Olja Savičević Ivančević : Umjetnost odgovara na svoju realnost

Olja Savičević Ivančević, foto: Privatna arhiva

Književni rad Olje Savičević Ivančević pratim još od izlaska njezine knjige kratkih priča "Nasmijati psa" (prvo izdanje AGM, 2006.), kada me je "kupila" punoćom svojih rečenica u meni dragom formatu kratke priče, u kojima je bilo puno detalja, i iz kojih sam iščitavao Oljin pjesnički nerv za jezik, riječ... pa kad se to umiksalo s mahom mediteranskim motivima i atmosferom, nerijetko i pomalo neobičnim likovima i perspektivama, dobili smo prozu koja je već tada obećavala još i više. To se ubrzo potvrdilo romanom "Adio, kauboju" (prvo izdanje Algoritam, 2010.) koji je donio i snažnu društvenu komponentu pričom o netoleranciji, o nasilju, o drugima i drugačijima... niz knjiga se nastavljao, u različitim formatima (proza, poezija, knjige za djecu...) sve do ovih najnovijih, prošlogodišnjeg "Ljeta s Marijom" (Fraktura, 2022.) i početkom ove godine objavljenih "Pisama čitateljici" (Buybook, 2023.). Bio mi je gušt pratiti kako se nečija književna karijera uspješno razvija, raste sa svakom novom knjigom, i kako postaje prepoznata i priznata te nagrađivana ne samo u Hrvatskoj već i u inozemstvu.

Prisjećajući se našeg prvog "službenog" razgovora koji smo za ovaj portal vodili te danas već pomalo daleke 2006. godine ("Velike su istine često veliki fejk"), pamtim da je tada rekla i ovo: "Kao pravi pesimist idealist nadam se živjeti od pisanja. Pisat ću bilo što, bilo čim, na bilo kojoj podlozi." Već mi je tada bilo jasno da će vrlo vjerojatno Olja zaista uspjeti živjeti samo od pisanja svojih djela, i valja isticati njezin primjer, kao i primjere još nekih autora/ica koji uspijevaju (iako ne lako!) živjeti od pisanja mahom književnosti bez da paralelno imaju neko sigurnije zaleđe (radno mjesto npr. u školi, na sveučilištu ili u medijima). Stoga je vrlo važno da i u Hrvatskoj osim uobičajenih potpora radu autora (pisaca, prevoditelja...) od kojih je neke prije 10+ godina dodatno izborila i inicijativa "Pravo na profesiju" paralelno izgrađujemo i omogućujemo tzv. networking podupirući i projekte kroz koje autori/ce mogu gostujući u različitim formatima "dopunskih" djelatnosti (scenske i filmske adaptacije njihovih djela, vođenje radionica kreativnog pisanja, gostovanja na tribinama, festivalima, rezidencijama...) zarađivati za život.

O svemu tome možete pročitati više u vrlo iscrpnom razgovoru koji je pred vama.
 

Pisma čitateljici Savičević Ivančević Olja

Ljeta s Marijom Savičević Ivančević Olja

Nenad Bartolčić: Na početku čestitke na Nagradi grada Zagreba i nagradi „Štefica Cvek“! Koliko ti znače nagrade?

Olja Savičević Ivančević: Važne su mi, jer ja živim od pisanja. Ove dvije spomenute mi znače i više od toga, prva jer sam je doživjela kao gestu dobrodošlice, a druga jer je drugačija od svih ostalih književnih nagrada, uključuje veliki broj stručnih mladih ljudi koji sudjeluju u izboru i ima jednu poruku kojom se nastavlja na ono što je autorica Štefice Dubravka Ugrešić predstavljala u ovoj kulturi, feministička je i nadnacionalna, a uz to je i solidarna, a ne natjecateljska.

Zadnjih godina polarizacija koja postoji u društvu prelama se i u književnom polju koje joj se neko vrijeme opiralo i nagrade se katkad dijele svjetonazorski, a pri tom je najbolje da pisac puno „ne talasa“. Takva praksa je štetna za domaću književnost, dodatno je provincijalizira i čini nevažnom.

Krenimo s "Pismima čitateljici"... zašto baš "čitateljici"?

Naslov na knjizi je kao krov na kući, natkriljuje ono što je već u knjizi. Knjiga je sastavljena tako da je jedan, zadnji dio knjige, baš dnevnik koji sam vodila paralelno s pisanjem romana, a u isto vrijeme mi se javio Semezdin Mehmedinović s idejom da pokrene tu dnevničku biblioteku u Buybooku, i ja sam rekla "pa odlično, ja to baš sad pišem", znajući da će mi dati neki okvir, ali i dodatni poticaj saznanje da to će biti objavljeno u jednoj dobroj ediciji, kod urednika u kojeg imam povjerenje i kojega volim kao pisca, mogla bih reći da mi je jedan od uzora. Neki dijelovi knjige bili su objavljivani u različitim publikacijama i na internetu, u mojim kolumnama, bilo da sam te bilješke i prije radila, pa ih uvrštavala u tekstove, ili da sam samo dijelove kolumni koji su mi se uklopili stavila u knjigu.

Knjiga je, kako je i Semezdin napisao, neka vrsta notebooka, sastavljena od različitih zapisa, onih koji nastaju na margini, koji nikad ne uđu u knjigu. I sad, kako sve to objediniti pod jednim imenom? Onda sam pitala urednika, onako u zafrkanciji, je'l se ti osjećaš isključenim ako se knjiga zove "Pisma čitateljici"? On je rekao "ne osjećam", pa kad je Semezdin rekao da se ne osjeća isključenim onda se ne bi trebali osjećati ni drugi. A i da malo promijenimo tu praksu, da nije uvijek "čitatelj" nego "čitateljica", ali naravno da je knjiga upućena i čitatelju.

