Maylis Besserie : Treća dob

Maylis Besserie: Treća dob

Naslov pomalo prozaičan – „Treća dob“, romana suvremene francuske spisateljice Maylis Besserie (1982.) možda i ne bi intrigirao čitaočevu maštu kada na naslovnici ne bi bila fotografija onoga kojega publika poznaje, čiji je lik, fizička pojava, osobnost kao i fotogeničnost ili amblematičnost koju je ta pojava već zaprimila u svijesti kulturne i književne publike naročito intrigantna.

Samuel Beckett, taj značajni pisac modernoga svijeta, čiji umjetnički tekstovi – romani, drame, poezija, predstavljaju jednu vrst tamnog antipoda čovjekova iskustva egzistencije, apsurda dovedena do svoga anti – čak i antifilozofskog - jer negira mogućnost spoznaje kao takve - kraja, predmet je, tema, subjekt ovog nevelikog romana, u originalu objavljenog 2020. godine, koji je kod publike i kritike doživio vrlo dobar prijem, a nagrađen je i prestižnom francuskom književnom nagradom Goncourt za prvi roman.

Spisateljica Maylis Besserie bavi se radom na produciranju dokumentarnog programa na francuskom radiju France Culture. Dokumentaristički materijali predmet su njena profesionalna interesa, potom i također, životi umjetnika. Roman „Treća dob“ (prevela Mirna Sindičić Sabljo, izdavač Leykam international, 2025)  jedna je vrst „prirodne posljedice“ takva profesionalna usmjerenja, radi se o polu dokumentarističkoj, no ipak fikcijskoj inscenaciji posljednjih mjeseci života velikog irskog pisca, koja meandrira između onoga stvarnog, činjeničnog, konkretnih dokumenata, i autorske imaginacije, uživljavanja odnosno oživljavanja svijesti vremešnog i odlazećeg starog čovjeka, pa k tome i značajna pisca, dobitnika velikih nagrada, kao što je Nobelova nagrada za književnost, koju je Beckett dobio 1969. godine.

Starost, odnosno umiranje, ispražnjenost ili besmisao bivanja, napuštenost i osamljenost, otuđenost ljudskog bića, svedenog na primarne tjelesne pokrete i funkcije, ukoliko i to, nemoć i krhkost tijela, sakatost i bol, nijema i surova sudarenost sa zidom bivanja iza kojega nema više ničega, neke su od dobro znanih tema Beckettova pisanja. Od njegova prva romana „Murphy“ (1938), pa nadalje, preko romana „Molloy“ (1951), „Malone umire“(1952), „Bezimeno“ (1953), teme su to koje pokazuju i neke od temeljnih okosnica njegovih umjetničkih uvjerenja, baziranih na ateizmu, na ne vjerovanju, negiranju postojanja transcedencije ili sila sposobnih da čovjeka uzdignu iznad sama sebe, iznad vlastita trošna i krhka tijela koje nosi biće u svojoj krajnosti, lišeno obilježja i smisla, svedeno na glas koji ogoljelost vlastita položaja pretvara u govor o vlastitoj šutnji i praznini, besmislu.

Besserie je tu tematsku okupiranost umjetnika Becketta sada okrenula na figuru i životnu situaciju ostarjelog i slavnog, od preminule supruge upravo zauvijek napuštenog pisca Becketta, čovjeka koji je u francuski, odnosno pariški egzil sa studija u Dublinu stigao 1938. godine, gdje je ostao do konca života, do prosinca 1989. godine, gdje je isprva radio kao tajnik Jamesa Joycea, prevodeći na francuski odlomak „Finneganova bdijenja“, i gdje je potom na francuskome pisao i objavljivao svoja djela, među kojima su mu naročitu, svjetsku slavu, donijele drame „U očekivanju Godota“ (1952) i „Svršetak igre“ (1957).

Treća dob Besserie Maylis

Koncipiran u obliku nadnevaka, odnosno kombinacije dnevničkih bilježaka samoga lika, fikcijskog junaka ovog romana, Becketta, koji svoje zapise stavlja na papir od srpnja 1989. (nakon što je preminula njegova supruga Suzanne a on smješten u Treću dob, dom za starije i nemoćne osobe ) pa do prosinca iste godine, i zbiljskih dokumenata, također pisanih pod nadnevcima (službenih izvještaja medicinskog i stručnog osoblja, njegovateljica, fizioterapeuta i liječnika), roman „Treća dob“ autorski ne dodiruje snagu i dubinu onoga apsurda i besmisla, one jezične superiornosti, kao niti one farsičnosti i humora, kakve poznajemo iz spomenutih i čuvenih Beckettovih djela.

Autorica svoj doprinos navedenim temama, ali i zahvalnosti življenju i djelu pisca, daje, jasno, iz registra vlastitih mogućnosti, pa se tako djelo oblikuje u svjetlu unutarnjih monologa junaka Becketta kreiranih na mislima i prisjećanjima, bljeskovima scena iz života koji je za njime, a koje ga otkrivaju ili pojašnjavaju, donose orise njegova skrivena, odnosno zamišljena senzibiliteta, intime. Pri tome je viđenje, doživljaj Maylis Besserie ponešto plošan, pa i idealizirajući, no svakako obojan iznimnim bojama sućuti i topline, ljudskosti i razumijevanja, ne osude ali i ne propitivanja svakog junakovog čina odnosno mišljenja, stava.

Lirskom je, nadarenom suptilnosti kreirala krajobraze nutrine svojega „Becketta“, koji se svojom poetičnosti, jezičnom umješnosti uspijevaju otrgnuti od okvira „zadane teme“, i čitatelja povremeno oplahnuju jezikom i tonalitetom, slikama literarno vrijednim. To su maleni, ali dragocjeni trenutci ovog romana, koji mu udahnjuju prijeko potreban život, naročito u dijelovima gdje se kreira pamćenje na prijateljevanje s Joyceom - njegov ludizam, poezija, općenito - mali segmenti zacijelo pomnog i vrijednog pretraživanja, koje je autorica uložila u nastanak knjige.

No ipak, ostvareno u cjelini, roman ne djeluje u onoj punini i snazi, samosvojnosti i samostalnosti, koju bismo od literarnog teksta zahtijevali. Beckett u romanu „Treća dob“ ne uspijeva u kompleksnosti i protuslovnosti svoje zbilje zaživjeti kao samostalan lik, onaj s kojim će čitatelj prožeti, u kojemu će prepoznati vlastite duboke strasti, žudnje, strahove, sumnje, dvojbe ili ushite, već i nadalje ostaje ona figura koju poznajemo i pamtimo po njenoj javnoj uprizorenosti – amblematičan Beckett s fotografije, zgodni i žilavi stari čovjek, značajan pisac, enigmatičan i suzdržan, dalek, unatoč voajerskoj rafiniranosti svih naših čula i očekivanja (i autoričinih dakako).

Sluh i razumijevanje za pojavu ovako složenog, za pretpostaviti unutar sebe sama zacijelo u značajnoj mjeri razdiranog, sukobljenog čovjeka, kao što je autor Samuel Beckett bio (odnosno kao što je to naposljetku svako ljudsko biće), razumijevanje je koje Maylis Besserie romanom „Treća dob“ iskazuje, u određenoj mjeri i kao potvrdu srodnosti koju spisateljica naspram ovoga umjetnika osjeća. No, to osjećanje srodnosti, naročito u domeni tjelesnog i senzualnosti, točka je, propuštena prilika za mogućnost punog razvoja ovoga teksta, točka koja je njegov skriven, u ovom romanu još ne realiziran potencijal.

Upravo bi autoričino osobno otvaranje, potpomognuto i zabašureno ličnošću značajnog pisca, udio vlastita „unutarnjeg ja“, odnosno onoga što ju je približilo i održalo u blizini interesa za temu Beckettova života, naročito njegova kraja, a što bi predstavljalo odvažniji iskorak na polju njena literarna istraživanja, itekako doprinijelo umjetničkoj kvaliteti romana, jasno, uz autorsku slobodu i lucidnost u oblikovanju, odnosno obradi.

No ovdje i za sada imamo roman koji nedovoljno poticajno djeluje na čitalački doživljaj, iz razloga jer autorica nije uspjela u radikalnijoj mjeri iskoračiti iz okvira građanske kurtoazije u pristupu i pogledu, u odvažnosti izvedbe. Možda bismo bili zadovoljniji da se je Maylis Besserie odlučila za biografski pristup, lišen izraženije literarne ambicije, koji bio ostao u domeni publicističkog, i ne bi isključio njenu osobnu dimenziju viđenja, doživljaja, traganja za Beckettom, i tijekom njegova života, počevši s djetinjstvom i protestantskim odgojem, problematičnom majkom, i tijekom godina iskustvene i stvaralačke zrelosti, traganja i razočaranja…

U tom bi se slučaju udio literarnosti kojega je autorica bila spremna uložiti u nastanak djela dobro uklopio i pokazao kao posve korektan, u odnosu na cjelinu i intonaciju odabrane forme, koja bi bila spremnija održati ovakvu mjeru osobnog, biografskog, i imaginacije koja u domeni umjetničke literature ne ostaje odzvanjati impresijom čvršćeg i dubljeg značaja.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Maylis Besserie

Treća dob

• Prijevod: Mirna Sindičić Sabljo
• Leykam international 09/2025.
• 184 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533402178
• Cijena: 20.00 eur
• Kupi knjigu!

U 'Trećoj dobi' Maylis Besserie pripovijeda o životu irskog književnog klasika Samuela Becketta koji se krajem tridesetih godina 20. stoljeća trajno nastanio u Parizu te počeo, osim na engleskom, pisati i na francuskom jeziku. Radnja ovog romana, koji se u velikoj mjeri oslanja na stvarne događaje i iscrpnu dokumentaciju o Beckettovu životu i djelovanju, usredotočena je na posljednje mjesece njegova života.