Ana Lemić : Sela i stanovi na Velebitu
Putopisci koji su tridesetih godina krstarili Velebitom redom svjedoče o vrlo živim naseljima na primorskoj strani planine. Bilo da je riječ o naseljima u primorju (do 300 m n.m.), na podima (od 500 do 1000 m n.m.) ili na padežima (iznad 1000 m n.m.), kako je primorsku padinu prema svjedočenju njezinih stanovnika definirala Helena Knifić Schaps u knjizi „Velebit arhitektonski“. Ovdje, međutim, neće biti riječi o toj knjizi objavljenoj 2013., koju preporučujem svim ljubiteljima Velebita, dobre arhitekture i dobre knjige, već o knjizi čije je prvo izdanje objavljeno također 2013., a drugo izdanje u kasno proljeće ove godine, naime o knjizi „Sela i stanovi na Velebitu“ Ane Lemić.
Velebit i njegova naselja dodirna su točka ove dvije ipak vrlo različite knjige. Helena Knifić Schnaps je arhitektica, njezin pristup je znanstveni, ona se i inače posebno bavi pučkom gradnjom na sjevernom i srednjem Velebitu, o čemu je objavila nekoliko znanstvenih radova. Ana Lemić je profesorica fizike i matematike, nije „ni geografkinja, ni geologinja, ni biologinja, ni povjesničarka“, kako piše u uvodu knjige, već zaljubljenica u planinu koja je „svaki svoj slobodni trenutak darovala Velebitu“. Ovo što ću o Velebitu napisati, nastavlja autorica u uvodu, „jest ono što sam vidjela, saznala, doživjela kao planinar, hodajući godinama samo s fotoaparatom u ruci (....), na neka pitanja na koja mi nije odgovorio sam Velebit, ispričali su mi oni rijetki njegovi stanovnici, a za ono što nisam saznala ni od njih, posegnula sam za literaturom“. Ili kako je to u recenziji knjige napisao Tonko Maroević: „Bez specijalističkih pretenzija, ali s golemim empirijskim ulogom (...) autorica je ispisala i snimila dragocjenu inventuru življenja u graničnim i tegobnim uvjetima, ali i u najužem dodiru s prirodom“.
Sela i stanovi na Velebitu
Knjiga, osim općeg dijela, podijeljena je na tri glavna dijela koja slijede klasičnu geografsku podjelu Velebita: naselja na primorskoj padini sjevernog Velebita, na primorskoj padini srednjeg Velebita, na primorskoj padini južnog Velebita te na primorskoj padini jugoistočnog Velebita, a unutar te podjele slijedi podjela prema nadmorskoj visini zaravni i terasa gdje su naselja građena, te prema prometnicama uz koje su rađena. Najveća vrijednost ove knjige su fotografije i svjedočanstva ono malo preostalih stanovnika koje je autorica susretala na svojim pohodima Velebitu.
No, ne tako davno planina je vrvila životom. Tridesetih godina prošlog stoljeća Miroslav Hirtz, zoolog i putopisac, pohodio je Velebit u društvu liječnika i fotografa Radiovoja Simonovića, geologa Josipa Poljaka, autora prvog planinarskog vodiča po Velebitu, i učitelja Ilije Šarinića. U reportaži „Od Gračaca do Prosenjaka“ objavljenoj 1926. u „Hrvatskom planinaru“ Hirtz živo prenosi atmosferu ondašnjeg Velebita:
„Iz doline u dolinu prelazimo Duboke Jasle po njihovom lijevom rubu krećući se prema Razvršju. Ugodno je kao šetnja. Stada ovaca i lavež pasa dočekuje nas iz svake doline, a negdje i dječja vika, i to od onih najmlađih kojima škola nije obaveza, pa mogu boraviti u planini. (...) Već se mrak spuštao, kad smo zamoreni doteturali do prvog stana na polju Prosenjak, piše Hirtz, gdje je tada bilo devet stanova Jokića iz Zatona. I nastavlja: „Tu počesmo izvikivati Grgu i Špiru Jokića. Na našu viku izašao je doskora Špiro u susret i prepoznao dra Simonovića, kojega je pratio po južnom Velebitu prije 15 godina. Od Špire smo doznali da je Grga poštar u Obrovcu. Na ledini pred Grginim stanom udesili smo plandište. Nanijeli smo sijena, biljaca, kaputa i ogrtača, i eto nam ležaja. Dok mi tako u poslu, a Špiro se osmjehuje: 'Ovu kamaru (sobu) odredit ćemo malo skuplje!' Došla je i večera: voda, varenika, crna kava, konzerve, pa cigarete, čavrljanje... Dr. Poljak izvukao je iz naprtnjače plosku sa vinom, što ga je nosio u potaji jošte od Gračaca, pa svakome utoči i prevari da je voda, a Šarinić iznenađen cmokne jezikom, pitajući iz koje je to kamenice. Na Prosenjaku je bilo živo do kasne večeri, jer su se posljednji čobani vraćali kući oko deset sati. S njihovim glasovima, blejanjem ovaca i lavežom pasa smirili smo se u mirisavom sijenu. Svu noć sjala je puna srebrna mjesečina.“
Nepunih pedeset godina kasnije planinar i putopisac Ante Rukavina svjedočio je o odlasku posljednjih nomadskih stočara s Velebita. U jednoj reportaži on emotivno pripovijeda o jednom takvom odlasku.
„Svakog ljeta svježe odsječena grana visokoplaninske klekovine pred vratima čobanskog stana, tamna od zelene punoće svojih iglica, ima svoje značenje koje ovdje, visoko između brda južnog Velebita, znači život. Izdaleka čini se kao naramak zelenila, jednostavan i toliko velik da stane u naručaj odrasla čovjeka, i nikada slučajni prolaznik ne bi rekao da ta, preko cijelog ljeta zelena grana, predstavlja vrata planinskog stana. Navučena na otvor suhozidnog zdanja noću kad se odlazi na počinak to je i ključ i brava i zaštita stočara od iznenađenja mraka. A kad sunce iskoči iza Šator-planine, iza Dinare, i u ranim, rosnim jutrima saspe svoje blještavilo kroz lani odsječene grane pozlaćenih iglica, i kada ispred stana nema nikoga da vas pozdravi, to ovdje znači nestajanje, napušten stan, prazninu. (...) Tako nas je ljeta 1973. dočekao prazan stan bake Stoje Vrkić, istočno od Malovana, nešto dalje od Malovanskog jezera. Sada kroz njezin stan, nekoliko četvornih metara prostora na golom kamenu, sa zidovima od suhozida, pokrivenih kamenim pločama, prosijava sunce i osvjetljava prazninu iz koje se ni dim više ne izvlači na sve strane. Pred stanom nisu više uredno poredane kamene ploče što su od pamtivijeka služile kao stol i stolice. Samo lani odsječena grana žari se na suncu i uskoro će je pogaziti volovi i konji što još uvijek pasu u okolici“.
Ana Lemić nije bila te sreće kao njezini prethodnici. Na Velebitu je zatjecala samo napuštena sela, ruševine kamenih kuća i stanova, a sve što je vidjela zabilježila je fotoaparatom. Fotografirala je što je ondje zatekla, kuće, kamenice, čatrnje, posude, alat koji su ljudi koristili, ruševine pastirskih stanova obrasle šikarom... Osobno su mi, osim fotografija, dojmljivi dijelovi gdje bilježi razgovore s posljednjim velebitskim gorštacima koji pričaju o svakodnevnim poslovima i vještinama potpuno stranima suvremenom čovjeku. Na primjer onaj dio gdje se govori o mlinovima i mljevenju brašna, gdje susrećemo koji su odavno izvan upotrebe, jer su izumrli i poslovi i ljudi koji su se njima bavili.
„Dobro sačuvan žrvanj, i još uvijek u upotrebni, snimila sam u Šugarju u kući Tonke i Paje Došen, koji su donedavno ondje živjeli. Žrvanj se sastoji od drvenog stalka na kojem su postavljena kamena kola žrvnja. Odozdo, pa kroz donje kolo prolazi tzv. senj koji je izbušen i s njim se regulira oštrina brašna, kao i drvenim podmetačima. Senj ulazi u papricu koja se nalazi na sredini gornjeg kola. Žito se uspe u žrvnačicu iz koje se pomalo rukom usipa u otvor na sredini gornjeg kola. Ono se okreće maljkom (drvenom motkom) i tako melje žito“.
Posebno je dojmljiv dio gdje se govori o pečenju kruha i kvascu, tehnologiji gotovo nezamislivim današnjim ljudima koji su se potpuno odrekli suvereniteta u životu uopće, napose u prehrani, pa kruh kupuju u supermarketima i pekarnicama, a jedu uglavnom procesuiranu, gotovu hranu koju im dostavljaju specijalizirani servisi.
„Kruh su pekli najčešće pod pekom, a u nekim selima se mogu vidjeti i udubljenja u zidu gdje je bila krušna peć (...). Za kvasanje kruha se koristio domaći kvasac. Naime, od tek zamiješanog kruha otkinuo bi se komadić tijesta i spremio na malo hladnije mjesto. Takav kvasac bi trajao obično dva do tri dana. Ukoliko se kruh nije mijesio tako često, kvasac se stavljao u brašno. Takav kvasac bi se osušio pa ga je prije upotrebe trebalo namočiti u vodi i tom vodom bi se zamijesio kruh. O kvascu se vodila briga i neprestano ga se održavalo, jer bez toga nije bilo dobroga kruha, a nije ga se moglo nabaviti, nego eventualno posuditi u susjedstvu. Zanimljivost o kvascu ispričala je Tonka Došen koja zadnje četiri godine živi u Zbigu, a od udaje pa do tada živjela je sa suprugom Pajom u Šugarju, danas raseljenom velebitskom selu. Tamo se udala 1956. godine i od svekrve je onda dobila domaći kasac za kruh. Nije poznato koliko dugo je Pajina majka održavala taj kvasac, ali Tonka i danas mijesi kruh s kvascem koji je dobila 1956. godine. Nikada, ni u kakvim okolnostima, pa ni u ratu, nije dopustila da joj se zatre kvasac. Kud god je išla nosila ga je sa sobom, jer za preživljavanje je bilo najvažnije imati kruh. I danas Tonka peče kruh s kvascem koji održava više od pola stoljeća“.
Glad nije bila nepoznata velebitskim gorštacima. Posebno okrutan mesec bio je ožujak, najgladniji mjesec u Podgorju, jer su lanjske zalihe hrane bile već potrošene, a nove još nisu nicale u polju. Autorica bilježi anegdotu o ženama iz jednog podgorskog sela koje su odnijele pršut u crkvu u Senju i molile gospu da izbriše ožujak iz kalendara.
Na koncu - arhitekura, mjesto gdje se susreću knjige s početka teksta. Suvremenom čovjeku danas tragično nedostaje osjećaj za prostor i mjeru. A pučki graditelji, velebitski gorštaci, imali su i jedno i drugo. Premda bez ikakva obrazovanja, piše Ana Lemić, nepogrešivo su znali gdje izgraditi kuću, kako je pozicionirati, koje dimenzije i kakav izgled joj dati. „Stoga su kuće uklopljene u krajolik tako skladno, da se čini, kad bismo zatvorili oči i pokušali zamisliti taj komadić Velebita bez njih, da to ne bi bilo isto. Upravo bi nedostajale te kuće, djelo čovjeka koji je tu živio s Velebitom, uzimajući od njega toliko i tako da ga nije osiromašio“.
Uzimati od okoliša toliko da ga se ne osiromaši, unakazi, uništi. Zaboravljeno umijeće koje objašnjava mnogo toga što se čovječanstvu događa danas.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Sela i stanovi na Velebitu : II. dopunjeno izdanje
- Matica hrvatska Gospić 02/2023.
- 848 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538289484
- Cijena: 70.00 eur
Knjiga Ane Lemić 'Sela i stanovi na Velebitu', osim općeg dijela, podijeljena je na tri glavna dijela koja slijede klasičnu geografsku podjelu Velebita: naselja na primorskoj padini sjevernog Velebita, na primorskoj padini srednjeg Velebita, na primorskoj padini južnog Velebita te na primorskoj padini jugoistočnog Velebita, a unutar te podjele slijedi podjela prema nadmorskoj visini zaravni i terasa gdje su naselja građena, te prema prometnicama uz koje su rađena.