Marina Šur Puhlovski : Adam
U nekoliko minulih dvobroja koprivničkog časopisa „Artikulacije“ objavljivani su, pored ostalog, dnevnički zapisi koprivničke spisateljice Božene Loborec (1926. – 2003.), u kojima pak dominiraju tri tematske preokupacije: književnost (napose spisateljičina pozicija u tada naglašeno patrijarhalnom literarnom miljeu), širi društveno-politički kontekst (kojega je kulminacija raspad Jugoslavije i rat), te u manjoj, no ne i beznačajnoj mjeri – intimno-privatna autoričina sfera. Bujanje nacionalizama koncem osamdesetih, potom i krvoproliće koje je uslijedilo, Loborec je proročki dijagnosticirala temeljem neposrednog iskustva – naime Drugog svjetskog rata koji je proživjela kao sudionica narodnooslobodilačke borbe, ali i kao kći Mačekova pobornika koji će se pridružiti partizanskom pokretu, te kao nećakinja ustaškog kolaboracionista kojem će nova vlast isporučiti račun u vidu deset godina robije i konfiskacije imovine.
Sve navedeno, uključujući i traumu Drugog svjetskog rata (ovaj put primarno transgeneracijsku), možemo naći i u drugom dijelu trilogije u nastajanju – romanu „Adam“ zagrebačke spisateljice Marine Šur Puhlovski. Pa iako ovaj prikaz ne sadrži tendenciju stilske usporedbe dnevničkih zapisa Božene Loborec i dnevničkih fragmenata koje je Šur Puhlovski uglavnom uspješno integrirala u roman, rečene dodirne sadržajno-semantičke točke uvjerljiva su ilustracija nekoliko bitnih činjenica, zahvaljujući kojima ovdašnji kolektiv tijekom razdoblja egzistiranja socijalističke utopije možemo poimati kao društvo utemeljeno u brojnim i začudnim oprekama.
S jedne strane, primjerice, riječ je o jednopartijskom sistemu koji se nerijetko grubo razračunavao s političkim neistomišljenicima (ili, kao nakon Rezolucije Informbiroa 1948., dojučerašnjim istomišljenicima), a s druge strane o društvu za ono vrijeme razvedene seksualne emancipacije koja je danas, trideset i pet godina nakon ponovnog uvođenja višestranačja, izložena rastućoj opasnosti od regresije.
Adam
I dok je okosnica romana „Virus, potres, brak“ (prvog naslova trilogije u nastajanju) odnos pripovjedačice Sofije Kralj i supruga joj Maksa, "Adam" je usredotočen na Sofijin ljubavničko-intelektualni odnos s Adamom, čiji početak seže u njihove studentske dane koncem šezdesetih. Glavnina se radnje pritom odvija između 1986. i 1991., zaključno s Desetodnevnim ratom u Sloveniji: u periodu, dakle, nakon smrti Josipa Broza Tita, kada se simptomi kraja države množe takoreći geometrijskom progresijom. Za razliku od Maksa, redatelja poznate serije za djecu i mlade s kojim Sofija živi u nekoj vrsti otvorenog braka obilježenog obostranom i permanentnom nevjerom, Adam je propali student čije godine prolaze kako u nikada realiziranim književnim ambicijama, tako i u izostanku ikakva dugoročnog plana presudno obilježenom alkoholizmom.
Prema klasifikaciji braka koju u knjizi "Ljubav i spolnost" izvode seksolozi Stuart i Susan Holroyd, ovdje možemo govoriti o dugoročno održavanoj vezi proizašloj iz Sofijine participacije u tzv. H braku; dvije okomite linije slova H simboliziraju zasebno egzistiranje partnera, dok vertikalna linija upućuje na ono što ih povezuje a to je najčešće, rekao bih kao i u romanu, dijete. Rečeni odnos stoga odvraća od zaključka kako je riječ o ljubavnom trokutu, a dugoročna perspektiva promatranog ljubavničkog odnosa predvidiva je, pored ostalog (ili prije svega), zbog ekonomske pozicije njegovih katkad deluzivnih aktera. Erotska i intelektualna veza između Sofije i Adama stoga je kompenzacija kontinuirane bračne praznine obilježena očekivano intenzivnim oscilacijama čije književno bilježenje nudi gdjekad i dramsku napetost.
Stilski, roman možemo promatrati kao razmjerno uspješan patchwork među čijim se sastavnicama ističu dnevnički ulomci i pisma (Sofijina pisma Adamu, ali i Adamova pisma Sofiji), kao i učestale digresije i ekskursi koji zahtijevaju znatnu čitalačku koncentraciju. Njihova učestalost, u romanu koji se proteže na četiristotinjak stranica, kod dijela će auditorija sasvim sigurno rezultirati zasićenjem, mada je tako strukturiran roman omogućio niz upečatljivih i fragmentarnih iskakanja iz izvedbene prosječnosti, čega su rezultat moguće asocijacije kako na uvodno spomenute dnevničke zapise Božene Loborec, tako na po svemu neusporediva kanonska ostvarenja – bilo da govorimo o Emily Brontë, Saulu Bellowu ili, zato što ni poezije u knjizi ne manjka, Vesni Parun. Usprkos rečenim epizodnim skretanjima s fabulativnog pravca, može se reći kako je njegova inicijalna linearnost većim dijelom očuvana.
Jednako tako može se govoriti i o očuvanom pripovjednom integritetu, usprkos promjenama registara uvjetovanoj diskontinuiranoj pripovjednoj poziciji. Adamova pisma tako nisu tek povratna veza u svrhu protagonističina daljnjeg intelektualnog i emocionalnog sazrijevanja (koje se gdjekad čini kao nazadovanje ili barem stagnacija), već i stilski manevar čija neoprezna izvedba, kojoj ovdje srećom uglavnom ne svjedočimo, prijeti urušavanjem ukupne kvalitete rukopisa po principu, rekao bih, domino efekta – gdje jedna kvalitativno nazadna devijacija izaziva nepovratnu lančanu reakciju.
A opasnosti je od rečenog efekta mnogo, počevši od pripovjedačičina emocionalnog razgolićenja, preko Adamove sklonosti intelektualnoj tendencioznosti pa do, gdjekad, analitički suzdržanih osvrta na društveno-politički kontekst. Potonje se tiče kritičke pozicije koja se, kada su komentari prijelomnih društvenih zbivanja posrijedi, katkad čini rezerviranom do mjere koja, umjesto vrhunskoj književnosti, priliči oportunizmu.
Češće, međutim, tome nije tako, stoga je i navedena kategorija ekskursa onaj aspekt rukopisa koji zaslužuje punu pozornost, osobito kada je posrijedi derogiranje nacionalnog mita (poput onoga o nacionalnom junaku, ustvari bečkom poltronu banu Josipu Jelačiću) ili, pak, kritičko rekonstruiranje prijelomnih političkih događaja tijekom posljednjih godina jugoslavenske države (14. kongres SKJ, Miloševićev govor na Gazimestanu, reafirmacija ustaškog sentimenta i sl.).
Dakako, prostorno-vremenska pozicija čitaoca, kao i njegovo poznavanje dosadašnjeg autoričina opusa, utječu na kategorizaciju djela kao autobiografskog ili autofikcijskog. Iako biobibliografske podudarnosti upućuju na autobiografsku narav teksta, ime koje nosi pripovjedačica (a ne nosi autorica) upućuje na dadaistički readymade princip prenamjene neumjetničkog u umjetnički proizvod (sjetimo se primjerice „Fontane“ Marcela Duchampa), a u manjoj mjeri na navedeni utisak utječu i rečeni, iz „stvarnog svijeta“ moguće integrirani dnevnički zapisi i pisma.
Obje interpretativne varijante, međutim, ne umanjuju sklonost prepoznavanja estetičke vrijednosti romana kojem, osim psihološkog, sociološkog i historijskog, barem do izvjesne mjere možemo dopisati i filozofski pečat. Kao, uostalom, i onaj za čitaoce koji su i sami pisci posebno interesantan, autokritički i metakritički, dakako fragmentirani sloj teksta, u kojemu ne manjka kako nezadovoljstva učincima vlastitog stvaralaštva, tako i nezadovoljstva (ili barem rezignacije) izazvane izostankom kritičke reakcije na ono, u Sofijinu slučaju, napokon objavljeno.
Tome nasuprot, Adamove žaoke doimaju se kao žaljenja (ili možda prijezira) vrijedno prenemaganje neprepoznatoga genija čiju sveukupnu lijenost, nakon „samo“ tridesetak godina, pripovjedačica tipizira kao vrijednu trajnog otpisa. Lik Adama ne impresionira niti svojim pismima, niti svojim digresijama, a bogami niti alkoholizmom. Točno ga je takvim, time ilustrirajući vlastitu/Sofijinu emocionalnu nesigurnost, autorica, čini se, svjesno prikazala, podsjećajući na egzistencijalnu neodrživost, kao i metafizičku ispraznost studentske ljubavi s produljenim djelovanjem.
Adama će, recimo i to, po svoj prilici u završnom dijelu trilogije zamijeniti Josip. A čitaoci će, osim pikanterija iz Sofijina (ili autoričina) života, sa zanimanjem popratiti autoričinu interpretaciju političkih zbivanja koja su obilježila prethodne tri decenije postjugoslavenskog prostora – onoga, naime, što je od civilizacijske avangarde prethodnog međuraća ostalo.
Adam
- V.B.Z. 04/2025.
- 400 str., meki uvez
- ISBN 9789535207962
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
Marina Šur Puhlovski i u ovom romanu 'Adam' pokazuje spisateljsku virtuoznost. Adama ne upoznajemo samo kroz usta pripovjedačice koja sabire svoja životna iskustva, nego i kroz protagonističin dnevnik iz vremena kad je ljubav bila najživlja, te kroz uzajamna pisma, pa se registar teksta stalno mijenja. To ga pretvara u uzbudljivo tkanje kojim nam autorica iznosi vrlo kompleksnu priču i oblikuje jedan od najupečatljivijih likova novije hrvatske književnosti.