Kruno Lokotar : Svijet je bez urednika po definiciji neuređen

Kruno Lokotar, foto: Marko Majstorović

Premda se kao povod za razgovor s poznatim književnim i publicističkim urednikom Krunom Lokotarom može uzeti nedavno mu objavljen dnevnik pod naslovom "Limited edition" (o kojem smo na ovom portalu nedavno pisali), nastojali smo dotaknuti se pitanja svih ključnih aktera u lancu nastajanja knjige (od ideje do konačnog proizvoda). Takvo nastojanje, dakako, podrazumijeva i kontekstualizaciju, iz čega je uslijedio i onaj neminovni dio koji se tiče sudbine knjige i književnosti u predstojećem vremenu, uz neizostavno pitanje odnosa autorstva i – umjetne inteligencije. Uostalom, o sudbini je knjige bez sagledavanja konteksta teško: otud potreba da se dotaknemo statusa književne kritike, uloge društvenih mreža, pitanja estradizacije, uloge ministarstava obrazovanja i kulture, poticanja čitalačkih navika i mnogih drugih.

Perspektiva koju nudi osoba bogatog profesionalnog iskustva, u ovom slučaju prepoznata kao vrhunska u uredničkom, pa i promocijskom poslu, svakako zaslužuje pozornost zaljubljenika u knjigu – osobito onih koji od knjige, svemu usprkos – još ne namjeravaju dići ruke. Od FAK-a do knjižničarstva, od odnosa strukovnih udruženja do pitanja sindikalizma, dug je popis tema od kojih neke, jer je nemoguće sve zahvatiti jednim razgovorom, ostavljamo za sljedeću priliku.    

Limited edition Lokotar Kruno

Franjo Nagulov: U nedavno objavljenoj knjizi, kojoj ćemo se kasnije vratiti, nerijetko se dotičete uredničke uloge u književnom životu jednog društva. No, doima se da ta uloga podrazumijeva izlazak iz uskih okvira pojma urednik: drugim riječima, čini se da bi uspješan urednik morao biti kulturtreger koji, pored strogo uredničkih, posjeduje skautske, organizatorske, pa i menadžerske sposobnosti. Kako Vi, s višedecenijskim uredničkim (odnosno kulturtregerskim) stažem, doživljavate urednički posao u ovdašnjoj praksi? Što za Vas znači biti uspješan urednik?

Kruno Lokotar: Što generalno znači biti uspješan, to ne znam, iako sam o tome razmišljao, jer se taj uspjeh stalno spominje i idolatrizira, ali znam da nekakva neuroza leži u onima koji teže uspjehu. Nije to za zamjeriti, bolje neurotičan, nego psihotičan. Ne smatram se takvim niti težim uspjehu, a u mnogom smislu – recimo egzaktno materijalnom, jer uspjeh navodno ima veze s time, to je i lako mjerljivo i provjerljivo – ja nisam uspješan.

Ali biti urednik povlastica je iz raznih razloga, u prvom redu zato što imaš priliku moć koju si funkcijom stekao transferirati onima za koje misliš da je zaslužuju. U suprotnom je to patologija – moć radi moći.

Ne mislim da urednik nužno mora biti i kulturtreger i sve ovo što je moja, recimo neuroza, meni učinila. Ima i sretnijih ljudi. No, dopustite mi da proširim Vašu sugestiju: mislim da je dobar dio kaosa i potonuća svijeta koji gledamo u detalju, sinemaskopu, na repeatu – u slow motionu unatoč tome što vrijeme juri – baš odatle stigao, što više nema urednika, kolikogod su urednički kolegiji bili svodivi na obrazac „bijelih muškaraca“. Tu u prvom redu mislim na nove medije, web, razne portale i društvene mreže. A i u tradicionalnim medijima poput novina, TV-a ili radija osjeća se manjak urednika u njima, iako nije da ih danas nema dobrih, recimo ekipa iz Expressa. Urednik je filter i jamstvo. Nekada smo ih imali, ozbiljne, značajne, Mirjanu Rakić, Marka Grčića, Maroja Mihovilovića... ljude koji su znali zanat i držali do svog posla i suradnika, od kojih se učilo. Svijet je bez urednika po definiciji neuređen, tu se mogu desiti sretni benefiti što postrance negdje izrastu, ali to je eksces, a ne pravilo. A mi bismo ipak za sve nekakva pravila, jamstva; za sigurnost smo dijelom žrtvovali osobnost i podsvijest.

Je li to što ste se uglavnom susprezali od vlastitih autorskih ambicija pomoglo ili odmoglo u Vašem uredničkom poslu? I je li urednički posao bio razlog prestanka bavljenja književnom kritikom? 

Mislim da je uredničkom poslu pomoglo, jer naprosto dan ima 24 sata, i koliki vam god bio radni kapacitet pisanje vas traži puno, cijele, ozbiljne, uronjene. Kao i urednikovanje, dobro, možda pretjerujem, ali teško je dva ozbiljna posla spojiti u jedan život, čestitam uspješnim iznimkama. Ali da sam imao veće i jače autorske ambicije, vjerojatno bih nešto zanemario. Ja autorstvo vidim i u dobro složenoj nagradi, festivalu...

Kritike domaćih naslova prestao sam pisati 2002. godine kada sam postao urednik, jer smatram da je to sukob interesa. Nije da me nije zasvrbjela tipkovnica, dosta mi se puta učinilo da je bitno u nekom djelu ostalo netaknuto ili da je nešto precijenjeno izvanliterarnih razloga a da je lako dokazivo invalidno literarno, ali eto, držim se kritičkog celibata. Da ipak održim kondiciju ponekad zveknem nekakav esejčić, puno više ih je ostalo nenapisano, emfatično izgovoreno za šankom; ili kritiku o stripovima, tu nemam sukoba interesa. Jest da sam na neki način uljez u tome, ali zaboga, strip je film i vizual i priča i nadasve strip, pa kada već znam nešto o elementima, mogu i o stripovskom.

