Kruno Lokotar : Limited edition

Od pet definicija pojma dnevnik koje nalazimo u online izdanju Enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, za ovu su prigodu najvažnije dvije: dnevnik kao kronološki opis zbivanja i dnevnik kao žanr autobiografske književnosti. I premda će Kruno Lokotar, autor knjige "Limited edition" (Buybook, 2025.) na jednom mjestu, očito u šali, navesti da je izbrojao preko dvanaest hiljada vrsta dnevnika – pa bi logično bilo pomisliti kako ova hiperbola povlači i veći broj značenja pojma čijim tumačenjem započinjemo ovaj prikaz – prilika nalaže ne odstupati od dvaju značenja koji se, ne slučajno, u Leksovoj natuknici nalaze na prvim dvama mjestima.
Dnevnik, naime, doista prije svega promatramo kao kronološki opis zbivanja (osobito kada je riječ o dnevniku kao historijskom vrelu), a potom i kao književni žanr. Doduše, stavljanje fokusa na književnoteorijsko promatranje dnevnika dopušta barem djelomičnu kontradikciju naspram prve definicije, utoliko što postmodernističko iskustvo dopušta djelomično ili potpuno raskidanje s kronologijom (ako kronologiju shvatimo kao slijed linearnog vremena).
Definicija dnevnika kao književnog žanra

Problematičnom se može učiniti i definicija dnevnika kao književnog žanra, budući da po tom pitanju granica između književnog i neknjiževnog nije uvijek najjasnija (doduše, tako jest ili može biti i s ostalim žanrovima te vrstama), pa je svrsishodnije, držeći se autorove opaske o preko dvanaest hiljada prebrojanih vrsta dnevnika, ne inzistirati na uspostavi strogih kriterija na temelju kojih bismo knjigu koja je pred nama nastojali interpretirati kao književnu ili neknjiževnu. Uostalom, gdjekad se takvo pitanje ne postavlja – recimo kao kada Michel Tournier objavi "Ekstimni dnevnik" – pa se nameće pitanje straha od interpretiranja autoriteta, budući da je riječ o titanskom imenu suvremene francuske i svjetske literature. Netko će zlonamjeran i ovdje spočitati usporedivo: nemojmo, međutim, smetnuti s uma da urednički autoritet ovdje ne igra ulogu – ovdje je, neovisno o ranijem pisanju esejistike i književne kritike, riječ o autoru početniku, i nikako drukčije.
Time nije dovedena u pitanje važnost bogatog, samim tim i čitalačkog iskustva koja je na mnogo uglavnom pozitivnih načina manifestirana u knjizi "Limited edition", već je naglašeno kako ni nekoliko decenija posvećenog uredničkog posla ne mogu jamčiti uspješnu tranziciju iz pozicije urednika u poziciju autora, barem onog naglašeno literarnog. Drugim riječima, postoji bojazan da vrhunski urednik, okuša li se kao autor, za svoje autorstvo neće zaslužiti prolaznu ocjenu, što ovdje, međutim, nije slučaj; prije svih ostalih opaski, naime, važno je ukazati na umješno baratanje pripovjednim tehnikama, kao i na stilski rafiniranu rečenicu koja se osobito ogleda pri opisima svakodnevnih/rutinskih radnji poput brijanja vrata ili spravljanja doručka.
Od nekoga tko se tek u šestoj deceniji života odlučio za literarno javno autorstvo s predumišljajem (ovdje opisano kao „dnevnik s pravom javnosti“), jer je na takav stereotip moguće nasjesti, nije da baš očekujemo vrsno ostvarenje, makar taj netko prethodno uredio popriličan broj, osobito proznih, vrsnih ostvarenja.
Lokotar zna pisati
Ali Lokotar, dakle, zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja (kao kada piše o članovima porodice i prijateljima kojih više nema) ili, pak, elemenata crnog humora (osobito onda kada piše o svojim bolestima). Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa, mada takvo što imamo zahvaliti ne samo autorovu osjećaju za mjeru, već i rečenoj žanrovskoj hibridnosti dnevnika koja nam, samim tim, dozvoljava hibridnost forme u ovom slučaju proširenu i na medijsku hibridnost.
To, pored ostalog, znači autorovo uvrštavanje fotografske građe (svoje i tuđe), najčešće transferirane s društvenih mreža, kao i korištenje QR kodova kojih ne manjka u suvremenoj domaćoj literaturi (sjetimo se primjerice pjesničkih zbirki Mateje Jurčević i Sanjina Sorela). To nadalje znači manje ili više bogatu intertekstnu i citatnu praksu (na jednom je mjestu tako prenesena čitava reportaža Ivana Milenkovića iz magazina „Vreme“, a povodom „Festivala Krokodil“ održanog 2023. godine), a najviše od svega – za ovu priliku osobito bitne – metatekstne fragmente, tzv. limite.
Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.
Svjesnost takva postupka potvrđuju najmanje dvije stilske formalnosti – kurziv rečenih fragmenata te izostanak njihove datiranosti. K tome bismo mogli povući poveznicu s onim što bibliotekarska struka u katalogizaciji imenuje glavnim stvarnim naslovom (limiti / Limited edition), a zatim – ne manje važno – sam sadržaj fragmenata koji su, naspram ispovjednog dnevničkog konteksta, primarno usredotočeni na objašnjavanje relacije urednik – autor iz one provjerene, uredničke pozicije. I premda će dio čitalaca radije biti fokusiran na dnevnički dio dnevnika – a neki će nesumnjivo potražiti i svoje ime u njemu (budući da je imena mnogo) – ovi nam fragmenti mogu pomoći proniknuti u zahtjevnu (uredničku) poziciju koja, htjeli to ili ne, iziskuje makar trunku altruizma; lovorike za uspješan proizvod, naime, pripadaju autoru, neovisno o stupnju uredničkog angažmana koji je prethodio konačnom proizvodu.
Svjesno pozicioniranje u drugi plan – mada ovdje ne govorimo isključivo o uredniku, pa ni prvi plan nije posve isključen – proizlazi iz urednikove biheviorističke uloge, rezultat bi čega mogla biti zabilježena tvrdnja kako je u Hrvatskoj posvećenih autora više nego posvećenih urednika. S takvom se tvrdnjom možemo ili ne moramo složiti, tim više što je kategorička istina, prije svega zbog incestuoznosti scênā malih jezika (na kojima je uobičajeno da ista osoba bude pisac, urednik i književni kritičar), objektivno nemoguća. Ono što, međutim, jest nedvojbeno točno tiče se brojnih loše uređenih knjiga, što ne upućuje nužno tek na neposvećenost, već i na – neznanje. A što katkad biva „zamaskirano“ marketinškim manevrima na koje je upozoreno nešto poslije. Pa ipak, možemo se složiti ne samo oko važnosti uredničke uloge u procesu, već i oko podcjenjujuće recepcije uloge koja se, naposljetku, manifestira i u vidu čestog izostavljanja urednika iz bibliotečnog opisa (osobito kada je o omeđenim publikacijama riječ, dodao bih).
Karakteristika navedenih scena podrazumijeva i urednički multitasking, što podrazumijeva ulogu urednika kao kulturtregera koji, sukladno tome, (su)organizira književne festivale, manifestacije i predstavljanja, a samim tim i suočavanje s birokratsko-administrativnim obvezama od kojih je nemoguće pobjeći te koje su u dnevniku prezentirane kao nužno zlo. Pozitivno je, mada ne nužno, u navedenom stjecanje brojnih poznanstava: otud ovu knjigu možemo promatrati i kao isječak iz života uspješnog kulturnog radnika (koliko na ovim prostorima išta vezano uz kulturu može biti uspješno) obogaćen širokom galerijom lica iz kulturnog i javnog miljea (od pisaca i filmskih režisera do jednog svima znanog advokata). U tom smislu možemo govoriti i o faktografski korisnom dokumentu vremena koji bi, pri budućim (ne samo) književnopovijesnim ogledima, mogao predstavljati nezaobilaznu bibliografsku jedinicu.

Nasuprot poznatima (i „poznatima“), dakako, stoje nepoznati – bilo da je riječ o licima iz neimenovanog kvartovskog kafića (jednog od autorovih najmanje dvaju utočišta), bilo da je riječ o osobama s kojima je autor intimno povezan – najčešće umrlim i neumrlim članovima porodice i prijateljima iz djetinjstva. Takav dijapazon lica, komu možemo dodati dijapazon sinkronijskih i dijakronijskih iskustava, usustavljen je na binarnoj opreci koja je i prostorno-vremenski potkrepljena – novozagrebačkom danas u opoziciju je stavljeno daruvarsko jučer; gdjekad se takva opozicija ogleda u eksterijerima iz domene javnog dobra, gdjekad, pak, u prostoru intime. Potonje, stoga što se kao opreka životu u novozagrebačkom stanu ispostavlja porodična kuća u Daruvaru – s naglaskom na vrt i mala čuda života koja se u njemu odvijaju – daje nam za pravo povući paralelu s ranije spomenutim Tournierovim "Ekstimnim dnevnikom". Iako se takva usporedba nekome može učiniti pretencioznom, pa i promašenom zbog neusporedivih teoloških pozicija dvojice autora (Tournierova vjernička pozicija naspram Lokotarove ateističke, možda agnostičke pozicije), tradicijsko-odgojni elementi kršćanske etike, kojih se autor na svom primjeru više puta dotiče, pomoći će nam prevladati dvojbe oko takve usporedbe.
Postoji bojazan da vrhunski urednik, okuša li se kao autor, za svoje autorstvo neće zaslužiti prolaznu ocjenu, što ovdje, međutim, nije slučaj; prije svih ostalih opaski, naime, važno je ukazati na umješno baratanje pripovjednim tehnikama, kao i na stilski rafiniranu rečenicu koja se osobito ogleda pri opisima svakodnevnih rutinskih radnji poput brijanja vrata ili spravljanja doručka.
Ambivalentan, pa i oprečan odnos prema tim pitanjima primjetan je i u nejednakom, naoko začudnom interpretiranju iskustava dvaju najvećih kršćanskih blagdana – dok o Božiću piše suzdržano, pa i s trunkom podozrivosti, Uskrs je prepoznat kao prilika za prakticiranje običaja koji za cilj imaju užitak u porodičnom druženju, makar posrijedi bio i najbanalniji od svih uskrsnih običaja – farbanje jaja. Ambivalentnost, no ne i nedoumicu, prepoznajemo i u trenucima autorova eksplicitnog ideološkog pozicioniranja – onog, naime, koje „drugu stranu“ prepoznaje kao lošu, ali čije pristalice (ili jednostavno podanike) ne osuđuje apriorno, barem ne kao što je činio u mladosti, i barem ne onda kada je u pitanju tko iz porodice. Ideološka isključivost stoga ne podrazumijeva isključivost u recepciji postupaka drugih, makar izostanak rečene analogije ne podrazumijeva pokušaj nalaženja odgovora na pitanje zašto je imenovani Drugi odabrao suprotni pol – obično je posrijedi stvar po sebi razumljiva, motivirana egzistencijalnim prilikama koje, kako biva s „malim ljudima“ u vrtlogu društveno-političkog iskustva, ostaju nezadovoljene.
Dnevnik s pravom javnosti
Pa ipak, što je ranije natuknuto, literarne vrhunce dnevnika nalazimo pri opisima kojih od rutinskih akcija, kao i pri reminiscencijama na život i smrt proizašlim iz nimalo jednostavnog zdravstvenog stanja. Usprkos čemu, međutim, kao odgovor nalazimo najčešće autoironijski humor kojim je dnevnik i započet – onda kada se, pozivajući se na horoskop, autor predstavlja kao „lav s rakom“, a koji će se drugdje, rekonstruirajući recentni urološki pregled, podsjetiti na davno stečeni nadimak – Lokativ, koji, pretpostavljate, nema previše veze s padežima. Spomenuti opis brijanja u porodičnoj kući, pri čemu brijanje kod pripovjedača izaziva madeleinovski efekt, spada među dojmljivije prozne stranice koje smo imali priliku čitati u posljednje vrijeme. I premda će takvo što potvrditi manji broj čitalaca – uz pretpostavku da će većina gro interesa pokazati za publicistički sloj djela – šteta je što takvih trenutaka u knjizi nema više. Dnevnik s pravom javnosti, o kojem pripovjedač uvodno govori, a naročito u vremenu nestrpljivom prema estetici ali opčinjenom trač-partijom (mada ih ovdje, recimo i to, nema), daje nam za pravo komentirati i ono propušteno, što su ovdje rečeni opisi rutinskih aktivnosti, stilski dotjerani do za današnje prilike ne odveć čestog nivoa.
Možda baš ti trenuci, više i od metatekstnih fragmenata, upućuju na krajnju dobrobit permanentnog čitanja: u pitanju je, dakako, bogaćenje jezika – kako leksičko, tako sintaktičko – o čemu valja razmisliti polazeći od toga da biti urednik (ne tek netko tko se u impresumu tako potpisuje), prije svega, znači biti posvećen čitalac. To se naposljetku odražava i na koncepcijskom planu, pa je i utisak o nedovršenosti dnevnika, upravo uz kontinuirano njegovanu svijest o smrtnosti, strateški izazvan. Po završetku posljednje bilješke, uz čiji je tekstni dio priložena fotografija na kojoj autor pozira pokraj kipa Petrice Kerempuha u Gornjoj Stubici, slijede stranice namijenjene za pisanje bilješki. Njih, sukladno barthesovsku postulatu o smrti autora, ima popunjavati Drugi. Koji, uvijek i jedino, može biti samo – čitalac.
Koncepcijski razlozi, a koncepcija je uvijek i semantika (ili bi to trebala biti), ujedno objašnjavaju i izostanak formalne bilješke o autoru: sve je u dnevniku, kao Limited edition ili dnevnik s pravom javnosti o kojem će, za pretpostaviti je, u narednim mjesecima biti podosta riječi.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Limited edition
- Buybook 08/2025.
- 304 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533780801
- Cijena: 17.00 eur
Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja (kao kada piše o članovima porodice i prijateljima kojih više nema) ili, pak, elemenata crnog humora (osobito onda kada piše o svojim bolestima). Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa, mada takvo što imamo zahvaliti ne samo autorovu osjećaju za mjeru, već i rečenoj žanrovskoj hibridnosti dnevnika. (Franjo Nagulov)