Modeli preživljavanja od pisanja u Hrvatskoj

Nakon što sam prošlu kolumnu posvetio urednicima, nastojeći barem malo otškrinuti vrata za moguće daljnje razgovore o važnosti njihove "karike" u tzv. lancu knjige, o problemima s kojima se susreću ili koji ih tek vrebaju, ponovno uvodim u priču i autore, ne da bih mehanički održavao ravnotežu fokusa već zato što sam se prisjetio da smo krajem lipnja na portalu Moderna vremena objavili vijest da je Ministarstvo kulture i medija raspisalo "Javni poziv za dodjelu potpora za poticanje književnoga stvaralaštva u 2026. godini" u svrhu poticanja i promicanja hrvatskog književnog i prevoditeljskog stvaralaštva. Stoga valja i ovdje podsjetiti pisce i prevoditelje da se prijave na ovaj javni poziv mogu podnositi do 9. rujna 2025. godine u 17 sati, a pod pretpostavkom da su ubrzo po izlasku nabavili najnoviji BestBook ili upravo sada čitaju internetsku verziju ovdje na Modernim vremenima, imaju još nekoliko dana za pronalaženje inspiracije, skiciranje budućeg djela i ispunjavanje prijavnice.

Po već ustaljenoj špranci potpora će se dodijeliti autorima "za rad na rukopisima koji se ističu svojom književnom kvalitetom, a predviđene su godišnje potpore u pojedinačnom iznosu od 18.000,00 €, polugodišnje potpore u pojedinačnom iznosu od 9.000,00 € i tromjesečne potpore u pojedinačnom iznosu od 4.500,00 €. Važno je napomenuti i da su napokon povećana ukupno izdvojena sredstva za ovu mjeru, i to za cca 14,5%, pa je za 2025. bilo izdvojeno 315.000,00 €, a hoće li se ona povećati i za 2026. to ćemo tek vidjeti. Izvjesno je da su predviđene vrijednosti pojedinačnih potpora povećane za 50% u odnosu na 2025. godinu, no pitanje je hoće li ih se dodijeliti isti broj (83 prihvaćena programa, uz 114 odbijenih).

Napominjem da je dobiti i onu najnižu potporu za većinu autora/ica vjerojatno znatno više nego što će zaraditi nakon što im izdavač isplati zadnju bruto/neto tranšu zasluženog honorara (najčešće je to ugovoreni postotak od cijene prodanih primjeraka knjige).

Sjećam se kako sam potkraj 2011. godine na poziv Branka Čegeca za časopis Temu priredio temat o tada vrlo aktualnoj inicijativi Roberta Perišića "Pravo na profesiju", kojim smo željeli ukazati i na potrebu većeg broja komplementarnih mjera i inicijativa, o čemu je tada u Temi pisala i Ivana Sajko: "Profesionalizacija književne struke ne započinje povećanjem zarade književnika, već profesionalizacijom same scene i pokretanjem njena tržišta, držeći na umu da u taj proces nisu uključeni samo književnici i nakladnici, nego i knjižare i knjižnice, mjesta distribucije i prezentacije knjige, festivali, publikacije, forumi kao i postojeća strukovna društva koja bi kao svoju obavezu trebala preuzeti konfiguraciju novih, nužno potrebnih platformi književne produkcije i prezentacije kojima bi se nadoknadio izgubljeni stručni i medijski prostor knjige. U tom bih smislu mogla zamisliti mnoštvo solidariziranih inicijativa čiji bi cilj bio progresivna izgradnja različitih tržišnih strategija, aproprijacija kulturnog polja, umnažanje i profiliranje publike, otvaranje kritičkih debata te, podrazumjeva se, umjetnička i politička autonomnost samih književnika."

Nepunih 15-ak godina kasnije, možemo konstatirati da iako se povećao broj programa u kojima autori na različite načine sudjeluju uz plaćen honorar, prodaja knjiga domaćih autora baš i nije procvjetala, premali je broj iznimaka. Da, osmišljavaju se i programi za tzv. razvoj publike, brojni su književni festivali i tribine, radionice kreativnog pisanja, ima i književnih rezidencija, prihvaćena je i Perišićeva ideja o "post-fondu" tj. dodatnim stimulacijama autorima za najbolja ostvarenja, a ne nedostaje nam niti književnih nagrada), no klackalicu nikako da dovedemo u kakvu-takvu ravnotežu i mjerama poticanja otvaranja i stvaranjem uvjeta preživljavanja manjih neovisnih knjižara, tih u svijetu inače vrlo žilavih i entuzijastičkih oaza knjige i čitanja, koje nerijetko u svojim prostorima i izlozima rado promoviraju upravo domaće autore/ice, pa njihove knjige onda i uspješnije prodaju.

Na žalost, knjižarstvo je već treću godinu za redom ostalo bez jedine im dostupne tzv. strukturne potpore kojoj su se mogli nadati kroz mjeru Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama, a knjižari, nesposobni da organizirano podignu glas, zadovoljavaju se mrvicama poput natječaja za najbolje knjižare/antikvarijate ili subvencioniranjem programa u knjižarama, gdje u potonjem slučaju subvenciju zapravo dijele s autorima. Partnerima ispod stola.

** Ovaj članak je autorova kolumna prvotno objavljena u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.