Olja Savičević Ivančević : Velike su istine često veliki fejk

"Nasmijati psa" prozni je prvijenac Olje Savičević Ivančević, dvadeset i dvije kratke priče koje svojim šarmom, zrelošću pripovijedanja, jednostavnim ali vrlo izbrušenim stilom naprosto plijene – pričajući priče. Poklopilo se da je autorica dovoljno stara (rođena 1974. u Splitu) da posjeduje distancu spram godina djetinjstva i odrastanja, a da istovremeno svakodnevicu sagledava i kroz nešto "zreliju" dioptriju, pri čemu je svjesna da sama priča "ne pije vodu" ako nije i dobro napisana, ako su npr. rečenice banalne ili ako u pričama nema i neki element začudnosti koji bi ih razlikovao od predvidljivog preslikavanja stvarnosti.

Iako je još nezahvalno prognozirati kakva će biti ovogodišnja domaća knjiška berba, izvjesno je da je Olja Savičević Ivančević uspjela napisati knjigu koja će ostati u samom kvalitativnom vrhu. Jer, dok su neki autori upali u zamku smatrajući da je literarni napredak, ono "nešto više", pitanje same književne forme (pa je tako roman u nas postao vrijednosno nadređen kratkoj priči), lijepo je vidjeti da i dalje postoje autori-ce koji nisu "izdali" priču.

Nenad Bartolčić : Nakon što je tvoja prva prozna knjiga osvanula na policama knjižara (a pojavile su se i prve pozitivne reakcije), jesi li promolila nos iz mišje rupe (tvoje riječi) ili se još uvijek skrivaš čekajući reakcije "pametnih i knjiških ljudi"?

Olja Savičević Ivančević : Nisam to ni rekla zbog „pametnih knjiških ljudi“, knjiga i ja nismo jedno biće, ona bi trebala biti sama svoj medij, ali to, naravno, tako ne ide. Ona me treba, a očigledno i ja nju. Skrivati se ne moram, pa znaš da živim u Splitu. Tko zna postojim li uopće?!

Nadam se da si Lokotaru (urednik u AGM-u) skupo prodala svoju "knjišku kožu"?

Da, ali komisiono.

Nije laskanje, ali zbilja mislim da će na kraju godine tvoja knjiga biti u samom kvalitativnom vrhu ovogodišnje prozne produkcije (isto bi se dogodilo i da si je objavila koju godinu ranije). Misliš li da je mogući hendikep tvoje knjige činjenica da se u njoj ne otkrivaju neke tzv. velike istine, a i čini mi se da je sama forma kratke priče posljednjih godina pomalo prezrena, svi su odjednom postali romanopisci...

Hvala ti, ali nisam imala nikakve ambicije izvan teksta dok sam je pisala, tako da bi meni osobno jedini hendikep bio da kojim slučajem nije izašla, a ni u to nisam sigurna, vrijeme će pokazati. Istina koja je bitna u pisanju je da nema fejka, velike su istine često veliki fejk, obmana i samobmana. Valjda treba biti velik za stati iza velike istine.

A što se tiče pisanja kratke priče i romana, to su, po meni, dvije različite vještine, u prvom je slučaju važnije ispričati, u drugom pričati. Možda bih i ja napisala roman, ali kad odbacim sve stvari koje su nepotrebne da bih nešto o nečemu rekla, ostane mi maksimalno deset kartica teksta, možda mi fali strpljenja, zrelosti, vrag će znati…

Neki dan sam pročitao kritiku tvoje knjige koju je Dario Grgić napisao u novom Zarezu, pod odlično pogođenim naslovom "Strahovita zaljubljenost u život". Uglavnom niže superlative, samo me malo zasmetalo što olako pristaje na podjelu na "natjecateljsku i nenatjecateljsku" književnost, a u ovu potonju kategoriju ubraja i tvoju knjigu. Jer upravo mediji (i novinari i kritičari) su ti koji favorizirajući određene autore i njihove knjige, određene teme, prema svojoj "skici" kreiraju i scenu... baš me zanima li bi te zvali da čitaš na FAK-u da kojim slučajem još uvijek traje i danas?

Na Faropis su me zvali, tamo sam čitala i s nekim fakovcima, he, zaboravljaš da mi je urednik Kruno Lokotar. Ma znaš, kad sam počela pisati te priče nisam ih pisala tako da budu po ičijem guštu nego onako kako sam u tom trenutku najbolje mogla i znala, pa pomalo i zbog toga što me kao čitateljicu iritirao dobar dio suvremene hrvatske proze prepune ne samo životnih, nego i književnih klišeja. To se prenosi kao zaraza, jer su uzori i književna moda opasna stvar. Pogotovo ako je ta moda zapravo demode..

Da li te uopće privlači duža forma od kratke priče?

Prije pet, pa i prije dvije godine nisam bila sposobna napisati priču, a ovu sam knjigu napisala u nekoliko mjeseci, doduše vrlo intenzivnog rada, da ne kažem hibernacije, tako da je sve moguće.

Tko je na kraju odlučio kako će se zvati knjiga, mislim da sam negdje pročitao da je u igri bilo nekoliko naslova... zašto na kraju baš „Nasmijati psa“? Uzgred, meni se istoimena priča jako dopala, ne samo zato što sam se posljednjih godina iz osvjedočenog mačkoljupca premetnuo u ponosnog (su)vlasnka čak dvije zlatne retriverice... ima nešto između čovjeka i psa, definitivno.

Ima: uzica, spaja ih i razdvaja. Šalim se, volim pseta, iako su svi psi u mojoj knjizi tužni. Naravno da sam ja odabrala naslov! Bila su dva-tri u igri, a na kraju smo se našli Kruno, Dunja Janković, koja je ilustrirala knjigu ( i izvrsno to napravila!) i ja i zivkali znance da presude. Ipak, pobijedila je Dunjina i moja opcija: „Nasmijati psa“: napraviti nešto dobro i nemoguće, na tren promijeniti svijet, iščašiti ga, okrenuti. Zvuči li to tebi kao neka fraza iz nekog nepoznatog jezika?! U svakom slučaju, nije neki kulerski naslov, nije na prvu loptu, al zato mi se i sviđa.

Vezano uz prethodno pitanje, u koju te se grupu može svrstati, onu pasoljubaca ili među mačkoljupce, ili preferiraš neku treću vrstu, na primjer ljude?

Ljude, zar se u knjizi ne vidi?! Životinje su mi puno drage, ali padam na priču.

Malo sam čačkao po tvojoj biografiji, i uglavnom našao podatke o nekoliko pjesničkih zbirki, čak sam i pronašao ponešto tvojih pjesama na Internetu. Kako je išla tvoja pjesnička karijera, a posebno me zanima onaj dio koji se tiče pisanja tekstova za neke pjevače?

Ma bezveze, pokupila sam kao djevojčica nagrade svih tih dječjih časopisa i literarnih manifestacija, pa je prva zbirka došla u četrnaestoj kao posljedica toga, druga opet kao rezultat nekakve županijske nagrade koja se mladim pjesnicima dodjeljivala u sklopu Marulovih dana, a treću je objavila prije nekih sedam-osam godina zadarska Thema koja je objavljivala i časopis Glasje, ali, nažalost, brzo se ugasila…

Bilo je to književno djetinjstvo, adolescencija, kako hoćeš. Distribucija naravno nije išla dalje od Dalmacije, a u isto vrijeme sam nastupala s poznatim pjesničkim imenima kao maskota, pa, nećeš vjerovati, i na Dnevniku bila, ma cirkus…kakva karijera!?! Prije dvije godine, kad sam počela ponovo pisati, kad sam shvatila da to stvarno trebam, kao poziv, a ne samo igru, počela sam slati i objavljivati pjesme u časopisima za književnost ( u Zarezu, Quorumu, Poeziji itd.), pa i onim virtualnim ( prvo sam ih poslala na Knjigomat). U međuvremenu su pojedine pjesme prevedene na češki, engleski, slovenski, makedonski, francuski i slovački, jer sam se promuvala po nekoliko pjesničkih susreta, a to ti tako ide…

Pisanje tekstova za pjevače nema nikakve veze s tim, to je stihoklepstvo, zanat, lako zarađena lova, iako se ponekad, rijetko, i tu zna dogodit poezija. U svakom slučaju, bolje dobar tekst za glazbu, nego loše napisana pjesma ili priča! Voljela bih pisat za neki dobar punk-rock ili alter-pop band, al nisam baš bila u prilici, oni najbolji ionako sami sebi pišu.

