Mlakićev roman 'Povratak Josipa Filipovića' studija je ljudskog karaktera i pozadine koja se krije iza fasade javnih ličnosti. Ako su u mraku sve mačke crne, onda je ispod kože svačija krv crvena, a njegov glavni lik pokušava sa sebe skinuti sve one simboličke slojeve koje na njega nataložila javnost pretvorivši ga u mitsku figuru kao i druge ljude sličnih sudbina, bez obzira za kakav su zločin odgulili...

'Nevini' se, kao i 'Nadohvat', ponajprije odlikuju autorskom hrabrošću - od izbora provokativne motivike do narativne koncepcije, a tu je i interesantan stilski sloj koji uključuje razlamanje proznih odlomaka na 'stihovan' način; postupak u nas, a i šire, rijetko prakticiran i svjedoči o tome koliko je autorici poetizacija teksta bitna, pa je ostvaruje ne samo jezikom nego i grafičkim rješenjima.

Neovisno tretirali li dijelove teksta kao priče ili poglavlja, oni suštinski jesu kratke priče, a ključni trenutak svake kratke priče kao vrste njezina je poanta – na njoj ona prolazi ili pada. Nemali dio priča/poglavlja 'Rata' cjelovito su prosječnih dosega, ali ima i onih koje su jako dobro postavljene i fino se razvijaju, a onda nezadovoljavajuće ili čak banalno poantiraju.

Obilježen brojnim digresijama i epizodama iz prošlosti, roman postupno razotkriva Jerkovu odbojnost prema provinciji kojoj predbacuje vlastitu umjetničku nerealiziranost. Jerka je moguće opisati kao Vrančićevu krnju inkarnaciju, nerealiziranog umjetnika iznimno bogatog čitalačkog iskustva. On, naime, mnogo čita i vodi bilješke prožete čestim citatima i referencama, no stečeno čitalačko iskustvo ne...

Siromaštvo, zaključujući na temelju romana, nije naročito interesantno. Ustvari je nepodnošljivo dosadno, ponavljajuće u svojim opskurnim radnjama na koje su njeni protagonisti, pritisnuti materijalnom oskudicom, obično prinuđeni. Utoliko bismo mogli reći da je Valentov stilski plan angažiran: njime uspješno dekonstruira romantičarsku viziju siromaštva koje, dugoročno, ne obogaćuje, već osiromašuje...