Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 23.11.2023.

Raynor Winn: Golemo je polje zabluda i predrasuda o beskućnicima

Moth i Raynor Winn

Kada je, uoči ljeta 2014., pod egidom tada jednog od najvećih hrvatskih nakladnika, Algoritma, objavljen opsegom nevelik roman, prozni prvijenac američke pjesnikinje umjetničkog imena Sapphire, mnogi su se zapitali odgovara li romanu s mladom crkinjom u poodmaklom stupnju trudnoće na naslovnici, naslov „Guraj“ ili je Mihaela Velina trebala engleski „Push“ zamijeniti hrvatskim „Tiskaj.“

Potpuno podržavam prevoditeljičin izbor; osim što je „tiskanje“ za spornu radnju navedenoj situaciji potpuno besmislen izraz, romanom se tematizira mnogo drugih, iznimno teških životnih situacija kroz koje je, kolokvijalno ćemo reći, potrebno „izgurati,“ aktivno se s njima (bar pokušati) izboriti umjesto pasivnog prepuštanja. Sapphireina proza je, suprotno vjerovanju, djelo fikcije, no Britanka Raynor Winn (1962) sličnom se filozofijom poslužila nakon što se pred nju ispriječilo, činilo se, nekoliko bezizlaznih situacija. Prije desetak godina, u jeku ekonomske krize, ona i suprug Moth, britanski farmeri, izgubili su sve što su imali – pogrešna odluka da poslovno neodgovornom prijatelju pristanu biti jamcima koštala ih je kuće, farme i posla. A kako nesreća – izlizano, poslovično i tako istinito, rijetko dolazi sama, uskoro je slijedila još gora vijest, suprugu je dijagnosticirana teška i rijetka neurodegenerativna bolest. će kasnije kazati da su „izgubili sve što su bili,“ no tada zaključuje da „depresija ne voli pokretne mete“ i odlučuje spakirati samo najnužnije, nešto odjeće, šator i nešto hrane i vode te sa suprugom poći na dugo hodačko putovanje. Njemu će, vjeruje, koristiti u očuvanju motorike i usporiti bolest, njoj će kupiti vrijeme i pomoći da živi u tom novonastalom „sada.“ 

Iz tog je putovanja nastala „Staza soli“, knjiga što će ju 2018. na englesko tržište plasirati Penguin, a pet godina kasnije, u prijevodu Vedrana Pavlića, objaviti Naklada Ljevak. Knjiga o hodanju kao načinu prevladavanja životnih teškoća mnogo je više od „samo“ priručnika za samopomoć, motivacijskog govora ili dnevničkih uspomena. Ona je inspirativan zapis o ljudskoj izdržljivosti, sposobnosti prevladavanja (prepreka) i ovladavanja (životnim okolnostima). Oživotvorenje također nam dobro poznate „kreni dalje,“ a s njezinom smo autoricom, ljubaznošću hrvatskog izdavača, razgovarali jedva tjedan dana od pojave naslova na policama hrvatskih knjižara. 

Velika je moć hodanja na duge staze

Staza soli Winn Raynor

Petra Miočić Mandić: I vi ste, kao i mnoga djeca diljem svijeta, sanjali o tome da postanete piscem. No spletom životnih okolnosti ostvarenje te želje odgođeno je sve dok niste napisali novinski članak o svojem iskustvu beskućništva i hodanja. Je li pisanje o tim temama došlo organski, što vas je na nj ponukalo i kako su nastajali članak, onda i knjiga o kojoj danas razgovaram, „Staza soli“?

Raynor Winn: Zapravo je bilo obrnuto – prvo sam napisala rukopis „Staze soli“ pa objavila članak, a ondja je došla i knjiga. Doista, kao djevojčica sam mislila da ću svoj život provesti u pisanju, htjela sam postati pisac. Ali, već sam u tinejdžerskoj dobi shvatila da to neće biti lako, ispriječile su se životne okolnosti, shvatila sam da se moram zaposliti, a onda me život odveo u drugom smjeru i nikad nisam nešto napisala. 

Čak niti ono što će postati „Staza soli“ nisam počela pisati s namjerom da ostvarim taj san i napišem knjigu. Jednostavno, htjela sam sve zapisati za svojeg supruga Motha. On je u to vrijeme već počeo gubiti pamćenje i osjetila sam da jako važno da ovo ne zaboravi. Bilo je to snažno iskustvo, nisam htjela da izgubi sjećanje na njega. Ovu sam knjigu napisala jednostavno, za njega, da čitajući osjeti kao da je ponovno sa mnom. Ne znam je li to organsko pisanje, ali bilo je sve što sam htjela. 

Napisano sam potom isprintala na našem kućnom printeru, povezala špagom i poklonila mu za rođendan. I bila sam uvjerena da sam time postigla cilj, da je „Staza soli“ ono što bi trebala biti. Ali, naša je kći također pročitala tekst i rekla mi da to nije loše, da ga pokušam objaviti. Kao što znate, nemam književno obrazovanje i, osim tog čudnog rukopisa, nisam imala što ponuditi književnom agentu ili izdavaču. Tad sam na ulici slučajno susrela prodavače časopisa „Big Issue“, lista u čijem stvaranju, pisanju članaka i kasnijoj prodaji sudjeluju beskućnici (inače dio International network for street press, udruženja kojem pripadaju i hrvatske „Ulične svjetiljke“, op.a.). Pomislila sam kako, nažalost, imam što reći o beskućništvu i ponudila im članak, a nakon što su ga objeručke prihvatili, nekoliko tjedana kasnije i objavili, doživio je velik odjek i mogla sam se njime predstaviti izdavačima. 

Vašu je knjigu teško žanrovski odrediti. Neki je svrstavaju u red literature za samopomoć, svojevrsnog motivacijskog govora ili ispovijedne proze dok drugi, što sam i sama sklona podržati, „Stazu soli“ postavljaju na policu s memoarskom, biografskom prozom. U svijetu preplavljenom autofikcijom, koja je uloga sjećanja i memoara? Knjigu ste, kažete, pisali bez namjere objavljivanja. Biste li, da je to bila vaša intencija, neke dijelove drugačije konstruirali i jeste li, tijekom uređivanja, nešto i sami cenzurirali? 

Gledajući unatrag, da sam znala da će tolike tisuće ljudi pročitati „Stazu soli“ kad sam je pisala možda ne bih unutra ostavila toliko osobnih detalja. No izdavačima je na čitanje otišla u toj prvoj, sirovoj formi i oni su odlučili sve zadržati. Da sam znala kako će se stvari odvijati, vjerojatno ne bih s čitateljima podijelila svoje crijevne probleme, možda svijet ipak ne treba znati sve o tome. Možda bih bila suzdržanija.

Što se žanrovskog određivanja tiče, niti ja ne znam gdje bih svrstala ovu knjigu. Nisam je pisala s ciljem uklapanja u određeni žanr, bila je žanrovski neutralna – nisam ciljala na pisanje o prirodi, nisam htjela napisati biografiju niti knjigu samopomoći. Nisam je vidjela na policama. Pisala sam je za Motha, da bude zapis o našem iskustvu. Zato se može uklopiti na pet ili šest mjesta u knjižari. Kako li je to sada korisno?

Doista jest. Potreba za izostavljanjem je razumljiva, no nisu li autentični detalji ono što privlači čitatelje knjizi?

U pravu ste, mislim da to privlači čitatelje mojoj knjizi. Kad razmislim o tome, svi ti osobni detalji stvaraju osjećaj da ste, kao čitatelj, ondje sa mnom. To je stoga što sam htjela da se Moth tako osjeća, da bude ondje. Možda baš zato sada mogu u svakom čitatelju stvoriti osjećaj prisutnosti, mogu svakoga navesti da namiriše sol, osjeti vjetar. Naposljetku, da osjeti glad. Zbog svih tih detalja čitatelji mogu ponijeti bar nešto od naših uspomena s puta. 

Čitatelji su vas stoga jako dobro upoznali. No i sami ste rekli, prije 2018. Raynor Winn  je živjela u potpunoj anonimnosti, izdavačima niste mogli ponuditi ništa osim svojeg rukopisa. Možete li se ukratko osvrnuti na sam proces – je li vam bilo teško pronaći agenta, pobuditi njegov i poslije izdavački interes, s kakvim ste se poteškoćama susreli…? I koliko je britansko tržište knjiga koje ne spadaju u djela književnosti? 

Nakon što sam počela tražiti način objavljivanja, nije bilo previše komplicirano, a izdavača sam pronašla uz pomoć agenta. Njega sam pak pronašla preko Googlea. Nisam znala ništa o tome pa sam prosurfala i pronašla jednog koji bi, činilo mi se, mogao upaliti. Poslala sam, kako su tražili, tri probna poglavlja i već za nekoliko danas u mi se javili tražeći ostatak. Do kraja tog tjedna već sam potpisala ugovor s agentom što je, rekli su mi, jako brzo. 

Iz agencije su rukopis poslali mnogim izdavačima i Penguin je prvi iskazao interes. Da se vratimo na san iz djetinjstva, tada sam maštala o knjizi s mojim imenom koja će na naslovnici imati logo s pingvinom. Sjećam se, sjedila sam u tom uredu, nervozna, držeći si fige pa je prvo što mi je njihov šef rekao bilo da se opustim jer žele moju knjigu. Osjećala sam se kao da sam ostvarila djetinju fantaziju i, nakon svega, bilo je to posve neočekivano. Ispunila mi se želja.

A kakvo je tržište knjiga? Ne znam, mislim da se od 2018. tržište, pogotovo ono za knjige o klimi, proširilo. Zapravo, eksplodiralo je! Sad se mnogo više pisaca bavi tom tematikom dok je ranije ona bila u fokusu svega nekolicine njih. Mislim da čitatelji, barem u Velikoj Britaniji, danas cijene stvarne priče, nešto s čime se mogu povezati jer je utemeljeno na stvarnosti. A to im danas treba. 

Klimatske su teme preplavile tržište svuda u svijetu. Kao i tematiziranje fizičke aktivnosti poput hodanja. Žiri nagrade Costa, čijim je finalistom bila i ova knjiga, pohvalio vas je zbog „prikazivanja sposobnosti čovjeka da izdrži i nastavi se kretati postavljajući jednu nogu ispred druge.“ Rekli smo, tržište je preplavljeno fikcijom, ali i publicističkim knjigama koje o hodanju promišljaju s filozofskog, psihološkog, medicinskog ili čak metafizičkog stajališta, ali donedavno je (bar kad je o pisanju riječ) hodanje bilo prilično nepopularno. Što je, po vašem mišljenju, doprinijelo njegovoj popularnosti? Krije li se dio odgovora u tome što ono doista jest manifestacija ljudske izdržljivosti?

Velika je moć hodanja na duge staze. Za nj je potrebna i golema snaga jer, naravno, za dugo je hodanje potrebna fizička izdržljivost, ali ona psihička je ponekad i važnija. Važna je ta nužnost nastavka, moramo ići dalje čak i ako ne želimo, ako je bolno, kad nam je teško ili ne pronalazimo motivaciju za nastavak. Dakle, da, govorim i o fizičkoj, ali i mentalnoj izdržljivosti. 

Zašto je tako popularno? Mislim da u ovom trenutku većina ljudi ipak teži za ostvarenjem nečeg većeg i dugotrajnijeg od materijalnih postignuća, nečemu što stvara osjećaj stvarnosti, što omogućuje povezivanje na mnogo značajnijoj razini. Ne samo s prirodom nego i povezivanje ljudi jednih s drugima. Ne znam, naravno kako je kod vas bilo za vrijeme pandemije, ali u Velikoj je Britaniji mnogo ljudi upravo tad otkrilo hodanje jer to je bilo jedino što su mogli, jedino što im je bilo dopušteno. Otkrili su važnost hodanja i prirode jer je to bilo jedino što nam nije oduzeto. 

Ističete važnost povezivanja, usmjerenosti ljudi jednih k drugima. Velika prepreka tome su zablude i predrasude. U knjizi pišete o osjećaju samoće i otuđenja koji se javlja nakon što ste vi i suprug ostali bez svojeg doma. S kojim ste se društvenim, možda važnije i osobnim, predrasudama potom morali boriti? I kako je spoznaja da više nemate dom utjecala na vašu percepciju vlastitog identiteta?

Zvučat će neobično, ali prije no što smo počeli s hodanjem obalnim putem, živjela sam uglavnom u ruralnim predjelima i nisam se susretala s beskućništvom, ono nije bilo dio moje svakodnevice. Vjerojatno zato i nisam bila spremna na te reakcije s kojima smo se, zbog činjenice da sami sada nemamo dom, susretali. Nisam razumjela odakle sve te predrasude dolaze. 

Kad bismo na putu susreli ljude i onda im, u neobaveznom razgovoru na pitanje odakle toliko vremena za hodanje odgovorili iskreno i rekli da smo ostali bez doma, bila sam istinski šokirana i preneražena jer su se ljudi fizički odmicali od nas. Privlačili bi djecu i skratili uzice psima. Kao da im to što nemamo dom predstavlja neposrednu prijetnju. 

To i sad vidim u načinu na koji ljudi u ovoj zemlji reagiraju na izbjeglice ili druge migrante. Takvi će ljudi dopustiti da se stvori osjećaj gotovo fizičkog straha jer smatraju da ti, drugi ljudi, predstavljaju mjesta u društvu fundamentalno različita od njihovih i time su za njih izravna opasnost. U ovoj zemlji njegujemo golemo polje zabluda i predrasuda o beskućnicima. Svaki put kad na društvene mreže postavim neki tekst o beskućništvu, barem će jedna osoba u komentarima napisati da su oni „tamo jer su sami donijeli tu odluku,“ da su tamo zbog ovisnosti o alkoholu ili drogi. Uvijek postoji taj netko. 

Mislim da je velik dio problema to što dio društva vjeruje kako su beskućnici na ulici zbog svojih vlastitih izbora. Onda se, zbog tih pogrešnih pretpostavki, reagira iz straha, a prava je istina da većina ljudi, kad postanu beskućnici, ne dolaze na ulicu s tim problemima. Oni dolaze kasnije. Život bez doma vrlo je težak i ljudi pronalaze načine da pobjegnu, da se odvedu na neko drugo mjesto.

Kako riješiti taj problem? Samo ako uspijemo shvatiti da su svi ti ljudi na ulici individue i da se svatko ondje našao kroz svoju vlastitu priču i sudbinu. Moramo prestati ljude promatrati kao problematičnu statistiku. Jedino tako imamo šanse.

Odakle početi s podizanjem svijesti i promjenom društvene perspektive? Može li književnost pomoći ili je to utopističko razmišljanje? 

Razgovor je nužan, to je zapravo jedini način da nešto promijenimo. Uostalom, za vrijeme pandemije smo u ovoj zemlji uspjeli riješiti problem, postojao je sustav „everybody in“, svi su imali krov nad glavom i problem je bio riješen. Ali u trenutku završetka pandemije, svi su ponovno završili na ulici. Zato je promjena mentalnog sklopa naših političara jedini put do istinske promjene. Dakle, što više govorimo o tome, što smo glasniji i što nas je više, bliži ćemo biti rješavanju problema.

Spomenuli ste i da se danas mnogi usmjeravaju na ciljeve više od materijalnih. Zanimljiv je fenomen, posebno izražen na Zapadu, gdje mladi, zaposleni ljudi napuštaju svoje domove, prodaju sva materijalna dobra koja posjeduju i dobrovoljno odlučuju živjeti u automobilu ili nekom drugom, alternativnom obliku kućanstva. U medijskim istupima često ističu kako im odustajanje od materijalnih stvari donosi osjećaj olakšanja. Kako to komentirate, radi li se o obliku prosvjetljenja ili samo pomodnom trendu među bogatim Zapadnjacima?

To je zeznuto pitanje, nije li? Cijeli život provodimo vodeći se za ciljevima, a među njih se najčešće ubraja i posjedovanje materijalnih dobara. Ali, u životu dođe trenutak kada, želimo li biti iskreni prema sebi, osvješćujemo da materijalno vlada nama. Radimo jer moramo platiti hipoteku, da održimo kuću, auto, da održimo taj život kojem smo stremili, a sad nas tjera da ustrajemo u tom ropstvu. Toliko radimo kako bismo osigurali stvari koje onda preuzimaju kontrolu nad našim životima. Kupimo kuću, dvadeset godina je renoviramo, pretvorimo štagalj u prenoćište, ljudi dolaze, to nam je izvor prihoda. I onda to sve nestane, usprkos našoj volji i želji, više ničeg nema. Tek kad je sve to, projekt u koji smo uložili dvadeset godina, nestalo i nakon što je prošao onaj prvotni šok, shvatila sam što je osjećaj potpune slobode. Napokon sam bila slobodna odlučivati drugačije, nisam morala u obzir uzimati prihode i svoj dotadašnji način života. Mogla sam početi živjeti drukčije. 

Pandemija nam je svima dala vremena da zastanemo i preispitamo svoje živote, da shvatimo ono što radimo i zašto to radimo, odvojimo važno od nevažnog, razlučimo prave od izmišljenih potreba. Mnogi su ljudi shvatili da im je samo vrijeme potrebno kako bi živjeli slobodnijim, manje strukturiranim životom. Da ne jure za poslovima od 9 do 17 sati, da ne ovise o poslodavcu. Mnogi su tad poželjeli živjeti pod vlastitim uvjetima, sami oblikovati svoje živote. 

To je veći dio uzroka pojave alternativnog načina života, barem u ovoj zemlji. Osim toga, tržište nekretnina u Velikoj Britaniji je takvo da je gotovo nemoguće kupiti vlastiti stan ili kuću. Tko zna hoće li moja djeca ikada posjedovati vlastiti dom. Ali trenutno je takvo stanje u ovoj zemlji. Vjerujem da mnogi zato biraju učinkovitiji stil života koji nije temeljen za branama i ograničenjima. A i tu opciju imamo, zar ne? Sami biramo kako želimo živjeti. Mnogi će reći da to nije točno, ali zapravo jest. Dio ljudi se trenutno nalazi na prekretnici i zanimljivo je promatrati to. 

Tomu me staza naučila, bivanju ovdje i sada u ovom mjehuriću vremena. Jer to je sve što imamo, zar ne?

Osjećaja gubitka postajemo svjesni odmah na početku priče – izgubili ste sve što vam je određivalo prošlost, a budućnost vam je ukradena. Što je, ako išta, ta spoznaja da je „sada“ jedini dostupan resurs, istovremeno i mjesto i vrijeme, pomogla osvijestiti?
 

Promijenila me iz temelja. Oduvijek sam bila osoba sklona planiranju, bila sam organizirana, tako sam živjela. I odjednom sam se našla prisiljena živjeti u sadašnjosti. Nisam imala gdje drugdje biti. Nisam se mogla radovati nečemu jer sam se bojala onoga što će se dogoditi Mothu. Nisam se mogla niti osvrtati jer nisam mogla promijeniti ono što se već dogodilo. Tako da smo se prepustili postojanju u tom trenutku, sve se svelo na poduzimanje idućeg koraka, na prelazak iduće stepenice. Takvo postupanje, jednostavno činjenje bez radovanja nečemu u budućnosti, pomoglo mi je da se oslobodim ogorčenosti i straha od budućnosti. Jer sve je bilo sadržano u tom „sada“. Osjećaj je bio tako moćan i oslobađajuć da sam ga se čvrsto uhvatila i nisam ga puštala dok nisam ponovno pronašla svoj put. 

Nedavno, prije otprilike godinu dana, započela sam suradnju s glazbenicima, sudjelujem u predstavi koja se zove „Stillness“ i s njom odlazimo na turneje. Meni su, ranije, javni nastupi bili potpuno strani, a govora pred publikom sam se užasavala toliko da sam, kad su mi iz izdavačke kuće najavili da ću morati sudjelovati u PR aktivnostima, poželjela povući rukopis. Zašto sam, dakle, pristala na to znajući da ću biti na pozornici još nisam sigurna. Ali shvatila sam da se mogu uživjeti u trenutak sa svojeg puta, i prenijeti to na pozornicu. Ostaviti strah po strani i jednostavno živjeti u tom trenutku. Tomu me staza naučila, bivanju ovdje i sada u ovom mjehuriću vremena. Jer to je sve što imamo, zar ne? Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, a ne znamo što će se dogoditi za pet minuta. Dakle, ako ne živimo u trenutku, ako ne bivamo u njemu, zapravo ne bivamo nigdje.

Naposljetku, ono što nastanjujemo, a ne cijenimo dovoljno je priroda. Kad ste počeli s pisanjem, pitanja klimatskih promjena i spašavanja klime još nisu bila goruća. Naravno, niti „Staza soli“ nije okrenuta klimatskim pitanjima kao vaše dvije iduće knjige, no da ju pišete danas, biste li se klimi posvetili više ili drugačije? Što biste voljeli da čitatelji vaših knjiga osvijeste, a važno je u kontekstu klimatskih promjena? 

Staza soli“ je, prije svega, knjiga o našem putovanju i priroda koju smo pritom vidjeli bila je, naravno, njegov dio, ali više kao kulisa. No otad sam mnogo više pisala o klimi – u knjizi „Wild silence“ govorim o povezanosti s prirodom dok se „Landlines“ snažno osvrću na prijetnje klimi. Dakle, promišljanje klimatskih pitanja napredovalo je napretkom mojih knjiga. 

No ono što želim poručiti čitateljima jest da se sve što se događa klimi, događa i nama. Ništa se ne događa izvan nas, mi smo priroda koliko i ptice. Što god se dogodilo klimi, dogodi će se i nama. I sve dok to ne prihvatimo, dok ne ne shvatimo da utječemo na svoju, a ne na neku tuđu budućnost, nećemo moći riješiti problem. Tu ponovno dolazimo i do ideje materijalnoga. Možemo postaviti ekonomska ispred klimatskih pitanja, ali kad iscrpimo klimu i uništimo je u potpunosti, a hoćemo nastavimo li ovako, nema te ekonomije koja će nas spasiti. Moramo prihvatiti da budućnost neće biti onakva kakvom bismo je željeli vidjeti. Meni se, stoga, izbor čini prilično očitim. Ali, kao i sve drugo, i to je stvar uvjeravanja političara u nužnost promjene. Svi bismo trebali presložiti prioritete. To opet zahtijeva glasnoću, treba nam sva buka koju možemo proizvesti.
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Raynor Winn

Staza soli

  • Prijevod: Vedran Pavlić
  • Naklada Ljevak 11/2023.
  • 288 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533557472

Samo nekoliko dana nakon što Raynor sazna da je Moth, njezin suprug s kojim je provela 32 godine, neizlječivo bolestan, par gubi svoj dom i sav izvor prihoda. Ostavši bez ičega i s vrlo malo vremena koje im je preostalo, donose neočekivanu i vrlo hrabru odluku da propješače 1014 kilometara dugu Stazu duž jugozapadne obale Engleske, od Somerseta do Dorseta preko Devona i Cornwalla...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –