono neoliberalno “knjiga je kao i svaka druga roba”, od tada kruži i fama “knjiga je skupa”. A knjiga danas košta kao malo jača tura pića u birtiji. Ako svemu tome pribrojite svjetske krize, korone, ratove nije čudno da su neovisne knjižare tu gdje su danas.
A koliko je i razvijanje Sa(n)jam knjige nakon prvih nekoliko godina i njegovog kasnijeg sve samostalnijeg razvoja utjecao na samu knjižaru Castropola? Uvijek je problematično kad imaš dva projekta, od kojih se jedan razvija i pokazuje perspektivu (ali traži i veliko ulaganje, i radno, i emotivno, i financijsko…) dok se drugi zapravo ne oporavlja od okolnosti na koje uglavnom ne možeš previše utjecati jer, ponovno ističem, potpore knjižarstvu nije bilo.
U prvo vrijeme, nekih sedam godina, nama je Sajam bio samo dio aktivnosti knjižare. U trenutku kada je počeo nagli programski razvoj Sajma, koji nisu uvijek pratili naši financijeri, počeli su i problemi. Veliki dio programskih troškova Sajma tada je preuzimala Castropola. Umjesto da sa Sajmom knjižara osnažuje, ona je sve više bila u problemima. U pravu si, jednostavno nije moguće istovremeno ozbiljno raditi i knjižaru i Sajam, posebno ne ovako zahtjevan Sajam koji je i veliki festival autora.
Ima li danas dobrih knjižara u Istri?
Nisam naišla u Istri, osim u Puli, na knjižaru koju bih nazvala knjižarom. Pod nazivom knjižara postoje hibridi koji su i knjižara i suvenirnica i trgovina udžbenicima, ovisno o godišnjem dobu. U Puli sada imamo sedam knjižara od kojih je naš Klub - knjižara Giardini 2 jedini antikvarijat u gradu.
Izdvojila bih, ipak, dvije koje smatram posebnima. Istarske knjižare koje su dugo godina bile uglavnom papirnica, trgovina udžbenika i turističkih vodiča. Već neko vrijeme tamo radi sjajna, stručna ekipa knjižarki i imaju odličan izbor knjiga. Planetopija je kratko u našem gradu, nešto više od godinu dana, ali je već poznata po svom izboru knjiga. To je profilirana knjižara prema izdavaču koji ju je osnovao, ali ima i odličan izbor književnosti i publicistike i odlične knjižare.
Sa(n)jam knjige u Istri
Kako je, dakle, došlo do Sajma knjige u Puli/Istri, je li on bio isprva kao neka ekstenzija knjižare ili se razvijao kao potpuno neovisna priča?
Sajam je izrastao iz knjižare, što se i danas osjeća po načinu izlaganja knjiga. Uz knjižarke Castropole, u stvaranju Sajma sudjelovali su vanjski suradnici. Mauricio Ferlin je do danas najvažniji suradnik Sajma, teško mi je nazvati ga vanjskim, jer je on bio presudna osoba u preoblikovanju Sajma u Sa(n)jam. Malo tko zna da je on i nadjenuo to ime pulskom Sajmu. U tim počecima su jako važni za Sajam bili i Zoran Simić i Miodrag Kalčić Kina. Kasnije smo osnovali udrugu Sa(n)jam knjige u Istri, u kojoj smo okupili sve naše suradnike. Iako Sajam sad vodi Udruga, mi nikada potpuno nismo izašli iz knjižare. I danas prodajni dio Sajma vode knjižari Kluba - knjižare Giardini 2.
Kao što je u Srbiji beogradski Sajam knjige njihov kulturni brend broj 1 (barem bio), u Istri bi se na sličan način mogao opisati Sa(n)jam knjige. Ok, dugu tradiciju ima i Pulski filmski festival, no to je ipak državna manifestacija, sa stabilnijim financiranjem. Jesu li grad Pula i Istarska županija, pa i država (Ministarstvo kulture) od prve prepoznali Sa(n)jam knjige?
Prvi poticaj došao je već prve godine i to od Istarske županije. Sljedeće godine priključio se Grad Pula. Prvo financiranje Ministarstva kulture dogodilo se na sedmom Sajmu. Radilo se o skromnim sredstvima, takvo je bilo vrijeme. Ozbiljno financiranje i institucionalnu potvrdu dobili smo nakon 15. Sajma, kad je sklopljen prvi privatno – javni ugovor u kulturi u Hrvatskoj - između Sajma, Istarske županije, Grada Pule i Zagrebačke banke. Taj ugovor bio nam je prvi oblik sigurnosti.
