Časopis 'Tema' o inicijativi pisaca 'Pravo na profesiju'
TEMA: PRAVO NA PROFESIJU, priredio Nenad Bartolčić
Nenad Bartolčić: K & K - uvodne napomene o knjizi & kaosu (*prenosimo fragmente)
Kruno Lokotar: Pitanja za kandidate na izborima
Roman Simić Bodrožić: Upitnici ne mogu kompromitirati ideju
Jagna Pogačnik: Književna scena bez zrcala
Andrea Pisac: Kako nas potpora može naučiti da sami lovimo ribu?
Vitomira Lončar: Kulturi treba dijalog i komunikacija
Ivana Sajko: Učinimo pisce vidljivima?
Vladimir Stojsavljević: Uspješnice ne mogu biti kriterij
Seid Serdarević: Kultura čitanja, pisanja i izdavanja knjiga u dubokoj je krizi
Gordana Farkaš Sfeci: Pisci moraju preuzeti inicijativu
Nenad Rizvanović: Ulaganje u "strukturu"
Andrea Zlatar: Mora se uključiti i MZOŠ
** u tematu se i ekstenzivno navode i glavni naglasci iz tekstova Roberta Perišića i Zorana Ferića
* * * * *
NENAD BARTOLČIĆ:
K & K - uvodne napomene o knjizi & kaosu ( prenosimo samo fragmente )
Knjiga kao umjetničko-kulturno-obrazovni proizvod po mnogo čemu zaslužuje povlašteni status u društvu, u kulturnim i obrazovnim strategijama njegova razvoja, ali da bi potreba za čitanjem, kulturom i obrazovanjem doprla do najširih dijelova društva, a posebno do mladih generacija, nije moguće gotovo sve ostaviti (samo)regulaciji tržišta. Bez promišljene strategije, u čijem bi donošenju (a kasnije i sprovođenju) trebali sudjelovati svi dionici života knjige, ne čekajući da netko sa strane zamahne s čarobnim štapićem i riješi nagomilane probleme, bavljenje knjigom u Hrvatskoj teško da će dočekati bolje dane.
(...)
Nedovoljno razrađene i u praksi nedostajuće strategije razvijanja i poticanja kulture čitanja, nepostojanje gotovo pa nikakvog "kulta" znanosti i obrazovanja, dodatno urušavaju položaj knjige u hrvatskom društvu. Utoliko je zaista posljednji trenutak da sam knjiški ceh tj. svi neposredni sudionici na hrvatskom tržištu knjiga, od autora, prevoditelja preko nakladnika do knjižara, knjižničara... pa čak i malobrojnih knjizi & kulturi u medijima još uvijek sklonih novinara, sasvim konkretnim i učinkovitim inicijativama počnu stvarati preduvjete za prevladavanje sadašnje neodržive situacije. A to ukratko znači proaktivno se angažirati na saniranju nagomilanih i sve težih kako uzroka tako i posljedica krize, kao i višegodišnje neuređenosti hrvatskoga knjiškog tržišta.
(...)
I baš kao što su pisci, čija je inicijativa "Pravo na profesiju" predmet ovog priloga, napokon shvatili da nitko drugi bez intervencije njih samih neće samoinicijativno brinuti njihovu brigu, da to neće dočekati od administracije ovog ili onog ministarstva, red je i da nakladnici (i knjižari) shvate da se niti oni ne mogu za svoje interese izboriti pobacani svi skupa u istu vreću na kojoj piše "Zajednica nakladnika i knjižara". Baveći se već desetljeće i pol uglavnom nemuštim organiziranjem knjiških sajmova, Zajednica nije ponudila potreban organizacijski okvir osim kanal za poprilično bezvezno i neodgovorno trošenje proračunskih sredstava za knjigu, što je vjerojatno kulminiralo neslavnim ovogodišnjim nastupom hrvatskih nakladnika "pojačanih" s nekoliko na brzinu dovedenih spisateljica na Sajam knjiga u Frankfurtu, o čemu su same spisateljice po povratku srećom pa detaljno elaborirale.
(...)
Koliko problematika nakladnika i knjižara ima veze s problemima pisaca? Mnogo, one su sudbinski povezane, ma koliko to nekome možda i patetično zazvučalo. Iako se u praksi ponašaju kao da ta međusobna povezanost i ovisnost gotovo i ne postoji, i pisci i nakladnici i knjižari... upućeni su jedni na druge, i praktično je nemoguće riješiti problem samo jedne karike u lancu knjige a da se istovremeno ne krene u rješavanje problema svih. Samo što je za početak potrebna i njihova međusobna komunikacija, ona koja godinama izostaje, pa se ne ostvaruje potrebna strukturalna povezanosti tržišta, kojeg onda osim kaosa bitno karakterizira upravo taj posvemašnji nedostatak komunikacije sudionika na njemu.
Ako komunikacija i postoji, to je onaj tip komunikacije gdje jedni drugima govore ali zapravo niti ne namjeravaju poslušati odgovor. Na tu anomaliju često ukazuju i predstavnici tzv. institucija sistema (na primjer Ministarstva kulture), koji ističu da je njihov veliki problem upravo taj što nemaju ozbiljnog partnera s one druge strane, organizirane nakladnike i knjižare, pisce...
(...)
Sve su to okolnosti u kojima se već dobrih godinu dana kotrlja priča o piscima, jer dok se možda očekivalo da će se na proaktivno djelovanje prije odlučiti neki drugi dionici lanca knjiga, u prvom redu mislim na izdavače i knjižare, u tome su ih pretekli pisci, koji su iako razjedinjeni u dva poprilično besmislena cehovska udruženja odlučili (ok, barem neki od njih) javno progovoriti o problemima koji ih i egzistencijalno i profesionalno tište.
(...)
Ukratko, strategija rješavanja problema pisaca krenula je u dva pravca. S jedne strane nastoji se izboriti da se pisanje društveno prizna kao profesija, da se po uzoru na brojne zemlje studijski programi osuvremene i prilagode društvenim mijenama te da se pokrenu studiji umjetničkog i kritičkog pisanja, a što bi nekim piscima pružilo ne samo mogućnost usavršavanja u svome zvanju, već bi im omogućilo i potencijalno dodatne izvore zarade kao predavačima npr. kreativnog pisanja i sl. Za sada se ovaj dio inicijative vodi defanzivnije nego li onaj dio koji se tiče borbe za neposredne financijske potpore.
Drugi je smjer traženja direktnih subvencija piscima u državnom proračunu koji za knjigu izdvaja Ministarstvo kulture (pri čemu se previše olako ostavlja na miru Ministarstvo znanosti budući da kreativno pisanje nije nužno samo ono koje se može podvesti pod umjetničko), jer pisci smatraju (s pravom, op. N.B.) da nije pravedna raspodjela ako se subvencionira proizvodnja knjige samo u nakladničkom sektoru, a ne i njenom neposrednom proizvođaču - piscu.
(...)
U ovome trenutku još nije izvjesno kako će rezultirati pregovori tj. koja će biti sudbina prijedloga kojeg su pisci prihvaćajući predloženi Perišićev model poslali na razmatranje ministru kulture Jasenu Mesiću i njegovoj ekipi. Informacije koje skoro pa na kapaljku cure u javnost govore da su u Ministarstvu kulture voljni poboljšati položaj pisaca, ali još se nije definiralo po kojem će se modelu to i dogoditi, niti o kojem će dodatnom iznosu iz proračuna biti riječ.
(...)
Pisci očekuju barem nekakvu brzu, pa makar i vatrogasnu mjeru, u trenucima dok je sasvim izvjesno da bi se nešto novaca još uvijek i u ovoj godini u ministarstvu za njih moglo pronaći, i stoga se razgovori, da se poslužim političkom terminologijom, "intenziviraju" i vjerojatno će pisci nešto i dobiti, a koliko će to u konačnici biti i da li kao neka nova sistemska mjera, to će se tek vidjeti.
(...)
Nužno je zapitati se postoje li manjkavosti u ovoj inicijativi pisaca? Kako u tematu možete pročitati i priloge/komentare desetak hrvatskih spisateljica i spisatelja, književnih kritičara, urednika u izdavačkim kućama (gdje su neki i u podvojenoj ulozi i pisca i urednika), koji iako u većini pozdravljaju i podržavaju inicijativu između svih dobrih i pozitivnih elemenata inicijative "Pravo na profesiju“ dobronamjerno ukazuju i na neke manjkavosti (a neki imaju i sasvim konkretne rezerve), zadržat ću se na nekim rubnim, popratnim elementima koji su se u međuvremenu pojavili (uglavnom u popratnim komentarima u medijima, op. N.B.) a koji su samo naoko nevažni.
Hrvatski pisci (ali ne samo oni) vole o sebi imati lijepo mišljenje, pridavati si važnost i veću od one koja im objektivno pripada, smatrati da su gotovo prapočelo svega, u skladu s onom biblijskom "u početku bijaše Riječ", i poneke su njihove reakcije više nalikovale na patetične budnice i davorije po kojima je ispadalo da gotovo nema onog tko na ovaj ili onaj način ne živi o grbači pisca, pri čemu, naravno, pisac prolazi najgore. Do neke razine takvi istupi se mogu tolerirati kao stilske figure i svojevrsno šepurenje, ali samo do trenutka kada ti napisi postanu evidentno pogrešni u interpretacijama i procjenama nakon kojih redovito i slijede optužbe na nečiji račun.
Pa iako i mogu razumjeti tvrdnje koje proizlaze iz uistinu nerijetko ponižavajućih situacija s kojima se pisci (ali i ne samo oni!) suočavaju na tržištu (mali honorari, kašnjenje s isplatama... pri čemu se nikada ne precizira tko je tko, jer nisu svi isti, pa čak niti većina), teško da mogu prožvakati i one u kojima se pisanje npr. pretpostavlja glumi, ili nekim drugim oblicima ljudske kreativnosti, čak niti ne nužno umjetničke. Jer nakon takvih izjava, prema kojima ispada da su osim pisaca oni drugi nužno zlo (osobito oni u tzv. lancu knjige), vjerojatno je mnogima umalo došlo da umjesto podrške kažu "ma idite vi pisci k vragu". Takav, dakle, govor a još više (ne)argumentaciju pisci bi trebali izbjegavati.
(...)
Hrvatskim piscima u njihovoj borbi prijeko su potrebni saveznici, i tim je čudnije da su npr. prespavali ovogodišnje "zagrebačko kulturno proljeće" kada se barem u Zagrebu veći dio tzv. nezavisne ili neinstitucionalne kulturne scene digao na noge nakon što je Grad Zagreb svoju proračunsku pomoć projektima u tzv. nezavisnom kulturnom sektoru srezao u neki slučajevima i za preko polovine prošlogodinjih potpora. Tom prilikom među glumcima, plesačima, performerima, predstavnicima portala u kulturi... niste mogli primijetiti i pisce.
Na žalost, pisci (ali opet i ne samo oni, identično je i s nakladnicima, knjižarima, prevoditeljima) ne poznaju ili ih nije briga za one druge s kojima neposredno dijele žalosnu sudbinu hrvatske knjige. Doduše, do jučer ih se nije ticala niti njihova vlastita sudbina, no barem su se zbog sebe samih probudili, ali želio bih da ipak osvjeste i poziciju onih drugih, s kojima su sudbinski povezani.
(...)
Mogu razumjeti da nekoga ne zanima (?) ili da ne želi znati prosječnu nakladničku kalkulaciju proizvodnje knjige, pa da vidi koliko se to nakladnik zaista "obogatio" na račun hrvatskog pisca (što naravno ne isključuje mogućnost da se u pojedinim slučajevima to i dogodilo), ali kada netko već uzima sebi za pravo komentirati u tiražnim medijima stvari koje ga se tiču, onda bi barem bilo korektno da se raspita i upozna s činjenicama. Trpati sve u isti koš, i male i velike nakladnike, i one koji imaju vlastite knjižarske lance i one kojima ti lanci oduzimaju i 50 % od maloprodajne cijene a plate im nerijetko tek za godinu dana... takvo pisanje i prozivanje je neodgovorno i kontraproduktivno za bilo kakav pokušaj sređivanja kaosa u kojem se svi skupa nalazimo.
(...)
Ponovno ističem da je nedostatak međusobne solidarnosti, pokušaja razumijevanja pozicije onog drugog velikim dijelom i uništio hrvatsko tržište knjiga, i tim mi je više žao što u mnogih pisaca ne prepoznajem evoluciju svijesti i o principima funkcioniranja tržišta knjiga. Ovo ne pišem zato da bih dezavuirao inicijativu pisaca, već samo da istaknem da bez zajedništva učinkoviti pomaci nisu mogući. I da ne bi bilo zabune, osobno podržavam inicijativu pisaca, jer podržavanje i neslaganje s nekim aspektima njezina provođenja ili sadržaja popratnih reakcija nisu nužno stvari koje isključuju jedna drugu.
Treba pozdraviti i da su unatoč pojedinačnim "iskliznućima" glavni inicijatori ne jednom naglasili da "Pravo na profesiju" nije usmjereno protiv nakladnika, i upravo bi na tom tragu trebalo inzistirati i na njihovom međusobno dijalogu i traženju zajedničkih rješenja.
Evidentno je krajnji čas da za isti stol napokon sjednu i pisci i nakladnici i knjižari, prevoditelji, knjižničari... sve kojima knjiga & čitanje predstavljaju zajednički okvir unutar kojeg s pravom traže pravo i na vlastitu egzistenciju.
Srećom, upravo jedan takav radni sastanak najavljuje udruga Knjižni blok, odmah po završetku Interlibera.
* * * * *
VITOMIRA LONČAR, glumica i direktorica kazališta "Mala scena"
Kulturi treba dijalog i komunikacija
Prije dvije godine sudjelovala sam u radu jedne međunarodne konferencije na kojoj mi se u potpunosti osvijestio naš (širi) problem. Da bi funkcionirala piramida unutar sustava mora postojati KOSTUR koji je u obliku trokuta
Država
Poslodavac Struka/Sindikat
U SVIM područjima u našem društvu ova piramida koliko toliko funkcionira - osim u kulturi.
Svi se slažemo da državu (javnu upravu) imamo.
U vašem slučaju (knjige) postoji i poslodavac (to je privatni izdavač), a neorganizirana strana je struka (pisac) koji nema ni sindikat niti ikakav minimalni zajednički nazivnik. Jednom riječju umjetnici su "rinfuza".
Kod nas u kazalištu je drugačija situacija: i mi imamo državu (ha, ha, imamo Hrvatsku!), ali mi nemamo poslodavca (ne mogu se direktori javnih kazališta nazivati poslodavcima jer su zaposlenici te javne uprave i de facto mogu biti članovi sindikata), a imamo treću stranu - sindikat (ali samo ZAPOSLENIH u kulturi, ovdje su isključeni samostalni umjetnici, ili kako ih vi nazivate - slobodnjaci).
Kod vas se tranzicija dogodila (nenadzirana, kako kaže Perišić), a kod nas se - nije dogodila, a opet smo u sličnom kaosu. Bez obzira što možda pisci misle da su u većem kaosu od glumaca ili redatelja, na primjer.
Dakle, i jednima i drugima je ISTI PROBLEM, a to je DA NIJE USPOSTAVLJENA OSNOVNA PIRAMIDA DA BI SUSTAV FUNKCIONIRAO. Dakle, imamo ZAJEDNIČKU poziciju za pritisak kako bi se taj kostur napravio, jer nam SVIMA budućnost ovisi od njegove uspostave. Svakome na svoj način.
Šira inicijativa trebala bi ići s jedne strane u smjeru da nas se primi u HUP, da osnujemo sekciju POSLODAVACA U KULTURI (kazališta, izdavači, privatni muzeji, filmaši), a s druge strane da se organiziramo u zajednički SINDIKAT (ili ga možemo nazvati i drugim imenom) - koji će štititi prava UMJETNIKA.
Ja sam prošla sve i sada se smatram poslodavcem, ali ništa manje ne razumijem probleme umjetnika koje kao poslodavac pokušavam ne zakinuti. Baš zbog toga što ZNAM kako je biti na vjetrometini. Nisu me primili u HUP kao poslodavca, kažu, ne postoje poslodavci u kulturi. U sindikat me ne primaju, kažu, ti si POSLODAVAC. To nije moj osobni problem, jer se meni fućka hoće li me netko nekuda primiti ili ne. Problem je u tome što sustav nikako ni u kojoj sferi ne može profunkcionirati bez kostura koji sam nacrtala.
I tu ja vidim zajedničku mogućnost, platformu, nazovite to kako hoćete.
Svatko radi za sebe, ne vidi širi problem i dok to ne pokušamo zajednički sagledati i inicijativom odozdo prema gore utjecati na promjenu SUSTAVA koji (ne)funkcionira u kulturi (općenito), ja ne vidim rješenja. Osobito ne vidim rješenje u partikularnim zahtjevima.
Situacija s piscima i ovime što Perišić naziva "ispadanjem iz vlaka" dogodila se jer se nitko zainteresiran "odozdo" nije ozbiljnije pozabavio time što se događa. A oni "odozgo" bez nas ne mogu donijeti prihvatljivo rješenje, jer ne znaju.
Jednom riječju - dijalog i edukacija, do kojih se dolazi dugotrajnim radom, jedino su rješenje. Što prije počnemo, veća je šansa da nešto i učinimo. Barem za ove mlade koji ulaze u sustav. Za mene i moju generaciju je prekasno.
* * * * *
GORDANA FARKAŠ SFECI, vlasnica i urednica Naklade OceanMore
Pisci moraju preuzeti inicijativu
Apsolutno se slažem i podržavam inicijativu pisaca "Pravo na profesiju", tragedija je samo da im je trebalo 15 godina da se dosjete u čemu je problem. Ali sve to odveć ne čudi budući da se ona njihova dva "cehovska udruženja" (koja po svom djelovanju to i nisu) bave, najprije politikanstvom pa međusobnim čarkama. Za početak bi bilo najpametnije da se spoje u jednu udrugu/društvo - valjda su interesi i jednih i drugih, i književnika i pisaca, strukovno i "sindikalno" isti? Time bi pomogli i sebi i proračunu, a ne da Ministarstvo mora financirati dva društva koja se nažalost uglavnom bave svime i svačime ali ne i problemima koji muče njihovu profesiju.
Strukovni, sindikalni ili cehovski, kako god se ti problemi zvali, rješavanjem istih, kroz institucije sistema, sigurno bi već odavno regulirali pisčev, prvenstveno, materijalni status. U svakom slučaju pisci sami moraju elaborirati najvažnije probleme struke, usaglasiti se oko najbitnijih pitanja i krenuti u borbu za svoja prava - jer glumci, redatelji i glazbenici su uspjeli i izborili se za status koji trenutno uživaju. A Ministarstvo kulture neka izdvoji i 2 ili 3 milijuna kuna za subvencije direktno piscima, jer stvarno zašto bi svaki kazališni ili filmski režiser, kostimograf, scenograf, dramaturg itd. za svoj rad dobivao sasvim konkretne honorare (također se radi o subvenciji iz proračuna) a pisci/književnici ne.
* * * * *
IVANA SAJKO, spisateljica
Učinimo pisce vidljivima?
Mišljenja sam da se vidljivost jedne umjetničke struke, u ovom slučaju književnosti, temelji na mrežama programa, suradnji, inicijativa i institucija koje integriraju tu struku u kulturu, pronalaze alternativne strategije njena financiranja i prezentacije, valoriziraju je putem kritika, nagrada i njene konceptualne drugačijosti, podržavaju političku aktualnost koju određeno djelo u određenom trenutku može imati za svoju sredinu, te nadalje, teže širenju javnog prostora, bilo da je riječ o klubovima ili internetskim sajtovima, gdje književnost postaje predmetom interesa i rasprave.
Time želim reći da profesionalizacija književne struke ne započinje povećanjem zarade književnika, već profesionalizacijom same scene i pokretanjem njena tržišta, držeći na umu da u taj proces nisu uključeni samo književnici i nakladnici, nego i knjižare i knjižnice, mjesta distribucije i prezentacije knjige, festivali, publikacije, forumi kao i postojeća strukovna društva koja bi kao svoju obavezu trebala preuzeti konfiguraciju novih, nužno potrebnih platformi književne produkcije i prezentacije kojima bi se nadoknadio izgubljeni stručni i medijski prostor knjige.
U tom bih smislu mogla zamisliti mnoštvo solidariziranih inicijativa čiji bi cilj bio progresivna izgradnja različitih tržišnih strategija, aproprijacija kulturnog polja, umnažanje i profiliranje publike, otvaranje kritičkih debata te, podrazumjeva se, umjetnička i politička autonomnost samih književnika. Mogla bih, dakle, zamisliti inicijative koji bi tražile subvencije za programe knjižnica gdje bi se potom redovno organizirala čitanja i književni susreti, mogla bih zamisliti aktiviranje postojećih društava književnika prema praktičnim mjerama legalizacije struke poput zaštite autorskih prava ili pak revidiranja književnosti unutar sustava edukacije, mogla bih zamisliti i inicijative koje bi otvorile tzv. kuće pisaca i time uvele Hrvatsku u međunarodnu mrežu stipendiranja putem razmjena residence programa, mogla bih zamisliti inicijative iz domene urbane kulture koje traži potporu za klupske programe vezane uz knjigu, inicijative koje poduzimaju ofenzivne korake u smjeru boljeg financiranja periodika koje se bave kulturom i književnošću, inicijative koje putem festivala, sajmova te uvođenjem reda u distribucijske procese šire tržište na područje susjednih država, i da ne nabrajam, mogla bih zamisliti barem desetak alternativnih inicijativa prije no što bi mi pala na pamet inicijativa poput one "Pravo na profesiju" koja kompleksne probleme književnog tržišta i njegove nekonkurentnosti svodi na figuru izrabljujućeg nakladnika, dok rješenje vidi u Ministarstvu kulture kao poslodavcu koji bi plaćao književnika i time ga doveo, ne samo u direktnu financijsku ovisnost, već i pod lupu političke podobnosti, dovodeći time u pitanje i samu prirodu književnosti kao nezavisnog i kritičkog odjeka stvarnosti.
Teško bih povjerovala u pretpostavku da bilo koje stručno tijelo unutar državne institucije može biti u potpunosti nezavisno i neosjetljivo na političku doktrinu i interese same države, kao što bih i teško pristala na pretpostavku o trenutnom postojanju dostatnog kritičkog odjeka koji bi korigirao odluke tog stručnog tijela, ukratko, teško bih stala iza inicijative koja ne ide u smjeru revitalizacije cjelokupne književne scene i njena tržišta, koja ne čini ništa da bi pisca učinila vidljivijim, već samo kratkoročno bogatijim.
* * * * *
Andrea Zlatar, spisateljica i sveučilišna profesorica
Mora se uključiti i MZOŠ
U potpunosti razumijem nezadovoljstvo pisaca svojim autorskim tj. ne-autorskim statusom, koji se najjasnije vidi u izostanku kriterija u ugovorima o autorskim honorarima. Mislim da sadašnji zahtjev "Prava na profesiju" može kratkoročno (dvije do četiri godine) popraviti situaciju, odnosno, unijeti elementarni moment pravičnosti u honoriranje književnih tekstova.
I u tom je modelu prilično teško formulirati jasne kriterije - koji tekstovi, na temelju kojih ocjena/procjena, u kojem omjeru - trebaju dobiti naknadnu - ekstra stimulaciju. U odnosu na postojeće fondove, to može biti korekcija s ograničenim dosegom. U osnovi, mislim da postojeći fondovi, za potporu i otkup, imaju ozbiljne nedostatke: u njima gotovo ne postoji kriterij evaluacije teksta, nego se potpore i otkupi dodjelju uglavnom na temelju "poznanosti" autora. Ne baš paradoksalno, nego hrvatski realno, te potpore i otkupi nisu vezani za autorske honorare.
Ukratko, akcija "Prava na profesiju" može u elementarno pravičnim odnosima postaviti autora u relaciju prema svim drugim - kasnijim sudionicima u proizvodnji i distribuciji knjige - prijelom, naslovnica, lektura, korektura, urednici, izdavači, distributeri, knjižare. Mislim da rekonstrukcija cijelog područja mora početi od uspostavljanja mreže knjižara (koje nisu monopolistički vezane uz izdavačke kuće) i s cijelim nizom akcija koje promoviraju čitanje i slušanje (čitanih) knjiga.
Ako bi, na primjer, autor i izdavačka kuća, sklopili ugovor po kojemu autor mora sudjelovati na 15 promocija (a u Hrvatskoj ima barem četrdesetak gradova koji mogu bi potencijala mjesta čitanja), po minimalnom honoraru od npr..100 eura po čitanju, mislim da bi takve akcije ciljale u korist i autora i izdavača i knjižnica/knjižara - ali najviše samih knjiga.
Na kraju, u sav taj posao mora ozbiljno biti uključeno MZOŠ, ministarstvo koje se već dulje vremena izvlači od financiranja humanističke znanstvene literature, da ne spominjem da nemaju nikakve programe za financiranje knjiga u području umjetničkog obrazovanja.
* * * * *
Veliki broj tekstova o inicijativi za poboljšanje položaja pisaca i pisanja u Hrvatskoj "Pravo na profesiju" možete pročitati na Facebook stranici inicijative.
Časopis "Temu" možete nabaviti u svim boljim knjižarama ili naručiti direktno od izdavača.