Prožimanje muzike i teksta... imaš li kakvu naklonost prema tzv. singer-songwriterima? Koji su tvoji glazbeni afiniteti?

Naravno, volim i Dylana i Cohena, Waitsa, Cavea, Dedića, Brela, Rundeka, tu ekipu, pa i TBF tu spada na svoj način. Nemam ništa protiv punka, ni protiv jazza, ni protiv dobrog nekomercijalnog popa, plešući balet zavoljela sam klasiku, a neću začepiti uši ni kad čujem klapu (e, za klape sam isto pisala). Da sam pjevačica najradije bih bila Debbie Harry (Blondie), to bi bilo bajno!

A filmski?

Luđaci: Almodovar, Jarmush, braća Coen, Lynch, Kevin Smith, Tarantino, Kubrick, Fassbinder, možda prije svih von Trier i ranije od ostalih Fellini, Bergman; a kad se nađem u kompliciranoj životnoj situaciji, uvijek sebi kažem: pogledaj na to kao Woody Allen!

Vratimo se tvojim pričama. Ugodno me iznenadila punoća tvojih rečenica, ima tu puno detalja, da li je to onaj pjesnički nerv za jezik, riječ... što se iskazuje i u pisanju proze tj. kratkih priča?

Za kratku priču detalj je jedna od važnijih stvari, znati upotrijebiti pravu riječ, ne drviti previše, to mi je, ako je tako kako veliš, dao taj pjesnički odgoj: neka razbarušena disciplina jezika.

Najjednostavnije bi bilo reći da se priče događaju u Splitu, a vjerojatno bi mogla biti riječ i o bilo kojem drugom gradu na obali, pa čak i na kontinentu?

Da, ali to je Split, pa i Zadar, koji put Kaštela, samo provučeni kroz jedan novi filter, napola izmišljeni, nadopisani, povećani, smanjeni, tako da se čini da ti gradovi mogu biti bilo gdje, ali zapravo ne mogu.

Kakva je tvoja percepcija tzv. metropole, Zagreba?

Zagreb i ja se volimo na daljinu. Imam svoje omiljene ljude i mjesta, dolazim prilično često i moja je predodžba namjerno romantična, uzmem ono najbolje i odem doma.

Neizbježno pitanje, imaš li direktnih knjiških uzora, ili barem autora koje s guštom čitaš? Ima li među njima i domaćih, živućih?

Toliko sam toga pročitala da skoro i nema pisca koji mi bar malo nije bio uzor, al baš zbog toga nema direktnih. Ima fascinacija, divljenja. Mogu ti reći što sam čitala ovog ljeta i svidjelo mi se: Baricco, Bodor, Barnes… vidi svi na B! O' Connor, Yourcenar, Šalamun, Žagar, Maleš, Gulin, Mitana, Nastić (taj je lud), „Ponoćni boogie“ Ede Popovića, te sam još nebrojeno puta pročitala slikovnicu „Dječje oči“ Dedića i Junakovića kao i Ćopićevu „Ježevu kućicu“ svojoj kćeri..

Objavila si knjigu poezije pod naslovom „Žensko pismo“. Zanemarimo sada prisutnost u medijima, tko bolje u nas piše – žene ili muškarci?

Muškarci, naravno, oni su veći i pametniji. He-he.

Kod nas se od pisanja ne živi... čime se, dakle, baviš, gdje se vrte pare? Čačkajući po prikupljenima podacima čitam da si se osim u pisanju i uredničkim poslovima okušala i kao nastavnik i novinar, a da sada držiš dućan šalova... gotovo da te mogu zamisliti i kao pletilju čipki... pod stare dane... u pauzama pisanja.

Teško, nisam ti ja tip Emily Dickinson, iako sumnjam da je i ona kačkala. Moja karijera male poduzetnice je došla do svog predviđenog zenita te sam se s njom oprostila. Nekoliko godina sam pisala za novine, nekoliko godina predavala hrvatski u srednjoj školi, uredila neke zbornike, studentske časopise, privela kraju postdiplomski, prije skoro pet godina rodila dijete…

Čovječe, ja sam zapravo stara. Pa sad bih napokon trebala položiti taj zadnji ispit (ako netko slučajno prati moje izjave sigurno se krasno zabavlja, jer to već dvije godine najavljujem), pa se malo konkretnije uhvatiti magistarske radnje. Kao pravi pesimist idealist nadam se živjeti od pisanja. Pisat ću bilo što, bilo čim, na bilo kojoj podlozi.

Kakvi su ti daljnji planovi? Najavljena je tvoja nova knjiga pjesama... što se još kuha?

Da, najavljena je, AGM bi trebao biti izdavač, ali imam intimni problem s tom knjigom, od šezdeset i nešto pjesama koliko ih je u njoj, nisam zadovoljna sa barem trideset, mislim da ih treba zapaliti. I zašto objaviti nešto tek da bi bilo objavljeno? Mislim da ću raditi na toj knjizi, jer ima tu i dobrih stvari ili napisati potpuno novu. Nadam se da me izdavač neće ubiti kad ovo pročita, he-he, ipak je poezija u pitanju.

Internet, blogovi... navodno si često online? Omiljene destinacije? Da li je i koliko Internet promijenio naše živote?

Nevjerojatan si, sve znaš, čime se ti baviš u slobodno vrijeme?! Nisam baš neki frik, imam nekoliko sajtova koje rado posjetim, obično se odnose na vijesti iz književnosti i kulture, zatim virtualne časopise, elektroničke knjige; novine ne kupujem, televiziju slabo gledam, pa mi Internet služi kao sredstvo informiranja. Koji put, kao što je poznato, svratim i prokomentiram ili pozdravim. Inače, ne vidim ni jedan razlog zašto netko tko piše, a ima dovoljno vremena i interesa ne bi imao blog, dapače.

Meni Internet stvarno jest promijenio život, jer ovako izmještena sa nekakve književne scene svakodnevno komuniciram i surađujem s ljudima putem mejla, šaljem tekstove, pregovaram, dogovaram etc. etc. Osim toga, kad pišem nekakav esej za studij nema boljeg suradnika od googlea, deseterostruko mi smanjuje boravak po pljesnivim arhivima, znam što trebam tražiti.

Aktivno komuniciraš i surađuješ s autorima i na projektima nastalim na području ex-Jugoslavije, ako usporediš ovdašnju knjišku scenu s srpskom, crnogorskom, bosanskom, slovenskom... kakvi su tvoji dojmovi, koje su poveznice a koje "razilaznice"?

Do većine tih suradnji je također došlo putem virtualnih časopisa i mejla, a do nekih i nakon književnih susreta. Tako je nedavno objavljena i antologija „Na trećem trgu“, šteta što su hrvatski mediji potpuno nezainteresirani za tu knjigu, jer u njoj ima jako dobrih autora i priča. Izgleda da još nismo zreli za takvo što ili su mladi ljudi kod nas zreliji od starijih.

Crnogorska scena ima izvrsne mlade pisce, srpska je vrlo raznolika, šarena tako da još nisam uspjela pohvatati sve konce, dragi su mi neki mladi pjesnici, a najzanimljivijim mi se čini beogradski underground; za razliku od nas u Hrvatskoj, koji smo u svojoj literaturi iskoračili iz prethodne generacije ratnog pisma, najmlađi bosanski pisci još se bave tom tematikom, što je sasvim za očekivati.

Inače, kad smo kod ex-yu zemalja, najugodnije iznenađenje sam doživjela prošlog kolovoza u Sloveniji na međunarodnom festivalu "Dani poezije i vina" u Medani, prekrasan festival, svaka im čast.

Što te nisam pitao?

Nemoj više, molim te :-) !