Olja Savičević Ivančević : Pisma čitateljici i Ljeta s Marijom

Izazov usporednog čitanja posljednjih dvaju knjiga Olje Savičević Ivančević (Split, 1974.) zacijelo u sebi sadrži zamke od kojih barem na jednu valja upozoriti. Naime, dnevnički zapisi objavljeni pod naslovom "Pisma čitateljici" (Buybook, 2023.), zbog autobiografskih elemenata inkorporiranih u roman "Ljeta s Marijom" (Fraktura, 2022.), nedovoljno bi se opreznom čitaocu mogli učiniti kao pomoćna literatura s ciljem boljeg razumijevanja romana. Takvo što naravno da neće pasti na pamet onima koji su čitali isključivo dnevnik. Pođete li od "Ljeta s Marijom", knjige mjestimično ganutljivog poetskog zamaha, moguće da ćete pri konačnom ocjenjivanju estetske dimenzije dnevničkih zapisa ostati suzdržani. To međutim ne znači da "Pisma čitateljici" ne plijene estetski značajnim trenucima, naprotiv! 

Pisma čitateljici Savičević Ivančević Olja

Slike pandemijom uslovljene izolacije na otoku, interijera novog doma u Zagrebu, porodičnog jučer i danas ili iskustva spontanog pobačaja tek su neke iz discipliniranog mozaika ljepote koju, pri konzumaciji produkata autoričina stvaralaštva, redovito registriramo. Za Savičević Ivančević i dalje stoji da je po vokaciji pjesnikinja. Taj mogući problem, kada je proza posrijedi, autorica uspješno transponira u prednost. Za posljedicu, i u ovim dvama slučajevima, svjedočimo susretu s senzibilnom sintaksom kao medijem nerijetko teških, neugodnih istina. O svima nama, dodao bih.

Naravno, u dnevničkim zapisima (2019. – 2021.) prethodno objavljivanima u Novostima, Booksi, Kritici HDP ili na autoričinu sajtu te teške, neugodne istine češće su servirane kao kolumnistički komentar faktografije koja po sebi na čitaoce može djelovati duboko uznemirujuće. Posrijedi je direktan angažman koji obuhvaća relativno širok tematsko-idejni dijapazon, s tim da se ponajviše izdvajaju pitanja prava žena i društvenog revizionizma. Potonje, primjerice u zapisu datiranom na 6. 6. 2020., potkrepljuje bujanjem grafita svedenih na nacionalističke simbole i parole. Nešto ranije, 31. 12. 2019., upozorava na fašistoidni svjetonazor mladih prema migrantima. Pritom, rekao bih s punim pravom, zasluge za takvo stanje pripisuje indoktriniranom školstvu koje, dodat ću, producira šoviniste formirane na laži i stereotipu. A stereotip, onda kada je položaj žene u patrijarhalnom društvu posrijedi, polazišni je termin svih suvislih čitanja kritike takvog stanja. U zapisu iz 31. 10. 2020., pored navođenja problema komentiranja na portalima koje autorica opisuje kao „sloboda hračkanja“, Savičević Ivančević upozorava na odnos društva prema abortusu i ženi kao „inkubatoru“ podvrgnutom kontrolnim mehanizmima patrijarhata.

Hranjivo tlo stereotipa nalazimo i u literaturi, katkad i u njenom odsustvu ili karikaturalnom odnosu društva primarno prema autoricama (od izlizane sintagme „višestruko nagrađivana književnica“ do omalovažavajućeg odnosa prema spisateljicama/spisateljima za djecu i mlade). Savičević Ivančević tako piše o nepostojećoj ženskoj verziji "Dnevnika Adriana Molea" autorice (!) Sue Townsend. Također spominje, ilustracije radi, da na spomen tampona u literaturi nailazi tek čitajući "Dnevnik Anne Frank". Jedne od, stavimo stilistiku na stranu, najvažnijih knjiga ikad napisanih. A čiji je lektirni status, moram na to podsjetiti, ne tako davno doveden pod znak pitanja, čak i uz argument da dnevnik jedne djevojčice nije zanimljiv dječacima. Naravno da takve pojave autorica (4. 6. 2020.) povezuje i s pitanjem (ne)postojanja spolnog odgoja u školama, kao pozitivan primjer istovremeno navodeći Švedsku.

Značajni su i osvrti na selektivno pamćenje/zaboravljanje žrtava prema potrebi. Pa tako se u zapisu iz 9. 11. 2020. dotiče „seljenja kostiju“ iz staroga groblja o kojem piše i u romanu. U dnevničkoj bilješci, kao primjer pamćenja žrtava prema potrebi, autorica spominje vukovarsku tragediju čiji spomen, da se ne lažemo, odavno služi ponajviše u dnevnopolitičke svrhe. Spominje autorica i problem seksizma u književnim krugovima (navodeći Ivicu Matičevića i Peru Kvesića), a žene definira i kao jedinu većinu koja je u manjini (11. 11. 2019.). Također se, kao književnog tabua, dotiče trudnoće, opisa porođaja i dojenja, zatim seksizma ukorijenjenog u narodnu frazeologiju („ženska glava“ kao pejorativna sintagma), ratne psihoze ili svođenja ljudske žrtve na statistički podatak. Posljednje valja shvatiti kao komentar prevladavajućeg društvenog stava prema pandemiji koji je u nas poprimio groteskne razmjere. Najintimniji fragmenti dnevnika, rekao bih, tiču se autoričina odnosa prema majci (koja je u trudnoći, kao i u "Ljetima s Marijom", čitala Štajnerovih „7000 dana u Sibiru“) i prema kćeri. Komunikacija s kćerkom ujedno daje naznačiti, pa i na terminološkoj osnovi, daljnju evoluciju prijeko potrebne feminističke misli.

Ljeta s Marijom Savičević Ivančević Olja

Onome tko je pročitao obje knjige neprijeporna je autobiografska priroda romana "Ljeta s Marijom" podijeljenog na dva dijela. Prvi dio, 'Ljetni praznici', donosi osamnaest priča temeljenih na iskustvu predstavnica petero naraštaja jedne obitelji: najstarije Marijete (Marijoline prabake), Meri (Marijoline bake), Maše (Marijoline majke), Marijole i Mare (Marijoline kćeri). Nije slučajno da ih uglavnom iznosi sveznajući pripovjedač u trećem licu. Naime, već u uvodnoj priči Sentimentalni odgoj, 1986. (naslovi svih priča prve cjeline sadrže godinu kojom je precizirano vrijeme radnje) spomenuta je knjiga „Rodoslovni i drugi odnosi“ (spominje se i u "Pismima čitateljici") koja upućuje na dvije bitne kulturološke i egzistencijalne činjenice. Prva se odnosi na genealošku zanemarenost žene (porodično se stablo formira po muškoj liniji, pri čemu je žena zabilježena isključivo kao rađateljica/inkubator). Druga, pak, na društveno uslovljeno prikrivanje podrijetla. Knjiga će se, početkom devedesetih, naći pod ključem, čemu je razlog društveno nepoželjno crnogorsko podrijetlo u ratnom Splitu. Zanimljivo, kritike pritom nije pošteđeno i predratno, jugoslavensko društvo možda ponajbolje opisano definicijom socijalizma kao „slobode po mjeri muškaraca.“

Priče žena starijeg naraštaja (npr. Marijetina priča Blagoslovljena, 1921.) obilježene su dominantnim dijalektalnim rješenjima tog doba. Mašine priče (Tepsija, 1965., Gologuza i izaslanik, 1954., Transfer, 1999.) obilježene su dijalektalnim hibridom pri kojem, zavisno o vremenu, prevladava utjecaj bosanskog ili dalmatinskog zavičaja. Priče Marijoline kćeri, s druge strane, podsjećaju na jezično-komunikacijske tendencije generacije milenijalaca prema čemu, uglavnom bez ikakva lingvističkog opravdanja, društvo gaji sumnjičavost. Knjiga, međutim, nudi razumniji pristup: onaj koji potiče prevladavanje umjesto poticanja generacijskog jaza. Onaj koji, zacijelo, ne strahuje od jezične smrti. Ljudi će već nekako govoriti i pisati, a jezik će se mijenjati, baš kao što se mijenjao sve vrijeme.

Senzibilnost diskursa na koji upućujem dešava se uslijed obrade tematski neugodnih isječaka iz porodične prošlosti (Pupa, 1945., Jabuke, 1955., Mirno more, 2001.). Također, takvo je što moguće primijetiti i onda kada je posrijedi neželjeno izlaganje intime koje, naoko začudno, nalazi na razumijevanje muške (očeve) strane. Opis prve mjesečnice Marijoline bake Meri u priči Rumunjski kralj Karol, 1937. jedan je od nedvojbenih estetskih i emocionalnih vrhunaca knjige. Trenutak koji sugerira, rekao bih, mnogo više od očinske brige. Razumijevanje, primjerice, kakvo neće rezultirati muškim čuđenjem prema tabuiziranom interesu žena za erotske sadržaje (Macani s plaže Vesely, 1991.). Junakinja potonje priče lista časopis Erotika, magazin poznat kao „revija za kulturu i umjetnost ljubavi“ koji je izlazio u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih. Jedan od onih magazina, da se prostodušno izrazim, uz koji su i pubertetlije moje generacije, uvjereni da je takvo što muška privilegija, započeli svoje skrivene masturbacijske avanture.

Tu bismo se iznova mogli nadovezati na "Pisma čitateljici" u kojima Savičević Ivančević upozorava na „tjelesnost bez predrasuda“ kakva, u civilizaciji uzdignutoj na poniženjima, teško da je moguća: hodu za ravnopravnost pretpostavljena je, kao samorazumljiva kategorija, tzv. hod za život koji postepeno „evoluira“ u rigidnije oblike (muškarci koji, prema poljskom scenariju, kleče na trgovima udarajući temelje srednjoevropskom „kršćanskom šerijatu“ dvadeset prvog vijeka). Stoga ne čudi, nastavno na "Pisma", podsjećanje na svjedočanstva zakinutih žena (prema Nadi Sremec iz čijeg je rada u zbirci „Lovostaj“ crpila i pjesnikinja Monika Herceg), kao i ukazivanje na spisateljsku aktivnost agilnih autorica poput Lane Bastašić, Nataše Govedić, Maše Kolanović ili Tanje Mravak. Opis „muških iskustava“ u patrijarhatu katkad je, da ne zaboravim, i duhovit (Tokio, 1973.).

No pored navedenog je nužno ukazati na nacionalističku groznicu koja je tijekom perioda SFRJ uglavnom tinjala (Beograđanke, 1984., Ratovi djece, 1984.) da bi uslijed raspada države prerasla u sistemsku, autoimunu bolest koja ne štedi ni žrtvu ni zlostavljača (Macani s plaže Vesely, 1991., Dijagnoza, 2000. i dr.). Posrijedi je jedna od okosnica obiju knjiga, a logičnim se, pri obradi tog pitanja, ispostavlja (autobiografski) odabir Marijoline perspektive u "Ljetima s Marijom". One perspektive koje se Savičević Ivančević doticala i u ranijem radu, a koju su rubno iskusili i pripadnici moje generacije. Instrumentalizirano stanje vječnog poraća u kojem se nalazimo stoga podrazumijeva grafite poput 'Smrt lojalnim Srbima', kao i kontinuirana vraćanja na epizode neposrednog ratnog iskustva (Mirno more, 2001.). U priči Macani s plaže Vesely, 1991., izvjesna bi Mihaela Drlje dodala: „Crnogorci su ista govna ko Srbi.“

Drugi dio "Ljeta s Marijom" priča je o Emiliju Chiappeti, Marijolinom drugu iz djetinjstva koji dolazi sa suprugom Aldom, biologom, radi utvrđivanja razloga pomora plemenite periske. Posjet je dirigenta Emilija tek uvod u komentar sinkronijske bijede postjugoslavenskog društva koje, parafraziram, podrazumijeva egzistencijalnu afirmaciju ološi. I u kojem je moguće da borbu protiv abortusa predvodi vlasnica firme za kontracepcijske tablete. U kojem je također moguće da u tzv. hodu za život participira, makar kao puki hodač, i osuđeni ratni zločinac kojeg znatan dio današnjeg društva percipira kao moralnu vertikalu. Stoga ne čudi konstatacija da su „teža vremena uvijek na nekoliko sati od nas.“ Kao što ne čudi stradanje bugenvile, stabla izraslog uz porodičnu kuću u kojoj još uvijek živi Marijolina majka Maša. Bugenvila nije posve posječena, no njena sudbina, što valja čitati kao poruku, ostaje nepoznata.

"Pisma čitateljici" završavaju ciklusom naslovljenim 'Zapisi o ljetu', a jedan od završnih zapisa (23. 5. 2021.) opisuje ženu koja grli stablo. Navedenu sličnost teško je smatrati pukom slučajnošću. Premda, kada bih morao izvući ikakvu poantu na temelju pročitanog, nisam siguran da li bi bilo mjesta za optimizam. Pa i pored Mare/Điđi, milenijalaca za koje smo svi mi ustvari boomeri. S punim pravom, napominjem. Tek usput, spomenuti ciklus direktno je vezan uz "Ljeta s Marijom" i ponešto otkriva o samom procesu nastajanja romana.

Postoji još nekoliko teza u objema knjigama o kojima bi se moglo razmisliti. Jedna je od njih da je „teško biti pisac u zemlji u kojoj je jezik pitanje politike“ ("Pisma čitateljici"). Naime, jezik je uvijek i politička kategorija, sviđalo nam se to ili ne. Tu je zatim i teza o pisanju kao „uvodu u tugu“, kao i intrigantna teza o erotskom naboju navijačkih i religioznih pjesama. U uvodnom zapisu dnevničke knjige (20.9.2019.) koji poseže za citatnom praksom kao argumentom patrijarhalnih odnosa u hrvatskoj književnosti (imena citiranih autora, nažalost, nisu navedena) zbunjuje korištenje termina 'adresant'. U uvodnoj priči romana „Ljeta s Marijom“ stoji humoristična metafora Jugoslavije: Maša potiče kćerin katabolizam imenujući njena mukom istisnuta govanca pripadnicima ondašnjih naroda i narodnosti.

Savičević Ivančević, naime, pristaje na nostalgiju, ali odbija romantizirati. Zlo koje je uslijedilo nije došlo niotkud, a patrijarhalni duh društva jamačno je pridonio krvavom rasapu južnoslavenske zajednice kojoj su za takav scenarij najmanje krivi spoljni faktori. Krivi smo mi, da citiram umrlog novosadskog trubadura, kojima je normalno da roditelj kćeri kaže „sine“. I kojima ni u primisli nije povezanost rodne neravnopravnosti i nacionalističke histerije kao primarno muškog proizvoda.

Marijola je, time zaključujem, u Sentimentalnom odgoju pitala majku kaže li se sinu kćeri. Odgovor nije dobila.    

Olja Savičević Ivančević

Pisma čitateljici

• Buybook 03/2023.
• 176 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533780146
• Cijena: 15.00 eur

U formalnom smislu dnevnički zapisi u 'Pismima čitateljici' manje spadaju u klasični dnevnik, više u svesku (notebook). Između njenih korica ima mikro eseja, ultrakratkih priča, pjesama u prozi, epistola ali i stranica konkretnog dnevnika, onako kako su to dnevni događaji u Oljinom životu diktirali, a upravo ta formalna raznovrsnost pokazuje neusporedivi jezički i književni dar autorice, važne pjesnikinje, i još važnije romansijerke ovoga našeg jezika. (Semezdin Mehmedinović)

Olja Savičević Ivančević

Ljeta s Marijom

• Fraktura 08/2022.
• 176 str., meki uvez s ovitkom
• ISBN 9789533585062
• Cijena: 18.57 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu 'Ljeta s Marijom' postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito.