Krešimir Partl : Kulturnom iskaznicom želimo potaknuti mlade da konzumiraju kulturu

Krešimir Partl, foto: Mirna Bartolić

S Krešimirom Partlom, državnim tajnikom u Ministarstvu kulture i medija, razgovarao sam proteklih godina već više puta, i formalno i neformalno, i strukovno i novinarski. I uvijek smo razmjenjivali mišljenja prolazeći kroz teme vezane uz knjižnu branšu, o tržištu knjige u Hrvatskoj, o medijima i medijskoj politici... jer razmjena mišljenja i iskustava, različitih pogleda pa ponekad i neslaganja jedini su zdravi način da se bistre poglede na brojne teme i dileme koje se tiču bilo kojeg sektora, pa tako i sektora knjige.

Neposredan povodom ovom razgovor bilo je ovotjedno s nestrpljenjem iščekivano "porinuće" projekta Kulturna iskaznica oko kojeg sam se novinarski i sam dosta angažirao u posljednjih pet godina, još od mog prvog teksta ne tu temu "Kako odgajati knjiške punoljetnike", nakon kojeg su uslijedili i još neki, pa i direktno lobiranje na raznim adresama da i Hrvatska dobije svoj "Pass Culture".

Naravno, razgovor se uglavnom ticao knjiških tema, interakcije knjižne branše i Ministarstva kulture i medija (i obratno), neke teme ostale su tek "otškrinute", poput one o razvoju malog knjižarstva u Hrvatskoj ili opstanka časopisa, no nadam se da ćemo biti u prilici i njih detaljnije tematizirati u nekim idućim razgovorima.

Nenad Bartolčić: Počnimo razgovor predstavljajući Kulturnu iskaznicu, projekt o kojem smo razgovarali još prije nekoliko godina kada sam na različitim mjestima, kroz tekstove i razgovore dosta intenzivno lobirao da se u Hrvatskoj pokrene nešto slično što je već postojalo u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj...

Krešimir Partl: Istina, o tome pričamo već duže vrijeme. Prije svega, priča o kulturnoj iskaznici počela je još u našem prvom mandatu 2016. godine. Ministrica Obuljen Koržinek je već tada zagovarala ideju da pokrenemo nešto poput francuskog modela i zaista smo intenzivno razgovarali o tome da bi danas s ponosom govorili o kulturnoj iskaznici.

No, da malo rekapituliramo — u ovih gotovo deset godina mandata dogodilo se  puno toga: potresi,  pandemija COVID-a, ratovi diljem Europe i Bliskog istoka, inflacija, posebne mjere, sanacije šteta od potresa… I jednostavno, mislim da je svima jasno kako su sve to bili prioriteti i to nije došlo na red. Kada smo bili u kampanji za posljednji, odnosno treći mandat, jedna od stvari koje smo obećali bila je upravo kulturna iskaznica i ona je kao takva usvojena u programu rada Vlade RH.

Naravno, prvo smo proučavali modele drugih zemalja i iako među njima ima puno sličnosti, svaka zemlja ima i neke svoje specifičnosti koje treba prilagoditi situaciji kod nas. Nakon što smo proučili te modele, tražili smo partnera za tehnološku provedbu projekta i tu se kao nabolja opcija pokazala Fina. Moram reći da, otkad sam u Ministarstvu kulture, praktički od 2004. godine, uz kraću pauzu, nisam naišao na toliko  vrijednih i kreativnih ljudi koji svom poslu pristupaju s toliko strasti kao zaposlenici Fine.

Naravno, riječ je o procesu koji dugo traje jer je puno stvari koje treba pripremiti prije same implementacije. Trenutačno planiramo da početak korištenja kulturne iskaznice, odnosno početak njezine pune funkcionalnosti za osamnaestogodišnjake, bude u tjednu između 18. i 22. svibnja (u međuvremenu je postala dostupna od 19.5., op.ur). Već smo krenuli s kampanjom i već  je veliki broj škola i učenika upoznat s projektom. Imamo dobru suradnju s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih, a izrađen je i priručnik za profesore kako bi učenicima tijekom jednog školskog sata mogli približiti što je kulturna iskaznica, kako se koristi i kako joj mogu pristupiti.

Otvorili smo i posebnu internetsku stranicu kulturne iskaznice kojoj se može pristupiti putem stranica Ministarstva. Izrađena je i mobilna aplikacija koju će svi korisnici moći preuzeti, s vizualnim identitetom za koji smatramo da je primjeren osamnaestogodišnjacima.

Svaki osamnaestogodišnjak, odnosno svi koji navrše ili su navršili 18 godina tijekom 2026. godine, na svoj će 18. rođendan putem sustava e-Građani dobiti mogućnost aktivacije kulturne iskaznice i vaučera od 100 eura. Taj će se iznos moći koristiti za kino-ulaznice, kazalište, izložbe, kupnju knjiga, posjete kulturnim lokalitetima – dakle za sve što, u širem i užem smislu, predstavlja kulturu i umjetnost. Sredstva će moći koristiti do navršenog 19. rođendana, što znači da korištenje neće biti ograničeno samo na jednu fiskalnu godinu, nego će se dijelu korisnika prenijeti i u sljedeću godinu. Svi oni koji su već navršili 18 godina do svibnja, također će odmah moći koristiti kulturnu iskaznicu.

Naglašavamo da je riječ o pilot-projektu, ali sigurni smo da će se nastaviti, odnosno da će zaživjeti jer za mlade uvijek moramo brinuti, a to je ova Vlada RH kroz ovakve i druge projekte već puno puta pokazala. Bili smo vrlo otvoreni i nismo ograničavali sadržaj nego smo htjeli prepustiti osamnaestogodišnjacima da sami odluče što žele gledati, čitati i koje predstave žele posjetiti. Iskustva drugih zemalja koje već provode slične modele pokazuju da se najviše sredstava troši na kupnju knjiga i kino-ulaznica.

Koliko će korisnika obuhvatiti Kulturna iskaznica?

Prema brojkama iz našeg projekta "Rođeni za čitanje" procjena nam je pokazala oko 35 tisuća korisnika, ali prema informacijama koje smo dobili prije nekoliko dana, riječ je o većem broju osamnaestogodišnjaka i mislim da bi ih moglo biti oko 40 tisuća.
Važno je naglasiti da imamo zaista sjajnu suradnju s CARNET-om. Ideja koja će se implementirati jest da svi dobiju poruku putem e-Dnevnika – ne samo učenici nego i roditelji – u kojoj će biti osnovne informacije koje će ih voditi na stranicu Kulturne iskaznice, ali i uputiti na način njezine aktivacije. Smatramo da je to jako dobar model jer će u jednom trenutku svi dobiti ovu informaciju. Važno je i da roditelji budu upoznati s projektom kako bi potaknuli svoju djecu da iskoriste ovu sjajnu priliku.

Koliko je trenutno sveukupno prijavljenih pružatelja usluga i koliko bi kulturna iskaznica mogla značiti knjižnom sektoru?

Trenutačno imamo 70 prijavljenih subjekata. Međutim, važno je naglasiti da je riječ o ukupno 202 lokacije, zato što se, primjerice, knjižare prijavljuju kao jedan pravni subjekt, ali imaju više prodajnih mjesta. Isto vrijedi i za kina – prijavljuju se kao jedan pravni subjekt, ali posluju na više lokacija. Dakle, riječ je o 202 prodajna mjesta. Ako uzmemo u obzir i to da CineStar ima velik broj dvorana koje se vode pod manjim brojem lokacija, dolazimo do procjene od otprilike 300 mjesta na kojima će se moći koristiti kulturna iskaznica. Važno je naglasiti da je poziv za iskaz interesa trajno otvoren i neće se zatvarati. Logika je vrlo jednostavna – ako se sutra otvori nova knjižara u Đurđevcu ili Gračacu, nema razloga da se i ona ne može prijaviti.

Bili smo vrlo otvoreni i nismo ograničavali sadržaj nego smo htjeli prepustiti osamnaestogodišnjacima da sami odluče što žele gledati, čitati i koje predstave žele posjetiti. Iskustva drugih zemalja koje već provode slične modele pokazuju da se najviše sredstava troši na kupnju knjiga i kino-ulaznica.

Također treba reći da se broj koji sam spomenuo odnosi samo na dosad obrađene prijave koje su zadovoljile kriterije. Prijave se svakodnevno obrađuju i još ih velik broj čeka na obradu, tako da očekujemo da će konačan broj mjesta na kojima će se kulturna iskaznica moći koristiti biti znatno veći.

Isto tako, važno je naglasiti da smo kroz sustav kulturne iskaznice omogućili i webshopove, odnosno online naručivanje. To je logično zbog decentralizacije i činjenice da nije pravedno da netko tko živi u sredini bez knjižare ne može naručiti knjigu samo zato što nema fizički pristup prodajnom mjestu. Netko tko živi na Visu mora otputovati u Split kako bi kupio knjigu – pa to ipak nije uvijek tako jednostavno. Ovim projektom ćemo to promijeniti.
A upravo je to važno i zato smo omogućili online prodaju.

Primjerice, neko dijete iz Slavonskog Broda možda će ljetovati u Dubrovniku i poželjeti kupiti ulaznicu za Dubrovačke ljetne igre. Ako kartu ne može kupiti online, neće si moći priuštiti da ponovno dolazi u Dubrovnik samo kako bi je kupilo i vratilo se mjesec dana kasnije na predstavu. Zato je online komponenta jako važna. Također, nisu svi u istoj financijskoj situaciji da mogu platiti putovanje s Visa do Splita samo kako bi kupili knjigu. Na ovaj način omogućeno im je da knjigu naruče online, pri čemu je u cijenu uključena i poštarina.

Da, ali nije li važna fizička prisutnost korisnika u knjižarama i kulturnim prostorima, njihovo navikavanje da u potrazi za npr. knjigom ulaze u knjižare? Francuzi su upravo u tom segmentu nastojali što više zaštititi zemaljske knjižare, čini mi se da mi to propuštamo...

Oprosti što ću te prekinuti, ali ovdje je važno naglasiti jednu stvar koju sam više puta isticao i na sastancima sa svim sektorima. Održali smo niz sastanaka kako bismo predstavili kulturnu iskaznicu i razgovarali o samom procesu njezina uspostavljanja. Od početka smo govorili da je to prvenstveno mjera za osamnaestogodišnjake. To nije potpora knjižarskom sektoru, nije potpora nakladnicima niti kino-sektoru, nego projekt čiji je cilj potaknuti mlade ljude da konzumiraju kulturu.

Postoji i jedna vrlo važna sociološka komponenta projekta – želimo potaknuti mlade da izađu iz kuće i da kulturu doživljavaju uživo. Da ne gledaju film samo kod kuće na Netflixu, nego da odu u kino. Dakle, kulturna iskaznica ima i tu sociološku dimenziju, da ljude barem malo odmakne od otuđenosti i potpune digitalizacije.

Tijekom procesa bilo je i pitanja pojedinih streaming platformi zašto nisu uključene u projekt. Odgovor je vrlo jednostavan – zato što većina ljudi streaming platforme već ima pretplaćene, ali i zato što ovdje želimo naglasiti upravo ovu društvenu i kulturnu komponentu fizičkog sudjelovanja. Uostalom, nijedna zemlja koja je uvela kulturnu iskaznicu nije uključila streaming platforme ili videoigre u takav model financiranja.

Dobro, ali sada govorim iz perspektive nekadašnjeg knjižara, moramo biti svjesni da postoji opasnost da ako dođe do dominacije online kupnje kroz kulturnu iskaznicu da nećemo uspjeti u dovoljnoj mjeri privući mlade u fizičke prostore knjižara? I danas smatram da je zemaljska knjižara najbolji prostor promoviranja različitih knjiga, i ne bi bilo dobro da postanu "show rooms" a da se povoljnija kupnja događa negdje drugdje. U redu, projekt će se dodatno prilagođavati kroz vrijeme, taj neki fine tuning, no ja bih volio da što više primjenjujemo ona prevladavajuća pozitivna iskustva francuskog modela koristeći postojeće modele zaštite poput Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige i razvijajući dodatne programe potpore razvoju knjižarstva, naročito malih, tzv. kvartovskih knjižara kakvih nam nedostaje?

Slažem se, ovdje je jako važno naglasiti i zašto ovo nazivamo pilot-projektom. Naime, s Finom smo razvili sustav koji će nam omogućiti vrlo detaljnu analitiku, a upravo će ta analitika biti podloga za daljnji razvoj projekta. Moći ćemo vidjeti gdje se kupuje, što se kupuje, na koji način se kupuje, u kojim se gradovima više ide u kino, u kojima manje, što se najviše koristi i zbog čega. Sve su to podaci koje ćemo dobiti kroz sustav analitike i koji će nam pomoći da projekt dalje razvijamo i prilagođavamo.

Kao što sam rekao i na početku, važno je da projekt u prvoj godini bude dovoljno otvoren i da omogući što širi spektar korištenja. Jer, bez obzira na to što mislimo o današnjim generacijama, riječ je o punoljetnim osobama koje su ipak još uvijek na neki način djeca. Imam sina koji ima 18 godina i vidim da je to još uvijek razdoblje odrastanja. Oni su vrlo pametni i imaju puno više dostupnih informacija, nego što smo ih mi imali u njihovim godinama. Do informacija dolaze puno lakše i nisu skloni tome da im se nešto nameće. Puno bolje reagiraju kada ih se pusti da sami odluče.

Zato je, primjerice, važna i mogućnost online kupnje. Prije svega zbog onih mladih koji nemaju iste mogućnosti kao drugi. Netko možda ne može fizički otići u knjižaru, netko ima zdravstvene poteškoće ili je riječ o osobama s invaliditetom kojima je takav pristup otežan. Kada radimo ovakve projekte, moramo misliti upravo na one koji imaju najmanje mogućnosti, a ne samo na one kojima je sve dostupno. Djeca u Zagrebu imaju gotovo sve  – kina, kazališta, knjižare i razne kulturne sadržaje. Uvjeren sam da će većina njih knjige ipak kupovati fizički u knjižarama. Teško je uspoređivati moju generaciju s njihovom, ali ja osobno i dalje volim fizički vidjeti ono što kupujem, posebno knjigu. Volim je uzeti u ruke prije nego što je kupim.

Vjerujem da će fizička kupnja i dalje prevladavati, ali je važno omogućiti i online opciju za one koji drukčije ne mogu doći do sadržaja.

Što je još važno istaknuti oko kulturne iskaznice?

Mislim da je u ovom trenutku najvažnije pozvati sve pružatelje usluga koji su se prijavili u sustav kulturne iskaznice – ne samo knjižare, nego sve uključene sudionike – da se aktivno uključe u provedbu projekta.

Mogu li se prijave, ako iz nekog razloga nisu prihvaćene, naknadno ispraviti?

Da, mi zapravo sa svima komuniciramo što nije u redu u prijavi i šaljemo im upute kako to ispraviti da bi mogli proći proces prijave. Interes nam je da bude što više pružatelja usluga uključenih u sustav, tako da se svi koji eventualno ne zadovolje kriterije mogu ponovno javiti i od kolega iz info-deska dobiti konkretne upute kako popraviti prijavu.

No, ono što sam htio naglasiti, jest da je sada veliki dio odgovornosti i na samim pružateljima usluga. Ne bi trebali samo čekati da netko dođe i kaže: “Dobar dan, htio bih kupiti knjigu” ili “Htio bih kupiti ulaznicu za film”, nego bi trebali proaktivno sudjelovati u projektu. Na internetskim stranicama kulturne iskaznice u sljedećih nekoliko dana omogućit ćemo preuzimanje vizualnih materijala – od naljepnica i plakata do digitalnih vizuala koje će svi moći koristiti kako bi dodatno promovirali projekt.

Pozivam sve da osmisle i vlastite promotivne aktivnosti za osamnaestogodišnjake. Ne mora se sve svoditi samo na standardnu kupnju po redovnoj cijeni. Jasno, kod knjiga postoji model fiksne cijene, ali uvijek se mogu osmisliti dodatni sadržaji ili pogodnosti. Primjerice, knjižare mogu organizirati posebne programe namijenjene upravo osamnaestogodišnjacima, događanja ili susrete koji će ih privući u prostor knjižare i potaknuti ih na kupnju knjiga i sudjelovanje u kulturnim sadržajima. Dakle, na pružateljima usluga je da budu kreativni i da pokušaju privući što veći broj mladih korisnika. To je jako važno jer nam je cilj da se sredstva zaista koriste. Upravo će razina iskorištenosti sredstava biti jedan od ključnih pokazatelja za nastavak projekta i odluku hoće li u budućnosti biti moguće osigurati više sredstava ili zadržati postojeću razinu financiranja.

Posebno smo razrađivali i pitanje što se događa kada korisniku na računu ostane, primjerice, dva eura. Dva eura sama po sebi nisu velik iznos, ali kada to pomnožite s četrdeset tisuća korisnika, dolazite do vrlo ozbiljnog iznosa. Zato smo zajedno s Finom razvili sustav koji omogućuje korisniku da sam nadoplati razliku kako bi mogao iskoristiti sredstva do kraja. Jer realno, gotovo je nemoguće potrošiti točno svih sto eura do posljednjeg centa.

Da ne bi bilo nesporazuma, ne protivim se nakladničkim knjižarama, sasvim normalan kanal prodaje su i nakladnički prodajni web shopovi, ali ako danas netko želi s nevelikim početnim kapitalom i uz puno entizijazma otvoriti malu neovisnu knjižaru, potrebno je da npr. Zajednica nakladnika i knjižara kroz know how i u suradnji s resornim ministarstvima stvara preduvjete da mu se u tome pomogne. I ne mora biti nužno da se knjižar istovremeno bavi i izdavanjem knjiga kako bi opstao na tržištu knjiga. 

Suradnja Zajednice nakladnika i knjižara posljednjih godina zaista je dobra, ali mislim da je dobra i suradnja Ministarstva kulture i medija sa svim udrugama i branšama koje žele konstruktivno surađivati. Doista se nije dogodilo da je došao neki ozbiljan i konstruktivan prijedlog koji barem nismo saslušali i razmotrili može li se provesti.

Što se tiče same književno-nakladničke branše, mislim da je ona trenutačno u jednom dobrom zamahu. Konstantno se otvaraju nove knjižare, a kroz programe poduzetništva u kulturi u posljednjih sedam ili osam godina otvoreno je više od četrdeset knjižara. To ipak pokazuje da je riječ o branši koja može opstati i razvijati se.

Naravno, ništa od toga nije lako. Kao ni u bilo kojem drugom poslu, moraš pronaći nešto po čemu si specifičan i po čemu se razlikuješ od drugih da bi mogao uspjeti. S druge strane, što je više knjižara otvoreno, to je svakom novom projektu teže uspjeti. To je jednostavno zakon tržišta i omjer snaga.

Postoji jedna zanimljiva usporedba koju je jedan američki ekonomist koristio objašnjavajući financijsku krizu 2010. godine. Rekao je da, ako imaš košarkaša koji pogađa 90 posto slobodnih bacanja i stalno se kladiš da će pogoditi, svaki njegov sljedeći pokušaj statistički nosi nešto veću mogućnost promašaja. S druge strane, ako netko pogađa samo 10 posto, svaki novi pokušaj nosi veću šansu da će napokon pogoditi. Na neki način slično je i ovdje. Ako u nekom gradu postoji samo jedna knjižara, velika je vjerojatnost da će druga uspjeti. Ali što ih je više, svakom novom projektu postaje teže.

Treba li knjižare poticati da se razvijaju i kao prostori kulture?

Da, ali moramo uzeti u obzir jednu važnu stvar. Kada govorimo o kulturi i umjetnosti, najčešće govorimo o vrijednosti same kulture, o nacionalnom identitetu, o razvoju mladih ljudi kroz kulturu i umjetnost, ali često zaboravljamo poslovni aspekt. A poslovni aspekt znači da ljudi koji djeluju kao poduzetnici u kulturnom i kreativnom sektoru na kraju dana moraju i zaraditi, jer bez toga cijeli sustav ne može funkcionirati.

U Ministarstvu se zato često susreću dvije različite logike. S jedne strane postoji dio koji financiramo zbog njegove kulturne vrijednosti – određeni sadržaji i programi važni su kao dio kulturnog kanona bez obzira na to jesu li tržišno isplativi. S druge strane postoji i dio sektora koji funkcionira na tržištu i kojem treba osigurati uvjete za održivo poslovanje. Mislim da upravo te dvije komponente treba stalno balansirati. Ne smijemo pritom zaboraviti da se mijenja način na koji ljudi konzumiraju kulturu i umjetnost. Mijenja se tržište, mijenja se tehnologija i svi se tome moraju prilagođavati.

Razumijem argumente koje iznosiš, ali privatni poduzetnik ipak mora gledati kako opstati na tržištu i upravo su ovakvi modeli dio toga prilagođavanja. Naravno da nas veseli kada knjižare razvijaju programe koji dodatno naglašavaju kulturnu i društvenu dimenziju knjižarstva, ali isto tako svjesni smo da velik dio takvih aktivnosti već provode i narodne knjižnice koje financiraju država i jedinice lokalne i područne samouprave.

Zato su važna oba segmenta – i tržišni i javni kulturni sustav.

U sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, na NPOO natječaju za digitalnu transformaciju, prošao je relativno mali broj prijavitelja iz knjiškog sektora, uglavnom većih sustava, dok je natječaj Poduzetništvo u kulturi i kreativnim industrijama (PUKIKI) koji donosi manje strukturne (dakle, ne programske!) potpore za razvoj u periodu 2023. – 2025. izostao. Brojni manji nakladnici ili knjižari ističu kako je važno da se programi poput Poduzetništva u kulturi i kreativnim industrijama provode kontinuirano, i dobro je da ga Ministarstvo ove godine vraća, nedavno je i raspisan javni poziv za 2026.

Knjižni sektor je iz NPOO povukao oko 4 milijuna eura, od ukupnih 36 milijuna eura. Jako volim statistiku pa ću dati jedan drugi primjer. Ako gledamo da je kroz taj program oko četiri milijuna eura otišlo književno-nakladničkoj branši, a da je kroz program Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama, odnosno PUKIKI, bilo raspoloživo oko milijun eura, od čega je književno-nakladničkom sektoru možda moglo pripasti stotinjak tisuća eura, onda je jasno kolika je razlika u razmjerima financiranja.

No, pritom treba uzeti u obzir da je taj natječaj, za razliku od PUKIKI-ja, bio financiran iz europskih fondova i samim time bio puno otvoreniji prema cijelom spektru kulturnih i kreativnih industrija. Program Poduzetništvo u kulturi i kreativnim industrijama, koji financiramo iz državnog proračuna, ipak je više usmjeren prema klasičnim kulturno-umjetničkim poduzetnicima i subjektima koji djeluju unutar kulturno-umjetničkog sektora u užem smislu.

S druge strane, ovaj europski natječaj bio je puno šire postavljen pa se na njega mogao prijaviti znatno veći broj različitih subjekata. Ipak, prema rezultatima koje smo analizirali, velik broj onih koji su prošli natječaj bili su upravo subjekti koji se i formalno bave kulturom i umjetnošću.

Ovdje bih svakako objasnio i zašto prošle godine nije bilo Programa Poduzetništvo u kulturi i kreativnim industrijama. Dakle, razlog je bio taj što smo prvo morali iscrpiti sredstva iz NPOO-a, vidjeti tko su korisnici, potpisati ugovore i utvrditi što će se od projekata realizirati. Važno je naglasiti da grupa B nije bila klasična državna potpora, nego se vodila kroz model de minimis potpore, a znamo da  prema važećim pravilima EU koja se naravno primjenjuju i u Hrvatskoj, limit za de minimis potpore iznosi 300.000 EUR po jednom poduzetniku tijekom razdoblja od tri fiskalne godine. Zbog toga smo morali pričekati da se taj dio sustava “oslobodi”, odnosno da se iscrpe postojeći limiti i obveze, pa smo tek ove godine ponovno odlučili raspisati PUKIKI. A riječ je o programu za koji znam da je poduzetnicima u kulturi jako važan, jer često predstavlja upravo onaj dio sredstava koji im nedostaje kako bi unaprijedili svoju djelatnost ili napravili iskorak u poslovanju.

Možemo se vratiti negdje u 2008. Ili 2010., u to razdoblje i prisjetiti se kako je upravo taj program Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama tada osmislila danas ministrica, a tada, u tom periodu državna tajnica Nina Obuljen Koržinek. Nakon toga program je jedno vrijeme praktički stao i nije se raspisivao. Kada smo ponovno krenuli s njegovim provođenjem u mandatu ministrice, iznosi su postupno, ali značajno povećani. Sjećamo se da je nekada ukupni fond bio oko milijun kuna, a kasnije je iznosio i do otprilike jedan i pol milijuna eura.

Dakle, potpuno smo svjesni važnosti toga programa. Kao što sam već rekao, za dio poduzetnika u kulturi to je praktički jedini oblik potpore koji nije vezan uz konkretne programe, otkup ili nabavu knjiga, nego služi za samo funkcioniranje i razvoj njihove djelatnosti.

Autori su danas financijski posebno ranjivi, zapravo su to oduvijek bili, vrlo krhka karika u tzv. lancu knjige, nesrazmjerno svojoj važnosti.

Upravo zato smo uveli pravo javne posudbe. Važno je da autori imaju neki oblik stabilnog prihoda jer su kreativni ljudi koji su ključni za stvaranje – bez njih nema ni književnosti ni kulture. A da bi mogli stvarati, moraju imati barem određenu razinu financijske sigurnosti. Zato imamo različite modele potpora i stipendija, a pravo javne posudbe također je jedan od načina da se dio sredstava vrati autorima.

Volio bih da svi koji se bave kreativnim radom — pisanjem, scenarijem, režijom, suvremenim plesom, slikarstvom, kiparstvom i drugim umjetničkim disciplinama — posebno oni koji rade samostalno, mogu od svog rada živjeti mirno i dostojanstveno.

Uveli smo i neke nove modele potpora koji su prošli gotovo nezapaženo u medijima, što nije posebno iznenađujuće jer takve teme rijetko dobivaju pažnju ako nisu dovoljno senzacionalističke.

Primjerice, kroz novi model otkupa knjiga uveli smo dodatne potpore za knjižnice, konkretno za skupine A i B. Knjižnice sada mogu same prijavljivati programe u kojima dovode autore i organiziraju događanja kako bi zainteresirale publiku u svojoj sredini za ono što naše povjerenstvo smatra najvažnijim i najkvalitetnijim naslovima objavljenim tijekom godine.

Mogu li se povećati postojeće potpore i naknade za autore?

Smatram da se sredstva ipak povećavaju. Ako uzmemo samo ukupni proračun za knjigu i nakladništvo, on je 2016. godine, kada smo dobili prvi mandat, iznosio oko 3,5 milijuna eura, a danas govorimo o gotovo 8,5 milijuna eura. Dakle, povećanja su se dogodila u svim segmentima, pa tako i kada je riječ o autorima.

Nedavno sam razgovarao za potrebe jedne studije vezane uz filmski sektor i pitali su me što bih volio da bude naslov u novinama 2030. godine kada govorimo o filmu. Moj odgovor bio je vrlo jednostavan – volio bih da svatko tko se bavi filmom može od toga dostojanstveno živjeti. Isto vrijedi i za književnost i kulturu općenito. Volio bih da svi koji se bave kreativnim radom — pisanjem, scenarijem, režijom, suvremenim plesom, slikarstvom, kiparstvom i drugim umjetničkim disciplinama – posebno oni koji rade samostalno, mogu od svog rada živjeti mirno i dostojanstveno. Jer upravo ta financijska stabilnost omogućuje čovjeku da bude do kraja kreativan.

Naravno, povijest nas uči da to često nije bilo tako. Mnogi veliki pisci i umjetnici, ne samo hrvatski, nego i svjetski, živjeli su vrlo teško i njihov je rad valoriziran tek nakon smrti. Takvih primjera ima mnogo.

Danas su časopisi u kulturi poprilično ugroženi, kako zbog troškova produkcije (uključujući i isplate honorara ili plaća suradnicima i uredništvu) tako i zbog distribucije.

Mislim da su časopisi apsolutno važan segment cijelog kulturnog sektora i financiramo ih kroz naše natječaje. No, kada govorimo o časopisima, moramo uzeti u obzir i činjenicu da se vremena mijenjaju, a s njima i način na koji ljudi konzumiraju sadržaj.

Navesti ću jedan osobni primjer. Kad sam imao desetak godina, izlazio je časopis Moj mikro – možda ga se i vi sjećate. Meni je bio posebno važan zbog posljednjih nekoliko stranica na kojima su izlazili opisi videoigara za tadašnji ZX Spectrum. S druge strane, moj je otac čitao stručne tekstove koje je časopis donosio jer je to tada bila jedna od rijetkih dostupnih stručnih literatura. Naravno da se takav časopis tada dobro prodavao i uspijevao na tržištu. Danas je situacija potpuno drukčija jer su ogromne količine informacija dostupne online.

Sličan problem danas postoji i s tiskanim medijima općenito. Informacije se uglavnom konzumiraju putem pametnih telefona, dok smo mi odrasli u vremenu kada je subotom ujutro bilo normalno kupiti novine, sjesti na kavu i pročitati ih od početka do kraja. Danas je to zaista rijetkost, a isti se trend osjeća i kod časopisa. Ipak, potpore za časopise rastu i otvoreni smo za prijedloge koji bi taj segment mogli dodatno unaprijediti, posebno kada govorimo o položaju autora i mogućnostima njihova angažmana.

O tome svakako možemo detaljnije razgovarati nekom drugom prilikom i vidjeti što bi se konkretno moglo unaprijediti.

Svakako... jer treba imati na umu da časopisi nisu knjiga da bi mogli računati na ozbiljniji prihod od prodaje, a neki su već i prešli u potpunosti na internetsko izdanje. Pod pretpostavkom da časopis izlazi u nekoliko tiskanih svezaka godišnje ili je kao elektronička publikacija prisutan i obnavlja se čak i svakodnevno... nemogućnost osiguravanja solidnijih potpora urednike i suradnike tjera na prekarijat, na debelo potplaćen a  koristan i vrijedan rad. Na kraju krajeva, to je i dodatan mogući kanal financiranja autora, od kojih većina ionako vrlo malo dobije od svojih prodanih knjiga.

Razumijem, no činjenica je da su proračunska sredstva ograničena i da Ministarstvo mora voditi računa o kulturi u cjelini. Veliki dio kulturnog sektora jednostavno nije tržišno profitabilan i toga moramo biti svjesni. Ako primjerice pogledamo suvremeni ples. Ti se programi financiraju kroz javne pozive i potpore, ali realno je da se ljudi koji se time bave često moraju baviti još nekim poslom kako bi mogli živjeti. I to nije specifično samo za taj segment. Postoji mnogo područja u kulturi koje je teško financirati u iznosima koji bi ljudima omogućili ozbiljniju zaradu ili financijsku sigurnost.

S druge strane, broj prijava je ogroman. Ministarstvo kulture i medija godišnje zaprimi između 17 i 18 tisuća programa kroz javne pozive i natječaje. Nemoguće je financirati sve projekte, čak i kada među njima ima mnogo kvalitetnih. Zato se sredstva moraju raspodjeljivati između onih programa koje stručna povjerenstva procijene vrijednima. I svjesni smo da ni oni koji dobiju sredstva često ne dobivaju dovoljno.

Ispunjavaju li komercijalne televizije svoje obveze vezane uz kulturu? Nacionalne koncesije onih najvećih su uključivale i obvezu produkcije sadržaja iz kulture, praćenje kulturnih događanja... naravno, niti izbliza u količini u kojoj to mora raditi HRT kao javni servis. Ukratko, može li se povećati udio kulturnih sadržaja na komercijalnim televizijama?

Nacionalnu koncesiju među televizijama imaju RTL, Nova TV, Sportska televizija i CMC. Pritom su CMC i Sportska televizija specijalizirani kanali, što znači da prema zakonu moraju imati oko 80 posto sadržaja vezanog uz svoju specijalizaciju – jedan uz glazbu, drugi uz sport. Mislim da moramo biti realni – klasični model nacionalnih koncesija dugoročno je vjerojatno pred postupnim nestajanjem. Što bude veća pokrivenost telekomunikacijskom infrastrukturom i što bude jača penetracija operatera diljem Hrvatske, potreba za tradicionalnim koncesijama bit će sve manja.

Hrvatska još uvijek nije u toj fazi, ali kada pokrivenost dosegne vrlo visoku razinu, primjerice više od 80 posto stanovništva, koncesijski model vjerojatno više neće imati isti značaj kao danas. U takvim okolnostima postaje isplativije imati televizijske kanale kroz sustave operatera i naplatne platforme, nego kroz klasični model nacionalne koncesije.

Kada govorimo o RTL-u i Novoj TV, njihovi uvjeti koncesije nisu isti kao obveze koje ima Hrvatska radiotelevizija. HRT zakonski ima precizno definirane udjele obrazovnog, znanstvenog i kulturnog programa, dok komercijalne televizije takvu obvezu nemaju. One imaju obveze vezane uz vlastitu produkciju i ulaganje u neovisnu audiovizualnu produkciju, ali moramo biti realni – komercijalna televizija ne može proizvoditi kulturni program na način na koji to radi HRT.

Naravno da bih volio da RTL i Nova TV imaju više emisija posvećenih kulturi, obrazovanju i znanosti. Ne govorim nužno o “kvalitetnijem” programu, nego o sadržajima koji imaju veću društvenu i obrazovnu vrijednost.

Bez obzira na sve kritike koje HRT često dobiva, on je i dalje jedina televizija koja si može priuštiti proizvodnju kulturnog, obrazovnog i znanstvenog programa koji ne mora nužno biti tržišno isplativ ili visoko gledan. RTL i Nova TV djeluju na tržištu i moraju ostvarivati prihode kako bi mogli financirati produkciju, plaće zaposlenika, nabavu sadržaja i sve ostale troškove. Zato se vode onime što publika želi gledati – bilo da su to reality formati, sapunice ili neki drugi komercijalni sadržaji. Njihov poslovni model temelji se na oglašavanju i privlačenju oglašivača.

Upravo zato je važan javni medijski servis poput HRT-a, a posebno HRT3. Budimo realni  – nijedna komercijalna televizija ne bi mogla imati programsku shemu kakvu ima HRT3, jer to tržišno jednostavno nije održivo. Naravno da bih volio da RTL i Nova TV imaju više emisija posvećenih kulturi, obrazovanju i znanosti. Ne govorim nužno o “kvalitetnijem” programu, nego o sadržajima koji imaju veću društvenu i obrazovnu vrijednost.

Kako bi to bilo moguće, trenutačno radimo na novom zakonu o medijima koji bi objedinio Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima, jer više nema smisla da budu potpuno odvojeni. Pogotovo nakon što je Agencija za elektroničke medije, kroz provedbu europskog okvira, tu mislim na EMFA-u, postala Agencija za medije.

Jedna od ideja je i povećanje sredstava Fonda za poticanje pluralizma medija. Austrija, primjerice, ima model u kojem su oporezivali velike big tech kompanije, a dio tih sredstava usmjeravali upravo u fond za pluralizam medija. Kada bi takav fond imao znatno više sredstava i bio otvoren prema svim vrstama medija – neovisno radi li se o komercijalnim televizijama, neprofitnim medijima ili elektroničkim publikacijama – tada bi bilo moguće financirati kvalitetne sadržaje koji možda nisu tržišno isplativi, ali imaju društvenu vrijednost.

U tom slučaju bi i RTL ili Nova TV mogli iz takvog fonda financirati određene emisije i sadržaje koji sami po sebi možda ne bi donosili veliku gledanost, ali bi podizali ukupnu razinu medijskog prostora. Jer ako od nekoga tko posluje na tržištu tražite veću društvenu odgovornost, onda morate pronaći način da ga za dio toga i kompenzirate. Na kraju dana svi oni moraju podmirivati svoje troškove.

Ideja je da se kroz takve modele dugoročno poveća prisutnost kulture, ozbiljnih tema i društveno relevantnih sadržaja u svim medijima.

Krešimir Partl, foto: Mirna Bartolić

Je li Nacionalna strategija poticanja čitanja dala željene rezultate? Što se zapravo s njom dogodilo, u jednom trenutku se gotovo i prestala spominjati, danas je uklopljena u Nacionalni plan razvoja kulture i medija koji objedinjuje ranije zasebne strateške dokumente iz područja kulture i medija. Nije li ipak prerano izgubila svoju "samostalnost"?

Svaka strategija ima svoj vijek trajanja. Činjenica je da se vremena i način na koji ljudi funkcioniraju mijenjaju puno brže nego što mi pišemo dokumente. I tu mislim na europske direktive, uredbe, zakone, ali i same strategije. Jednostavno, moraš u jednom trenutku imati dovoljno razuma da vidiš da je nešto što si napisao u strategiji za desetogodišnje razdoblje možda u međuvremenu već nadraslo stvarnost i da treba intervenirati.

Rekao bih da se kroz Nacionalnu strategiju poticanja čitanja ipak jako puno napravilo. Ako uzmemo samo ove zadnje podatke koji su izašli, kroz projekt Rođeni za čitanje ili sjajan projekt 15 za 15, koji je imao strašno velik odaziv – vidimo da se stvari ipak pomiču. Ali danas nije dovoljno samo proizvesti kvalitetan sadržaj, ljudi za to moraju i znati. Kod projekta “15 po 15” odaziv je bio toliko velik da se u jednom trenutku po cijeloj Hrvatskoj pričalo o čitanju. I evo, po prvi put ove godine imamo podatke da je čitanost porasla za osam posto u odnosu na prošlu godinu. Takav skok dosad nismo imali. To znači da sve ove mjere, koje su većinom i opisane kroz Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ipak počinju davati rezultate.

Bilo što što radiš dugoročno ne može dati efekt preko noći. Bili smo zaista oduševljeni ovim rastom čitanosti u Hrvatskoj. Nadamo se da će taj trend nastaviti rasti i dalje. I vjerujem da projekti poput 1”5 po 15”, ali i kulturne iskaznice, mogu dati dodatni poticaj mladim generacijama da čitaju i razviju svijest o važnosti kulture.

Po prvi put ove godine imamo podatke da je čitanost porasla za osam posto u odnosu na prošlu godinu. Takav skok dosad nismo imali. To znači da sve ove mjere, koje su većinom i opisane kroz Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ipak počinju davati rezultate.

Ono što je isto jako bitno kod projekta “15 po 15” jest činjenica da djeca navike u velikoj mjeri stječu promatrajući svoje roditelje. Kada povežeš roditelje i djecu kroz čitanje, kada roditelji čitaju djeci, tada zapravo dobivaš nešto što dugoročno jača cijelo društvo. Ljudi postaju obrazovaniji, ali još važnije – razvijaju sposobnost kritičkog razmišljanja. A to je danas možda i najvažnija stvar.

I upravo zato su knjiga, film i kultura važni. Jer koncentracija isključivo na digitalne sadržaje i pametne telefone može biti problematična. Kada jednom uđeš u taj digitalni tok, algoritmi te stalno guraju u istom smjeru. Zato je važno da kroz kulturu, knjige, film i obrazovanje stvaramo društvo koje razmišlja, propituje i razvija vlastiti kritički stav.

Spominje se i Centar za knjigu i Zakon o knjizi, u kojoj su oni fazi?

Da, krenuli smo u tom smjeru i oko toga je uložen jako velik angažman. Međutim, isti ljudi koji rade na uspostavi Centra za knjigu trenutačno su maksimalno angažirani na projektu kulturne iskaznice, tako da smo se u ovom trenutku prvenstveno koncentrirali na to da taj projekt kvalitetno postavimo i pokrenemo. Kada taj dio završimo, nastavit ćemo dalje s procesom uspostave Centra za knjigu.

Pitanje Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige ne bi trebalo odgađati uz argument da će se jednog dana riješiti zakonom. Ne vidim razlog zašto se to ne bi moglo početi uređivati već sada. 

O tome smo već ranije razgovarali i ideja je bila da se model razvija po uzoru na Hrvatski audiovizualni centar, koji smatram vrlo uspješnom reformom. No, naprosto još nije došao red na taj dio jer smo se željeli maksimalno posvetiti kulturnoj iskaznici. Smatramo da je riječ o vrlo važnom iskoraku i, kao što si i sam rekao na početku, ti i ja o tome razgovaramo već godinama. Zato nam je važno da projekt u punom smislu bude uspješan i funkcionalan.

Treba li Zakon o knjizi uređivati i postojeći Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige? Naime, tako je predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara objasnio odustajanje da ZNK u hodu napravi doradu Sporazuma koji je postao previše propustan, a i odavno ga je već trebalo doraditi zbog svih promjena koje su se do danas dogodile od te 2007. godine kada je usvojen.

Ako se bude radio zakon o knjizi, onda on mora cjelovito urediti područje knjige, slično kao što je Zakon o audiovizualnim djelatnostima uredio filmski sektor. Ali pritom je vrlo važno da zakon ne bude prenormiran. Kada se u zakon unese previše detalja, vrlo brzo dolazi potreba za izmjenama, a znamo koliko je složen i dugotrajan proces donošenja ili mijenjanja zakona – od radnih skupina i javnog savjetovanja do dva čitanja u Saboru. Zato zakon mora biti dovoljno prohodan i fleksibilan, dok se mnoge druge stvari mogu uređivati podzakonskim aktima ili sporazumima unutar same branše.

Primjerice, pitanje Sporazuma o fiksnoj cijeni knjige ne bi trebalo odgađati uz argument da će se jednog dana riješiti zakonom. Ne vidim razlog zašto se to ne bi moglo početi uređivati već sada. Za donošenje potpuno novog zakona treba vremena, posebno kada je riječ o području koje dosad nije bilo sustavno uređeno jedinstvenim zakonom. Zato mislim da se pitanja poput Sporazuma o fiksnoj cijeni knjige mogu i trebaju rješavati paralelno, bez čekanja samog zakona.

Slično je i s etičkim kodeksom koji već godinama čeka da operativno a ne samo deklarativno dođe na dnevni red ZNK. Ali dobro, približavamo se kraju razgovora.

A za kraj, kako u Ministarstvu gledate na utjecaj umjetne inteligencije na autore i knjigu?

Hvala na ovom pitanju  jer je riječ o vrlo zanimljivoj i važnoj temi. Činjenica je da je umjetna inteligencija pojava koja je neizbježna. Pokušavati od toga pobjeći ili govoriti da je sama po sebi loša otprilike je isto kao da kažeš da je otkriće vatre loše zato što može izazvati požar. Naravno da može, ali to ne znači da je sama tehnologija loša.

Ako se vratimo malo u prošlost i sjetimo se početaka masovne proizvodnje automobila — kada bismo ti i ja imali tvrtku za dostavu, a ostali na konjima i kolima dok svi drugi koriste automobile i kamione, vrlo brzo bismo propali. Isto vrijedi i danas. Ovim se promjenama moramo prilagoditi. Umjetna inteligencija sama po sebi nije problematična, ali je važno kako se koristi. Slične smo rasprave imali i prije dvadesetak godina kada je masovno došao Google. I tada se postavljalo pitanje je li dobro da su informacije svima tako lako dostupne. Danas imamo umjetnu inteligenciju koja može napraviti gotovo sve i činjenica je da je moramo naučiti koristiti.

Ali jednako tako moramo riješiti pitanje kompenzacije autora čiji se rad koristi za stvaranje novih sadržaja. Puno smo toga već uredili kroz zakon o autorskom i srodnim pravima, a i ovo će se morati rješavati na sličan način — da autori čiji se fragmenti rada koriste za treniranje i stvaranje novih sadržaja budu na neki način kompenzirani. O tome se svakodnevno raspravlja i na europskoj razini i traže se modeli kako to urediti.

Umjetna inteligencija sama po sebi nije problematična, ali je važno kako se koristi. Ovim se promjenama moramo prilagoditi. Umjetna inteligencija sama po sebi nije problematična, ali je važno kako se koristi.

Nedavno sam imao zanimljiv razgovor s jednim glazbenikom, tekstopiscem i skladateljem. Kada on sklada novu pjesmu, u njegovoj podsvijesti sigurno postoje fragmenti nečega što je nekad čuo. On iz toga stvara nešto novo. To je praktički nemoguće dokazivati, ali kreativni proces često tako funkcionira. Na sličan način funkcionira i umjetna inteligencija. Kada od nje tražiš da napiše tekst ili stvori glazbu, ona koristi fragmente svega čime je “nahranjena” kako bi proizvela nešto novo.

Zato vjerujem da će se i to pitanje dugoročno rješavati slično modelima kolektivne zaštite autorskih prava — kroz sustav u kojem će autori moći odlučiti žele li dopustiti korištenje svojih djela, ali i dobiti određenu kompenzaciju za njihovo korištenje. Jer, na kraju, većini autora cilj nije zabraniti korištenje svojih djela, nego omogućiti da za to budu pošteno kompenzirani i da kroz taj prihod mogu nastaviti stvarati nova djela.

Može li umjetna inteligencija ugroziti kreativna zanimanja?

I ranije su mnoge poslovne procese promijenili robotizacija i mehanizacija pa je dio poslova s vremenom postao nepotreban ili se potpuno transformirao. Ne kažem da će umjetna inteligencija zamijeniti ljudsku kreativnost — mislim da to na kraju neće moći — ali pitanje korištenja autorskih sadržaja morat će se riješiti kroz sustav kompenzacije autorima. Mislim da drugog modela zapravo nema.

Danas djeca već u osnovnoj školi koriste umjetnu inteligenciju na razne načine, a koristimo je i mi stariji.

Dakle, umjetna inteligencija očito ubrzava mnoge procese i zato smatram da ljude treba naučiti kako je koristiti, kako s njom živjeti. Paralelno s tim, potrebno je regulirati i pitanje naknade autorima kada se njihovi radovi koriste u stvaranju novih autorskih sadržaja.