Urednici između književne istine i autorske obmane
Često se govori o piscima, prevoditeljima, no kakva je pozicija urednika u knjižnom nakladništvu danas? Koliko će umjetna inteligencija (AI) i sve veća navala njome generiranih ili potpomognutih tekstova otežati posao urednicima, hoće li dobiti i dodatne zadatke posebno u onim žanrovima gdje tekstovi često balansiraju na rubu autentičnog autorovog ispovijedanja uz česte dodatno konstruirane autorove istine, bilo zbog želje za boljom prodajom, ili naprosto zbog nezadovoljenog autorovog ega?
Pažnju i ne samo "knjiške" javnosti nedavno je privukao slučaj memoara "Staza soli" engleske autorice Raynor Winn, knjige koja pripovijeda kako su ona i njezin suprug Moth Winn donijeli naglu i životno prijelomnu odluku da propješače 1014 kilometara dugu Stazu duž jugozapadne obale Engleske, od Somerseta do Dorseta preko Devona i Cornwalla, nakon što su zbog lošeg poslovnog ulaganja izgubili dom. Suočeni s beskućništvom i Mothovom dijagnozom neizlječive bolesti, njihovo putovanje preraslo je u fizički izazov, ali i emocionalno i duhovno suočavanje – prijemčljivu priču o izdržljivosti, gubitku i ponovnom pronalaženju sebe.
No, britanski The Observer optužio je autoricu za prevaru svojih čitatelja, njih nemalih dva milijuna koji su kupili knjigu ili pogledali prema knjizi snimljen film redateljice Marianne Elliott s Gillian Anderson i Jasonom Isaacsom u glavnim ulogama, premijerno prikazan ovog ljeta. Winn je prozvana zbog prikrivanja stvarnih okolnosti koje su prethodile njihovom beskućništvu, čak i za djelomično lažno prikazan imovinski status, a iskazane su i sumnje u težinu bolesti njezinog supruga koja je u knjizi prikazana kao terminalna. Dakle, mnogo toga što je u knjizi poslužilo mnogima kao inspiracija i utjeha, naročito u teškim vremenima pandemije koronavirusa, sada se našlo pod upitnikom.
Gdje počinje obmana i kako je prepoznati?
Je li tu zakazao urednik knjige? Bi li trebalo memoare i druge knjige provjeravati kao što urednici novina ili news portala moraju sve češće provjeravati novinske članke? Jer, očito da granica između stvarnosne istine i fikcije u suvremenoj književnoj produkciji, osobito unutar autobiografskih, memoarskih i dokumentarnih žanrova, postaje sve poroznija. Autori prepliću stvarno i izmišljeno, oblikuju vlastitu verziju prošlosti ili osobnog identiteta, a urednici se nalaze u nezahvalnoj poziciji čuvara vjerodostojnosti.
No, mogu li urednici uvijek prepoznati gdje počinje obmana koja može narušiti integritet djela? Trebaju li uvesti rigorozni novinarski fact-checking i u književnost, jer budimo realni – s razvojem AI alata postaje sve jednostavnije izmišljati svoju "osobnu" priču. Baš kao i "običnu" fikciju.
Podrazumijeva se, ili je u najmanju ruku poželjno, da su urednici publicističkih i znanstvenih djela što kompetentniji u područjima koja primarno pokrivaju (pogotovo kada rade s autorima na kreiranju izvornih djela), te da se znaju koristiti i brojnim referentnim izvorima i svime onime što im može pomoċi u radu, baš kao što im može pomagai i AI, no uza sve to važno je, možda i prije svega, povjerenje između urednika i autora, te njihovo međusobno uvažavanje.
A taj konkretni odnos urednik - pisac (i obratno) je nešto što se gradi kroz vrijeme, i nije čudno što autori često ostaju vjerni svome uredniku, pa čak i onda kada bi se moglo zaključiti da si više nemaju što reći, pokazati. Štoviše, ne jednom se pokazalo da su neki njihovi "rastanci" bili preuranjeni, zbog čega bi ispaštali čitatelji tih ipak nedovoljno dobro ili čak neuređenih knjiga, dok bi kritičari dobili svojevrsnu adrenalinsku injekciju.
Urednik kao važan medijator između autora i čitatelja
Urednik je oduvijek bio važan medijator između autora i čitatelja, još od prvih pisara koji su prepisivali tekstove, preko onih urednika koji su od još od samih početaka tiskarstva brinuli o kvaliteti i točnosti tiskanih izdnja, a daljnjim razvojem izdavačke industrije počeli brinuti i o sadržajnoj kvaliteti (o kriterijima) tiskanih proizvoda, da bi daljnjim razvojem izdavačke industrije počeli i tiješnje surađivati s autorima, pomažući im u oblikovanju njihovih djela.
Dobri urednici mogu pomoći strukturirati tekst, uočiti prazne hodove i rupe u priči ili nelogičnosti, poboljšati stil i jasnoću, uskladiti ton i tempo, obaviti korekturu i lekturu... bez kvalitetnog uredničkog doprinosa i potencijalno najbolji autorski rukopis ili ideja mogu ostati nerealizirani ili nezapaženi, za što ćemo najčešće kriviti autora, a možda bismo ponekad trebali i urednika. Ali zato, dok se autorovo ime (sve češće i prevoditeljevo) ističe na naslovnici, urednik najčešće ostaje u pozadini, slabo vidljiv u impresumu. Naravno, ima i onih urednika koji ne propuštaju javno i glasno isticati svoje zasluge, otkrivena djela i njihove autore/ice, ali takvi su u manjini.
Na žalost, pojedine izdavačke kuće često štede upravo na uredničkom radu, što nerijetko utječe na kvalitetu originalne domaće kao i prijevodne književne produkcije. S porastom samostalnog objavljivanja, mnogi autori preskaču urednički proces misleći da im nije potreban, a na kraju ispaštaju čitatelji jer razlika između neuređenog i profesionalno uređenog teksta je velika.
Položaj urednika moguće je usporediti s dojučerašnjim položajem prevoditelja, jer zahvaljujući kampanjama poput #NameTheTranslator (#tkojepreveo u Hrvatskoj) i povećanoj senzibilizaciji publike i izdavača, prevoditelji sve češće dobivaju svoje zasluženo mjesto na naslovnicama, u recenzijama i na književnim nagradama. Njihov rad prepoznaje se kao stvaralački, a ne samo tehnički, o čemu i sami uporno progovaraju, nerijetko i pretjerujući kada govore o svojem autorstvu.
No, dok su se prevoditelji izborili za svoj status i kroz strukovna udruženja i javne inicijative, urednici u Hrvatskoj su tu skoro na početku, njihovo strukovno udruživanje ne postoji. A pred nama su vremena kada će književni urednici postati još važniji, ako tradicionalno nakladništvo uopće poživi na duži rok.
** Ovo je dopunjenaa vezija članka koji je prvotno objavljen u BestBooku, mjesečnom prilogu za knjigu tjednika Express.
** Ilustracija: fragment naslovnice knjige Zlatka Crnkovića "Carske mrvice: urednička zapamćenja"
(Znanje, Zagreb 2009.)