Za koga zapravo pišeš, kojim redom bi to bilo. Pišeš li za sebe, jer umjetnik ima tu neku unutrašnju potrebu, neki poriv, ili pišeš za čitatelje, čitateljice, a onda posredno, preko njih, uvijek i za sebe? Naravno, motivacija ti može biti i egzistencija jer pisac/spisateljica od te svoje vještine živi, a ti, kako ponekad ističeš, uistinu živiš od pisanja.

To je moj poziv, ništa drugo nije ozbiljno dolazilo u obzir, ne mistificiram svoj zanat, ja sam radnica, ali i svoja šefica. Znate, kad neki pisac živi od pisanja, nitko mu ni ne postavlja to pitanje, spisateljicama da. Jedino što nikad nije dolazilo u obzir je da me netko uzdržava, roditelji, suprug itd. Radije bih radila bilo što, ali zasad nije bilo potrebe. Prvi novac od pisanja zaradila sam s dvanaest za kratku priču, honorarno sam radila čitav studij i primala stipendiju, ali kad kažem radila, to je i tada značilo pisanje.

Kod dnevnika, općenito nekih tekstova koji imaju autobiografske ili te vrlo intimne momente, autofikcije, što se događa? Krećemo se od nečeg vrlo osobnog, intimnog, čak privatnog, i na kraju to nešto što je najintimnije, što je naizgled vezano samo za jedu osobu, ujedno je izrazito ljudsko, i jako puno ljudi se može pronaći u toj ljudskoj golotinji, u intimi.

To pisanje je uvijek bilo okrenutu prema nekome. Kad sam pisala „Adio kauboju“ željela sam kroz jezik koji ima intonaciju (ne i vokabular) visokog stila odati poštovanje ljudima uz koje sam odrasla, i bilo mi je krivo što su tu knjigu pročitali svi osim onih o kojima je pisana. Mislim da sam taj dug vratila kroz „Divlje i tvoje“ zbirku pjesama koja je išla u već tri izdanja i „Ljeta s Marijom“. I njih sam pisala najbolje što znam, ali da parafraziram Patti Smith, ne, ja ne želim da me čitaju kul ljudi, ja želim da me čitaju svi ljudi – i čitali su, čitaju. Podilaženje ne dolazi u obzir, samo jedan razotkriveniji jezik, čišći izraz je dovoljan. Kad neki pisac izjavi da književnost ne može promijeniti svijet, diže mi se kosa na glavi!

Čime se onda bavimo? Igrom riječi? To nije dovoljno. Svaka dobra stvar drži svijet u kakvom takvom balansu ili ga mijenja na bolje, to nisu golemi pomaci, ali su bitni.

Ponekad pišemo pisma svome srcu ili prijatelju ili pišemo za one s kojima bismo htjeli ući u dijalog, ili se svađati s njima. U jednom sam tekstu zapisala da je sigurno lijepo nekoga i ohrabriti i podržati ga u njegovom mišljenju, znam to kao čitateljica, ali je i lijepo budalu iznervirati. Pisanje bi trebalo pretpostaviti čitatelja, idealan čitatelj je onaj koji s knjigom ulazi u dijalog, hoće li to biti ljubavni, prijateljski ili polemički dijalog, nije bitno, taj razgovor je jedna od najvažnijih stvari u suvremenoj umjetnosti.

Da, no meni se čini da se, pogotovo kod nas, taj željeni dijalog uglavnom ne događa, nerijetko držimo čvrsto ušančene pozicije, pa se ide skroz kontra, negativno spram onoga s čim se ne slažemo.

Na sreću postoje ljudi koji su skloni i razmišljati, nisu isključivi, niti se kroz pisanje pozicioniraju, a tu je onda prisutno preispitivanje. Stav je poželjan, ali onaj do kojega je došlo znanjem i promišljanjem. Kod dnevnika, općenito nekih tekstova koji imaju autobiografske ili te vrlo intimne momente, autofikcije, što se događa? Krećemo se od nečeg vrlo osobnog, intimnog, čak privatnog, i na kraju to nešto što je najintimnije, što je naizgled vezano samo za jedu osobu, ujedno je izrazito ljudsko, i jako puno ljudi se može pronaći u toj ljudskoj golotinji, u intimi.

Naravno, kada je pisac otvoren onda bi ta knjiga pretpostavljala i nekog tko je otvoren kao čitatelj, čitatelja koji ne čita na način da odmah zalupi vrata svjesti i ne dozvoljava knjizi da ga pomjeri, da mu pokaže neki novi trik... Primjećujem da se to događa s mnogim knjigama ili čak novinskim tekstovima, da su ljudi zaboravili ili nisu naučili čitati, pa čitaju naprečac. Recimo brkaju prvo lice ili pripovjedača s autorom, neke osnovne stvari, čak i profesionalni čitači.

„Ljeta s Marijom“ nisam pisala polazeći od ikakve agende, bilo feminističke, bilo svjetonazorske u nekom drugom smislu, iako su moji privatni stavovi dobro poznati iz kolumni i intervjua, samo sam željela ispričati priče koje su mi pričane, onako kako je možda moguće da su se događale, a onda to pretpostavlja da bi neka idealna čitateljica bila osoba koja također neće čitati polazeći od neke agende, ili od reklamnog blurba na koricama, i u to učitavati neke svoje stavove. Nadam se da obje knjige, i "Pisma čitateljici" i "Ljeta s Marijom", teku u suprotnom pravcu, svjedoče kako se situacije u društvu odražavaju na ljudsku intimu, na ljudske sudbine i živote, i mislim da tu nitko nije izdvojen. To je ono neko mjesto susreta koje je u književnosti rasvjetljenije nego u životu.

