Katja Grcić i Edi Matić - dvije nove knjige pjesama

Katja Grcić i Edi Matić - dvije zbirke

"Istina nedjeljom i drugim danima / Krizantema" Katje Grcić i "Neke riječi ne stanu u pjesmu" Edija Matića dvije su novije zbirke poezije, obje objavljene u Splitu, a vrijeme će pokazati hoće li i na koji način adresa njihovih izdavača recepcijski utjecati. Često su nam puna usta kulturne decentralizacije, no deklarativna opredijeljenost za disperziju proizvodnje visoke kulture obično, barem kada je pjesnička produkcija posrijedi, ostaje uskraćena za recepcijski aspekt. Stoga je teško na prvu prisjetiti se zbirke objavljene izvan Zagreba koja je posljednjih godina izazvala znatniju pažnju kritike. Razloga zašto je tome tako zasigurno je mnogo, a upućenija publika prisjetit će se nekolicine „ne-zagrebačkih“ naslova koji zaslužuju mjesto pri ili u samom vrhu naših „lirskih prisjećanja“ na minule decenije.

Primjera radi, možemo navesti briljantan prvijenac Marijane Radmilović ("Portreti nepoznatih žena", 1998.) koji je recepcijski revitaliziran zahvaljujući BEK-u (e-izdanje iz 2023.), ili dvije estetički impozantne i danas uglavnom zaboravljene „vinkovačke“ zbirke Milana Maćešića ("Bitka za pomrčinu sunca", 1985.; "Vatikanska knjiga mrtvih", 1991.). Osvrnemo li se na noviju produkciju, također možemo podsjetiti na zbirke Borisa Vrge ("Biciklisti", 2017.; "Životinjski vrt", 2020.) koje su, dijelom i zbog autorove „samizdatske“ strategije, prošle gotovo nezapaženo. Tu je i neprijeporno vrijedno novije pjesništvo recepcijski zanemarene osječke pjesnikinje Marine Tomić ("Na što te podsjeća?", 2016.) čiji rad upućeni mogu rezonirati kao preludij dominantnim tematsko-motivskim, idejnim i sadržajno-semantičkim preokupacijama znatnog dijela recepcijski usvojene recentne pjesničke literature. Razumljivo, propusti su obično uvjetovani i drugim kriterijima kao što su poetički trend, marketing/automarketing, (ne)pripadanje kružocima i sl., shodno čemu nije nemoguće da, tu i tamo, slična sudbina zadesi i „zagrebačku“ zbirku (npr. "Kotlovnicu" Bonislava Kamenjaševića objavljenu 2021. o kojoj je, među rijetkima, pisala Marija Dejanović).

U svemu navedenom važnu ulogu igra i „kultura zaborava“ svojstvena digitalnoj eri, shodno čemu je potreba za „kritičkom decentralizacijom“, ukoliko nam je uopće stalo do vrednovanja literature prema estetičkom ključu, naoko paradoksalno, naglašenija no ranije. Kao mogući se ključ demontaže paradoksa nameće časopisna praksa koja je, sve do ekspanzije društvenih mreža, igrala recepcijski važnu ulogu. Možda su zato čitaoci suvremene poezije prije tridesetak godina mogli biti upoznati s rijetko satiričnim prvijencem Brune Andrića ("Zavod za zaštitu zdravlja", 1995.), dok o novijem stvaralaštvu antologijskih imena poput Božice Zoko ili Tee Gikić teško da išta znaju.

Ono što intrigira, kada je o spomenutim dvjema zbirkama riječ, prethodna je afirmiranost njihovih potpisnika. Drugim riječima, nema nikakve sumnje da su i Katja Grcić i Edi Matić rukopise mogli objaviti u kojoj od renomiranih zagrebačkih izdavačkih kuća, što samim tim možemo protumačiti kao njihov prilog ukupnoj „djelatnoj decentralizaciji“ koja uključuje  izdavački aspekt. Ozbiljnost se ovih projekata ogleda i u „popratnim“ imenima knjiga: blurbove/recenzije za Grcićkinu zbirku potpisuju Monika Herceg i Andrijana Kos Lajtman, a urednik je Marko Pogačar; u Matićevoj zbirci nalazimo recenzentske isječke Jelene Lengold, Shkelzena Maliqija ili Branka Čegeca, dok je kao urednik potpisan Nedžad Ibrahimović.