Gledano iz današnje distance, je li bila neka godina / izdanje sajma presudna, ono kada je postalo jasno da je započelo nešto što se bez obzira na probleme više nije moglo zaustaviti?
Prijeloman je bio upravo 15. Sajam, kada smo izgubili glavnog sponzora manje od mjesec dana prije početka i našli se pred bankrotom. Bilo je ugroženo i samo održavanje tog Sajma. Poslali smo apel za “spas Sajma” i doživjeli nevjerojatnu podršku publike, nekadašnjih sponzora i partnera, autora iz zemlje i inozemstva. Ono što pamtim iz tog turbulentnog perioda su dirljive ponude pulskih penizionera koji su htjeli dati novčani prilog da se Sajam održi, pisma podrške svjetskih autora iz kojih se izdvaja kratki mail Umberta Eca: „Pulo, sačuvaj svoj Sajam, dragocjen je“.
Iako prošle godine nisam mogao skoknuti do Pule, iz virtualne distance mogao sam pratiti da je 29. Sa(n)jam bio vrlo uspješan. Možeš li izdvojiti za tebe jedan ili dva najveća vrhunca programa?
Prije svega dolazak Mila Manare, kultnog talijanskog i svjetskog strip crtača, koji nam je donio svoj novi strip album “Ime ruže” i tako na njemu svojstven način opet doveo Eca u Pulu. Vrhunac njegovog predstavljanja bila je velika izložba u galeriji Sveta srca.
Osnovali smo mali “sajam u sajmu” - Histrokozmos - i kroz njega ispričali sagu o vinu i literaturi. Već prvi Histrokozmos izazvao je veliki interes kod pubike i ove ćemo ga godine programski proširiti. Sama tema Strip privukla je u Pulu, uz Manaru, velika imena poput Danijela Žeželja, Dubravka Matakovića, Zorana Janjetova. Niz sjajnih autorica oduševio je Pulu na zadnjem sajmu - od Anne Weber, Magdalene Blažević, Anje Golob do Susan Orlean, Rene Karabaš i Leonide Kovač. Trenutak koji će biti zapamćen je performans “Šesto čulo” u kojem su sudjelovali Anja Golob, Drago Ivanuša i Danijel Žeželj.
Znam da je ovo teško pitanje, no možeš li možda između dosadašnjih 29 izdvojiti nekoliko važnijih izdanja Sa(n)jam knjige?
Pitanje nije na pravoj adresi. Trebalo bi ga postaviti publici. Meni su važni Sajmovi u kojima se dogodilo nešto pozitivno između nas koji ga stvaramo, neki pomak na kojem radimo ponekad i godinama. Naravno publika bi izdvojila, a i ja bih, ako baš moram, 12. Sajam, dolazak Umberta Eca, Claudia Magrisa i njihovih 30 prevoditelja iz cijelog svijeta. Bio je to nadrealni trenutak, neponovljiv, jer ga nismo ni slutili, a kamoli očekivali.
Možeš li se kratko osvrnuti i na, nazovimo ga ekstenzijom sajma, projekt Monte Librić?
Librić je nastao kao ekstenzija Sajma i nekoliko godina se održavao na samom Sajmu. On već dugo to nije i to zahvaljujući njegovoj direktorici, sjajnoj organizatorici i još više autorici programa Slavici Ćurković, čija je kreativnost u stvaranju programskih formata za djecu uveliko oblikovala Monte Librić. Njezina ideja da Librić postane dvojezičan i njegovo preseljenje u pulski Circolo otvorili su smjer ka stvaranju osebujnog festivala knjiga i autora za djecu. Malo bi tko to povezao, ali svoju dugovječnost, posebno kad je publika u pitanju, Sajam duguje i Monte Libriću.
Osjećaš li možda nakon toliko godina možda i neko zasićenje, manjak energije ili te adrenalin puca i dalje?
Osjećam zasićenje onim dijelom posla koji mi oduzima puno vremena, a nije kreativan. Prije svega mislim na stvaranje budžeta, dofinanciranje Sajma, razgovore s mogućim financijerima. To je posao koji se iz godine u godinu ponavlja i pomalo frustrira jer se uvijek osjećate kao da ste na početku. A adrenalin me i dalje “puca” kad radim na programu i kad se okupi cijela ekipa u završnici priprema za Sajam. Tada mi se moj posao čini najboljim i najuzbudljivijim na svijetu.
Ako se umoriš, jesi li osigurala da Sa(n)jam može bez problema ići dalje i bez tebe, ili s tvojim minimalnim angažmanom? Tko su tvoji “nasljednici”?
Iako mi to nitko ne vjeruje, već bi sada Sajam mogao ići bez mene. Na Sajmu se stvorila mlada - sve su to tridesetgodišnjaci - ekipa koja već ima puno znanja i iskustva. Neki od njih su zaposleni u Udruzi i Klubu, a neki su stalni vanjski suradnici. Kako se ono kaže, zapamtite ova imena: Iris Mošnja, Lara Osman Grganja, Matko Plovanić, Helena Vodopija, Doris Blašković, Igor Zenzerović, Nicol Rodić, Tea Vujić, Ana Bačić.
Monte Librić je nastao kao ekstenzija Sajma i nekoliko godina se održavao na samom Sajmu. On već dugo to nije i to zahvaljujući njegovoj direktorici, sjajnoj organizatorici i još više autorici programa Slavici Ćurković, čija je kreativnost u stvaranju programskih formata za djecu uveliko oblikovala Librić.
Oni svi već rade vrlo odgovorne poslove na Sajmu i profiliraju se za određena područja. Neće proći dugo vremena prije nego potpuno preuzmu Sajam. Znam da se mogu vrlo brzo i mirno povući u backstage Sajma, baviti se arhivom i pomalo savjetovati svoje “nasljednike” ako to bude potrebno.
Pretpostavljam da je Sa(n)jam knjige i dobar, poučan showcase za današnje studente menadžmenta u kulturi? Je li te tko ikada zvao da podijeliš svoja iskustva, možda koji fakultet?
Imala sam jedno predavanje na Sveučilištu u Zadru, na poziv naše poznate urednice Nives Tomašević, koja je tada predavala na Odsjeku za informacijske znanosti. Studenti su bili jako zainteresirani, znatiželjni, ostala sam s njima i nakon predavanja u dugom neformalnom razgovoru. Tada mi je Nives ponudila da im predajem jedan semester. I sad žalim što to nisam mogla prihvatiti zbog obaveza na Sajmu. Druge prilike nije bilo, jer me nitko nije zvao.
A u Ministarstvu kulture, jesu li se oni možda sjetili “iskoristiti” te, u smislu da prenosiš dalje taj know how kako graditi uspješnu manifestaciju?
Ne, nikad me nitko nije pitao da bilo što prenesem od svog znanja i iskustva. Ni u Ministarstvu kulture, niti u bilo kojoj sličnoj instituciji.
Klub Gjardini... knjižara i antikvarijat
Klub knjižara i antikvarijat Gjardini… kako funkcionira, jesi li zadovoljna? Pretpostavljam da je trebalo vremena da ljudi skontaju gdje se točno nalazi... treba ući u haustor, popeti se stubama, kao da ulaziš u nečiji stan.
U početku je to bila manjkavost ovog prostora, a sad je prednost. Publika želi imati prostor – sklonište od dnevne vreve grada i ludog ritma života. Vidim da je Klub mnogima ne samo susretište, već utočište, odmorište…
Krenimo od kluba tj. klupskog programa... prostor nije prevelik, ali za vrijeme događanja/programa nekoliko desetaka ljudi stane u prostor. Ako se ne varam, u toplijim periodima godine neki se programi kluba sele u vanjski prostor, npr. u park? Ukratko, kako funkcionira taj klupski dio?
Klupski dio funkcionira iznad naših očekivanja. U njemu radimo tzv. “male formate”, programe koji su različiti od onih na Sajmu. Klub je za vrlo kratko vrijeme stvorio novu, brojnu i mladu publiku. To je mali prostor i postaje premali za sve koji imaju želju doći na naša događanja. Imamo 50 stolica, ali dođe puno više ljudi pa se oformilo i “stajanje”, uz već postojeći “parter”. Nerijetko publika sluša promociju u hodniku, ispred ulaznih vrata Kluba. Ono što veseli je da ta publika ne odlazi odmah nakon događanja, ljudi razgovaraju, druže se i nekoliko sati nakon završetka programa.
Prodaju li se knjige u Klubu i mimo događanja, promocija na koje dolazi publika… svraćaju li knjigoljupci tijekom dana ciljano i u miru pogledati ili eventualno kupiti knjigu?
Sada kad imamo antikvarijat veći je odaziv publike i izvan događanja. Ipak smo jedini u Puli, a izbor knjiga je zbilja dobar. Publiku privlači i posebna atmosfera kod nas. Možeš zastati, u miru prolistati knjigu, popiti kavu, čaj, u Klubu postoji i poseban, coworking postor koji smo nazvali “Mala Sala”, a koji postaje sve popularniji…
Nakladnici i knjižari i oni treći
Kako bi ocijenila suradnju s nakladnicima, a kako s knjižnicama?
Odlično surađujemo s nakladnicima. Hrvatski nakladnici vole pulski Sajam, rado izlažu na njemu, podržavaju ga. Sada se to prenijelo na Klub, podupiru naš program i promocije koje radimo.
Kupuju li lokalne knjižnice knjige tijekom godine u Klubu, ili samo u one dane dok traje Sa(n)jam knjige?
Kupuju pomalo i tokom godine i uvijek su upitanju rijetka izdanja, nedostupni naslovi.
Na Sajmu naprave pravu “špežu”.
Kad sam počela raditi kao knjižarka, postojala je Poslovna zajednica knjižara koja je brinula o knjižarama, posebno onima koje su tek počele s radom. Niste ih trebali zvati, samoinicijativno su dolazili pogledati što radite, kako se snalazite, koje probleme imate. Sada imamo ZNK - Zajednicu nakladnika i knjižara koja bi se slobodno mogla zvati ZN.
Što misliš o novom modelu otkupa knjiga Ministarstva kulture i medija, možete li konkurirati nakladnicima koji nastoje sami obraditi knjižare ili većim distributerima koji jednako tako nastoje pokriti što više knjižnica? Mogu li se manje, pogotovo neovisne knjižare uopće izboriti za "ulazak" u knjižnice?
Novi model otkupa knjiga pomalo je ishitren i nedovoljno razrađen. Zato je sad jako bolan za izdavače i naporan za knjižničare. U osnovi to nije loša ideja ako se razmišljalo o knjižarama, samo je prekasno stigla. Sad bi, valjda, knjižari trebali učiniti ono što je prije više 20 godina učinjeno njima: rušiti izdavačima prokušane i razrađene načine prodaje knjižnicama, u koje su puno uložili. Mi smo odlučili ne ulaziti u njihov posao, razmišljamo okupiti male izdavače, one koji tek počinju i ne stižu sami do knjižnica, a objavili su nekoliko izvrsnih knjiga. Bit će to ono što u slengu zovemo “sitni vez”. Puno, puno posla s neizvjesnim ishodom. Ali to i jest knjižarski posao u neovisnim knjižarama.
Konkurira li Knjižara-antikvarijat klub Gjardini u natječaju Ministarstva kulture za najbolju knjižaru? Što kao iskusna knjižarka misliš o konceptu tog natječaja?
Knjižari su profesija u odumiranju i svraćanje pozornosti na knjižarski mestier ovom nagradom smatram pozitivnim. Prošle godine mlada ekipa Kluba knjižare Giardini 2 pitala me da li da se prijavimo. Preporučila sam im da sačekamo jer pravu knjižaru ne određuju samo veliki rad i dobre ideje, već i odaziv publike koji mora biti kontinuiran. Ove godine preporučit ću da se javimo pošto su prošle godine briljirali s programom, otvorili su antikvarijat, trenutno jedini u Puli I Istri, postali su neizostavna kulturna točka u Puli što je veliki iskorak...
Ove godine nije raspisan natječaj za Poduzetništvo u kulturi, inače zapravo i jedini natječaj takve vrste u kojima su i knjižare mogle ponešto dobiti za svoj razvoj. Primjećujem da u ZNK to nije istaknuto kao problem, nakladničke linije potpore se nesmetano provode, no knjižari su ove godine "izvisili"?
Jasno je iz pitanja: ako se ceh ne bavi knjižarama, ako nema artikulirane zahtjeve prema Ministarstvu kulture, ovakvi će propusti glatko prolaziti. Kad sam počela raditi kao knjižarka, postojala je Poslovna zajednica knjižara koja je brinula o knjižarama, posebno onima koje su tek počele s radom. Niste ih trebali zvati, samoinicijativno su dolazili pogledati što radite, kako se snalazite, koje probleme imate.
Sada imamo ZNK - Zajednicu nakladnika i knjižara koja bi se slobodno mogla zvati ZN. Slažem se, izostanak natječaja Poduzetništvo u kulturi najviše je naštetio knjižarama, ali je naštetio i nakladnicima. Izgubiti jednu godinu u financiranju za knjižaru znači da nikakvog razvoja neće biti, što će se reflektirati i na sljedeće godine. Ne znam knjižaru, osim možda onih u lancu, koja od prometa može ulagati u razvoj. Neovisna knjižara, znano je, može od prodaje samo pokrivati troškove i spajati kraj s krajem.
Završit ćemo razgovor sa Sa(n)jam knjige 2024., vjerojatno već znate što će biti u fokusu Sa(n)jam iduće 2024. godine ili je još prerano za detalje?
Tema Sajma je “Mikrokozmos”, a mikrokozmos Sajma je Istra. I to je sve što zasad mogu reći.