Zapisi počinju u jesen 2019. a završavaju pred ljeto 2021. i na neki način pokrivaju vrijeme kad je krenula pandemija. Mnogo se tih događanja, refleksija na taj period može iščitavati u knjizi, koliko je tebi pisanje upravo takvog tipa literature pomagalo da se lakše nosiš s lockdownom... kada nam se poprilično toga u životima promijenilo u jednom trenutku?

Mi smo to sad već pomalo i zaboravili, da smo u jednom trenu stvarnost doživjeli kao  moguću apokalipsu, barem na onom samom početku. Zato je dnevnik sjajan žanr, i to je urednik shvatio, dnevnik ne priznaje naknadnu pamet, a to puno znači za autentičnost. Kako sam se tada našla zarobljena na otoku, meni se apokalipsa događala u idiličnom krajoliku. Nikad nisam provela toliko vremena u prirodi sa svojom djecom, tako intenzivno. I razmišljala sam o pisanju kao o vječnoj mogućnosti kretanja, o kretanju kad se ne možeš kretati... kroz to pisanje. I vremenskom i prostornom.

Tako sad gledam na taj period, da se ta sloboda kretanja može i kroz pisanje realizirati. Neke su se stvari u međuvremenu promijenile, pa i odnos prema njima, ali ako sam tada u nekom periodu osjećala čak paniku koja mi je danas smiješna, ona je u tom momentu postojala, pa neka je onda u tekstu.

Dobar dio tih zapisa se događa u periodu kad se iz Splita seliš u Zagreb, a dočekala te dobrodošlica u vidu potresa, pa još jednom nešto kasnije kada je stradala Petrinja i Banija... dosta je tih zapisa jedna intimna perspektiva autorice koja se našla u jednoj novoj sredini. Tebi je to zasigurno bila i jedna važna životna odluka, bez obzira što si ukorijenjena u kraj iz kojeg si porasla, mislim na Kaštela, Split. Je li tvoje djetinjstvo više vezano uz Kaštela nego uz Split?

U Splitu sam provodila vikende pošto je u Braće Santini, blizu Balkanske, živjela moja baka, tako da sam zapravo išla iz manjeg mjesta kod nje, i to su bili moji prvi doživljaji Splita, njene koordinate, pa sam onda u osnovoj školi već išla u Split na balet u studio HNK. Djeca iz okolnih mjesta su išla u Split, ili na sveučilište, ili na neki sport... zatim je došla srednja škola, Riva, disco, izlasci, vozikanje s frendicom na vespi, Marjan, Labud i Bačvice... dok to rat nije sve prekinuo, to je za mene bio Split, uzbudljiv i strašan u isti tren sa svojom osunčanom i mračnom stranom.  Ali Kaštela su toliko blizu Splitu, što im je i odmoglo i pomoglo, toliko mu gravitiraju da je to nekako neodvojivo, taj prostor od Omiša do Trogira jako je obilježen prisustvom Splita u središtu.

Ipak, postoji i jedan osjećaj periferije koji je opet poseban na svoj način i zato su upravo ta Kaštela sa svojom ljepotom i devastacijom predivnog nasljeđa: od prirode do povijesti, paradigmatska za čitav ovaj prostor, ne samo za Hrvatsku nego i Balkan. Djetinjstvo u Kaštelima, u starom mjestu, u štradi, vrlo blizu mora bio je najsličnije životu na otoku. To je ona sloboda od ranog djetinjstva, kad si većinu vremena vani, u parku, na plaži, na malom trgu pred kućom, bez nadzora, jer te zapravo cilo misto nadzire.

Bilo je to zabavno, okrutno, živopisno djetinjstvo puno neposrednog života i kontakta s ljudima svih generacija, ljepote i ružnoće, i svakodnevne avanuture, ali čim odrasteš to nestaje, životi tonu u kolotečinu koja ih rastače. Zadnjih godina tamo dolaze neki mladi ljudi kojima je Split preskup i čini mi se da stvari polako idu na bolje.

I sad, nakon dvije godine Zagreba, kakav ti je dojam?

Doslovno smo svjedočili tome kako ti se nekakva pomno planirana budućnost uruši pred očima... Ima nešto u meni što se glasno nasmije kad god mi život očita lekciju ili opali pljusku. Na početku smo promijenili nekoliko stanova i nekoliko kvartova dok nismo uselili, doveli u funkciju taj naš stan. To je nešto što se događalo svim ljudima, pa i puno gore stvari, i s tom koronom... onda sebi kažeš stisni zube, zamisli da si lik u nekoj priči i tjeraj dalje, bilo je i gore pa su ljudi preživjeli. Mada ne znam, da moram sve to skupa, i preseljenje i potres i sve to u isto vrijeme ponoviti, ne znam kako bi izdržala. Nemam pojma, pokrila bih se preko glave i ležala nekoliko godina dok ne prođe (smijeh).