Istina / Krizantema Grcić Katja

U prvom slučaju Katja Grcić potpisana je i kao nakladnica (izdavač Pismo i glava), što čitavom projektu dopisuje predznak „totalnog autorstva“ u kojem je svaka faza, od „bjeline worda“ do zgotovljene knjige, autorski integrativna. Matićevu zbirku objavila je izdavačka kuća Naklada Fragment pokrenuta 2019., a njihova je lista zapaženih imena suvremene hrvatske literature u svega pet godina dosegla respektabilnu razinu (Boba Đuderija, Nebojša Lujanović, Tena Lončarević, Ana-Marija Posavec i dr.). Doduše, dosadašnje mi čitalačko iskustvo, kada je poezija posrijedi, sugerira opredijeljenost Naklade Fragment za poetički „neotradicionalizam“ (npr. Petar Šušić, "Tiho sunce", 2021.), na tragu je čega i Matićeva zbirka kojoj "Istina nedjeljom i drugim danima / Krizantema" stilski oponira.

Samim tim, predstavljajući navedene dvije zbirke, upućujemo i na poetičku heterogenost splitske pjesničke scene koja se kreće u rasponu od angažirane satire (Boris Dežulović), preko estetički potentne pozicioniranosti između metafore i metonimije (Grcić), sve do neotradiciji bliske poetike označenog (Ivanka Cvitan, Anđelka Korčulanić).

Kao ključnu makrostilističku karakteristiku zbirke Katje Grcić važno je istaknuti konceptualnost koja se ogleda u nekonvencionalnoj (doduše, ne i odveć originalnoj) koncepciji: zbirku, naime, možemo promatrati kao jedan rukopis podijeljen u dva makrociklusa, pri čemu je makrociklus Krizanteme podijeljen u nekoliko manjih ciklusa (krizantema, profano, loš otac, Hadrijanova bol). U tom slučaju makrociklus Istina nedjeljom i drugim danima prva je (ili druga) polovica rukopisa obilježena fragmentarnom poematičnošću, uz napomenu kako iz samog rukopisa nije bjelodano (niti je, uostalom, važno) koji je makrociklus prvi, a koji drugi. U drugoj varijanti, logično, knjigu možemo promatrati kao ukoričenje dvaju samostalnih rukopisa, pri čemu koncepcija prestaje biti točkom divergencije i postaje konvergentnom točkom.

Sadržajno-semantički aspekti obiju cjelina (ili obaju rukopisa) uglavnom ne pretežu u prilog jednom ili drugom odabiru, a ono što eventualno preteže na stranu promatranja ukoričenja jednog umjesto dvaju rukopisa navedena je divergencija (ili konvergencija), spomenuti makrostilistički aspekt koji se ogleda u grafičkoj realizaciji temeljenoj na nonšalantnom oponašanju obrnute proporcionalnosti (bilo bi pretjerano reći zrcalnog efekta), pri čemu se početak jednog rukopisa/cjeline stapa s krajem drugog rukopisa/cjeline. Sve to uz kontrast „medija“ u kojem egzistira tekst: Istina nedjeljom i drugim danima otisnut je bijelim slovima na crnoj podlozi, a tekst Krizanteme crnim slovima na bijeloj podlozi. Kontrast crne i bijele, dakako, simbolički je motiviran zahvat koji, međutim, kao postmodernistički alat može poslužiti semantičkom iznevjeravanju simboličkog kanona: „crno“ nije nužno „tama“, a „bijelo“ nije nužno“ svjetlo.

Može i radikalnije: „crno“ jest „tama“, a „bijelo“ jest „svjetlo“, no semantičko se iznevjeravanje odvija na podređenoj (ili nadređenoj) sadržajnoj razini, prema kojoj „tama“ nije (nužno) zlo, a „svjetlo“ nužno dobro. U konkretnom slučaju, semantički promatrano, iznevjeren je i sam „medijski“ obrat, tako da umjesto značenjske supstitucije čitalac svjedoči značenjskom poistovjećenju – i „crno“ i „bijelo“ predstavljaju zlo, rasap, nepovrat popraćen patnjom i rezignacijom. Apropos polazišne koncepcijske (ne)originalnosti koja se ogleda u obrnutoj proporcionalnosti (račvanju rukopisa iz točke divergencije ili njegova stapanja u točku konvergencije), kao primjer mogu navesti gotovo identičan postupak Vlatke Valentić ("Tajna zaključane sobe", 2022.), čim ne odričem izvedbenu uvjerljivost koja do izražaja posebice dolazi u samom tekstu.

Makrocjelina istina nedjeljom i drugim danima „davanje“ je glasa šutljivim svjedocima nasilja, ujedno i ratno svjedočanstvo obilježeno kolizijom prava na život i „prava na ubijanje“, samim tim svjesna spoznajna selektivnost u koju su upisani strah i posljedično licemjerje: kažu da nisu ništa ni čuli ni vidjeli / rođeni mu brat i njegova žena / šute do smrti, ne posustaju. Lirski subjekt, reverzibilno transponirajući iz sna/hipoteze u realnost, time je gdjekad žrtva koja egzistira u rasponu od krajnje pasivnosti (ajmo! da čujem kako preklinješ / pokušavam, ali mi ne ide: ne znam preklinjati / samo zatvorim oči i čekam) do otpora (šta čekaš? ubij me već jednom, pizda ti materina!), a gdjekad detektor spomenute selektivnosti (nitko nije čuo, nitko nije vidio / znači – nije se dogodilo).

U službi stilskog „katalizatora rezignacije“ mjestimice se javlja onomatopeja (moja je majka igrala zig zag sa svoje tri sestre / zig / zag / zug), a u službi hiperboličnog opisa društvene hijerarhije (pored kurziva) umješno korišteni palatali (četvrti ste u redu čekanja). Opažajna/trpljena selektivnost odražava tranzicijsko vrijeme obilježeno zamjenom numerologije numeracijom, a magijsko svojstvo primordijalne matematike računovodstvenom izvjesnošću: da su mu svi sinovi klečali goli na kukuruzu i to u dvije države / a nijedna ih nije privila na grudi / države uvijek naprave mastektomiju / kažu: sorry, moramo, da ne dobijemo rak, da nas ne sisate bez veze, / da nam se ne opuste.

O ubijanju je pisano u rasponu od hipotetskog do ilustrativnog, uz isticanje reciprociteta kojim je relativizirana distinkcija između žrtve i počinioca. Time je, dakako, oslikana visoka „infektivnost zla“, njegovo neobuzdano širenje, kao i neučinkovitost (ili nepostojanje) mehanizama njegova obuzdavanja. Nadalje, uočljiv je i smjer evolucije zla od banalnog do apsolutnog (ja sam uzela nož i njima rasporila jastuk / perje je letjelo posvuda), iz čega proizlazi da zločin kao reakcija na zločin znači potvrdu zakona spojenih posuda recepcijski praćenog opetovanim osudama i nečinjenjem. Utoliko ne čudi što je porodično iskustvo pjesničkog subjekta ujedno iskustvo suicida (stric je progutao žilet), fizičkog odlaska (dan prije sprovoda ti si odlučio nestati), ali i transgeneracijsko iskustvo (taj je žilet kasnije zapeo u mojim crijevima).

„Magija/religija“ ilustracije su i sredstvo potrošačkog društva, što je gdjekad naznačeno kroz ironiju, kao mijena tvari („majoneza/žilet“) ili mijena egzistencijalnih perspektiva začinjena vulgarizmom: umjesto jebem ti mater / počela je govoriti / jebem ti mrtvu mater.  Važnu semantičku ulogu u makrociklusu čini i podsvjesno koje se ogleda kroz san o sadomazohizmu, starenje, sjećanja na stereotipe (nema košarke, košarka je za muškarce), a vodi prema osvještavanju rodne povlaštenosti u porodici (brat) potpomognutom transgeneracijski uvjetovanim otporom (glas „babe iz groba“). Aspekt podsvjesnog time opravdava element bajke čija dijakronijska priroda, kao što znamo, u velikoj mjeri proturječi njenoj sinkronijskoj namjeni i namjeri: pita zašto plačeš / ona kaže, da me bolje vidiš. „Zdravstveni karton“ slabog subjekta također je oslikan kao transgeneracijsko iskustvo sadržano u individui, baš kao što je transgeneracijsko iskustvo sadržano u kolektivu iskustvo nasilja (u selu se tuku: krave, mačke, djeca / u gradu se tuku: navijači, treći be protiv trećeg ce, sućidar protiv spinuta) koje se potom odražava i na subjekt (u meni se tuku: stanice).

Ciklus ujedno upućuje na prostorno svjedočanstvo zla (otac kaže, sačuvajmo tu spaljenu i razrušenu kuću / gdje su ih ubili), apoteozu pamćenja i prohibiciju zaborava, iz čega simbolički kapital pojma „otac“ biva tradicijski potvrđen – kao simbol, naime, poretka temeljenog na devijantnom martiriju sjećanja.  Tome, društveno-refleksivno, oponira pojam „majka“ uz koji vežemo „hranjenje“. Naposljetku, ciklus je to koji izvrsno ilustrira istovjetnost kolektivne egzistencije kao kažnjeničkog društva i društva kažnjenika, uslijed čega odgoj generira novo nasilje, a šutnja se ispostavlja kao sredstvo kratkoročne (individualne) zaštite, ali i simptom dugoročnih (kolektivnih) ograničenja: skuhaj mi dušo crnu najcrnju / slučajno ću ti je / proliti po prstima, / da ti nikad ne padne na pamet / zapisati išta od ovoga.
 

Makrocjelinu Krizantema čine podciklusi sačinjeni od jedne ili više naslovljenih pjesama čiji je dijapazon propitkivanja (i/ili konstatiranja) znatno širi, pa tako svjedočimo pisanju književnosti i o književnosti (samo je stih slobodan, oksimoron), intertekstualnom interveniranju (krizantema), kao i dimenziji literarnog svjedočanstva koje je ujedno svjedočanstvo o literarnom, a podsjeća da recentni trenutak, možda i snažnije nego ikad, ujedno predstavlja vrijeme upisivanja menstrualne boli u postmodernistički kanon (lirski subjekt menstruira, iz pjesme krizantema).

Gdjegdje svjedočimo svjesnim grafičkim poigravanjima s naslovom koja upućuju na mogućnost promatranja dijelova ciklusa kao fragmenata kakve zbirne podciklusne činjenice ili fragmentarne poeme (Ofelija je pala s bicikla, puštati stvari da odu k_vragu, sestra:). Naznačeno je i gradiranje zbilje te njenih značenja (tužna trgovina), pri čemu navedeni primjer zadire u svjetonazor i u institucionalnost – naznačena je, naime, nova „sakralizacija“ poezije sa svrhom desakralizacije institucionalnog aspekta društva (najbolje se prodaje numizmatika sjećanja / veliki mitovi o malim životima); pritom je uočljiv sintaktički pomak iz kritičkog u metakritički diskurs kojemu možemo dopisati prefikse bitničkog pamfletizma (osuđujemo kler, zbog klerikalizma / nacionaliste, zbog nacionalizma / nasilnike, zbog nasilja), kao i (auto)ironičnog (pseudo)lirskog aktivizma (mi smo antikapitalisti, ali naš se kapital neprestano umnaža / mi smo feministi, ali prema muškom modelu / mi smo anarhisti, ali unutar institucije).

Drugi ciklus sačinjen je od triju nenaslovljenih pjesama o jednoj crkvi, jednom strahu i jednoj laži. U ovom poematičnom triptihu naznačena je transsupstancijacija koja iznevjerava katekizam i vodi u dehumanizaciju (ti budi djevojčica, / ja ću biti lutka), zatim podložnost uvjetovana „vječnim“ starenjem (hostije tvrdnu u tabernakulu / jedna se ulica polegla u romaniku / i prijeti nam zaboravom) te tradicionalna estetika svetosti obilježena ne odveć diskretnim „šarmom“ pedofilije (sve dok se ne upali i posljednja baklja / u rukama golih krilatih dječaka). Navedenom oponira ekspresivno naznačeno fizičko raspadanje, pri čemu je pitanje transcendencije transponirano iz religijske u dobnu perspektivu: dijete sam i smrt za mene ne postoji.

Treći ciklus, u kojem je funkcija oksimorona opisna, apostrofira društvenu funkciju smrti poistovjećivanjem „smrti osobe“ i „smrti predodžbe“, pri čemu je osobito dopadljiva diskretna (pseudo)historijska referenca: „loš otac / kad umre / na sprovod mu dođu / svi dužnosnici svijeta“. Ciklus čine nenaslovljene pjesme/fragmenti gradbeno temeljeni na figuri ponavljanja (sintagma loš otac) u kojima gdjekad važnu ulogu igra društveno motivirani oksimoron (loš otac jede / ptice pjevice / umače ih u konjak / dok priča o socijalizmu / i radničkim pravima) ili semantička transpozicija oca iz simbola starenja u simbol „novog“ poretka: to znači novo lice mizoginije, novu formulaciju starih očekivanja, a napose ropstvo manifestirano kao „propisana ljepota“ ili „propisani rad“. Ciklus je k tome i beskompromisna kritika ženske (majčinske) pasivnosti, time i suodgovornosti (pa i suučesništva) za nepromijenjenost (ili nepromjenjivost) poretka. U takvoj konstelaciji značenja opredijeljenost za neznanje (i kukavičluk), napokon, ravno je potpori zločinu: mirovna misija u Srebrenici / nikad ništa nije kriva / štiti je međunarodno pravo / ne zna gdje je bila / ni što je radila / za vrijeme genocida.

Pa ipak, kulminaciju kritičkog narativa nalazimo u prokazivanju licemjerja „javnog svjetonazora“ i „deklamiranog otpora“: loš otac dođe na prosvjed / protiv lošeg oca. Malo poslije, u završnom ciklusu koji je hommage slavnoj feministici Marguerite Yourcenar, pronalazimo dekonstrukciju predodžbe, dešifriranje laži, diskreditaciju mita i demontažu povijesti. Subjekt rodno transponira, prolaznost je preduvjet značenja, a sreća i zaborav registrirani su kao kompatibilne (meta)činjenice: bit vladara je zadržati moć i njome upravljati staloženo i pravedno. / bit patnje je da prođe. / bit sreće je da prođe. 

Neke riječi ne stanu u pjesmu Matić Edi

U zbirci Edija Matića "Neke riječi ne stanu u pjesmu" konceptualnost ustupa mjesto providnijem angažmanu i širini referentnih polja, a „stilski klasicizam“ u službi je (posttranzicijskog) prosperiteta. Rukopis nije podijeljen u cikluse i sačinjen je od 46 pjesama koje započinju „reciklažom duha sevdaha“ (Dok je zora Bosnu budila), stilski neotradicionalnim uratkom (tri katrene, rima abab) čije se tematsko-idejne preokupacije, a to su ljubav i nostalgija, javljaju u velikom broju zastupljenih tekstova. Uočljivo je koketiranje s estradnim iskazom, povremeno uz ironijski obrat kakav primjerice nalazimo kod Elvisa J. Kurtovića. Spomenuta nostalgija katkad proizlazi iz projicirane, a ne faktografske stvarnosti; to dakako ne znači da u fizičkom svijetu nepotvrđeni realitet nužno ne izaziva reminiscenciju – s tijelom, drugim riječima, stari i mašta.

Često je uočljivo „lirsko ti“ koje egzistira u razgovorljivom, estetički neopterećenom, katkad granično patetičnom diskursu na kakav nerijetko nailazimo u rado čitanoj, rekao bih „neopetrarkističkoj“ poeziji Marka Tomaša, Enesa Kiševića ili Mara Pitarovića (Kad bi znali, Ako nestaneš, Samo ponekad). Posljednji od navedenih primjera izrijekom spominje i jednog od globalno najpriznatijih hodača po „estetičkoj žici“, Jacquesa Préverta, a nepatvoreno emocionalno ogoljenje subjekta podsjeća na u postmodernizmu pomalo zaboravljenu izazovnost pisanja uvjerljive ljubavne lirike. „Lirsko ti“ povremeno transponira u „lirsko ona“ (Smak), pri čemu je njena „apokaliptična“ pojava ilustrirana ulančanom poredbom: smiješila se / kao vulkan / gledala / kao poplava / pričala / kao tajfun / treptala / kao svemir / izdisala / kao meteor / udisala / kao crna rupa. Intenzitet poredbe očuvan je i u pjesmi Ctrl – Alt – Del, dok je npr. u pjesmi Jutro njezin izostanak stilski umješno nadomješten opetovanom negacijom (uvodni stihovi prvih triju strofa).

U pjesmi Bulevari „Bulevar mladosti“ i „Bulevar čistilišta“ naposljetku bivaju zamijenjeni „Bulevarom Države“, pa se nameće zaključak da je posrijedi ironijsko kontrapunktiranje kršćanskom nauku (ukoliko pojam „Država“, što nije teško, shvatimo kao pejorativ): nakon čistilišta tako ne dolazi „raj“ nego „pakao“. Pjesma je, tek usput, jedna od obilježenih intenzivnom intertekstualnošću, pa i intermedijalnošću (Annabel Lee, Beatrice, Carmen, Lolita). U pjesmi Nigdje ni čovjeka ni ptice „lirsko ti“ postaje antropomorfna priroda: obnažena i ponižena, sve starija, zapuštena i napuštena planina nakon požara. U (ne)naslovljenom tekstu (Kažeš nemaš pjesmu) svjedočimo grafičkom i tekstostilističkom oponiranju rukopisnom kontekstu: primjerak „konkretne poezije“ tako je suprotstavljen (ili ravnopravno supostavljen) dominantnom neotradicionalizmu, kontroliranom pamfletizmu i pretežno šarmerskom (ne nužno i šarmantnom) šansonijerstvu. Takav bi se postupak dao protumačiti bilo kao manjak discipline u provođenju koncepcijske strategije, bilo kao hommage sinkretističkim tendencijama ranog postmodernizma.

Nadalje, Metamorfoza se nameće kao (falsificirana) prognoza budućnosti  realizirana diskursom svojstvenim poeziji označenoga: diskretna je to najava povratka „neoegzistencijalističke“ poezije unutar čijih je „zidova“ „lirskome mi“ omogućeno vjerovati u dolazak sretnijeg vremena. Žurba je, pak, ponajbolji primjer u knjizi uočenog angažmana koncentriran na neprimjetnost i neprimjećivanje kao simptome postmodernističke i napose posttranzicijske ravnodušnosti; posrijedi je konstatacija socijalne ekskluzivnosti kojoj, doduše kondicionalno, oponira pjesma Moj novčiću iz bunara želja. Postjugoslavenskim kanonskim književnim sponama obilježene su Tuđe pjesme (Boris Maruna, Branko Miljković, Miroslav Antić, Đorđe Balašević, Arsen Dedić), a Neke riječi duhovito su usredotočene na (ne)poetičnost leksika (termoakumulaciona peć, kamatar i dr.).

Nefs se, nadalje, nadovezuje na uvodnu pjesmu: begenišeš od sabaha / ašikuješ na akšamluku / dok se sevdah sam od tuge tka, a skretanje u banalnost kao problem koketiranja s patetikom katkad se, uslijed stalnosti autorskog poigravanja, ispostavlja kao neminovnost (Alpha Andromeda): Netko je otvorio nebo na Bogojavljensku noć / Tražio sam te među milijardama svjetlucavih bisera / suznim okom prislonjenim na otvor teleskopa. Mogao bih biti zločest i dodati kako bi bilo poželjno da između slušanja Balaševićevih balada i pisanja pjesama, sudeći prema navedenom primjeru, protekne ponešto vremena.

Smart. Phone Smart, podnaslovljena (007), upućuje na novu stvarnost „stvarnosne“ poezije, dvostruku stvarnost koja podrazumijeva žrtvovanje intime i komunikaciju s mnoštvom. Shilly-Shally tekst je obilježen ludizmom i pretpostavljanjem humornosti graničnoj patetici, k tome i figurom ponavljanja koja doprinosi efektnoj ritmičnosti teksta; upravo spomenuto pretpostavljanje moguće je uzeti u obzir kao (jedini suvisli) razlog potpuno nenadanog skretanja u dijalekt (Otkud Kenu inspiracija za pjesmu ´Nije htjela´), dok se u pjesmi Bogojavljenska noć (ovdje također vrijedi opaska apropos slušanja Balaševića i pisanja poezije) događa ponovna prevlast stilskog neotradicionalizma (rima abab, pored ostalog). Pjesma Patetična na spomenute primjere baca svjetlo svjesnog autorskog postupka, premda u zraku ostaje visjeti pitanje njegove opravdanosti, gdjekad i izvedbene uvjerljivosti.

Kulminacija se ispovjednog tona, intimizacije i „lirskoga ti“ kao radijacijske bolesti od koje boluje pjesnički subjekt događa u tekstovima Ljubav je i kad je nema te Tog dana, da bi Hodočašće donijelo prijeko potreban ironijski obrat usredotočen na društveno-evolutivni slijed „povijest – religija – konzumerizam“; posrijedi je, naime, svjedočanstvo transformacije prošlosti u turističku atrakciju: Ne slute naivni Turci / da ih pod suncem čeka vojska / parkirališnih rampadžija / nemilosrdnih ugostitelja / stamenih suvenirdžija / gospinih svodnika. Pjesme Dnevnik borca i Srebreničko zlato „važu“ ljubav i angažman, dok Lijepa si, Fatima, uspoređujući ženu-žrtvu sa ženama onih koji su imali moć preventivno djelovati (a uglavnom nisu), još jednom podsjeća na licemjerstvo i djelatnu selektivnost o čemu je, kao što je ranije naznačeno, pisala Katja Grcić.

Navedena dva primjera, sa svim vrlinama i slabostima, tako nam ukazuju na izdavački vid egzistencije poezije „izvan centra“, pri čemu je moguće izvesti nekoliko zaključaka. Usredotočenost kritike (posljedično i čitalaca) na naslove u izdanju renomiranih izdavačkih kuća mogu rezultirati značajnim recepcijskim propustom. U uvodnom dijelu teksta ta je mogućnost potkrijepljena nekolicinom primjera, a sada je nužno dodati kako bi bila šteta da takva sudbina zadesi zbirku Katje Grcić. Takva sudbina, međutim, radije će zaobići Matićevu zbirku, i to zbog njenih „koncertnih“ karakteristika. To što potpisniku ovih redaka takva poezija nije bliska, dakako, ne znači mnogo.

Doduše, bilo bi nepošteno jednako ocijeniti ove dvije zbirke, stoga iz ove usporedbe kao idući zaključak proizlazi sljedeće: baš kao i „u centru“, i „izvan centra“ događaju se angažmani renomiranih autora, ali i nekad manje, a nekad veće oscilacije koje, zavisno o publici kojoj se „autor obraća“, mogu i ne moraju biti prednost ili nedostatak. Matićev angažman prije svega valja pohvaliti kao poticaj i doprinos daljnjoj afirmaciji jedne još uvijek mlade izdavačke kuće koja egzistira izvan Splita.

Zbirku Katje Grcić, najmanje zbog onog najuočljivijeg koncepcijskog trika, pošteno je smjestiti u sam vrh prošlogodišnje domaće produkcije. Matićev angažman, naposljetku, ukazuje i na izlete uspješnih prozaika u poeziju koji, makar se o tome najčešće tek šapuće, ne završavaju uvijek dobro. Njegova zbirka, ujedno i gesta podrške izdavaču iz Splita, zacijelo nije potpuni promašaj, ali jest razlog da prije idućeg izleta u poeziju zastane na trenutak i razmisli. Neotradicionalizam sam po sebi nije nužno manje vrijedan, a pojedini tekstovi zbirke to i dokazuju.

Pa ipak, ostaje dojam da nije učinjeno dovoljno na selekciji i „završnoj obradi“ pjesama koje su se u knjizi našle. Što se, naravno, ne može reći za Grcićkinu zbirku koja, gotovo lišena oscilacija, egzistira između poezije označitelja i poezije označenog, između metafore i metonimije, između dvaju trpljenja i bezbroj poraza čija je pojavnost familijarno bliska. Pjesme iz Matićeve zbirke, onda kada autorova disciplina nije dozvolila prekoračenje nesigurne granice patetike, u javnim će čitanjima posve sigurno bolje proći. Bilo kako bilo, produkcijski napori provincije, (čak i) kada je o pjesništvu riječ, zaslužuju djelić kritičke posvećenosti. 

Katja Grcić

Istina : Nedjeljom i drugim danima / Krizantema

• Pismo i glava 11/2023.
• 31 / 39 str., meki uvez
• ISBN 9789535072508

U suvremenoj hrvatskoj poeziji malo je onih koji su u stanju pisati britko, beskompromisno, aktualno i hrabro, a da istodobno pišu, ili mogu pisati, i suptilno, utišano i nježno. Navedenu dvojnost sjajno ispoljava najnovija pjesnička zbirka Katje Grcić, knjiga koja svoje dvostruko disanje i doslovno potvrđuje time da se čitatelju nudi s obje svoje strane – prednje i prednje – te u dva pjesnička oblika, tona i jezika. (Andrijana Kos Lajtman)

Edi Matić

Neke riječi ne stanu u pjesmu

• Naklada Fragment 03/2024.
• 78 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789538301377

Edija Matića ne zanimaju ni ljubavna lirika po sebi, niti ljubav po sebi. On se ne bavi statičkim fenomenima, nego procesima koji fenomene (zaljubljenosti, privlačnosti, posjedovanja, gubitka, sreće i tuge, sjete i melankolije…) proizvode i uspostavljaju (i za  druge).