U prvom pitanju spomenuli smo skautske sposobnosti. Kako to, ako posrijedi nije zanatska tajna, uopće funkcionira? Dajete li se u potragu za perspektivnim autorima, pri čemu ne mislim na festivale/natječaje koje ste organizirali ili organizirate? Pretpostavljam da Vam posljednjih godina pretinac biva permanentno zatrpavan ponuđenim rukopisima, no kako se stvar odvijala u Vašim uredničkim počecima? 

Prije nego što sam pokrenuo nagrade Prozak i Na vrh jezika, a otada je prošla nevjerojatna 21 godina, pa nagradu Post scriptum, eto i nje u desetoj godini, i uopće počeo dobivati na mail ponudu tekstova, pratio sam periodiku, tada je još bila relevantna. Povremeno sam i nagovarao neke ljude da napišu nešto o nečemu, ali to je rijetko kada upalilo. Recimo Peru Lukovića nagovarao sam da napiše pop-biografiju o Titu, jednog gay prijatelja da napiše gay melodramu, ima toga...Te narudžbe uglavnom se ne konkretiziraju.

U međuvremenu periodiku je pojeo digitalni svijet, pa sam dijelom i stoga pokrenuo nagradu P. S., jer je Facebook svijet bez urednika. Ali zato je tu žiri. Da uvede malo reda u nered, malko hijerarhije koja se ionako spontano stvara, i učini konzervativni salto, FB postove stavi u knjige, unatoč svim trvenjima ta dva medija. Zapravo je to čista trasmedijalizacija, s potpisom.

Kada sam kao postfakovac postao glavni urednik, mediji su to zabilježili, pa su se pojavili i neki rukopisi.

Rijedak je, da ne kažem endemski slučaj, u domaćoj književnosti govoriti o uredniku koji je „samo“ ili „gotovo samo“ urednik. Mislite li da je to okidač povjerenja koji brojni autori prema Vama osjećaju? Uvjerenje, naime, u spremnost da se rukopisu koji uređujete posvetite, vjerojatno, i više no sam autor…

Ma ne, ne vjerujem, a ako je izvana i izgledalo tako, sada sam i to navodno zajebao. Slučaj jest rijedak, ali mislim da povjerenje ne počiva na toj činjenici, a sigurno tekstu ne posvećujem više vremena i pažnje od autora. Povjerenje nije apriorno, dobar se glas možda proširio, sigurno ima i autora koji su izišli razočarani iz suradnje sa mnom ili ih je razočarao prijem njihovih knjiga – to nije nužno do mene, no i mene nekada neke recepcije razočaraju, a druge nadiđu moja očekivanja – uglavnom, povjerenje se stječe zajedničkim radom na tekstu, kada za njega ima potrebe, a obično ima. No, i ja tu znam omanuti, loši dani, manjak vremena, spora misao, svašta se dogodi, ali trudim se, mogu sebe zajebati, druge ne, barem ne namjerno. Vremenom sam naučio neke trikove, pa mogu nešto brže odraditi od drugih

Kruno Lokotar, foto: privatni arhiv

Sjećam se kako ste svojedobno na Facebooku, čega se dotičete i u knjizi, ukazali na problem (ne)navođenja imena urednika knjige – bilo da je riječ o predstavljanju knjige u medijskom prostoru, bilo da je riječ o bibliotečnom zapisu (mada tu, pošteno govoreći, imamo svega). O tom je fenomenu nedavno za naš portal pisao i Nenad Bartolčić, a moje pitanje glasi: Zašto je tome tako? Je li posrijedi odraz nedovoljnog uvažavanja uloge urednika u društvu ili nešto drugo? 

Zapravo, bibliotečni zapis omogućuje navođenje niza suradnika, tako i urednika, ali inertnost i lijenost, pa i samih urednika, često čini informaciju o knjizi krnjom, a pretraživanje po toj odrednici u našim je bibliotečnim sustavima nemoguće, strane moram provjeriti. Oko toga bi se trebali zauzeti urednici, eto, dao sam inicijalni impuls. Tome je tako iz raznih razloga, od spomenutih do toga da svi vidimo i time omalovažavamo knjigu kao jednostavan proizvod. Ona nije kompleksna kao aparat za kavu ili tlakomjer, ali je uvijek drugačiji, individualiziran. Može se knjiga izvesti i u samizdatu, ali moje je tvrdo uvjerenje da knjiga kao proizvod više vrijedi što više sudionika prikazuje u lancu proizvodnje. Ne samo autore i urednike, nego i dizajnere, ilustratore, lektore, naravno prevoditelje...

Možemo li ujedno govoriti o urednikovu pravu na autorsko pravo, u mjeri u kojoj bi njegov/njezin doprinos konačnoj verziji djela bio utvrđen? Znam da ovo pitanje sadrži potencijal za kontroverzu, no također sam uvjeren da bez jakog uredničkog doprinosa neke proslavljene knjige ni izbliza ne bi predstavljale to što predstavljaju.  

Bogami, imao sam ponuda da dobivam postotak od nekih knjiga ako nagovorim autore da objavljuju kod tog izdavača, ali nisam to nikada htio prihvatiti. Tema bi bila jednostavna za reguliranje kada bismo mogli svesti urednike u nekakvu nišu, a to baš i ne ide. Nije isto uređivati domaće naslove, prijevode, zbornike, enciklopedije, monografije... Nije ni položaj urednika u firmama isti. Program znaju zacrtavati vlasnici i menadžeri, pa su urednici onda de facto izvršni, ni to nije malo, i tu oni mogu poboljšati, bogami i pogoršati djelo, ali urednik je uvijek zapravo jednina. A za uređivanje uredničkih odnosa i benefita potrebna je množina, kategorija. Ta bi kategorija mogla imati i potkategorije, ako ima volje, sve se da kategorizirati. Ideje kategorizacije uvijek su me oduševljavale, priznajem. Recimo UDK ili slični pothvati.

Molim Vas, ako je ikako moguće, bez odgovora koji bi glasio jednako ili podjednako. Što je za život jedne knjige važnije: dobra urednička ruka (neposredni urednički posao) ili dobar marketing? 

Bilo bi dobro definirati život knjige, ovako nabadam. Dobra urednička ruka može ponekad spasiti djelo, može ga i poboljšati, nekada i anonimno proslaviti, marketing može sve prodati, kupiti mišljenja i osvrte, izravno ili neizravno. No, marketing radi slatko i ipak kratkoročno. A dobroj uredničkoj ruci treba tekst koji ima neostvareni potencijal. Takvi tekstovi nisu baš česti. Ili drugim riječima, isto stvara isto, uložite li puno novca u nešto, budžet marketinga vam je recimo velik, ako ga dobro odradite, donijet će novac.

Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama.

Sjećam se da je Algoritam ciljano upucao lovu u marketing romana "Povjesničarka" Elizabeth Kostove i uspio je prodati na neko vrijeme kao broj 1 na listama, samo kako bi prekinuo vladavinu "Da Vincijevog koda". Kostova je pala u zaborav, Dan Brown ipak nije. Digresija: ali je izmakao Danisu Tanoviću za režiju, to niste znali.

Nastavno na prethodno pitanje: je li za knjigu važnija dobra književna kritika ili promocija „u režiji“ knjiških influencera? Bi li danas, da je živ, Igor Mandić eventualnoj popularizaciji nekog naslova pridonio više no, primjerice, Alis Marić ili Ella Hasel? 

Hajmo razlikovati prodavano, popularno i dobro. Prodavano je naprosto prodavano i ne ostavlja trag, osim na policama s kojih brzo seli, ali i takvi naslovi daju infuziju izdavaštvu. Popularno ostavlja neki trag u zajednici čitatelja, ulazi u usmenu predaju. Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama. Evo, dok sam ovo napisao dobio sam dijabetes i tlak mi je skočio, unatoč terapiji.

Kritici treba dati glasnost, a da se ona personalizira treba tom nekom „novom Mandiću“ dati prostor kroz vrijeme, a on je danas skup, preskup, kažu naši mediji. Prostor, ne Mandić. Doduše, automatsko davanje prostora mediokritetima isto tako baš ništa ne znači. Kritičar gradi autoritet na argumentiranom kontriranju mejnstrimu, na podršci neafirmiranima i upornosti, na građenju skele svoje poetike koja će prerasti u zgradu.

Mislim da se tu najbolje snašao Miljenko Jergović sa svojim FB kanalima i obiljem materijala. Proširio je svoje tekstove u e-prostor i otvorio ga drugima kroz Ajfelov most. Da nije utjecajan i da ne piše što piše ne bi dobacio do odvratnih prijetećih grafita. Tako sam i na Buybookovoj radionici u Sarajevu i poučavao polaznike: Nemate prostor, pa stvorite ga. Rijetko kada će vam netko nešto dati.

Na portalu Kritika h,d,p, ustrajavamo na književnoj kritici, na dobrim i argumentiranim tekstovima s dobrim povodima, na mnogo raznih žanrova i u zanimljivim serijalima. Obratite pažnju, ako niste.

Biste li išli toliko daleko da pomislite kako pojedini knjiški influenceri za reklamiranje knjiga bivaju plaćeni od nakladničkih kuća koje su rečene knjige objavile? Ako je tako, može li broj lajkova, makar bili kupljeni, biti demantiran argumentirano izvedenim sudom o nekoj knjizi? I čemu je, prema Vašem viđenju stvari, čitalačka većina sklonija: broju lajkova ili, da tako kažemo, ozbiljnoj književno-kritičkoj prosudbi?

Pa nadam se da su influenceri plaćeni od nekoga, bilo koga, kako bih zadržao iole dobro mišljenje o njima. Jasno je po broju lajkova u odnosu na broj pratitelja kada je netko kupio lajkove, za to ne treba visoka matematika. Više lajkova ja dobijem za solidnu sliku svoje mačke/mačka – jadan, primili smo ga kao ženku, dali na sterilizaciju, da bi završio kastriran – nego neki book influenceri.

Čitalačka većina je uvijek sklona usmenoj preporuci iznad svega. A da se ona dogodi treba proći nešto vremena i knjiga stvarno mora čitatelju nešto učiniti. Pamtim kako sam šizio što su i "Osmi povjerenik" i "Črna mati zemla" za moj ukus presporo dolazile do tog kruga, a tako je bilo jasno da se radi o čudesima. No, kad knjiga dođe do usmene preporuke, onda prelazi u dugo trajanje.

U biografiji na stranici HDP-a stoji da ste uredili više od 450 knjiga, od čega više od 400 naslova domaćih i regionalnih autora. Čime je uvjetovana tolika prevlast „domaćih“ naslova u Vašem dosadašnjem uredničkom poslu? Je li uređivanje rukopisa domaćeg/regionalnog lakše ili teže od uređivanja rukopisa/knjige stranog autora? I zašto?

Taj podatak moram izbrisati, više nije relevantan, a ionako puno ne znači, jer postoje razne vrste uređivanja. Premijerno urediti knjigu najzahtjevniji je od svih uredničkih poslova, jer tu nema recepta, a tekst se tek fiksira. Osim toga, samo sam u jednom jeziku doma, hrvatskom, već u dijalektima znam zaklimati, ajde velikim dijelom i u bosanskom i srpskom i crnogorskom. Meni je lakši i intrigantniji taj posao upisivanja u nacionalnu dijakroniju i sinkroniju, o ovim povijestima književnosti nešto više znam,  jer mi je draže surađivati s autorom i kreativno pridonositi knjizi, nego paziti na prijevod s jezika koji nije materinji, da ne spominjem pipkavi kritički aparat kada se radi o teoriji i publicistici.

Događa li se u tom procesu, pri čemu naglasak logično stavljam na domaće/regionalne autore, sukob taština? Kako izlazite na kraj s autorima nespremnim prihvatiti sugestije koje im nisu po volji? Vjerujem da mnogi slute odgovor kako bi to bilo danas, no kako je to bilo u Vašim uredničkim počecima, kada je javno prepoznatljiv autoritet valjalo graditi?

Zapravo ne pamtim neke velike sukobe. Naime, postoji interni protokol, dok ne kažem idemo s knjigom, a do tada znam imati neke zahtjeve, moja je zadnja, nakon toga autorova, a ja nudim nekakvu argumentaciju za dorade, koja nije neuvjerljiva. Danas je isto, barem s moje strane.

Nesumnjivo je da postoje autori/autorice koji će zasluge za postignuća, pored ostalih, pripisati i svom uredniku. Kako je, međutim, u Vašem slučaju? Koji su autori, s kojima ste kao urednik surađivali, presudno utjecali na Vaš uspon u poslu kojim se bavite? I jesu li redom posrijedi bili odlični rukopisi? 

Ključni su autori bili prvi koje sam objavio u AGM-u i koji su bili jako zapaženi: Vedrana Rudan i Renato Baretić prije svih, lijepo su se nastavili Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar, pomogla je nagrada Jutarnjeg lista Vladi Buliću, Emir Imamović Pirke za regionalnost, pa onda malo poslije Tanja Mravak, Nada Gašić, Kristian Novak, Selvedin Avdić i Andrej Nikolaidis, puno ljudi... Rukopisi su nekad bili odlični, nekada imali veliki potencijal da to postanu pa smo ga izlučili. No, trudio sam se i oko promocije, i to je vjerojatno dalo nekog efekta. Kada u nešto vjeruješ, guraš to, jer je tako dobro za sve. Ako nije tako, ne laćaj se.

Iza Vas je, već smo spomenuli, podosta organizacijskih pothvata kada je riječ o književnim festivalima i manifestacijama. Ne znam je li taj dio priče započeo s FAK-om, ali za koji biste od projekata mogli reći da je po samu književnost bio najkorisniji? Podcjenjuje li javnost pritom festivale/nagrade usredotočene na mlade autore? 

Vjerojatno FAK, umrijet ću s etiketom FAK-ovca, s tim što FAK nije bio moj festival, nego kolektivni proizvod. Meni je silno drag Prvi prozak na vrh jezika, jer tu se stvarno okupi ekipa koja za nekoliko godina znači i lijepo se umreži. Prvi prozak je točno tako bio davno programiran, pa eto, pokazuje da um i načelo dedukcije kojim sam ga smislio još vrijedi.

Osim što ste u regiji prepoznatljivo uredničko lice, jedan ste od aktivnijih članova Hrvatskog društva pisaca. Budući HDP i DHK (Društvo hrvatskih književnika) nisu u najboljim odnosima, iako je do stanovitog „zatopljenja“ došlo za mandata Zlatka Krilića (DHK) i Zorana Ferića (HDP), utječe li to na Vaš odnos i moguću suradnju s članicama i članovima starijeg strukovnog udruženja? I je li uopće izgledan scenarij prema kojem članstvo u jednom udruženju ne bi najčešće značilo dokidanje moguće suradnje s drugim udruženjem? Znamo da pritom, da Vas preduhitrim, iznimke potvrđuju pravilo... 

Dvanaest godina bio sam što član Upravnog odbora HDP-a, što potpredsjednik, bio je red i da se povučem, valjda ima u ovoj zemlji još netko tko hoće volontirati. Na čelu DHK izmjenjivali su se razni predsjednici, neki sasvim bizarni, drugi ozbiljni, ime trenutne predsjednice tek nagađam. Ali to sve nije važno, sindikalna prava bi trebala biti zajednički interes, no kako ga ostvariti već može biti sporno i unutar svakog udruženja i između njih. Bilo bi dobro da se i članstvo jače aktivira, uglavnom se ponaša kao da je počasno, velika većina je zainteresirana da za njih netko drugi nešto izbori.

Individualno pretpostavljam kolektivnom, imam prijatelja iz DHK-a, surađivao sam i opet ću i s njima. Vjerujem da bih i u HAZU našao sugovornika.

U kolikoj mjeri ideologija utječe na Vas kao urednika? Biste li Vi, kao intelektualac lijevog usmjerenja, pristali prihvatiti se uređivačkog posla na rukopisu jednog očito desnog autora? Ako je odgovor potvrdan, koliko desno taj autor može ići? 

Pa uredio sam knjigu Robertu Valdecu, "Deadline", čak mislim da sam je jako dobro uredio, jer sam ubacio i optiku njegove supruge u ratne događaje na Bliskom istoku i dodao knjizi DVD koji je zapravo bio kraj knjige. Doduše, tada on još nije bio toliko desno pozicioniran kako sam poslije znao čitati na njegovom FB. Još je autora na popisu onih kojima sam uredio knjige s kojima ne dijelim političke stavove. Važnije je koja su uvjerenja, a iznad svega kako, inkorporirana u knjigu. Ali načelno, s radikalima ne surađujem. Gdje počinje radikalnost teže je reći, odgovor je individualan.

Hrvatska literatura teško da nalazi usporediv primjer, no kako bi, da je kojim slučajem hrvatski pisac i da je živ, u očima domaće književne ljevice kotirao Ezra Pound? U očima književne (i svake druge) desnice bit će da znamo kako i zašto... 

Hrvoje Hitrec je pisac izrazito desničarskih svjetonazora, pa nisam primijetio da mu itko osporava književno umijeće.

Utisak je da, pogotovo kada je književnost posrijedi, domaća literatura u znatnoj mjeri ovisi o državnim poticajima (stimulacije/stipendije za autore, otkupi knjiga za knjižnice i sl.). Kako se približiti idealu knjiške produkcije kao samoodrživog organizma u društvu u kojem knjiško tržište jedva da uopće postoji?

U malim nacijama, i onim puno bogatijima i pismenijima od hrvatske, knjiga se subvencionira i dugoročno, teško izmjerljivo, ali vraća ulog. Jednostavno je, sjetite se Jacka Langa, Francuza američkog imena, osvrnite se: ulaganje u kulturu se ne vidi, ali se zato vidi neulaganje. E pa u tome upravo živimo, u mržnji i preziru prema kulturi, prema intelektualizmu, znanju, argumentima, dijalogu, čak ideji potencijala napretka koja je oprečna ideji tradicije, a ta mi posebno ide na živce. Sve ono što nam je namirilo prosvjetiteljstvo i na temelju čega smo izrasli, da ne idemo sada u kolaterale poput imperijalizma, kojega je bilo i prije na temelju navodne kršćanske superiornosti, ili ekologije, specizama, o kojima nitko nije s razlogom sanjao itd... prezreno je. Ali ako se ljudska vrsta ne može odgajati, džaba sve.

Sindikalna prava bi trebala biti zajednički interes strukovnih udruženja pisaca, no kako ga ostvariti već može biti sporno i unutar svakog udruženja i između njih. Bilo bi dobro da se i članstvo jače aktivira, uglavnom se ponaša kao da je počasno, velika većina je zainteresirana da za njih netko drugi nešto izbori.

Jednom me Dubravka Ugrešić pitala uz ćevape, sva iziritirana, na utrinskom placu: Do kada ćemo tupiti o prosvjetiteljstvu? Zauvijek, rekao sam joj između čačkalice i lepinje. Nisam dodao: jer to čovjeku nije prirođeno, to mora biti naučeno, prosvijetliti se, da ga neki feral obasja.

Kod nas se knjiga subvencionira maćehinski i prema drugim umjetničkim disciplinama, pa pogledajte koliko se odvaja za kazališta i za film, zamislite da su oni bačeni na tržište – za što ne navijam – kao što knjiga jest u dobroj mjeri, što bi se dogodilo? Ali lako za to, sitna lova, jedna solidna pronevjera, a stalno ih srećemo, u zdravstvu ili resoru obrane ili bankarskom sustavu teži kao velik dio budžeta Ministarstva kulture. Čitanost, pri tome ne mislim samo na knjige, jer čita se više nego ikada, ali oni tekstovi što se skrolaju i njihovi naslovi, može se poboljšati, to je prvotna zadaća Ministarstva obrazovanja. A ono je posebna katastrofa.

Nacionalizmi u kojemu kulturno sve intenzivnije živimo, a ekonomski nikako, samo se pravimo blesavi – jer Hrvatska je država koja živi na plućima internacionalnih korporacija koje su kupile sve ključne resurse, država skromnog suvereniteta – inače teže idealiziranoj prošlosti, lažiranoj tradiciji koja je po sebi navodno vrlina, a zapravo samoobmana. Mi bismo odjednom napredak i blagostanje, ali da se ništa ne mijenja, da živimo idilično kao navodno naši djedovi, jedino što ne bismo živjeli kao oni, jer im je život bio puno teži, skučeniji, ma iz današnje perspektive užas. I sada bi odjednom neki mladi bili kršćanski vitezovi. Jer ih nitko nije izveo, a to je trebalo obaviti obrazovanje, iz domene bajke. Inače, zadnje bajke se, ako dobro pamtim, rade u petom razredu osnovne škole i fajrunt, mentalno se stasalo. Poslije je odrastanje, put prema realizmu, modernizmu, postmodernizmu...

Kruno Lokotar, foto: Denis Lovrović

Znamo da je preduvjet za pozitivan pomak poboljšanje čitalačkih navika našega društva. No kako do toga doći? Što je potrebno promijeniti u obrazovnom sistemu, a što u, primjerice, knjižničarskoj praksi? Potonje pitam budući da ste, kao što piše u "Dnevniku", neko vrijeme obavljali knjižničarske poslove. Kakvo je, uostalom, Vaše iskustvo s promidžbenim aktivnostima knjižnica? Primjećujete li suvislu strategiju ili knjižnice neselektivno promoviraju što im se nađe „pri ruci“, tek toliko da djelatne praznine ispune sadržajem? 

Školstvu pojačati književnost, smanjiti učenje jezika, književnosti osuvremeniti pristup i sugerirati suvremeniji izbor naslova, stvoriti čitatelja a ne kvazi-poznavatelja povijesti kanona zapadne kulture.

Ozbiljan odgovor na ovo pitanje nadišao bi okvire intervjua. Ajmo ovako: čovjek je uvijek program, ako je mudar i voljan, snaći će se u okvirima koji su mu zadani. Znam genijalne, obrazovne knjižničare, više knjižničarke, plemenito zanimanje, koje rade divne stvari. Nažalost, više znam onih koje su prepuštene inerciji, pa sredstva koja dobiju – ni ne pokušavaju se izboriti za  nova sredstva i kontinuitet, jer vrijeme je važno – troše po inerciji, bez ideje i ozbiljne svrhe, nekreativno, pokušavaju ih prenamijeniti u nove natikače, boje se svakog talasanja, a knjižnice bi trebale i mogu biti, znam iz iskustva, mini-epicentri kulture. Često im to priječe ravnatelji/ce, jer to je već politička funkcija sa svrhom ušutkivanja kritičnosti.

Čak i ako nema dovoljno sredstava ni kreacije, pogledajte samo koje su to mreže knjižnica i kako bi se suvisli programi mogli razmjenjivati. Imamo kanale, ali nitko da u njih nalije vodu. Svojedobno sam složio takav program za KGZ, iskoristiti postojeću infrastrukturu za kulturu pa po njoj multiplicirati uobličene i zaokružene programe, svojevrsni tour od kvarta do kvarta, barem se u Zagrebu to može. Naravno, nije prošao.

Mogu li, da budemo praktičniji u pitanjima i odgovorima, od koristi biti vaučeri za kupnju knjiga koje bi država dodjeljivala mlađoj populaciji? I bi li u tom slučaju bilo bolje formirati listu knjiga koje bi bilo moguće kupiti dodijeljenim vaučerima ili, poput Francuske, ostaviti im potpunu slobodu izbora?

Tu postoji pravni problem. Mi čitatelje gubimo kad uđu u pubertet, sedmi, osmi razred. A da bi oni baratali vaučerima, pretpostavljam da trebaju biti punoljetni. Važno bi bilo u prijelomno doba, kada krenu drugi prioriteti, hormonalni i uzbudljivi, zadržati ih uz knjigu. Ali dobro, neka to bude i za više srednjoškolce. Dakle, da, apsolutno, ali ciljano. Inače bi se literarne cajke obogatile na račun države.

I ne mislim da bi vaučeri trebali ići samo u smjeru knjiga, ali dio bi sigurno morao biti odvojen samo za njih, nego i prema kazalištu, filmu, muzici, plesu. Ali ne prema bilo kojem. No tu postoji uvijek velika opasnost, kao i u lektiri, da će mladi moći/morati čitati samo državne ljubimce, Miru Gavrana i slične, koji će ih definitivno udaljiti od knjige. Uporno ih podcjenjujemo.

Vratimo se korak unatrag. Kao pokretač brojnih festivala, mislite li da ste doprinijeli estradizaciji književnosti? Sudjelujete i na brojnim predstavljanjima knjiga, nisu li ona prečesto brzinska protrčavanja kroz knjigu, bez kvalitetnijih diskusija, tek toliko da se ta predstavljanja negdje zabilježe, a da premalo toga ostane za upamtiti što se tom prilikom reklo? 

Da, pridonio sam estradizaciji književnosti u doba spektakla, adekvatan odgovor na promijenjeni kontekst, jedini mogući. Da nismo na tome radili, književnosti bi bilo puno manje u medijima i kod čitatelja. Estradizacija je nametnuta zeitgeistom i lokalnim kulturnim politikama koje su uvijek daleki odsjaj globalnih zbivanja.

Knjige predstavljam i činit ću to i ubuduće. Mislim da smo dosta sretni, jer smo imali dosta vještih predstavljača, koji su znali istaknuti bitno, biti i zabavni, a predstavljanje knjiga ipak je žanr za sebe, lijeposlovlja, male svečanosti za autora i njemu bliske, rijetke apriorne potpore, autor ionako dobiva vrlo malo od svega, pa neka mu je ovo. Stariji će se sjetiti kako su izgledale promocije nekada: čitanje pohvala i pameti s papira, serijski. Spora eutanazija publike, bome i autora.

Nemam grižnju savjesti  kao promotor, jer predstavljam samo knjige iza kojih na neki  način stojim, ako mislim da su loše, ne pridonosim zbrci u kanalu, nje je ionako previše, kvazi ovih i onih. Treba razlikovati promociju, jer kada kažemo predstavljanje na to mislimo, i kritiku. Kritika je ona koja valorizira, promocija je marketing.

Kruno Lokotar, foto: privatni arhiv

Prethodno pitanje bilo je korak unatrag u našem razgovoru, ali iz drugog razloga. Prethodno je pitanje, naime, uredniku Kruni Lokotaru postavila umjetna inteligencija. A ja Vas (morat ćete mi vjerovati na riječ da sam ja) pitam: kakva je sudbina književnosti s obzirom na nagao razvoj umjetne inteligencije? I kakva jest ili će biti u danom kontekstu uloga urednika? Mogu li dobri urednici, ako već ne svijet, spasiti književnost od mogućih predstojećih scenarija? I treba li tu uopće išta spašavati? 

Pozdravite vašeg AI prijatelja i ne brinite, vjerujem vam, ali i da opet pita vaš prijatelj, kakve to veze ima ako je pitanje suvislo? Kruži fama da je svako pitanje dobro, osobno i trosobno, mislim da je to glupost, postoje idiotska i uvredljiva pitanja, uvijek mogu na njih odgovoriti, čak i doskočicom, ili ih ignorirati ili vrijeđati, ali čemu na to trošiti vrijeme, najvažniji resurs u životu, no to nam nije tema. Ova pitanja to svakako nisu, možda su samo malo preambiciozna za povod. Sugovornika svakako treba ispoštovati.

Sudbina književnost s obzirom na AI slična je sudbini šaha, ali samo slična. Dosta brzo je proto-AI sistematizirala otvaranja i završnice, dugo se mučila sa središnjicama, dodajem da ne znam dovoljno da kažem kada otvaranje prelazi u središnjicu; danas bi, to pretpostavljam, s lakoćom pobijedila i svjetskog prvaka Gukesha Dommarajua i Magnusa Carlsena, ali šah je samo velik, premda ne beskonačan, niz kombinacija.

Jedan od citata koji me je formirao je Borgesov, parafraziram, da sada ne idem po knjigu: Broj atoma u svemiru je pretjeran, premda konačan. U beskonačnom vremenu (danas bismo rekli vremeprostoru), nužno će se dogoditi da... i sada dobri stari Borges piše o tome da ćemo opet izrasti kakvi smo sada, u međuvremenu će naši atomi prošetati kroz sve ostale iteracije, i pisati ovaj isti intervju, Vi i ja. Vrtoglavo. To mi je uvijek bila utješna pomisao za sve propušteno i nedoživljeno i nezamislivo, za sve krive izbore. Važno je uvidjeti da je to samo bezbroj mogućnosti, a da književnost traži onu neku odabranu, koja se tiče drugih.

Poenta književnosti je beskonačnost, a tu AI ipak neće imati što za reći. Da, može složiti savršenu križaljku scenarija, fabulu, motivirati likove, ali književnost ne računa, za razliku od AI-ja s izvjesnošću i dokučivošću, nego u njoj ostaje upisana tajna. Književnost dobiva na ekscesima, neočekivanim upotrebama, dok AI računa sa statistikom, frekvencijom, ali onda nudi i neke druge varijante, manje frekventne. Ali da može pomoći i ubrzati, to je sigurno. Posebno pri prevođenjima koja, opet, traže nadzor.

Dopustite i nemojte se naljutiti. Ja Vaša pitanja nisam ni pročitao do sada, nego redom odgovaram, kako se redaju i rađaju. Prije par dana sam baš razmišljao o AI-ju i svojem poslu. I nisam se zabrinuo, a inače mislim da previše brinem, pri čemu je definicija brige strah od budućnosti. Nekoliko me je ljudi zamolilo da ih naučim kako uređivati knjige. Rekao sam okej, a onda shvatio da je to proces koji traži vrijeme, iskustvo, znanje, osjećanje autora, njegovu psihologiju... jer je jebeno kompleksan, jer nije to samo do mene, nego do autora, mene, našeg razumijevanja, izdavača...

Urednici, manje književni više ostali, medijski, mogu „popraviti svijet“, o tome sam već pričao, ali njih nema bez politike i tehnologije, bez hijerarhije, bez svega onoga čega smo se, danas je to jasno, odrekli. A kada nečemu prođe rok trajanja, pa bilo to i formalno, e to se više ne vraća, barem ne u istom obliku, mlijeko se samo jednom može proliti. Povijest se ne ponavlja, ni kao farsa, to je zabluda. To da svijet trenutno retardira u neki neomonarhizam, iracionalizam i tehnofeudalizam, da dalje ne nabrajam, nije mi dvojbeno, a još mi je manje dvojbeno da dolazi neki novi alien.

Opet, sjetim se nekad Zweiga i njegova samoubojstva zbog propasti "Jučerašnjeg svijeta", ili Benjamina – čak je nevažno što su obojica bili Židovi – i onda slavnih europskih postratnih godina. Ali ne garantiram da će se svijet nakon velikog reseta koji je pred nama, posložiti u glory years. Ali će se posložiti i vitalitet i adaptacija vrste će gurati dalje, nekamo, možda u novu  propast. Na žalost new agera, ne mogu reći da ispred ljudske vrste preferiram životinjske ili biljne, jer isti evolucijski obrazac bitke vidim kod svih. Za razliku od tih vrsta, ljudska ima potencijal da se od svoje prirode emancipira, pa mi nema druge nego sa svojom vrstom pregovarati i po svemu sudeći biti poražen, ne argumentima, nego praksom.

Da skratim, ja svojim djelima svijet „spašavam“, a da li samo usporavam propast, što je onda kontraproduktivno, e to ne znam. Da ga hoću još aktivnije spašavati upustio bih se u politiku. Ali po onome što znam, što sam na razne načine naučio, promoviram set vrijednosti koji u okviru tog seta i nakon Drugog svjetskog rata međunarodno prihvaćenih standarda i ljudskih prava ne bi smio biti utuživ. Ovo pišem u dane kada je antifašizam de facto proglašen terorističkim u SAD-u i Mađarskoj.

U svom ste se „dnevniku s pravom javnosti“, naslovljenom "Limited edition", pitanja uredničkog posla ponajviše doticali u „limitima“ – kraćim i kurzivom pisanim tekstovima koji nisu datirani. Otkud potreba za tom, da tako kažem, metatekstnom gestom? Ukazujete li time na neodvojivost urednika od autora Krune Lokotara? I kako se u toj konstelaciji snalazi Kruno Lokotar, simpatizer Liverpoola i posjetilac neimenovanog kvartovskog kafića? Ili Kruno Lokotar, povremeni vrtlar u bašti roditeljske kuće? 

Ma limiti su ovdje više da bih upozorio ljude na limite dnevnika, da ne očekuju previše, a opet, moram im dati nešto osobno, inače mi se čini da sam prevarant. Lakše je najosobnije dati kroz prozu, presvučen u likove, ali tu formu mi nitko nije naručio. Ja, kao ni nitko od nas nisam svodiv na jedno, svi smo mi štošta, razne uloge, uloga ne znači ovdje ništa lažno ni privremeno, iako privremenost nije isključena, a zapravo smo sukus svih njih i još nekih nevidljivih, prošlih, možda i transgeneracijskih, to je sada moderno spomenuti, iako to u meni odmah budi poriv za odmakom od prokletstva naslijeđa, za emancipacijom, jer mi ta priča prečesto zvuči kao olaka isprika za vlastite deficite. Inertnost duha i carte blanche, nisam ja kriva/a, nego moji roditelji, dede, bake, pa do stoljeća sedmog. Uvijek su drugi krivi.

Da, ja sam sve pobrojano, i još dosta toga nepobrojanog i nespomenutog u dnevniku, između tih osobnosti postoje trenje i kompatibilnosti. Identiteti su složeni i dinamični, ništa novo.

Dnevnik nam podosta otkriva o odnosima na književnoj sceni (ili jednoj od književnih scena, vidjeti pitanje o relaciji HDP – DHK). Oni su, reklo bi se, intenzivni, a Vaše zdravlje, sudeći prema dnevničkim bilješkama, nije najbolje. Razmišljate li stoga o „spuštanju u nižu brzinu“? Ili je, egzistencijalno gledano, takvo razmišljanje stvar luksuza? Na jednom mjestu, naime, pišete o gubitku elana. Događa li Vam se ili prijeti zasićenje? Je li ono privremenog ili trajnog karaktera? Možete li zamisliti ostatak života bez aktivne participacije u ovdašnjem književnom životu? 

Moje zdravlje je sve skupa trenutno okej, terapije lako uzimam, kontrole preko volje obavljam, još se malo borim sa svojim antihipohondarskim duhom i manjkom straha od smrti, barem zasad. Egzistencijalno sam također komotniji, zasićen jesam istim, ali vidim nove seksi ideje koje bude u meni elan, jedino sam loš u delegiranju. Dosta sam siguran da ću na odar nezadovoljan, jer još nisam realizirao gomilu ideja, a znam da su dobre. Recimo za ilustraciju, dva scenarija koja su prošla na HAVC-u, dugometražni igrani s Nikolom Kuprešaninom i jedan doks su na počeku umjesto na početku.

Ali da, usporavanje mi se čini neophodnim – nikako ne zato da bih se zagledao u sebe i nešto tražio pa možda našao, prezirem tu ideju ljudi koji su uvjereni da se u njima nalazi nešto posebno, neotkriveno, pa sad cijeli život maltretiraju okolinu pokušajima samodokučivanja, kao u njima nešto nužno jest, samo da oni to otkopaju, a svijet neka pričeka na to veselje, to me uopće ne zanima – nego da bih bio bolji u svemu ovome što radim, što znači da bih malo i smanjio opseg, možda i skrenuo fokus. Neke tri knjige mi se vrte po glavi, barem dvije bih mogao lako realizirati, kada oslobodim vrijeme za njih. Mislim da je vrijeme za to, nije ga previše ostalo – da pomaknem fokus na svoje ideje, vratim usijanje u doba kada sam ih osjetio. Možda nije kasno.

Ali lijepo je i hodati.

Za sam kraj, upravo zato što se čini predvidivim, što čitate u posljednje vrijeme (uz uvjet da to što čitate ne uređujete)? Možete li nas počastiti preporukom? Domaća/regionalna poezija možda pomalo stagnira, no proza nas ne prestaje iznenađivati... 

Prekjučer sam uzeo "Tonija" Rumene Bužarovske, moje velike prijateljice i sjajne autorice, sretan sam što sam joj izgurao prve prijevode na hrvatski. Nakon prvih 20-ak stranica sam zbunjen, za sada je to karikatura, groteska pa utoliko prebrzo otvaranje karata, navikao sam na njezin prituljeni realizam, ali siguran sam da će mi iduće stranice sve pojasniti i motivirati.

Beksov "Chinook" sam počeo čitati, pa zastao zbog drugih obaveza, prvo mi nije bilo jasno kamo ide, pa mi je postalo jasnije i čarobno, ali mi je u detaljima bio općenit, to bih i ja mogao napisati, a onda kada ih je počeo raspredati dobar, iako ništa spektakularno, no u toj količini i potankostima impresivan, udubljen, pa me je nekako opustio i uveo u svoju misao i doživljaj. Ne znam kamo će do kraja, ali lijepo vrluda. Trebao bih se vratiti na početak, ovako će roman biti ispresijecan mojim pukotinama memorije.

Pokušao sam čitati Lokotarov "Limited edition", ali sam se iznervirao, jer sam skužio na nekoliko mjesta da frajer piše pod ručnom da se boji da ne bi bio dosadan, a da je na tim mjestima trebao rasplesti, točno znam i što i kako. Da toliko kondenzira od te svoje nesigurnosti da je ponekad nejasan, a vidim da ima potencijal, ali da mu fali drskosti. To dalje neću čitati.

Eto, sad sam morao prešutjeti nekoliko odličnih knjiga AGM-a koje će uskoro van.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (sporazumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kruno Lokotar

Limited edition

• Buybook 08/2025.
• 304 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533780801
• Cijena: 17.00 eur

Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja (kao kada piše o članovima porodice i prijateljima kojih više nema) ili, pak, elemenata crnog humora (osobito onda kada piše o svojim bolestima). Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa, mada takvo što imamo zahvaliti ne samo autorovu osjećaju za mjeru, već i rečenoj žanrovskoj hibridnosti dnevnika. (Franjo Nagulov)