Knjiška teorija ili praksa? Najbolje oboje
Nakon toplih, često i vrućih ljetnih dana zakoračili smo u prohladnu i kišovitu jesen, koja nam po već uobičajenom rasporedu donosi atraktivne književne festivale i sajmove te početak nove školske i studijske godine, počinjanje nekih novih ciklusa, i upravo me to ponukalo da se malo zamislim kako se to "kadrovski obnavlja" naša knjižna branša.
Vjerojatno ste ne jednom izašli iz neke knjižare nezadovoljni načinom na koji ste bili usluženi, knjižarima udubljenim u ekrane kompjutora koji vas ne primjećuju ili ne znaju pronaći knjigu na policama a kompjutor im neumoljivo pokazuje da se ona tu negdje skriva, ali gdje..? Ili vam se čini da u izlogu nikada ne možete vidjeti neke "drugačije" knjige koje vas zanimaju a vjerujete da bi zanimale i druge samo kada bi ponekad i one "isplivale" na pult ili u lijepo posložen izlog? Ili vam se dogodilo da listajući neku knjigu zaključite kako je bilješka o autoru površna, blurb o sadržaju knjige na koricama prenakičen (sve je hiper naj), a niti izbor fonta ili prijelom nisu baš oku ugodni, pa se onda pitate se tko se to u procesu proizvodnje knjige nije dovoljno potrudio ili se s godinama umorio?
Kada sam početkom 1980-ih tek počeo raditi u knjižarstvu nisam imao nikakvo prethodno iskustvo rada u knjižari, štoviše, niti previše jasnu sliku što me sve pri tome čeka. Knjižare mi nisu bile nepoznat prostor iako sam zapravo više vremena provodio u antikvarijatima u potrazi za knjigama kojih u knjižarama više nije bilo. Doduše, za moj početak u knjižarstvu važnije je bilo biti dobar u zbrajanju i oduzimanju, komunikaciji s kupcima kojima je trebalo "uzeti" novac za kupljene knjige... blagajnik početnik tek je kasnije postao i knjižar početnik. Jer stakleni kavez blagajne kod ulaza u Znanstvenu knjižaru na popularnom zagrebačkom Cvjetnom trgu ubrzo mi je postao pretijesan, mamio me je ostatak knjižare, police i pultovi krcani knjigama, duboki izlozi okrenuti prema Preradovićevoj ulici i trgu, no ponajviše me intrigirao neposredniji kontakt s kupcima, ali bez staklene barijere. Bilo mi je jasno da upravo ta komunikacija s kupcima čini srž knjižarskog posla, oko koje se "omataju" još mnoge druge vještine.
Koliko mi je u tim knjižarskim počecima koristilo studiranje književnosti na Filofaksu, čitanje sve brojnijih knjiga pa i pisanje o njima u časopisima i novinama, njihovo promoviranje na radiju? Posredno neizmjerno mnogo, u savladavanju knjižarske prakse mnoge su stvari dolazile intuitivno, ali sve to bilo bi nedostatno bez usmjeravanja i "transfera" nedostatnog mi znanja od strane neponovljive ekipe od mene iskusnijih knjižarki i knjižara koji su tada radili u Znanstvenoj. Kasnije sam na sličan intuitivan način ušao i u kratkotrajni period bavljenja knjižnim izdavaštvom.
Danas na Filozofskom fakultetu u Osijeku postoji diplomski Studij nakladništva u trajanju od dvije akademske godine (4 semestra), u sklopu Studija informacijskih znanosti u Zadru studenti slušaju kolegij Osnove nakladništva i knjižarstva, dok na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postoji kolegij Nakladništvo i knjižarstvo. A onda se većinom zaposle ne kod nakladnika, ne u knjižari već u – knjižnici. Iako je koncentracija hrvatskog nakladništva preko 90% u Zagrebu, zanimljivo je da zagrebačko Sveučilište nije uspjelo iznjedriti jedan sveobuhvatniji studij koji bi regrutirao veći broj potencijalnih kadrova u nakladničko-knjižarskoj branši.
No, je li normalno da zapravo i ne postoji interes branše za nečim takvim, da nema suradnje između Zajednice nakladnika i knjižara i spomenutih studija, već se npr. praksa (i njezino financiranje, ako je uopće bude) za studente osigurava individualno, tek u vrlo malom krugu zainteresiranih nakladnika i knjižara. A mladih kadrova u branši treba, no duži je i upitni put njihovog osposobljavanja ako i ona elementarna znanja počinju dobivati tek u poslovnim sredinama, umjesto da u njih dolaze već koliko-toliko pripremljeni, i u teoriji i u praksi, pod pretpostavkom da im nisu "trasirane" pogrešne smjernice u samom startu tj. tijekom studija.
Ali, kao što sam već nebrojeno puta napisao, samorefleksija knjižne branše nešto je što tek u rijetkih postoji makar u tragovima, i posljedično tome ne prepoznaju se mogući načini na koje bi se moglo odvijati obnavljanje branše. Utoliko su knjižna branša i akademska zajednica slične - u svojoj inertnosti (čast malobrojnim iznimkama na obje strane).
** tekst je prvotno objavljen u Best Booku, mjesečnom prilogu o knjigama tjednika Express.