Raynor Winn : Staza soli & Divlja tišina
Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
– Strašno! – suosjećali su susjedi – Kakva nesreća!
– Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao... – odgovarao je starac.
Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
– Kakva sreća! – uzviknuli su susjedi.
– Sreća? Nesreća? Tko zna? – odgovorio je starac.
Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
– Kakva nesreća! – rekli su susjedi.
– Sreća? Nesreća? – rekao je starac.
Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, ostao je kod kuće.
– Sreća? Nesreća?
Staza soli
Ova zen priča čini se dobrom za ilustraciju knjiga “Staza soli” i “Divlja tišina” britanske spisateljice i hodačice na duge staze Raynor Winn (prev. Vedran Pavlić, Naklada Ljevak, 2023/24). Naime, ona i njezin suprug Moth živjeli su na jednoj staroj farmi u Walesu, u zabačenom kraju u podnožju planine. Ruševnu, zapuštenu farmu postupno su tijekom dvadeset godina obnovili i pretvorili u dom, ondje su radili, podizali djecu. A onda su na prevaru, nakon višegodišnjeg sudskog procesa, izgubili farmu, i što je još gore – njezinom suprugu dijagnosticirana je neizlječiva bolest. Liječnik mu je dao nekoliko godina života, savjetovao ga da se ne iscrpljuje, da ne hoda previše. Na koncu, na vrata su im banuli ovrhovoditelji. Njih dvoje sakrilo se ispod stuba, a ona je u jednoj kutiji ugledala knjigu.
„Ispružila sam ruku, izvadila knjigu iz kutije i pogledala naslovnicu: Šetnja od pet stotina milja. Cijela mi je ideja djelovala tako idilično. U to vrijeme nisam znala da je Staza duž jugozapadne obale nemilosrdna, da usponi ukupno iznose gotovo kao četiri Mt. Everesta, da bismo trebali hodati 1014 kilometara po stazi često širokoj samo tridesetak centimetara, spavati u divljini, živjeti u divljini, suočavajući se istodobno sa svim bolnim događajima koji su nas doveli do tog bolnog trenutka, do skrivanja. Samo sam znala da bismo trebali hodati.“
I učinili su to. Spakirali su nužne stvari u ruksake, i počeli hodati.
Ne sjećam se kad sam zadnji put čitao neku knjigu duboko u noć, sve dok sam mogao držati oči otvorenima, zatim lijegao jedva čekajući jutro kako bih nastavio čitanje. Neku tako iskrenu knjigu o gorkom iskustvu koje se na kraju pretvara u trijumf protagonista i literature. „Staza soli“, bez okolišanja, prekrasno je napisana knjiga iz koje vas od stranice do stranice zapljuskuju žive rečenice te mudrost i izvorno iskustvo koje je Raynor Winn stekla u sudaru s nevoljama, odbijajući pritom da se preda malodušnosti i očaju, pretvarajući lošu situaciju i loše karte u rukama u energiju koja je nju i njezinog partnera pokretala duž čitave staze od tisuću kilometara, a na kraju je tu energiju sabila u knjigu „Staza soli“.
Jedna je stvar zagristi tu stazu kao dobrostojeći turist, rekreativac, s laganim ruksakom i teškim novčanikom, što omogućuje kampiranje u usputnim kampovima ili noćenja u pansionima, a kad vam stvar dosadi ili vam postane previše naporno, prekinete hodanje i vratite se kući. A sasvim je druga stvar uputiti se njome kao beskućnik, s četrdeset osam funti od povrata poreza tjedno koliko su na raspolaganju imali Raynor i Moth Winn, što je dostatno za najjeftiniju jednoličnu prehranu, ali ne i za smještaj u kampu s divotama poput tuševa s toplom vodom, i pritom se nemate gdje vratiti ako odlučite sići sa staze.
Supružnici Winn hodali su tako, kao beskućnici, najčešće gladni, kampirali su „na divlje“, što je zakonom zabranjeno (u Engleskoj je još uvijek na snazi Zakon o skitnji iz 1824. godine, gdje se kao sumnjive osobe spominju Romi, glumci, prostitutke, osumnjičene vještice, umjetnici, prosjaci i beskućnici), a „normalni“ građani ne suosjećaju previše s beskućnicima i skitnicama, uglavnom se s podozrenjem odnose prema njima, i izbjegavaju ih.
Iz dana u dan, sa svakim prijeđenim kilometrom, u neprestanom dodiru s prirodom, sa žegom, pljuskovima, vjetrom, morem, dvoje hodača počinju osjećati naličje nevolja koje su ih zadesile, dobru stranu odluke da umjesto traženja kakvog socijalnog smještaja prihvate lutalaštvo i počnu pješačiti. Moth se osjeća sve bolje, vraća mu se energija, njegov korak postaje čvršći. Oboje se mijenjaju i mentalno, shvaćaju da je jedino vrijedno života – život sam, da je njihov novi život, koliko god bio lišen udobnosti i materijalne sigurnosti, itekako vrijedan življenja.
O gubitku i lastavicama
Divlja tišina
„Divlja tišina“ nastavak je „Staze soli“. U njoj se pripovijeda o događajima iz mladosti protagonista, zatim o danima nakon što su prešli Stazu duž jugozapadne obale, o okolnostima u kojima je nastajala prva knjiga, o tome kako ih je ta knjiga dovela do jedne zapuštene farme u Cornwallu koju su oživjeli i obnovili, gdje i danas borave, a završava putopisom s jedne staze na Islandu koju su prešli na pragu zime. I premda ta knjiga možda i nema vibrantnu snagu „Staze soli“, ona je od prve do posljednje stranice literarno opravdana, vrvi iznimnim detaljima i opisima, jezik je živ i autentičan.
Na jednom mjestu, dok sa svojom agenticom nervozno čeka urednicu u predvorju izdavačke kuće, Winn piše:
„Izgubili smo praktički sve materijalno što smo posjedovali i ipak preživjeli. Upropastim li sastanak, kao što sam i očekivala, pa Penguin odluči da mi neće objaviti knjigu, što bih izgubila? Ništa. Život bi bio isti, smrt bi i dalje čekala u prikrajku i ništa se ne bi promijenilo. (….) Gubitak vas doista oslobađa. U praznom ništavilu koje ostavlja za sobom, sve je moguće. Nešto iz ničega.“
Posvuda u knjizi nailazio sam na odjeke taoističkih i budističkih tekstova. Tako su i posljednje rečenice prethodnog fragmenta odjek Lao Ceovih stihova iz Tao te činga nastalih prije dva i pol milenija (stihovi govore o praznini kao porijeklu svega stvorenog, te da prazan prostor glinene posude ili sobe čini tu posudu i sobu korisnima, u njemu je moguće djelovati, stvarati), a koji se provlače kroz razna književna djela sve do danas.
A kad joj je urednica rekla da su u redakciji oduševljeni knjigom i da će je objaviti, Winn ispisuje sjećanje na jedan prizor sa staze:
„Tisuću lastavica poletjelo je u topao zrak, prema jesenjem Sunčevu svjetlu koje se odbijalo s raširenih krila boje ponoćnog neba. Kako je temperatura padala, a broj kukaca opadao, ptice bi se jednostavno okrenule prema jugu i oslobodile kopna. Nestale bi u bijeloj svjetlosti daljine. Podalje od nade i vjere. Instinkt je naša riječ, a ne njihova: one jednostavno rašire svoja krila i vjeruju zraku“.
Raynar Winn dobro zna da su iznevjerene nade i očekivanja vrlo teški udarci za one koji se oslanjaju isključivo na nadu i očekivanje. Zato ne bi bilo loše da učimo od lastavica, da počnemo vjerovati prostoru u kojem živimo, da mu se prepustimo, kao što se one prepuštaju zraku. Winn je u međuvremenu objavila novu knjigu, „Landlines“. Rečeno mi je da je Naklada Ljevak otkupila prava za prijevod. Jedva čekam da je uzmem u ruke.
**Pročitajte intervju s autoricom, Raynor Winn: Golemo je polje zabluda i predrasuda o beskućnicima
Staza soli
- Prijevod: Vedran Pavlić
- Naklada Ljevak 11/2023.
- 288 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533557472
- Cijena: 17.90 eur
- Kupi knjigu!
Samo nekoliko dana nakon što Raynor sazna da je Moth, njezin suprug s kojim je provela 32 godine, neizlječivo bolestan, par gubi svoj dom i sav izvor prihoda. Ostavši bez ičega i s vrlo malo vremena koje im je preostalo, donose neočekivanu i vrlo hrabru odluku da propješače 1014 kilometara dugu Stazu duž jugozapadne obale Engleske, od Somerseta do Dorseta preko Devona i Cornwalla...
Divlja tišina
- Prijevod: Vedran Pavlić
- Naklada Ljevak 08/2024.
- 288 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533557922
- Cijena: 18.90 eur
- Kupi knjigu!
Nakon što su prohodali 1014 kilometara bez krova nad glavom Stazom duž jugozapadne obale Engleske, vjetrovita i divlja engleska obala čini im se kao dom. Kad se vrate unutar četiri zida, osjećaj doma je neuhvatljiv, a povratak u normalnost pokazuje se teškim – sve dok nevjerojatna gesta nekoga tko čita njihovu priču ne promijeni sve...