Putevi su ranijih naraštaja obično započinjali na planini ideala, dok kod današnje mladosti, čemu roman 'O neuspjehu i nebitnome' doprinosi kao vrijedno svjedočanstvo, visinskih priprema za život uglavnom nije bilo. Pritom ne zauzimam kritičku poziciju, barem ne prema dojučerašnjim klincima koji su humor iz Mućki ili Seinfelda zamijenili tajanstvenim minimalizmom mimova, već prema nama koji smo bombama...

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.