Nan Shepherd : Živa planina

Nan Shepherd: Živa planina

Jezero Walden površine nekih 25 hektara u američkoj državi Massachusetts Henry David Thoreau učinio je važnim mjestom svjetske literature. Isto je to učinio i Aldo Leopold sa starom farmom u Pješčanom okrugu u Wisconsinu. U svjetske klasike posvećene mjestu uvrstila je Nan Shepherd svoju „Živu planinu“, opsegom nevelik, ali značenjem golem zapis o škotskim planinama Cairngorms. Ni u jednom slučaju nije riječ o ekspedicijama u daleke krajeve na koje je potrošeno mnogo novca i čega sve ne, već o pješačenju po najbližoj okolini na koje je potrošeno nekoliko poplata cipela. Boravak u kolibi na jezeru, oživljavanje stare farme i krstarenja škotskom visoravni predstavljaju iznad svega način života spomenutih autora, njihovu svakidašnjicu, i možda upravo iz te činjenice izviru autentičnost i snaga književnih djela koja su stvorili, a koja mogu poslužiti kao pouzdan putokaz svima željnima jednostavnog života i jednostavnih užitaka.

Nije da zazirem od knjiga o putovanjima u daleke krajeve, osvajanjima najviših svjetskih vrhova i slične literature. Meni najdraža knjiga iz tog žanra bila je i ostala „Put“ slovenskog alpinista Nejca Zaplotnika. A među pustolovnim knjigama i dalje se izdvaja „Kratka šetnja Hindukušom“ Erica Newbyja, o pokušaju uspona dvojice apsolutnih početnika, Newbyja i njegova prijatelja Hugha Carlessa (prvi se bavio modnom industrijom, drugi je profesionalni diplomat), na šest tisuća i nešto metara visoku afganistansku planinu Mir Samir godine 1956. Pisana je s golemom dozom humora, iskrenosti i autoironije, zahvaljujući čemu je uspješno izbjegla zamke u koje se obično uhvate knjige iz tog žanra: napuhavanje ega, „JA sam bio ondje“ sindroma, dociranja, preuveličavanja prepreka na putu itd.

Živa planina Shepherd Nan

No, velim, draže su mi knjige o hodanju krajevima i usponima na vrhove koji ne privlače pustolove i vrhunske alpiniste, o temeljitom, bliskom poznavanju neke planine i drugih predjela, o opetovanim lutanjima krajolikom „unutar granica popodnevne šetnje“, kako je Thoreau definirao prostor kojeg čovjek može upoznati za života, jer u tom slučaju čovjek piše o onome što doista dobro poznaje i voli. Ili kako je to u uvodu „Žive planine“ napisao Robert Macfarlane: „Shepherd je Cairngormse upoznala 'duboko' prije nego 'široko'. (...) Oni su za nju bili unutarnji otok, osobna parohija, teritorij koji je voljela, kojim je hodala i koji je godinama istraživala te je koncentracija unutar tih granica vodila znanju koje je potencirano, a ne reducirano. Što ako bi se našao način, Shepherd se jednom upitala pišući Gunnu, da se 'obasja ono što je obično'. To bi, zaključila je, 'neku običnu stvar trebalo učiniti univerzalnom'. Ovo isijavanje 'običnog' u 'univerzalno' postigla je u 'Živoj planini'“.

Nan Shepherd je dovršila rukopis u ljeto 1945. Prije toga objavila je tri romana i zbirku poezije „U Cairngormsima“. Živjela je u jednom selu nedaleko od podnožja Cairngormsa, i desetljećima je, u svim godišnjim dobima, obilazila visoravan. Svoje iskustvo sažela je u rukopisu koji je, prije nego što potraži izdavača, poslala prijatelju piscu Neilu Gunnu. Njemu se rukupis dopao, no mislio je da će biti teško objaviti takvu knjigu, predlažući autorici da doda fotografije i mapu i da razmisli da je objavi negdje u nastavcima. Nakladnik kojemu je Shepherd poslala rukopis odbio je tiskati knjigu. Ona je tada odustala od objavljivanja, a knjiga je objavljena trideset godna poslije - 1977.

„Trideset godina u životu planine nije ništa – treptaj oka“, napisala je Shepherd u predgovoru knjige. „Ipak u trideset godina otkad je ova knjiga napisana, mnoge su stvari zadesile Cairngormse...“ Pa spominje buldožere koji se probijaju kroz brda, ceste koje se grade, žičare, skijališta, restorane...  „Sada, kao stara žena“, završava Shepherd predgovor, „počinjem sređivati vlastite svojine i, čitajući ga ponovo, uviđam da je priča o mojoj razmjeni s planinom valjana danas kao i nekoć. Sasvim je jasno da je riječ o ljubavnoj razmjeni; no ljubav vođena žarom jedan je od puteva prema spoznaji“.

Ključna je ovdje konstatacija o razmjeni s planinom. Opaža to i Macferlane u predgovoru, kad govori o trajnoj razmjeni između vanjskih krajolika svijeta i unutarnjih krajolika duha. „Živa planina“ je, međutim, više od toga. Ona je puna „života, smrti, tjelesnosti, užitaka, dodira, a suptilno – i seksualnosti“. Ključna je također i ljubav. Jer voljeti, istinski voljeti možemo samo ono što dobro poznajemo i razumijemo.

O kakvom pogledu i pristupu, o kakvom iskustvu planine je ovdje riječ daju naslutiti naslovi poglavlja: Zakuci, Voda, Led i snijeg, Zrak i svjetlost, Život: biljke, Život: ptice, životinje, kukci, Spavanje, Osjetila... Ukratko, ovdje nećete pronaći opise staza, savjete koji put izabrati da biste došli do nekog mjesta, jer „Živa planina“ i nije planinarska, već planinska književnost, kako je to zamijetio pisac predgovora. I bez obzira na to što Shepherd piše o jednoj sasvim određenoj škotskoj visoravni, knjiga se itekako tiče svih visoravni, planina i krajolika, ona zainteresiranom čitatelju može promijeniti pogled na planinu i na svijet općenito. Meni jest. Odsad ću, na primjer, i zrak smatrati dijelom planine, što mi dosad nije padalo na pamet. “Zrak je dio planine, koja ne završava s kamenjem i tlom“, piše Nan Shepherd. „Ona ima vlastiti zrak; a kvaliteta njezinog zraka razlog je beskrajnoj raznolikosti boja. Brda su sama po sebi uglavnom smeđa, no čim ih vidimo ogrnuta zrakom, postaju plava“. Imat ću na umu i sljedeće njezino zapažanje: „Visoravan je pravi vrh ovih planina koje treba pojmiti kao jednu planinu. Pojedini vrhunci (...) tek su vrtlozi na površini zaravni“.

A posebno ću, više nego dosad, kad se zateknem u planini obratiti pažnju na ukupnost osjeta, na ono što vidim, čujem, njušim, što dodirujem i osjećam golim dijelovima tijela, jer sve je to, poput zraka, stabla ili stijene, dio planine. „Ruke su izvor bezbrojnih užitaka. (...) Osjećaja stvari, tekstura, površina; osjećaja grubih stvari poput češera i kore, glatkih poput lazica, perja i oblutaka koje je zaoblila voda, osjećaja golicanja paučine, nježnog škakljanja gusjenice dok puzi, grebuckanja lišajeva, topline sunca, uboda tuče, tupog udara slapa, puhanja vjetra – nema ničega što mogu dodirnuti i što dodiruje mene, a što ne otkriva svoj identitet mojoj ruci kao i mom oku“. 

Nan Shepherd hodala je „svojim“ Cairngormsima onih godina kad je „svojim“ Velebitom hodao hrvatski zoolog i putopisac Miroslav Hirtz. Shepherd je svoja iskustva zabilježila u knjizi „Živa planina“, dok je Hirtz svoja iskustva, kao da ga je savjetovao Neil Gunn, ostavio u nizu novinskih reportaža, nažalost nikad ukoričenih. Bilo je potrebno više od trideset godina da knjiga Nan Shepherd bude objavljena, i ona je danas svjetski klasik planinske literature, dok Hirtzovi tekstovi o Velebitu, literarno vrlo uvjerljivi i živi, još nisu dobili mogućnost da postanu barem hrvatski klasik. A zaslužili su to.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nan Shepherd

Živa planina

• Prijevod: Branislav Oblučar
• Mozaik knjiga 06/2022.
• 144 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789531432412