Nedavno se kroz medije i na društvenim mrežama provukla vijest, ili još češće samo graf koji je fragmentarno sumirao razultate istraživanja koje Eurostat više-manje učestalo prikuplja od zemalja mahom članica EU. Posljednji podaci o čitanju knjiga zapravo su još iz 2022. godine, a njihovo zadnje ažuriranje dogodilo se u kolovozu ove godine. Gdje je tu Hrvatska?

Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Slovenski nastup na sajmu u Frankfurtu nije sastojao samo od pokazivanja knjiga i klasičnog predstavljanja autora, nego su središte događanja bili brojni programi organizirani na nacionalnom štandu i na dvije pozornice u središnjem paviljonu.

Da ne bi sve bilo tako sivo, pohvalno je da se u posljednjih nekoliko godina percepcija knjižarstva počela mijenjati na bolje, pa danas i knjižari mogu računati na ponešto konkretnije potpore za različite aspekte svoga djelovanja, ali to nije niti izbliza dovoljno jer su zaostajanja velika, pogotovo ako se želi postići raznovrsnija ponuda knjiga u knjižarama.

Danas na Filozofskom fakultetu u Osijeku postoji diplomski Studij nakladništva u trajanju od dvije akademske godine (4 semestra), u sklopu Studija informacijskih znanosti u Zadru studenti slušaju kolegij Osnove nakladništva i knjižarstva, dok na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postoji kolegij Nakladništvo i knjižarstvo. No, je li normalno da nema suradnje između Zajednice nakladnika i knjižara i spomenutih...