Dobrodošlica, koja je izostala od strane prirodnih sila, došla je od ljudi i to od onih od kojih nisam očekivala, mnoge nisam ni poznavala. Ne znam što će se između mene i Zagreba događati u budućnosti, ali neki način na koji sam bila tu dočekana od strane i čitatelja i kolega, i nekih drugih umjetnika... to mi je puno značilo i stvarno mislim da me Zagreb dočekao raširenih ruku, i sa zanimanjem. Kao "drago nam je da si došla". A onda su se druge strane, u Splitu nakrato sjetili da tamo živim cijeli život, pa su novinski naslovi izlazili s tom temom, kao "otišla Olja"... pa šta? Nisam otišla na Jupiter, otišla sam u Zagreb ka i svi. Dosta mi je seljenja za ovaj život, mogu odseliti još samo na egzotični otok. Ili u Korčulu, kad ostarim.

Dakle, egzotika, a ne u neku europsku metropolu?

Uopće ne bih u neku metropolu selila, tamo putujem poslom, s knjigama, i to mi je drago i dosta, jer veliki gradovi su naporni za život. Ali, tko zna šta će mi još pasti na pamet. Da imam puno para, živjela bih u svakom mjestu tri godine i onda selila dalje. Ali kako nemam, mogu o tome napisati knjigu.

Olja Savičević Ivančević, foto: Privatna arhiva

Nasmijati psa i sedam novih priča Savičević Ivančević Olja

U "Pismima čitateljici" iščitavam nekoliko tematskih razina, do sada smo govorili o današnjici, o suvremenom intimističkom dijelu, o tome što se tebi događalo kroz tih nekoliko godina, i kao autorici i kao osobi. Postoji u tim zapisima jedan segment gdje se dotičeš nekih društvenih tema, devijacija, problema... uvjetno rečeno kao neki aktivistički dio koji je kod tebe posljednjih godina bio izraženiji, iako se mogao pomalo iščitavati i u tvoj ranijim knjigama. No, rekao bih da se posljednjih godina to kod tebe intenziviralo, što je vidljivo u tvojim kolumnama, javnim istupanjima, intervjuima... recimo da si posljednjih godina puno izravnija, progovaraš i o nekim manje literarnim temama.

Sjećam se kad sam pisala "Nasmijati psa", ta knjiga je nastala nakon natječaja Prozak, tada smo se i ti i ja, nakon izlaska te knjige upoznali – jer ti voliš pse. Tu sam nagradu dobila na osnovu nekoliko priča, a sve ostale priče tek je trebalo napisati. I tada sam uredniku Kruni Lokotaru rekla "super za nagradu, jako mi je drago, ali ja uopće nisam mislila da ću je dobiti i nemam priče za tu knjigu". Na to mi je on odgovorio "je li ti šest mjeseci dovoljno?" a ja sam rekla "pa je", jer imala sam, kao što svi mi imamo, mnoge priče u glavi. Međutim, već tada se javio taj osjećaj da ne mogu pisati priču samo zato da bih pisala, znači da ona mora bit na neki način meni važna, i da mora progovarati o životu. To neko "ovdje i sada" kod mene je od početka prisutno, to je nešto što je izabralo da me muči.

Književnost i dalje može odgovarati na realnost, samo na druge načine, trajnije, razložnije, realnije, nadrealnije. Većina tekstova koji danas čine književni kanon, uvijek je jako dobro korespondiralo sa stvarima koje su bile društveno relevantne u to doba.

Kod mene možda postoje neke osobine Kalimera koji viče "to je nepravda, to je nepravda", i onda ajmo malo te stvari propitivat i o njima pisati, ima ih na pretek u svakom društvu, a kod nas pogotovo. S druge strane, neki se pitaju pa čemu to, postoje kolumne, postoje tekstovi koji brže odgovaraju na te stvari – pa onda na kraju ispadne da danas najbrže odgovaraju društvene mreže, no što smo dobili? Nekakvu kakofoniju, pražnjenje bez reakcije, afekte bez dubljeg promišljanja. Znači, književnost i dalje može odgovarati na realnost, samo na druge načine, trajnije, razložnije, realnije, nadrealnije. Većina tekstova koji danas čine književni kanon, uvijek je jako dobro korespondiralo sa stvarima koje su bile društveno relevantne u to doba.

A sad, zašto to mene provocira ili motivira, kad bih mogla graditi svoje ime na tome što sam navodno dobra stilistica... Ja bih isto tako mogla pitati zašto nekog drugog tko piše svijet oko njega ne provocira? I stil, i dobro pisanje, i angažman, uvijek mi je bilo nekako čudno kada netko to postavlja kao "ili ili", pa moraš na neki način pomiriti te stvari u svojim tekstovima. Mene tu nije nikada zanimala politika nego puki humanizam.

Veliki su prostori imaginacije koje nam može ponuditi neka knjiga, iskustva koja kao ljudi ne bismo imali da živimo nekoliko tisuća godina. Ja vjerujem u nevidljive pomake koje nije moguće izmjeriti, kao što nije moguće izmjeriti koliko je ljudi neka dobra muzika spasila, ili upropastila (i toga ima). Kakav bi svijet bio bez tih galaksija, bio bi nepodnošljiv. Iz te neke vjere u to što radim, u to što pišem, u to što čitam, proizlazi i moj angažman.

Meni je u redu kada taj angažman dolazi iznutra, iz literature same, no ne sviđa mi se kada se stvari pokušavaju šablonizirati, pa bi književnost kao nešto morala, ili vidljivo bila u službi angažmana. Više mi se sviđa pristup da može ali ne mora, "i - i " a ne "ili - ili", u nekoj fazi pisanja autor može biti okrenut i nekakvom eskapizmu a u nekom drugom trenutku može biti i jako društveno angažiran, ili oboje. To je ono što se meni sviđalo čitajući "Ljeta s Marijom", to je došlo "iznutra", no pribojavao sam se i da će jedan dio kritike tu knjigu pročitati isključivo na tematskoj razini, da će ako iz nje iščitava samo npr. kritiku patrijarhata promašiti cjelinu te knjige. Jer "Ljeta" su mi se dopala u prvom redu kao literarno snažno napisana knjiga, mogu u njoj guštati u rečenicama, opisima, likovima, ne moram nužno razmišljati samo o društvenom kontekstu. Danas se kroz razne natječaje, pogotovo one europske, pisanje poprilično šablonizira, preporučljivo je pisati npr. o ranjivima, ugroženima... što nije sporno ako dolazi "iznutra", dapače. Ali čim se forsira taj neki okvir, kao da se vraćamo u jedno davno doba neke npr. socrealističke šprance literature, i srećom da su se kod nas početkom 1960-ih ubrzo počeli pojavljivati pisci (i prevoditelji) poput Šoljana, Slamniga i generacije pisaca koja je odbijala pisati po toj matrici. 

Mislim da se to, o suvremenosti govorim, kod nas nije ni dogodilo. Voljela bih da mi netko nebroji te angažirane knjige, da vidim što sam propustila, jer koliko ja čitam, a čitam, nema toga baš u izobilju. Sada npr. imaš jedan val autorica i piše se više o femininom iskustvu iz perspektive žena, nisu autorice same proglasile da je to nekakav feministički val, uvijek će to reći prvo netko od kritičara ili kritičarki, a onda će se netko drugi suprotstavljati tome. Tako autorica katkad padne kao kolateralna žrtva nadmudrivanja.

Ali, da ne bude zabune, kamo sreće ako imamo feminističku ili bilo kakvu drugu angažiranu književnost pa i kritiku – mislim da smo s tim u manjku, to su pojedinačni glasovi. To što takve knjige jače odjeknu, to je zbog toga što se bave društvom u kojem žive pa je jasno da ima nekog odgovora od strane tog istog društva.

Zapravo bih rekla da je negativna reakcija i otpor, gnušanje na sam pokušaj knjige da se malo direktnije bavi nečim društveno relevantnim neobično snažna. Kod nas u književnosti ne postoji woke, ali postoji woke na woke koji ne postoji (ili postoji vrlo sramežljivo). Što bi angažirani Krleža rekao na to, bilo bi zanimljivo čuti.

Što se "Ljeta s Marijom" tiče, pisala sam o porodici u kojoj su muškarci rano umirali ili nestajali, i obiteljska loza se nastavljala po ženskoj liniji, koja nije nužno krvna, negu suštinska, a ne po muškoj. Sa svime ovim što se danas događa, ne samo kod nas nego i u svijetu gdje su ta ljudska prava, među njima i prava žena dovedena u pitanje, zar nije prirodno da i književnost odgovori na to?

Ti si spomenuo Slamniga i Šoljana, kao autore koji su se suprotstavili pisanju po matrici bivšeg sistema, ideološki ispravno, ali današnje spisateljice otvoreno pišu kontra matrica današnjeg sistema! Tek su one u otvorenom ideološkom sukobu. Inače, obojicu spomenutih kao autore cijenim, Slamniga osobito, ali pažljivom čitateljskom oku neće promaći njegov povremeno, bit ću blaga, zaguljen odnos prema ženskom svijetu, a Šoljan se devedesetih itekako politički angažirao pa i literarno, na način koji nimalo ne imponira, pristajući uz novi sistem, kad je već o sistemima riječ. Umanjuje li to moje čitateljsko zadovoljstvo u njihovom najboljem književnom i prevodilačkom radu? Ne bih rekla. Ali to što nekoga volim (čitati), ne znači da ga ne vidim jasno.

Da se vratimo aktivizmu. Aktivizam je nešto drugo, aktivizam su one cure koje izlaze na ulice, koje nose transparente, koje imaju jednu svoju borbu koju ja poštujem, jer bez njih bi mnoga prava u rukama politike bila izgubljena... Ja nisam aktivistkinja, ja sam spisatejica koju zanima i sadašnji trenutak. Feministkinja, nadam se, jesam, govorim to jer sam putujući po našim malim gradovima sa zadnjim romanom shvatila da je feminizam „šporka riječ“, mislim da je bitno uvijek naglasiti što je feminizam, baš zbog tog otpora iz neznanja, predrasude i straha na koji sam naišla.

Mnoge priče naših pretkinja koje su izravno utjecale na naše živote nisu bile zapisane, one su bile prepričavane, i ja sam željela na neki način to rekonstruirati. Znači, pomoću nekih stvari koje sam imala... npr. nekad je to jedna fotografija, ili pismo, nekad je neki dokument, neka obiteljska legenda...pokušala sam rekonstruirati kako je to možda moglo biti, izmišljajući taj svijet, ali nastojeći da ne falsificiram nekakve društveno-političke okolnosti. Naravno da me na to potakao i revizionizam koji je bio izrazito jak tih godina kada sam počela pisati o tome, a i danas je. Umjetnost odgovara na svoju realnost, to je nešto što je oduvijek bilo i uvijek će tako biti, to je suština. Za ostalo postoji ChatGPT.

Olja Savičević Ivančević, foto: Privatna arhiva

Adio kauboju Savičević Ivančević Olja

Divlje i tvoje Savičević Ivančević Olja

Moj prijatelj Mačkodlak Savičević Ivančević Olja

Odnos autor - urednik, kako ga ti doživljavaš?

Danas se lakše dolazi do izdavača, a manje radi na tekstu. Sad postoji hiperprodukcija knjiga, čini mi se da se manje radi na tim tekstovima, da sve to puno brže ide, štrc-brc. I meni je potrebno to čitanje profesionalca, a kamoli ne nekom mladom autoru. Svaki taj kotačić u procesu nastajanja knjige je važan. Nikada nećemo saznati koliko je urednik imao utjecaja, koliko je značio za neku knjigu, nekoliko sam knjiga i ja uredila iako o sebi ne razmišljam kao o urednici, ali tako se dogodilo. Neki ljudi su me pitali da to napravim, i ako je rukopis bio dobar, a ja imala vremena, pristala sam. To je zahtjevan posao, ako ga nećeš raditi lijevom nogom.

Najduže sam surađivala s Lokotarom i od njega sam naučila koliko je važno kad se netko za tebe bori, onda sam se i ja borila za svoje pisce koje sam uredila, to je tajna uredničkog zanata. Naravno, mogu se boriti samo ako vjerujem u tu knjigu. Mislim da je urednik u tom smislu bitan, važno je imati urednika kojemu je do knjige stalo i koji će se založiti za tu knjigu i prije i poslije. Ovo govorim općenito. Meni danas je važan osjećaj da ne počinjem svaki put od nule, to bi u svakom poslu trebao biti minimum, a zapravo je maksimum, ako mi to izdavač i urednik mogu bar dijelom omogućiti, surađujem s njima.

Sada već imaš iza sebe dosta knjiga, kako se danas odnosiš prema uredniku, misliš li da ti urednik više ne treba?

Dosta uređujem svoje tekstove i sama, ali volim čuti mišljenje urednika, to je kod zadnjih knjiga, uz Semezdina u Buybooku, Seid Serdarević u Frakturi, jer nakon što napišem, završim rukopis često nemam onih šest mjeseci ili godinu dana kad se mogu vratiti tom rukopisu... Mi ne možemo sasvim jasno vidjeti svoj tekst dok se ne odmaknemo od njega, važno je da postoji osoba koja ti može reći istinu, netko tko ima bolji odmak od teksta, vidi izvana... Jer bitno je kad izađemo iz našeg teksta da se taj tekst ne raspadne, da on funkcionira i dalje.

Međutim, ja to nekad ne mogu vidjeti, jer sam previše unutra, to je paradoks: predobro poznajem tekst. Znam svaki kutak rukopisa, pa ne mogu recimo objektivno sagledati strukturu ili prohodnost teksta, zato je tu urednik. Fali i urednika na portalima, novinama, katkad i lektora. Da se pisac može baviti time, ne bi postojala ta zanimanja, to su druge vrste rada, drugi načini čitanja.

Imaš li i one prve čitače tj. kad napišeš glavninu rukopisa, daješ li to tada nekom na čitanje, u svojoj obitelji ili prijateljima?

To sam radila kad sam bila mlađa, čim bih napisala priču nekome bih je pokazala, a danas me to čak zna malo omesti, smetati, jer onda dobiješ različita mišljenja pa te to na neki način skrene, tako da u zadnje vrijeme više volim dovesti rukopis u finalnu fazu prije nego što ga pokažem. Uvijek sam htjela radije čuti, prije nego knjiga izađe, npr. negativnu kritiku ili primjedbu nego "ajme, ovo ti je genijalno". Ma što ću ju s tim da je genijalno, daj ti meni reci što tu ne funkcionira, što tu ne valja. Urednik će ti reći "bacaj to van" ili "ovo pretumbaj potpuno". Naravno, ti kao autor možeš reći hoću ili neću. Nikad nisam srela nekog s velikim znanjem ili talentom, a da je imao samopuzdanje bedaka.

Kakva su ti iskustva s nakladnicima?

Moja su sad uglavnom dobra, ali nisu uvijek bila. O tome nitko ne želi javno govoriti, pisci i nakladnici nisu uvijek u nekim prijateljskim odnosima. Surađujem s velikim brojem nakladnika i izvan Hrvatske pa mogu uspoređivati, i znam za iskustva o kojima mi pričaju kolegice i kolege koje su mlađi pisci, i taj odnos o kojem govore mi se ne čini fer. Još uvijek ima nakladnika koji nalaze načine da ne plaćaju autore iako to i po zakonu o autorskim pravima nije dozvoljeno. Sa svakim odnosom koji nije fer svi gube. Tu bi cehovske udruge morale naći put da zaštite svoje autore.

Najviše što me privlači tome radu za djecu je to što je zabavno, i kolikogod postoji s jedne strane odgovornost veća nego kad pišeš tekstove za odrasle, s druge strane postoji ogromna sloboda maštanja. Ono što je izmišljeno, ono što je stvarno, sve je jednako vrijedno, dok smo djeca podjednako su stvarni likovi koji su fiktivni ljudi iz naše okoline, možda su nam i stvarniji ti naši fiktivni prijatelji.

Autori neće za svog života napisati puno knjiga, neki urednik će uredit nekoliko stotina knjiga, neki izdavač će izdat nekoliko tisuća knjiga, mi možda možemo napisati, u najboljem slučaju, nekoliko desetaka knjiga, i to sam puno rekla. Ne smije ti nitko u tom procesu biti važniji od tvoje knjige, i to nije ego nego profesionalnost, pošten odnos prema onome što radiš, odnos prema svome poslu, prema svojoj struci. Možeš biti amater, ali odnosit se prema svom pisanju profesionalno, zahtjevaj fer odnos od drugih i ne daj se zafrkavat.

Iskustvo pisanja za djecu, koliko ti je ono bitno, čini mi se da nalaziš zadovoljstvo u tome?

Vidjela sam to i na vlastitoj djeci, prvo na kćeri koja sad studira komparativnu književnost i jezike, a sad i na sinu koji je u osnovnoj školi, koliko se vežu uz te likove i koliko to njima znači. I onda postoji još nešto, književnost ima utjecaj na djecu, stvarno ima, i tu se još može dosta toga napraviti kroz nekakvu igru, zabavu, pjesme... Mogu se otvorit mnoge ozbiljne teme. Najviše što me privlači tome radu za djecu je to što je zabavno, i kolikogod postoji s jedne strane odgovornost veća nego kad pišeš tekstove za odrasle, s druge strane postoji ogromna sloboda maštanja. Ono što je izmišljeno, ono što je stvarno, sve je jednako vrijedno, dok smo djeca podjednako su stvarni likovi koji su fiktivni ljudi iz naše okoline, možda su nam i stvarniji ti naši fiktivni prijatelji.

Eto, to je razlog, neki povratak u ono veselje stvaranja kad sam bila djevojčica. Recimo, te prve songove za ZKM-ovu predstavu "Ružno pače" pisala sam rukom u bilježnicu, a mislim da zadnjih trideset godina nisam pisala u bilježnicu nego izravno u kompjuter, laptop, to je bio kao neki povratak korijenima, handwriting. Ta ruka i mozak su povezani, naravno.

Pišeš li brzo i lako, ili polako i teško?

Poeziju pišem brzo i lako, ostalo pišem dosta polako, nastojim stati kad više ne osjećam u sebi taj nekakav drajv u smislu strasti ili onoga što zovemo inspiracija. Kad osjetim da mi pada pažnja i da se počinjem mučiti, ostavljam tekst pa mu se ponovno vraćam. Nekad mi to zna biti iscrpljujuće toliko da npr. počnem pisati u osam i onda već u jedanaest moram leći i kratko odspavati. Taj intenzitet zna bit iscrpljujući, ali meni je najteže kada se moram disciplinirati, kod npr. kod kolumni, pogotovo kad to izlazi u novinama i imaš točno određen broj znakova, imaš gabarite teksta, i moraš napisat pa orilo-gorilo, ali to daje jednu uigranost koja poslije može dobro doći u nekim drugim pisanjima, priča ili romana, naprosto si u kondiciji, a uz taj vanjski ritam stekneš i sjećaj za unutarnji ritam.

Bitno je, ipak, u svemu tome sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio. Ako se ta dva neprijatelja pomire u suradnji, može nešto ispasti.

Dakle, izmještavanje iz zone komfora u zonu preispitivanja?

Kad mi netko kaže da mu je užasno nelagodno vezano uz  tekst koji je napisao ili napisala, ne dok piše, jer onda se otkačiš od vanjskog svijeta, nego kad s tim treba izaći vani, odmah mislim da bi to moglo biti nešto – samo ne briši. Nikad mi nije bilo ugodno kad je neka moja knjiga izašla, užasno mi je to na početku neugodno, ili izaći s tom knjigom pred ljude, prvi javni nastupi, intervjui... živi užas, nikad se nisam navikla, ali svejedno to radim. Naime, nitko ne voli baš sve u vezi svog posla, a ovo je moj posao. Sjećam se svog užasa kada je izašao "Adio, kauboju", slično je bilo i sa zbirkama pjesama, i s "Pjevačem u noći"... sa svim knjigama, pa tako i s ovom zadnjom. Taj pisac, taj autorski glas ne mora imat prevelike veze s tvojom građanskom osobom. Možda je netko hrabra spisateljica, a sramežljiva osoba, recimo. U životu da preživiš i pristaješ na neke kompromise, ali na njih u književnosti ne bi trebalo pristajati.

Ljudi kažu "to je prostor slobode", to su negdje pročitali, a dobro zvuči, ali to je i prostor nelagode. Kasnije, rasterećena za prethodnu priču koja me opsjedala, idem dalje, knjiga je postala nešto što pripada čitateljima, u svakom slučaju odvojila se od mene i nelagoda nestaje.

Olja Savičević Ivančević, foto: Marija Savičević

Jedan dio tog networkinga od kojeg živiš, koji radiš, su i radionice kreativnog pisanja. Kakvo je tvoje iskustvo s njima, na koji način možeš nekome tko tek počinje, koji se tek traži... kako prenijeti to neko svoje iskustvo, i koliki ti je gušt (ili nije) i taj vid angažmana? Pretpostavljam da radiš s nekim manjim grupama ljudi...

Idealno je da te grupe broje do deset ljudi, da im se mogu posvetiti, da to ima smisla, i jako je bitno da grupa zaživi kroz zajednički rad i da se stvori prijateljska atmosfera u kojoj oni u nekom trenutku komentiraju međusobno svoje tekstve, iznose zamjerke, a  i tapšu se. Nije svaka grupa ista, imaš više ili manje talentirane polaznike, s različitom razinom iskustva u pisanju i čitanju i razinom predznanja o književnost, ljudi dolaze iz branši od taksistice preko doktora matematike do komparatistice, i kako se sad prilagoditi svakome od njih? Oni moraju ostavit ego kod kuće ako misle nešto naučiti, moraju bit otvoreni za ono što će se tu događati. Tko misli da se rodio najpametniji, ne može naučiti ništa.

Moja su iskustva uglavnom pozitivna, i taj već spomenuti period dolaska u Zagreb u kojem ništa nije radilo, dosta su spasile baš radionice. Tada sam vodila dvije pjesničke radionice koje su se kasnije spojile u jednu grupu, kasnije je izašla i njihova zbirka pjesama, a nekoliko ljudi se nastavilo i kasnijie baviti time, neki su i objavili zbirke pjesma. To nije neobično, kada danas pričam s piscima koji imaju 30-40 godina, svi su prošli kroz radionice, i žao mi je što toga nije bilo dok sam ja studirala ili išla u srednju školu, jer sretneš neke istomišljenike, ljude s kojima razmijeniš iskustva i ljudi nauče razgovarati o tekstu, nauče i čitati druge pisce, pjesnikinje.

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio. 

Oni koji imaju dara  brzo napreduju kada čitaju suvremenu književnost, suvremenu poeziju dobrih pjesnika, jer lako hvataju priključak s njom. Važnije od zanatskih stvari je navesti ih da se otvore prema sebi. Taj rad s njima, to je uvijek neko međusobno učenje, morala sam neke stvari sebi objasniti i artikulirati ih da bi mogla prenijet njima, one koje sam radila intuitivno. Zapravo shvatiš da stvarno ima puno ljudi koje ta poezija zanima, i to je meni bila jedna interesantna spoznaja, jer svi se jako upinju dokazati suprotno. Ima danas, kao što je uvijek bilo, mladih ljudi koji čitaju, i žele čitati i treba im je na neki način približiti.

Uvijek naglašavam to da treba čitati, jer postoji nemalen broj ljudi koji bi samo pisali, i nekako smatraju da je to nešto vrlo autentično, međutim, rekli su to i mnogi prije mene, i to je nešto od čega bi trebalo krenuti prije nego se mašiš olovke, kad pišeš ti se već upisuješ u jedno veliko književno polje, i ako ne čitaš ne možeš biti autentičan, jako je naivno misliti da ćeš napisati nešto novo samo zato što ti je jutros palo na pamet. Vjerojatno je netko to već bolje napisao.

Citirat ćemo tvog omiljenog kantauora i nobelovca Boba Dylana koji je rekao, otprilike, da nemamo vremena čekati da nam se nešto dogadi u životu, a da bi nas potaklo na pisanje, jer bismo malo toga stvorili; inspiraciju dobiješ tako što otvoriš dobru knjigu, iz jedne riječi, iz jedne misli, iz jedne slike, iz nekakve melodije... to je neko sublimirano životno iskustvo, koncentrat koji te zapravo pokreće da i sama stvaraš. Nastojim da ljudi na tim mojim radionicama krenu od drugih (autora) prema sebi i od sebe prema drugima (čitateljima), da se spoje čitanje i pisanje i život... onda uvedem i nešto teorije da im dam osnovni alat, ali zapravo taj praktični rad i čitanje – to je najvažnije ako pričamo o zanatu pisanja.

Sasvim je drugačija radionica na Trešnjevci koju u BLOK bazi vodim s Boženom Končić Badurinom, koja je likovna, vizualna umjetnica, zanimljiva je jer radimo sa ženama, i pokojim muškarcem, koje nemaju iskustva ni u likovnosti ni u književnom izrazu, ali pričamo o važnoj temi o kojoj se u javnosti nevjerojatno malo govori, odnosno gotovo uopće se ne govori, a naši su životi u poptunosti određeni njome, a to je tema rada, uvjeta rada. Krenule smo od priča Augusta Cesarca i od fundusa Muzeja susjedstva Trešnjevka i došle smo do teme rada danas, kako zapravo taj rad utječe na naše privatne živote, odnosno na živote tih polaznica, i na kraju smo prošle godine i jedan fanzin objavile. Meni su ta iskustva dragocjena, jer su živa, imaju veze sa životom, dolaze iz života, nastale su neke dobre, bitne priče. A da ne govorim koliko je interesantno shvatiti kako se neke stvari ciklički ponavljaju i kako je npr. Cesarec i dan danas aktualan.

Zanimljivo je da sam preko Božene došla i do dnevnika Cesarčeve suputnice Marije Vinski i to mi je čitanje na jednoj intimnoj razini bilo značajno za pisanje ove knjige „Pisma čitateljici“. To su bili fascinantni ljudi, ljudine, pravo je čudo da su uistinu postojale takve iznimne osobnosti.

Radiš li na nečem novom?

Radim trenutno u svojoj glavi na novom romanu, dosta intenzivno razmišljam o tome, pokušavam nekako oživjeti prvo u svojoj glavi te likove, a onda ćemo vidjet gdje će ih odvesti priča.

Nisi baš puno otkrila? (smijeh)

Htjela bih napisati roman o moru. Ne o obali, baš o moru.

* Ovaj članak objavljen je u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Olja Savičević Ivančević

Pisma čitateljici

• Buybook 03/2023.
• 176 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533780146

U formalnom smislu dnevnički zapisi u 'Pismima čitateljici' manje spadaju u klasični dnevnik, više u svesku (notebook). Između njenih korica ima mikro eseja, ultrakratkih priča, pjesama u prozi, epistola ali i stranica konkretnog dnevnika, onako kako su to dnevni događaji u Oljinom životu diktirali, a upravo ta formalna raznovrsnost pokazuje neusporedivi jezički i književni dar autorice, važne pjesnikinje, i još važnije romansijerke ovoga našeg jezika. (Semezdin Mehmedinović)

Olja Savičević Ivančević

Ljeta s Marijom

• Fraktura 08/2022.
• 176 str., meki uvez s ovitkom
• ISBN 9789533585062

U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu 'Ljeta s Marijom' postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito.