Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 16.12.2023.

Nives Tomašević : Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, takva danas u Hrvatskoj ne postoji

Nives Tomašević, foto: (c) Nina Đurđević

Kada bih biografsku bilješku o Nives Tomašević koju obično nalazimo u knjigama koje je napisala ili uredila pokušao malo urediti i svesti na minimum, ona bi mogla glasiti otprilike ovako: 

Nives Tomašević je i prije i nakon diplome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu cijeli radni vijek provela u nakladništvu - prvo u izdavačko-knjižarskom poduzeću Mladost, gdje ispočetka radi kao knjižarka-savjetnica u poznatoj, danas kultnoj zagrebačkoj Znanstvenoj knjižari, nakon uspješne knjižarske karijere 1988. dolazi na mjesto pomoćnice direktora za knjigu, a potom osniva vlastitu nakladničku kuću Slon. Nekon te kraće samostalne poduzetničke epizode nastavlja kao urednica u izdavačkoj kući Mozaik knjiga a zatim u nakladničkoj kući Naklada Ljevak gdje pokreće niz biblioteka nagrađivanih visokim priznanjima kao urednički projekti i kao autorske knjige. Nakon završetka doktorskog studija Hrvatske kulture na Odsjeku kroatistike 2008. stječe titulu doktora znanosti. Na Sveučilištu u Zadru vodi modul Nakladništva na doktorskom studiju Društvo znanja i prijenos informacija. I dalje uređuje knjige, a vjerujem da će u godinama koje su pred nama objaviti još koju autorsku.

Za mene ovaj razgovor s Nives ima i osobnu notu, jer smo se upoznali još davne 1983. godine kada sam stjecao prva knjižarska iskustva na svojem prvom zaposlenju u kultnoj Znanstvenoj knjižari Mladost na zagrebačkom Cvjetnom trgu, Nives je tada u njoj radila kao knjižarka-savjetnica, najčešće je "operirala" oko centralnog pulta u knjižari, okruženog s brojnim stručnim izdanjima knjiga svih najvažnijih nakladničkih kuća u tadašnjoj Jugoslaviji, i naravno, kao dio jedne sjajne, neponovljive knjižarske ekipe. Da ne duljim, razgovor smo i započeli prisjećanjem na Znanstvenu.

Znanstvena knjižara

Nenad Bartolčić: Sjećam se dobro vremena kada smo se upoznali, te 1983. godine, ja se zapošljavam kao blagajnik u knjižari kakvu Zagreb danas (zapravo desetljećima) više nema, ti si tada bila na poziciji knjižarke-savjetnice, bilo je tu još cca 20-ak ljudi u ekipi, dobro uštimanih kotačića, knjižara i knjižarki raznih kvalifikacija, jedna od posljednjih po kompetencijama inspirativnih knjižarskih postava. Kako si počela raditi u kultnoj Znanstvenoj knjižari na zagrebačkom Cvjetnom trgu?

Nives Tomašević: U Znanstvenoj knjižari sam počela raditi u svojstvu pripravnika. Moj je otac bio dugogodišnji djelatnik knjižarskog poduzeća Mladost, u čijem sastavu je bila i Znanstvena knjižara, i postojala je mogućnost da se djeca zaposlenika mogu lakše zaposliti u knjižarama ili gdje je već trebalo. Počela sam raditi kao knjižarka-pripravnica, i morala sam položiti stručni ispit nakon osam mjeseci, a radila sam sve: od čišćenja polica skladišta u podrumu knjižare, učila sam ispunjavati paragon blokove koji su danas većini nepoznat pojam (tada još nije bilo elektronskih kasa, sve se radilo ručno), učila sam slagati knjige, a uz to sam studirala i završila studij Jugoslavistike (Jugoslavenskih jezika i književnosti, op.ur.) na Filozofskom fakultetu. Ubrzo sam postala knjižar-savjetnik jer u Mladosti si mogao relativno brzo postepeno napredovati.

Počela si kao knjižarka, nekoliko godina kasnije postala si samostalna nakladnica i urednica, ubrzo i znanstvenica... no, kako si se zapravo sudbinski povezala s knjigom? Pretpostavljam da si u formativnim godinama knjižare pohodila kao studentica (možda još i kao srednjoškolka?), sklonost prema knjizi, pa i studiju književnosti, je došla otkuda?

Iz obitelji, od oca. Otac je radio cijeli svoj vijek u Mladosti, skoro 40-ak godina, bio je voditelj virmanske prodaje, imao je pod sobom putnike koji su išli po terenu, vodio me često u knjižare, redakciju Mladosti, poznavala sam cijelu upravu koja se nalazila u Ilici 30. Otac je često putovao, već tada se odlazilo na inozemne sajmove knjiga, npr. u Frankfurt ili Bolognu, i uvijek kada bi se vratio s puta ja bih dobila neku knjigu. Naučila sam jako rano čitati, možda je tome bio razlog i što sam tada imala jako bolesnu majku u kući, i vjerojatno je to bio način da ona ima malo mira od mene. Samostalno sam i prije škole čitala, naučio me djed, zajedno smo čitali i bilo mi je to divno. Imala sam sreću da sam od malena rasla s knjigama.

Kako bi mlađim generacijama od naše opisala Znanstvenu knjižaru?

Bila je to knjižara koja je imala vrhunsku ponudu knjiga, ali imala je i sjajan kadar. Na čelu je bila vrlo stroga šefica, gospođa Ljubica Laganović, žena koja nas je jako puno toga naučila, i koja je cijeli svoj život provela u knjižarama. Ona je imala svoju zamjenicu jer nas je tada bilo puno, dvadeset i šestero, knjižara i knjižara savjetnika, uključujući i gospođu koja je spremala i čistila, a dvoje je ljudi radilo na blagajni. Svakodnevno su dolazili noviteti, to je vrijeme bivše Jugoslavije i knjige su nam dolazile iz svih dijelova države, a specifičnost te knjižare bila je da je imala u ponudi i sva izdanja Jugoslavenke akademije znanosti i umjetnosti (današnje HAZU).

Jako sam puno učila uz svoje kolege koji su svi bili vrlo obrazovani, a knjižara je imala svoje stalne kupce, poput profesora Milivoja Solara, Tonka Maroevića, Igora Zidića, Branka Fučića, Drage Štambuka, Hrvoja Turkovića, Antuna Vujića i mnogih drugih. Dolazili su nam ljudi koji su redovno kupovali knjige, ali su nas i upozoravali na nove knjige, na ono što bi još morali nabaviti, kao i pročitati. Uz prodaju knjiga knjižara je imala i odličan mali dio za prodaju gramofonskih ploča, u ponudi je više manje bila ozbiljna glazba.

Znanstvena knjižara je bila poznata i po svojim izlozima, oni su se uređivali svaki tjedan, i to je tada bio neki novum. Postojala je suradnja s muzejima, radili su se tematski, ciljani izlozi u suradnji s Muzejom grada Zagreba, Arheološkim muzejom, Etnografskim i drugima, radile su se i izložbe keramike a bilo je tu i happeninga, sjećam se npr. kako je u izlogu sjedio naš poznati umjetnik i kolekcionar Vladimir Dodig Trokut. Znanstvena je bila mjesto kulturnih događanja, osim predstavljanja knjiga posebno subotom u njoj su se događali i mali koncerti ozbilje glazbe u suradnji s Muzičkom akademijom, to je vodila Koraljka Kos. Bila su to vrlo lijepa druženja, a svoje stalne kupce znali smo ponuditi i kavom. Dakle, sve ono što danas možda radi jedna agilna knjižnica to je nekada radila knjižara.

Po čemu je Znanstvena knjižara bila specifična, što ju je izdvajalo od ostalih zagrebačkih, ali i ne samo zagrebačkih knjižara?

Za imidž Znanstvene svakako su bila važna već spomenuta Akademijina izdanja, no izdvajalo ju je i to da su u njoj radili izuzetno obrazovani knjižari. Prva se ozbiljno pozabavila i časopisima, ne samo književnim već i iz područja umjetnosti, arhitekture (Forum, Republika, Život umjetnosti, Čovjek i prostor, Arhitektura...), te još nekim suvremenijim književnim časopisima, poput Quoruma, Pisma... Ti si kasnije sredinom 80-ih nadogradio ponudu i s tadašnjom omladinskom štampom poput Studentskog lista i pogotovo ljubljanske Mladine koja je ubrzo postala veliki hit, pa smo malo i provocirali s isticanjem Mladininih naslovnica u izlogu, a s ponosom smo nosili i bedž "Slovenija moja dežela" što je u tadašnje vrijeme političkih previranja bila i dodatna provokacija.

Naučila sam jako rano čitati, možda je tome bio razlog i što sam tada imala jako bolesnu majku u kući, i vjerojatno je to bio način da ona ima malo mira od mene. Samostalno sam i prije škole čitala, naučio me djed, zajedno smo čitali i bilo mi je to divno. Imala sam sreću da sam od malena rasla s knjigama.

Jedini smo držali knjige na albanskom jeziku, moramo znati da je albanska zajednica izuzetno velika kod nas, a kako oni neke knjige nisu mogli nabavljati iz Albanije mi bismo ih nabavljali za njih. Važno je reći da smo držali izdanja skoro svih izdavača iz svih tadašnjih republika, a sva se ta ponuda sjajno prezentirala u našim prostranim i lijepo uređenim izlozima.

Važno je napomenuti da ona nije bila isključivo znanstvena knjižara, ponuda knjiga je bila puno šira...

Moglo bi se reći da je cca 70% bila zastupljena znanstvena knjiga, a ostalo su bile druge nove knjige, uključujući novitete iz beletristike i drugih popularnih područja, pa i najbolje od knjižnog mainstreama. Znanstvena je prostorom bila vrlo velika, koliko je velik gornji prostor toliko je veliko bilo i podrumsko skladište, što je posebno bilo važno kada su se u vrijeme prodaje školskih udžbenika dolje pakirale narudžbe udžbenika. Imali smo i jak virmanski odjel, svoje putnike, jedan vrlo složen ali odličan uhodan mehanizam prodaje vanjskim kupcima, knjižnicama u prvom redu. 

Ako u nekom trenutku ne bismo imali koju knjigu, pomagali smo si razmjenama. Dakle, ako bi naš stalni kupac tražio knjigu koju mi u tom trenutku nismo imali jer smo prodali zadnji primjerak, otrčali bi do obližnje Prosvjetine knjižare na Cvjetnom ili do Mladostine knjižare u Ilici 7, posudili bi knjigu i prodali je našem kupcu, a kada bi nam stigla knjiga tada bi je vratili knjižari iz koje smo je posudili. Mislim da je danas takav vid suradnje nezamisliv.

Još nešto po čemu se izdvajala?

Znanstvena knjižara je bila poznato okupljalište zaljubljenika u knjigu, studenata, intelektualaca i bibliofila. Ono što je dodatno bilo dobro u Znanstvenoj to su bile naše male interne edukacije, između 13 i 14 sati kada su bile smjene i samo bi nas jedan dio ostao raditi s kupcima u knjižari, a drugi smo se povukli i tada bi nam voditelji tj. knjižari savjetnici govorili koje su nove knjige došle, informirali nas gotovo o svakoj knjizi kako bismo što bolje znali o čemu su knjige koje prodajemo. Treba razumjeti da je to vrijeme prije pojave Interneta kada informacije još nisu bile tako lako dohvatljive.

Jesu li postojali još neki načini edukacije?

Osim već spomenute mogućnosti odlaska na knjižne sajmove, Mladost je jednom godišnje organizirala trodnevna druženja negdje izvan Zagreba, i u ta tri dana sretali su se i družili  predstavnici svake knjižare i ostalih djelatnika, a dolazili su i knjižničari iz svih knjižnica, kojima su urednici izlagali svoje nakladničke planove. Unaprijed smo znali što će Mladost objaviti iduće godine, bilo je to i vrijeme velikih urednika poput Alojza Majetića, Zvonimira Majdaka, Ane Kulušić, Vere Barić, Karmen Milačić... Naravno, diskutiralo se i o drugim stručnim temama, a bilo je tu i zabave, međusobnog druženja i upoznavanja.

Nives Tomašević, foto: (c) Nina Đurđević

Sjećaš li se kakve zgodne anegdote iz tih ranih dana u Znanstvenoj?

Ha, bilo je toga puno, zaista sam s radošću dolazila na posao, radili smo od 7 ujutro, i često sam bila prva na poslu jer sam živjela u blizini. Sjećam se tih prvih jutarnjih kava, bilo je puno zgodnih, vedrih stvari, kao svi mladi ponekad smo u knjižari radili nestašluke, poput ove ne baš pohvalne ali simpatične zgode. Naime, bio je običaj kada bi neki nama važniji gost došao u knjižaru da ga se počasti pićem, i šefica je uvijek imala pripremljenu bocu s nekim alkoholom. Naravno da bi od toga i mi malo popili poskrivećki, a onda smo dolijevalu vodu u bocu. No, kao što rekoh, bilo nas je puno, i onda se jedan gost začudio kako nam je dosta lagana ta rakija koju smo mu ponudili. Šefica je, naravno, odmah skužila o čemu se radi, ali nije bilo posljedica po nas.

Zagreb danas nema knjižare koju bismo mogli označiti kao "znanstvena knjižara". Nema je u cijeloj Hrvatskoj, zašto?

Apsolutno se slažem. Knjižara koja bi bila neko kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Ti nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete. Tako da su oni izlazili iz te škole spremni za rad u knjižari, a danas to više nemamo. Nema više tako koncipiranih knjižara, s takvim programom, s načinom rada, a niti s ponudom.

Moramo znati da se 90-ih dogodila kriva, neadekvatna pretvorba Mladosti, u kojoj je Mladost izgubila 60-ak prodajnih mjesta, među njima dosta odličnih knjižara jer su osim Znanstvene još i neke druge knjižare bile odlično opremljene. Sjetimo se samo knjižara u Ilici 30 ili one u Ilici 7 koja je isto imala izuzetan izbor knjiga i časopisa, sjajne knjižarke poput Anke Žagar i nažalost pokojne Nade Zoričić.

No, ima li danas u Hrvatskoj knjižara koja bi barem donekle bila nalik na Znanstvenu?

Meni bi nekako najbliža tom konceptu bila knjižara Ljevak na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, ali ne do kraja, ona je ipak prostorno manja, ali za razliku od ostalih većih knjižara ipak je manje mainstream orijentirana, i nije prenaglašeno vezana uz izdanja "matične" Naklade Ljevak. Dakle, riječ je o jednoj umjerenijoj, izbalansiranijoj nakladničkoj knjižari u kojoj su knjige ostalih nakladnika ravnopravnije tretirane a ponuda je vrlo široka i aktualna.

Knjižara koja bi bila neko kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete. Tako da su oni izlazili iz te škole spremni za rad u knjižari, a danas to više nemamo.

No, ono što toj knjižari nedostaje je jedan prostor gdje bi se moglo na sličan način kao nekada u Znanstvenoj raditi povremene tribine, predstavljanja... rade oni nešto, ali zbog neadekvatnog prostora to može pohoditi tek manji broj ljudi. Ponuda knjiga je u toj knjižari solidna, stručna knjiga je na gornjoj galeriji, no Znanstvena je imala daleko veću prostornost, širinu, od dubokih i dugačkih izloga pa do unutrašnjosti.

Velik je broj knjižara po šoping centrima, nedostaju li u Hrvatskoj manje kvartovske (u većim gradovima, posebno u Zagrebu) odnosno lokalne knjižare?

Naravno da nedostaju. Draga mi je jako knjižara Bookara u blizini Kvaternikovog trga, zato što se jako lijepo u njoj osjećaš. Možeš popričati s njima, možeš nekad dobiti čašu vina, ima šarma, možeš u miru pregledat knjige... to je baš tipična kvartovska knjižara. Ljudi su na žalost komotni, teško da će se netko tko živi u centru ili mu gravitira tako lako odšetati do Kvatrića i Bookare ako kupnju može obaviti u strogom centru grada.

Ako usporediš današnje nakladništvo i knjižarstvo koliko se ono razlikuje od onog prijeratnog u Jugoslaviji? Meni se čini da smo početkom 1990-ih u nekim segmentima loše preslikali neke dotadašnje modele, npr. povezanost izdavaštva i knjižarstva unutar iste firme, uz skoro pa nikakvu kontrolu nad praksama nelojalne konkurencije na tržištu. S druge strane, određene segmente nakladništva učinili smo previše ovisnima o potporama države, jer smo zanemarili održanje tada još postojeće i ne razvijajući neke nove čitateljske publike. Sustavni razvoj knjižarstva je pak ostao potpuno vam interesa kako branše same tako i resornih ministarstava.

To je bila dužnost u prvom redu Zajednice nakladnika i knjižara, da se brine o tome. U Europi postoje npr. nacionalne udruge knjižara pa i Europska udruga knjižara koji brinu o položaju knjižara, kod nas je to na žalost izostalo.

Krajem 80-ih napreduješ, od knjižarke-savjetnice postaješ voditeljica Znanstvene knjižare.

Nakon odlaske dotadašnje voditeljice knjižare gospođe Laganović u mirovinu postajem voditeljica Znanstvene, a nakon dvije ili tri godine povukli su me u upravu Mladosti, i postajem pomoćnica direktora prodaje za knjigu. Sjedište nam je bilo u Gundulićevoj ulici gdje je bila i redakcija, kao i tiskara. Mladost je tada imala kompletno sve, od tiskare, nakladništva do mreže knjižara, i tu sam opet jako puno naučila jer su me poslali npr. u Hamburg, u jednu jako veliku izdavačku i knjižarsku kuću, i naprosto sam cijelo vrijeme morala prolaziti edukaciju. Na tom novom mjestu ostajem do 1990., tj. do početka rata odnosno do sloma Mladost koja je od predratnih 1800 zaposlenih pala 1995. na njih samo 18! Dogodila se loša privatizacija, ostale velike zalihe knjiga, a tijekom Domovinskog rata Mladost je izgubila sve svoje prostore i prodajna mjesta diljem Jugoslavije.

90-te ili kako knjižarka postaje urednica

Sredinom 90-ih pokrećeš vlastitu malu nakladničku kuću Slon, kako je došlo do tvog prelaska u privatnike?

Kada sam uvidjela da se sve raspada otvorila sam svoju malu izdavačku kuću koju sam nazvala Slon, jer mi je želja bila baviti se dječjom literaturom i nadala sam se da će mi krenut takav tip izdavaštva, a maštala sam i o knjižari samo dječje literature. Objavila sam u Slonu vrlo lijepih knjiga, i nisu to bile samo dječje, imala sam i knjige za ono doba možda malo nepoćudnih autora, knjige koje su imale svoju vrijednost. Pa sam tako objavila i knjigu Ive Banca "Protiv straha", sjajnu "Povijest Boke Kotorske" Slobodana Prosperova Novaka, imala sam Don Sbutegu, od kolege Zvonimira Majdaka jedan prekrasan roman "Oproštajni gaableatz" za koji mi je žao da ga poslije više nitko nije objavio.

Imala sam i odličnu dječju literaturu u sklopu biblioteke Slon za mladež. To su bile knjige Pavla Pavličića "Mjesto u srcu", Josipa Cvenića "Udžbenik priča", Sunčane Škrinjarić "Dva smijeha", Zvonimira Baloga "Zeleni mravi". Pokrećem tada i biblioteku Rukoljub sa kultnim knjigom Višnje Stahuljak  "Sjećanja" i "Rukoljubom" Pavla Pavličića. Uskoro sam angažirala i urednicu Veru Barić koje je prije uređivala dječju u Mladosti a sada bila bez posla, i to je sve vrlo lijepo krenulo, no neki splet okolnosti koji mi se dogodio uzrokovao je da sam Slon morala naprosto ugasiti. Srećom, dobila sam odličnu ponudu iz Mozaik knjige u Zagrebu (sestrinke firme velike slovenske firme Mladinska knjiga) da dođem na mjesto glavne urednice.

Što slijedi dalje?

Došavši 1997. godine u Mozaik tamo srećem kolegu Stipana Medaka, koji je prethodno bio direktor proizvodnje u Mladosti... moramo znati da je nakon raspada Mladosti ostao odličan kadar koji se vrlo brzo uspio zaposliti u drugim tvrtkama, pa je tako i kolega Medak počeo voditi Mozaik. Tada u Ljubljani upoznajem kolegu Mihu Kovača koji u Mladinskoj također preuzima mjesto glavnog urednika, što mi je bilo sjajno jer smo se odlično slagali i razmjenjivali smo iskustva. Radilo se na drugi način, unutar nakladničkog programa objavljivao se i značajan broj koprodukcijskih, velikih izdanja knjiga poput leksikona, pregleda povijesti umjetnosti, popularne znanosti i drugih, unutar čega smo mi u Hrvatskoj unutar određenog postotka mogli raditi naša izdanja.

Sredinom 90-ih otvorila sam svoju malu izdavačku kuću koju sam nazvala Slon, jer mi je želja bila baviti se dječjom literaturom i nadala sam se da će mi krenut takav tip izdavaštva, a maštala sam i o knjižari samo dječje literature. 

U Mozaiku smo imali dječju knjigu, domaće autore, dok smo ovaj drugi program radili zajednički. Bio je to opet veliki izazov zato što se moralo raditi za veliku Mozaikovu prodajnu mrežu, oni su imali i razvijenu telefonsku prodaju, kao i prodaju od vrata do vrata, potpuno različito od toga kako je do tada bilo u Hrvatskoj. Ukratko, jako se puno ulagalo u prodaju, što je jako važno. Tada sam bila i malo skeptična, pa i ljuta, da je važniji odjel prodaje nego redakcija koja proizvodi knjige, ali se to pokazalo ispravnim. Oni su inzistirali, kao i nekada u Mladosti, da se rade dvodnevni-trodnevni sastanci redakcije i prodaje, morali smo prodaji podastrijeti izdavački plan o kojem se onda diskutiralo, pa se moglo desiti da prodaja kaže "ne, mi to nećemo moći prodati, zašto ne radite to i to...".

Dakle, uvažavalo se i prijedloge prodaje, tako da poneka knjiga koju smo mi kao redakcija željeli objaviti nije izašla. No, to se pokazalo dobro jer smo odlično poslovali. A postojao je i tzv. bonus za glavnog urednika, mogao je objaviti jednu knjigu po svojem izboru bez obzira na izdavački plan i odluku prodaje.

Ako bismo uspoređivali predratnu  Mladost s poslijeratnim Mozaikom (Mladinskom) ima li tu kakvih bitnih razlika? Slovenci su, ako dobro shvaćam, sačuvali Mladinsku knjigu, nisu je rasturili tijekom slovenske tranzicije?

Mladost nije imala tako razvijenu prodaju, imala je dobru putničku mrežu ali ne i telefonsku prodaju kao što je imala Mladinska... kod njih su to bile kabine s ljudima koji su radili u smjenama i nazivali, tražili kupce, razvijali prodaju od vrata do vrata, i imali su dostup praktično do svakog sela. Radili su i puno pretplata, pogotovo na lijepo uređene, i skuplje knjige, koje su se mogle kupovati i na rate. Imali su i svoj klub Svijet knjige koji postoji i danas, knjige su se radile i za njih, pa su bile i veće naklade. Nekako mi se čini da je Mladinska bila korak naprijed, da su više osluškivali i primjenjivali neke svjetske trendove u poslovanju.

Naravno, imali su i prednost da nisu prošli kroz višegodišnji rat, njihov raskid s Jugoslavijom u usporedbi s Hrvatskom bio je skoro pa bezbolan.

Naravno, i mogli su po osamostaljenju odmah više ulagati u svoj kadar. I opet si imao mogućnost odlaska na sve sajmove knjiga, vidjet nešto novo, radili su edukacije... mi zaposleni u Mozaiku u Hrvatskoj imali smo isti tretman kao i kolege/ice u Sloveniji u matičnoj Mladinskoj knjizi. To su bile dvije redakcije, slovenska i hrvatska, no tržišta nisu bila identična, naše je bilo specifičnije, a nakon rata baš i nismo imali previše novaca za oporavak. Ukratko, imala sam mnogo pozitivnih iskustava u Mladinskoj i naučila dosta novog o poslovanju s knjigom.

U predratnoj Mladosti se više komuniciralo s bibliotekama, ona je imala jedan salon za radne organizacije, a moramo znati da su tada i tvornice imale svoje male mini knjižnice. Sjećam se kako je kolegica Uršula Štefić, koja je prije radila u Liberu taj model prenijela u Mladost, to iskustvo rada salona gdje ti dolaze svakodnevno kolegice iz knjižnica, gdje ih informiraš o novitetima, a one ih mogu u miru pogledati, mogu dobiti i knjige na ogled, i naravno da će onda i naručiti knjigu ako znaju puno više o knjizi.

Dakle, za razliku od Mladinske, Mladost je bila puno više orijentirana prema institucionalnim kupcima, dok su Slovenci puno više pažnje poklanjali individualnim kupcima. Te su se razlike vidjele i tijekom 1990-ih, kada se u Hrvatskoj počinje gotovo pa iznova graditi književno tržište.

Još otkako me je tata vodio u redakciju Mladosti, nekako sam uvijek mislila da je raditi s knjigama ženski posao, i onda sam kad bih doša kući rekla "Ja ću isto raditi s knjigama, tamo se samo puno čita i pije kava". Kao klinac to percipiraš kao nešto lijepo, lagano.

Nives Tomašević, foto: (c) Nina Đurđević

Kako vidiš tu žensku dimenziju naše branše, jesi li se ikada osjetila da ti je možda to što si žena otežavalo napredovanje u poslu, u karijeri i slično?

Ne, osobno imam samo pozitivna iskustva, možda zato što sam od početka bila okružena muškim kolegama koji su bili stariji i zreliji, i svi su mi na izvjestan način pomagali. Možda sam imala veću pomoć nego li bi imao neki drugi muški na mom radnom mjestu. Mladost je bila i takva ustanova, u njoj su žene bile i na rukovodećim mjestima, i po redakcijama, po knjižarama, uglavnom su ih vodile žene. Nekako je to bilo normalno, nije bilo nikakve razlike.

Sjećam se kada sam postala pomoćnica direktora u Mladosti kako su me te godine odveli na Beogradski sajam kako bih upoznala poslovne partnere, među kojima je bio i jedan direktor velike izdavačke kuće u Beogradu, koji je kad me je vidio rekao "Ajme, jadno dete, tko te uvali u to"... ali je odmah rekao i drugu rečenicu "Mladoj kolegici treba sva pomoć" i dodijelio mi svog šefa prodaje. Dakle, nikakav problem. Ja sam uvijek dobivala samo pomoć od svojih kolega.

Ali žene ipak nisu bile toliko zastupljene u organizacijama, na vodećim pozicijama u npr. Zajednici nakladnika i knjižara, u strukovnim udrugama autora/ica... muškarci su na tim rukovodećim pozicijma uvijek bili (a tako je i danas) više istureni u javnosti, pa se dijelom i naš biznis percipira više kao muški nego li brojke uistinu pokazuju. A istovremeno žene više čitaju, više kupuju knjige, brojne žene sudjeluju na različitim pozicijama/ulogama u sektoru naladništva i s njime povezanim djelatnostima...

Još otkako me je tata vodio u redakciju Mladosti, nekako sam uvijek mislila da je raditi s knjigama ženski posao, i onda sam kad bih doša kući rekla "Ja ću isto raditi s knjigama, tamo se samo puno čita i pije kava". Kao klinac to percipiraš kao nešto lijepo, lagano. Istina je, 1990-ih su u nakladništvu više dominirali muškarci, žene su u redakcijama najviše radile samo dječju kniževnost, no nakon toga se to počelo mijenjati, i u redakcijama su bile sve brojnije vrlo snažne žene, one danas vode izdavačke kuće ili rade kao urednice, nekako se i doba promijenilo, danas žene dominiraju, danas je doba jakih žena.

Koji su ljudi iz struke tijekom tvoje uredničke, a koji tijekom znanstveme karijere imali na tebe najveći utjecaj ili su ti dali najveći podstrek?

Jako sam voljela Anu Kulušić, pa način na koji je Vera Barić radila, divila se Zlatku Crnkoviću... I kolega Miha Kovač u Ljubljani je bio vrhunski urednik, fascinirao me sa svojom zanesenošću, ljubavlju prema knjizi, i voljela sam način rada na koji on radi. Zapravo sam počela kao urednica u svom Slonu, a izgradila sam se u Mozaiku.

I onda se polako sve više okrećeš znanstvenoj, stručnoj knjizi, angažiraš se na studiju nakladništva u Zadru, kasnije sudjeluješ u otvaranju mogućnosti da se neki ljudi iz branše dodatno obrazuju upravo u polju nakladništva.

Prije toga sam iz Mozaik knjige otišla u Nakladu Ljevak, gdje sam dugi niz godina radeći na mjestu glavne urednice pokretala nove biblioteke Razotkrivanja, Academicu, SMS biblioteku sa mlade, biblioteku Otvorena knjiga sa vrhunskim  domaćim autorima (Slobodan Novak, Ivo Brešan, Irena Vrkljan, Luko Paljetak, Višnja Stahuljak) ali ono što sam baš voljela to je bila znanstvena i stručna knjiga, kao i one nekadašnje velike monografije iz povijesti umjetnosti ili književnosti. Voljela sam knjige i autore od kojih mogu učiti, to mi je bio jako veliki izazov, jer sam se uvijek pripremala za svaku knjigu koju bih uređivala. U međuvremenu sam doktorirala na Poslijediplomskom studiju Hrvatke kulture na Kroatistici u Zagrebu.

Sveučilišna karijera

U Zadru na Sveučilištu se u to vrijeme stvarao novi Odjel za informacijske znanosti, odjel koji je obrazovao bibliotekare, a osnovali su ga profesorica Tatjana Aparac i Srećko Jelušić. Kako se povezuješ s njima?

Oni su me pozvali jer su trebali ljude iz struke, i ubrzo se pokazalo da nakladništvo treba zapravo svima koji upisuju taj studij. Informacijske znanosti obično su regrutirale ljude koji su se zapošljavali u arhivima, muzejima, knjižnicama, i svima njima je trebalo obrazovanje iz nakladništva. U svijetu je to tako da ti odjeli za informacijske znanosti moraju obavezno imati i studij nakladništva, predmete iz nakladništva. Odlazim u Zadar, radim na novome programu odjela, te uvodim šest potpuno novih predmeta.

Koji stu to bili predmeti?

To su bili predmeti koji su se izvodili na preddiplomskoj i diplomskoj razini: Usmena i pisana kultura, Osnove nakladništva, Sociologija knjige i čitanja, Odlike knjige i nakladništva, Uvod u književnost i Elektoničko nakladništvo koje predaje kolega Franjo Pehar. Studenti i inače imaju izuzetno puno stručnih predmeta no ovo im je bilo nešto potpuno novo. Studij traje pet godina, ali uz taj studij ima i izvanredni studij. Kolegice koje su završile Filozofski fakultet rade u knjižnicama, no da bi one napredovale moraju završiti bibliotekarstvo ili jednogodišnji ili dvogodišnji studij. Još su nam dolazili i izvanredni studenti, i onda smo shvatili da trebamo napraviti i doktorski kojeg nismo imali. Tako nastaje doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija, u sklopu kojeg su bili moduli za knjižničare i modul Nakladništvo.

Ono što sam baš voljela to je bila znanstvena i stručna knjiga, kao i one nekadašnje velike monografije iz povijesti umjetnosti ili književnosti. Voljela sam knjige i autore od kojih mogu učiti, to mi je bio jako veliki izazov, jer sam se uvijek pripremala za svaku knjigu koju bih uređivala.

Doktorski studij nastaje u suradnji Odjela za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru, Odsjeka za informacijske znanostii u Osijeku, Odjelom za bibliotekarstvo, informacijsku znanost i knjižarstvo Filozofskog fakulteta u Ljubljani, Sveučilišnim Odjelom za komunikologiju, informacijske i knjižnične studije Sveučilišta Rutgers, Sveučilišnim odjelom za edukaciju i informacijske studije Sveučilišta u Kaliforniji u Los Angelosu. Za modul Nakladništvo imali smo dosta zainteresiranih, na njega su se prijavili i neke kolege koji rade u izdavačkim kućama kojima je to bilo izuzetno korisno zato što su na tom doktorskom studiju dolazili i stručnjaci izvana, koji su se vani bavili nakladništvom, od njih su mogli puno naučiti, imali su mogućnost slušanja raznih stručnih izlaganja, i vjerujem da im je to pomoglo u radu.

Modul nakladništva su pohodili ne samo ljudi iz izdavačkih kuća i oni koji rade po knjižnicama, već i asistenti na različitim fakultetima, i mislim da je to dobro, jedino mi je žao da nitko od tih kolega koji su završili taj studij nisu imali želju ostati na sveučilištu i dalje se time baviti, raditi s novim generacijama studenata. Time bi se ipak ojačala struka, možda bi se stvorila i druga vrsta kadra za nakladničku djelatnost. Problem Zadra kod redovnog studija je bio što je Zadar grad koji nema niti jednu tiskaru, koji ima samo par malih knjižara, sad je nedavno novu knjižaru otvorila Školska knjiga, Algoritam se u to vrijeme bio zatvorio, bila je i jedna V.B.Z.-ova te jedna mala "znanstvena" knjižara pri Sveučilištu. A vi morate ljudima omogućiti i obuku, da idu na praksu.

Kroz tih mojih deset godina ipak smo uspjeli postići da studenti dođu na praksu u Zagreb, za što pak morate imati značajne financije, jer ih moraš negdje smjestiti da stanuju. Tako su bili na praksi u Leksikografskom zavodu, u Jesenskom i Turku, u Ljevaku što u knjižari što u redakciji, a redovito su pohodili i sajmove. Vodili smo ih čak na Sajam knjiga u Frankfurtu, na Pulskom sajmu knjige smo imali odličnu suradnju s Magdalenom Vodopijom, tamo su odrađivali praksu, a Magda im je osiguravala smještaj i prehranu. To ih je oduševilo jer su u Puli dolazili u kontakt s autorima, i domaćim i stranim gostima sajma.

Što je s Zagrebom?

Zagreb ima studij nakladništva, ali na žalost imaju samo jedan ili dva predmeta iz nakladništva premda imaju Katedru za nakladništvo i bibliotekarstvo. Osijek ga ima na Odsjeku za informacijske znanosti, načinili su nešto što je dobro, oni imaju diplomski studij, upisuje se baš samo nakladništvo, ali u kombinaciji s anglistikom. Možeš, dakle, upisati dvopredmetno, i to se pokazalo odlično, studenti nakladništva su čak radili i neke prijelome knjiga, prevodili knjige... to je zapravo pravi način da se spoje i praksa i teorija.

Međutim, tu se ipak nije dogodila neka značajnija sinergija teorije i prakse, akademske zajednice i hrvatskog nakladništva, tu činjenicu ne može promijeniti tek nekoliko primjera suradnji koje nabrajaš i koje su više rezultat pojedinačnih inicijativa. Lijepo je bilo vidjeti kako su neke meni drage kolegice i kolege doktorirali na tom studiju, dobili svoje titule no tu je više-manje bio i kraj njihovoj znanstvenoj karijeri, uglavnom su nastavili rad na svojim već dosegnutim pozicijama u svojim izdavačkim kućama i sl. Da ne duljim, nikada nisam razumio izostanak čvršće suradnje tih pojedinih sveučilišnih programa i Zajednice nakladnika i knjižara kao predstavnice branše.

Akademska zajednica ima neka svoja stroga pravila, to i jest Studij informacijski znanosti koji nije bio samo studij nakladništva, to se treba odijeliti... taj je studij bio obogaćen s predmetima iz nakladništva, gdje dobiju samo osnove. Mora se znati da npr. muzeji imaju vrlo jaku nakladničku djelatnost, neki čak i veću od nekih nakladnika, arhivi imaju svoju nakladničku djeatnost, čak i neke knjižnice... dakle, njima je ta nadopuna znanja iz nakladništva bila neka potreba. To sve ovisi i o osobama koje vode te predmete i na koji način će se izboriti za neke suradnje. Ja sam organizirala odličnu suradnju s Nakladom Ljevak zato što sam dugogodišnji njihov urednik, i zato što sam uspjela objasniti koliko je ta suradnja važna.

Od 90-tih promijenilo se valjda dvadesetak ministara u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, što sigurno nije moglo ići u prilog nikakvom kontinuitetu. Zadnjih godina vidim i da u MZO nema dobrog pravilnika odnosno kriterija za potpore knjigama, što znači da u MZO ne vode dobru politiku prema knjizi.

Knjiga, Tranzicija, Iluzija Kovač Miha , Tomašević Nives
Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja Topić Nada
Narodna knjižnica Kovačević Jasna

U tih 10 godina je nastalo i deset vrhunskih knjiga o nakladništvu, arhivima, povijesti knjige (to su knjige Zorana Velagica "Pisac i autoritet", "Elektroničko izdavaštvo?", Srećka Jelušića "Ogledi o nakladništvu", Ivane Hebrang Grgić "Kratka povijest knjižnica i nakladništva", Nade Topić "Knjižara Morpurgo u Splitu", Nives TomaševićJasne Horvat "Nevidljivo nakladništvo", Mihe Kovača i Nive Tomašević "Knjiga, Tranzicija, Iluzija", "Kreativna industrija i nakladništvo", Vlatke Lemić "Arhivi i digitalno doba", "Arhivi i arhivistika za za suvremenog korisnika", Jasne Kovačević "Narodna knjižnica: središte kulturnog i društvenog života"... op.ur.).

Zagreb bi po meni trebao puno više, mogao bi puno više, no ne znam koliko se oni mogu za to izboriti unutar Sveučilišta. Ja sam imala sreću da sam naišla na razumijevanje Sveučilišta u Zadru, i da sam uspjela napraviti suradnju s nakladničkom kućom u kojoj su uvidjeli da su to izuzetno vrijedne knjige, da mi stvaramo neko kulturno dobro, i da takvih knjiga nema, a ako ne ulažemo u takve knjige to onda nije dobro.

Na žalost, struka nije uvijek imala dovoljno želje, bili su im ponuđeni zaista vrhuski stručnjaci, zainteresirani su samo trebali doći do Zadra. Nešto moraš i uložiti, ja znam da je to trošak puta, smještaja, vremena da ih dođeš poslušati, ali slična se reakcija ili odsustvo većeg interesa dogodila i u Zagrebu, kada je na gostovanja vrhunskih svjetskih imena iz knjižnog biznisa došlo vrlo malo ljudi iz naše struke, tek pokoji nakladnik, knjižar... to ih očito uopće nije interesiralo. To bi trebalo jačati na nivou Zajednice nakladnika i knjižara i Sveučilišta na kojem se provodi studij nakladništva.

Je li postojala institucionalna potpora tim projektima?

Moram priznati da sam veliku potporu imala od Ministarstva kulture, dok od Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO), koje brine o sveučilištu, nisam imala potporu. Vrlo često to završava na nekim osobnim poznanstvima, da ti nekoga uvjeriš, da zamoliš da treba... ali to treba sve graditi zajednički. Ministarstvo kulture je podržalo osam zaista velikih konferencija o nakladništvu, dok MZO za to nema sluha, i to je nevjerojatno.

Osim toga, MZO je tek prošle godine počelo ponovno s otkupom znanstvenih i stručnih knjiga, što je njihova zadaća, da osim potpora izdavanju knjiga oni njih i otkupljuju za knjižnice. No, od 90-tih promijenilo se valjda dvadesetak ministara u MZO, što sigurno nije moglo ići u prilog nikakvom kontinuitetu.

Zadnjh godina vidim i da u MZO nema dobrog pravilnika odnosno kriterija za potpore knjigama, što mislim da bi za znanstvenu i stručnu knjigu trebalo biti. Sada se tamo javlja dosta nakladnika s izdanjima koja baš i ne zaslužuju tu potporu, a one koji su izuzetno vrijedne, znanstvene i stručne knjige bez kojih ne možeš... one pak nemaju adekvatnu potporu, što znači da u MZO ne vode dobru politiku prema knjizi.

I nakladnici su počeli raditi na poticanju čitanja, npr. Ljevak radi projekt 'Čitanje u fokusu' sa srednjoškolcima što mi se čini odlično. Željela bih da nakladnici izdrže, da mogu nabavljati prava za vrijedne knjige stranih autora, ali isto tako bi trebalo graditi interes za domaću književnost odnosno domaće autore.

Nives Tomašević, foto: (c) Nina Đurđević

Kako procjejuješ hrvatsko nakladništvo danas?

Vidi se da se objavljuje zapravo poprilično velik broj naslova, isprofiliralo se nekoliko dobrih nakladnika koji imaju svoju strategiju i dobre planove. I nakladnici sami su počeli raditi na poticanju čitanja, npr. Ljevak radi projekt "Čitanje u fokusu" sa srednjoškolcima što mi se čini odlično. U projektu sudjeluje 200 učenika, 13 profesora i 11 srednjih škola (gimnazija i strukovnih škola) iz Zagreba, Rijeke, Zadra, Splita, Čakovca, Metkovića i Vinkovaca. Učenicima i profesorima koji sudjeluju u projektu doniraju se odabrani naslovi, učenici čitaju četiri knjige i pripremaju pitanja za autore, sudjeluju u radu sa autorima, pišu kritičke osvrte i vrednuju ih. Taj projekt je postao Europski projekt sufinanciran u sklopu natječaja Cirkulacija europskih književnih djela.

Ono što meni tu nedostaje je isto takav vid programa s domaćim autorima, budući da mi u zadnje vrijeme imamo zaista odličnih autora/ica. Željela bih da nakladnici izdrže, da mogu nabavljati prava za vrijedne knjige stranih autora, ali isto tako bi trebalo graditi interes za domaću književnost odnosno domaće autore. Pa da srednjoškolci na osnovu pročitanog nagrađuju i domaće autore.

Slovenija je ove godina bila zemlja počasna gošća na Sajmu knjiga u Frankfurtu, dogodine će se predstavljati na Sajmu knjige za djecu i made u Bologni. Dobro poznaješ slovensko knjižno tržište, kakva bi bila  tvoja usporedba Slovenije i Hrvatske?

Apsolutna je veća organiziranost u Sloveniji, što smo imali priliku nedavno vidjeti i u Frankfurtu gdje se Slovenija sjajno predstavila, i ti vidiš da je tamo ozbiljno nakladništvo. Mi stalno propuštamo takve prilike, meni je jasno da to financijski jako puno košta, ali ti se i te kako vrati. Slovenija je sada dobila pohvale po svim inozemnim medijima koji to prate... oni su svaku večer nešto imali, cjelodnevne programe na sajmu, od tribina, razgovora o knjigama, čitalo se u knjižarama, ali imali su pri tome jako strog kriterij odabira autora koji se nekome možda i nije sviđao, jer su bili zastupljeni samo oni autori koji su posljednjih godina bili i prevođeni vani. Bile su na tim tribinama na njihov poziv i neke naše knjižničarke kao gošće, bila je tu i Anita Peti Stantić koja se zdušno bori za poticanje čitanja.

Ima još puno toga o čemu bismo mogli razgovarati, no za kraj dotaknimo se sudbine digitalnog nakladništva u Hrvatskoj. Kad podvućemo (barem privremeno) crtu, možemo reći da se u Hrvatskoj e-knjiga nije "primila". Nešto se sada događa s audio-knjigom, iako u puno manjoj mjeri od svojevremenog pokušaja s e-knjigom. Slovenci su ipak bile uspješniji s e-knjigom, njihova platforma e-Biblos ima dvostruko više naslova od svih postojećih e-knjiga u Hrvatskoj. Dakle, očito da se kod nas nešto radilo krivo, bilo je čak i dosta uloženog kapitala ali ponekad se čini da je bolje kada isprva ima više entuzijazma, pa onda kapital eventualno dođe kasnije, ako prepozna i svoj interes.

U vrijeme digitalnih formata mi u Hrvatskoj nismo još niti tiskanu knjigu plasirali kako bi trebali, i dalje tražimo put do čitatelja, neprekidno odgajamo čitatelje, stalno potičemo nešto. Da li smo krenuli prekasno to ja ne znam. Dokle god se struka ne ujedni, dok god ZNK ne počne funkcionirati kako treba, jer oni moraju graditi put i s Ministarstvom kulture i s Ministarstvom znanosti, kao i s akademskom zajednicom, dokle god se to ne ujedini teško će biti bilo što napraviti. Nedovoljno je sinergije.

Slažem se. A o rogovima u istoj vreći (ZNK) bolje je i ne otvarati temu. Nives, hvala ti na razgovoru!

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kreativni pristupi nakladništvu i baštini : (Ne)vidljiva Nives Tomašević

  • Sveučilište u Zadru 03/2023.
  • 387 str., meki uvez
  • ISBN 9789533313900

Knjiga 'Kreativni pristupi nakladništvu i baštini: (Ne)vidljiva Nives Tomašević' posvećena je izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, jednoj od najvećih hrvatskih urednica i profesorici koja je velik broj godina provela na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru gdje je uvodila teme nakladništva na svim studijskim razinama, od preddiplomske do doktorske.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –