Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Nedavno se kroz medije i na društvenim mrežama provukla vijest, ili još češće samo graf koji je fragmentarno sumirao razultate istraživanja koje Eurostat više-manje učestalo prikuplja od zemalja mahom članica EU. Posljednji podaci o čitanju knjiga zapravo su još iz 2022. godine, a njihovo zadnje ažuriranje dogodilo se u kolovozu ove godine. Gdje je tu Hrvatska?

Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Posljedica navedenih uređivačkih koncepcija, ali i višegodišnje nesposobnosti države da se kvalitetnije pomogne medijskom sektoru, jest da se za razliku od popularnijih beletrističkih i publicističkih naslova vrlo slabo prati produkcija društveno-humanističkih izdanja, dok znanstvena knjiga postaje potpuno nevidljiva, bez i najelementarnijih informacija o njoj.

U zapadnom svijetu model vertikalne integracije nakladništva i knjižarstva nije čest poslovni model, preferira se jasna horizontalna razdioba uloga u knjižnoj industriji, a tamo gdje vertikalna integracija ipak postoji prisutna je jaka regulativa (zakon ili gospodarstveni sporazumi ili etički kodeks branše) kojom se brane potencijalne monopolističke prakse.