Haruki Murakami : Profesija romanopisac
Program Masterclass je virtualna radionica kreativnosti u čitavom nizu disciplina, od dizajna, kuhinje, tehnologije, pisanja itd. Produkcijski ušminkana do savršenstva, nudi predavanja zvijezda spomenutih disciplina, uključujući i književnost. Tako na popisu ponuđenih seminara imamo Margaret Atwood i Dana Browna izmeđuostalih. Haruki Murakami bi se, sudeći po njegovoj knjizi "Profesija romanopisac", objavljenoj u prijevodu Voje Šindolića, savršeno uklopio u ovaj koncept budući da je knjiga koncipirana gotovo kao transkript neke radionice. U jedanaest poglavlja pokriva sve što je u njegovom iskustvu važno za kreativni proces, odnosno način na koji pokreće kotačiće koji na kraju rezultiraju nečim kao što je "Norveška šuma". Govori o tome kako je postao romanopisac, književnim nagradama, originalnosti, motivima, romanu kao žanru i sličnim detaljima.
Gotovo da imam dojam da je njegov um turistička atrakcija, a sam autor u funkciji vodiča. Iako svoj mozak na jednom mjestu doista uspoređuje sa filmskim dvorcem Franza Kafke, bilo bi mnogo zanimljivije kada bi vodič bio David Attenborough. Iz nekog razloga, dok sam čitao ovaj elaborat koji kombinira biografske i stvaralačke elemente, zamišljao sam glas slavnog Britanca kao najprikladniji za potencijalni dokumentarac o piscu. To bi vam uštedilo i vremena, jer svakodnevni život opisuje kao beskonačnu sekvencu sličnih sastavnih dijelova, od ustajanja, radnog vremena pa sve do gotovo podozrive distance od književnih krugova.
Njegova knjiga "O čemu govorim kad govorim o trčanju" je u sličnoj funkciji. Ako po onoj slavnoj izreci pisci uvijek pišu o sebi, ovdje je to doista slučaj. On bilježi opservacije koje transformiraju fizičku aktivnost u studiju izvedivosti balansa ljudskog duha i tijela. Naravno, on nije profesionalni sportaš ali nas tako na mala vrata uvodi u svoj mentalni sklop koji je u temelju svega što radi. U poglavlju u kojem govori o pisanju dugih romana, govori o razlikama u odnosu na kratku priču, prije svega u kontekstu vremena:
Kratka priča je prilagodljiva i brza tvorevina koja određene zahtjeve ispunjava bolje nego cijeli roman. Što se tiče stila, dužine rečenica ili zapleta, pisac može eksperimentirati suvremenim idejama ili upotrijebiti materijal koji je pogodan za kratku formu.
Profesija romanopisac
Zbog gotovo suhoparnog i instruktivnog tona knjiga "Profesija romanopisac" djeluje kao neki priručnik koji bi bio najefektniji u formi opširnijeg eseja u New Yorkeru. Iako sumnjam da bi studenti markirali ovakvo predavanje, Murakamija ovdje izvlače biografske epizode i njegova ljubav prema jazzu koji je istodobno alegorija njegove stvaralačkog procesa. Romantična predodžba autora koji je istodobno vlasnik jazz kafića toliko je stereotipna da je teško povjerovati da je riječ o stvarnoj osobi umjesto nekom Fitzgeraldovu liku. Pa ipak, Murakami je iznimka, ne samo u tom pogledu. Njegova estetika doista potvrđuje tri pravila originalnosti o kojima govori u poglavlju koje se, gle čuda, zove O originalnosti.
Na sličan način i arhitektura Japanca Tadaa Anda sa svojom jednostavnom poetikom betona jasno odudara od svega što izlazi iz ateljea njegovih američkih i europskih pandana. Moglo bi se reći da o kafiću više govore mušterije nego vlasnik tako da bih i sam rado navratio da čujem Theloniusa Monka barem iz zvučnika. Ovako sam ga slušao za vrijeme čitanja pa se u nekim trenucima učinilo da kroz prozor vidim Manhattan. No ne bih rekao da je to mana. Ako ništa drugo, jeftinije je od Masterclassa sa Margaret Atwood. Tako da bih isto toplo preporučio i čitateljima ove knjige, bez obzira jesu li romanopisci ili publika: glazba iskustvo čitanja diže na jedan drukčiji, interesantniji nivo. O tome svjedoči i pjesnik Mehmed Begić, koji ne krije utjecaje Cheta Bakera i Leonarda Cohena. Ukoliko je moguće jednakom tehnikom tretirati književnost i umjetnost, onda Murakamiju doista vjerujem kada objašnjava na koji način se struktura melodije odražava na njegov stil i pristup tekstu.
Kao što znate, u jazzu je najvažniji ritam. Od početka do kraja pjesme važno je održati čvrst i postojan ritam.Inače onaj koji pozorno sluša neće osjetiti ljepotu ritma. Potom, tu su akordi. Možda ih se može nazvati skladom dijelova i cjeline. Milozvučni akordi, disonantni akordi, izvedeni akordi, akordi koji izostavljaju osnovni ton.
Bibliografija prevoditelja Šindolića bogata je prijevodima Bukowskog, beatnika i drugih sa engleskog i japanskog. U ovom grmu leži zec nekih slabosti knjige jer tekst djeluje suho, povremeno i nezgrapno (zabavna zona, tuđ umjesto stran), a ne pomažu i povremeni tipfeleri u inače lijepo zaokruženoj cjelini. Murakami je ovdje nepretenciozan do nivoa banalnosti. Kad na jednom mjestu kaže da bi netko drugi ono što pisci žele reći na mnogo opširniji način mogao pretočiti u govor od deset minuta, ne sumnjam u to. Budući da nam je književnost ipak potrebna kako bi naš život i vrijeme obogatila nečim smislenim i dubokim, ne bih se složio sa njim kada kaže da je romanopisac „osoba koja ima potrebu za nečim što je nepotrebno.“ Ako je riječ o natruhama humora, daleko je od sočne dovitljivosti jednog Wildea. Radije pretpostavimo da je riječ o generalnoj dijagnozi glede umjetnosti kao takve. Nešto čija je vrijednost imanentna jer rijetko podliježe kriterijima funkcije kako bi bila valorizirana.
U krajnjem slučaju, roman nije komad namještaja koji mora prvenstveno biti udoban. On ovdje ide u potpuno suprotnom smjeru: dobra književnost je ona koja postavlja pitanja, izvlači iz zone komfora i tjera nas na rizik i suočavanje sa nečim što ne vidimo ili izbjegavamo. Atletskim rječnikom, roman doista jeste dugoprugaška disciplina koja zahtijeva disciplinu, strategiju i izdržljivost: „trkaču na duge staze važna su i njegova prolazna vremena na pet tisuća ili deset tisuća metara, ali ono do čega mu doista jest stalo su maratoni.“ Tekst koji čitamo komotno bi se mogao zvati i Murakamijeva učionica, a naslovnica je prikladna ilustracija njegove ljubavi prema sportu. Neke stvari kao što su književni krugovi, intervjui i nagrade reducira na karikaturalno nužno zlo od kojeg se uglavnom drži podalje. Znajući sklonost scene klikama i gotovo tabloidnoj melodramatici, možemo ga razumjeti jer se u ovom segmentu pisci ne razlikuju previše od bilo koje druge profesije. Od konflikata najčešće profitiraju svi uključeni jer im osigurava medijsku pažnju.
Njegov stav prema obrazovanju je zanimljiv po tome što njegov opis japanskog visokog školstva zvuči kao poratni privatni fakulteti po Bosni gdje se može kupiti sve od igle do potpisa. Pritom ne krije da u prošlosti nije bio previše sklon školi već je svoju ljubav prema književnosti gradio drugim kanalima. Kao netko tko je profesionalni pisac u pravom smislu riječi, kompetentno i bez previše uvijanja govori o tehnici, posebno o fenomenu spisateljske blokade koju eliminira promjenom perspektive koja je toliko jednostavna koliko i istinita: pišite samo onda kada za to imate potrebu i ako vam to pričinjava radost. Ukoliko se to pretvori u nešto što vas opterećuje narudžbama i rokovima, pretvara se u ograničeni prostor bez fleksibilnosti koja je potrebna za razvoj svakog fikcijskog narativa iz nečijeg pera, odnosno tipkovnice.
Slično Hinku Gottliebu, doživio je noćnu moru većine koji dijele „ring“ koji je njegova vlastita metafora književnog stvaralaštva. U vrijeme prvog vala kompjutora, prvobitni rukopis romana Pleši, pleši snimio je na disketu te ga uspio zagubiti pa počeo iznova. Kao i Gottlieb sa Ključem od velikih vrata, roman je napisao iznova, iako ga je, za razliku od spomenutog kolege na kraju ipak uspio pronaći.
Ostali tehnički elementi o kojima govori poznati su svima koji pišu: od probnih čitača sve do novčanih pitanja koji na različite, a ipak tako slične načine pogađaju autore i u Hrvatskoj i Japanu. Kada piše o životu od ušteđevine i radnoj disciplini, budući da po vlastitom priznanju svaki dan otipka isti broj stranica kako bi zadržao kondiciju. Upravo su disciplina i koncentracija često ono što nam nedostaje kako bismo u potpunosti dosegli vrhunac vlastitog potencijala bez obzira čim se bavimo, ali u ovome polju upravo prolifičnost često čini razliku između uspješnih i ostalih.
I na našoj vlastitoj sceni postoje oni koji u poprilično pravilnom ritmu i sami objavljuju prozu, pišu književnu kritiku ili feljtonistiku. Naši slobodni umjetnici u takvoj su situaciji da njihov prihod direktno odražava količinu vremena provedenu za radnim stolom, u ateljeu ili na pozornici. Stoga sam u iskušenju zaključiti da su oni primarna ciljna publika Murakamijeve knjige. Ne može se reći da je ovo otkrivanje nečeg novog ili neviđenog, pogotovo kada autor govori o sreći zahvaljujući kojoj se neki od njih uspiju brže i lakše probiti na vrh i živjeti od pisanja.
Sada kada smo zašli malo dublje iza kulisa njegove radne etike, javnog i privatnog života te ukusa i interesa, vrijeme je da se vratimo onom što je u logičnom fokusu njegova rada, a to je književnost. Bez obzira o kojoj je kilometraži riječ, već je dokazao da ćemo uživati u svakom centimetru njegovih rečenica. Zato je sreća što nam izdavačka kuća Vuković & Runjić nudi još deset naslova koji u praksi pokazuju ono što je na ovim stranicama prikazano kao teorija. Osim Šindolića, preveli su ih Maja Tančik, Mate Maras i Maja Šoljan. Kolika je važnost prevoditelja kao ključne karike u lancu između originala i čitatelja dokazuje i činjenica da je Murakami i sam prevoditelj.
Za kraj ću potvrditi ono o čemu govori prvo poglavlje knjige: pisci doista jesu velikodušni. Ne samo što sa nama dijele vlastito stečeno iskustvo kao ultimativnu lekciju. I poput dobra profesora, upravo je to ono što nam se ovdje nudi.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Profesija romanopisac
- Prijevod: Vojo Šindolić
- Vuković & Runjić 10/2023.
- 240 str., meki uvez
- ISBN 9789532863260
'Profesija romanopisac' Harukija Murakamija šarmantno je osebujan pogled na pisanje, stvaralaštvo i vlastiti opus. U ovoj jedinstvenoj knjizi samozatajni pisac svjetskih bestselera Murakami prvi put čitateljima povjerava svoja razmišljanja o ulozi romana, otkriva ishodišta vlastite kreativnosti i genezu sebe kao pisca. Pruža nam uvide o osobitim trenucima kad nadahnuće pohodi druge pisce, likovne umjetnike i glazbenike.