Supružnici Winn hodali su tako, kao beskućnici, najčešće gladni, kampirali su 'na divlje', što je u Engleskoj zakonom zabranjeno. Iz dana u dan, sa svakim prijeđenim kilometrom, u neprestanom dodiru s prirodom, dvoje hodača počinju osjećati naličje nevolja koje su ih zadesile, ali i dobru stranu odluke da umjesto traženja kakvog socijalnog smještaja prihvate lutalaštvo i počnu pješačiti.

Kad bismo na putu susreli ljude i onda im, u neobaveznom razgovoru na pitanje odakle toliko vremena za hodanje odgovorili iskreno i rekli da smo ostali bez doma, bila sam istinski šokirana i preneražena jer su se ljudi fizički odmicali od nas. Privlačili bi djecu i skratili uzice psima. Kao da im to što nemamo dom predstavlja neposrednu prijetnju.