Josip Mlakić : Povratak Josipa Filipovića

Josip Mlakić: Povratak Josipa Filipovića

Pitanje povratka jedna je od velikih tema našeg društvenog, kulturološkog i političkog diskursa. U mnogobrojnim žalopojkama o masovnoj emigraciji mladih u prosperitetnije zemlje u zapadnoj Europi tek tu i tamo provuče se zraka svjetla u vidu priče o povratnicima koji su u domovini pokrenuli uspješan biznis, zasnovali ili proširili obitelj. Još rjeđe među njima isplivaju priče o povratnicima koji su se razočarali kada su se suočili sa stvarnošću koja je iz daljine dijaspore izgledala previše romantično. Drugim riječima, nađu se u svijetu koji više ne poznaju niti on poznaje njih, a ono što pamte je nestalo ili se svelo na ostatke ostataka.

Oni koji nisu umrli, zabavljeni su vlastitim životima i obavezama ili vlastitu djecu šalju u istu tu dijasporu. Umjesto ispunjenog sna, na rodnoj grudi dočeka ih zemlja koja je ispucala i suha, jer oni koji ih dočekaju raširenih ruku na godišnjem odmoru izgube interes ako ih viđaju češće od toga. Suočavaju se sa spoznajom da su zapravo propustili nečiji cijeli život u pravom smislu riječi i da je ta prepreka nepremostiva. Prijateljstva se pretvaraju u poznanstva umjesto istinske bliskosti.

Povratak Josipa Filipovića Mlakić Josip

Novi roman Josipa Mlakića, "Povratak Josipa Filipovića" (Fraktura, 2025.), nije tek štosna parafraza Krležinog "Filipa Latinovicza" već je bliži romanu "Isijavanje" bosanskohercegovačkog autora Namika Kabila. U "Isijavanju" je također riječ o povratku, samo što se tu glavni lik vraća iz Švedske kako bi prodao rodnu kuću u Hercegovini, gdje zatekne istu onu depresivnu realnost u kojoj se u međuvremenu ugasio i najmanji plamičak optimizma. Mogli bismo u Mlakićevoj knjizi iščitati i malo konradovskog darkeraja iz "Srca tame", ali umjesto da idemo još šire, koncentrirat ću se na ono što se krije među koricama ove knjige. Glavni lik je presuđeni ratni zločinac koji se nakon odsluženja kazne u Haagu vraća u Zagreb, gdje ga, unatoč konačnom zatvaranju jednog dugačkog, tamnog poglavlja u vlastitom životu, pogodi svojevrsna kriza identiteta.

Iako ga javnost očekivano uzdiže na pijedestale, Josip samo želi svoj mir i povratak u neki privid normalnosti i svakodnevice koju je propustio. Jednako kao i oni koji svoja razočaranja kriju pod velom optimizma, on se nađe u situaciji gdje je propustio formativne godine vlastite djece, njihovo školovanje i one najkrhkije trenutke mladosti, kada je ruka roditelja presudna i potrebna dok ne odrasteš i moralno i karakterno. Krležin Filip stiže na mitski kaptolski kolodvor, a Josip stiže avionom: putovanje je prikazano kao postupno oslobađanje od svega što je proživio, metaforičko i doslovno prizemljenje. Svi koji su ikada letjeli poznaju taj osjećaj blage nelagode i olakšanja u želucu prilikom polijetanja i slijetanja. Istovremeno, čitatelj putuje umom junaka u kojem je jednaka gužva kao na literarnim kolodvorima.

Ono što ovoga čovjeka ipak djelomično izdiže iznad etikete bivšeg zatvorenika, koje se nikada neće riješiti, jesu njegove intelektualne preokupacije, posljednji most ka čovjeku koji je bio prije nego ga je progutao ratni kaos u kojem će na kraju završiti u sudnici umjesto uživanja u miru za koji se izborio borbom protiv agresora. Nažalost, međunarodna pravda nema sentimenta za takve stvari i nakon sedamnaest godina iza rešetaka, vraća se kući iz Londona, no pitanje je ima li ta kuća ikakve osobine koje još može prepoznati. I ljudi i gradovi se mijenjaju, a sedamnaest godina dovoljno je dugo da se ponekad promijene do neprepoznatljivosti. Stoga, vrlo prikladno, glavni junak aterira u svoj novi, post-traumatski život gdje ga čekaju prepoznatljiva lica ali zapravo pomalo nepoznati ljudi. On se, kao i oni razočarani povratnici, pokušava pomiriti sa činjenicom da svijet u kojeg se želi vratiti više ne postoji jer se vrijeme ne može vratiti. Ta je kazna pogađa okrutnije od same zatvorske.

Zgrčio se na sjedalu iščekujući trenutak kada će kotači zrakoplova dotaknuti mokru pistu zagrebačke zračne luke. Gledao je kroz okno sa svoje desne strane. Vidio je isprane, jedva vidljive krovove u daljini koji su se izgubili u kišnoj izmaglici. Htio je da ga taj prizor barem donekle zaokupi. Pokušavao je i na taj način zatomiti grč u želucu koji je povezivao s tim dugo očekivanim trenutkom. 
 

Mlakićev Pukovnik nije onaj markezovski nepokolebljivi optimist, već prije balkanski Odisej koji se konačno dočepao vlastite Itake. Emotivni spektar na sličnoj je frekvenciji kao i prijašnjim knjigama: umjesto euforije, melankolija, iz vanjske tamnice prelazi u unutarnju, imanentnu. No on nije karikatura rashodovanog ratnika, nego bivši profesor književnosti koji je diplomirao radom o Thomasu Mannu i "Čarobnom brijegu". Nalazimo se u njegovoj struji svijesti, kao i drugi likovi iz knjige pitamo se kako se osjeća, a da ni sam na to nema odgovora, kako se osjeća. Što više razmišlja o tome, zaključak je sve dalje.

Za razliku od nekih književnih ekvivalenata u ovom stilu, to nije zamaštavanje engleskih ili francuskih buržuja koji svoje dane provode u dekadentnoj dosadi koja je od stvarnosti Pukovnika udaljena kao i Zemlja od sunca. Upravo taj sraz u mnogome doprinosi plastičnosti i vjerodostojnosti borbe sa sustavom i samim sobom nakon što ga je isti ispljunuo, vrativši ga na mjesto koje mu više istinski niti ne pripada, pa je sljedeći korak logičan.

Naime, istinski povratak Josipa Filipovića tek slijedi, kada otputuje u Bosnu posjetiti sestru. U podsvijesti narativa, to je uistinu onaj metaforički tamni vilajet tragičnih ljudskih sudbina, u poraću čak još i više. Pitanje se postavlja samo od sebe: da li se uopće isplatilo boriti za ono kakva je to zemlja postala? Ne toliko u dnevnopolitičkom koliko svakodnevnom smislu. Prostor polumrtvih naselja i ljudi koji naoko samo čekaju smrt izgubljeni u anksioznosti iz koje ne vide izlaz zahvaljujući režimu koji ih je ucijenio egzistencijalno i moralno. Na koncu, prostor koji je preživio rat ali ga je porazila emigracija u neke sretnije zemlje što se nastavlja sve do današnjih dana.

Njegova sestra smještena je u sanatoriju, još jednoj metafori Bosne. Kao i svako suočavanje s prošlošću, i ovo pogađa ondje gdje najviše boli. U magli ludila izgubio se svaki dodir sa stvarnošću, ona ga jedva prepoznaje. Ostaje pitanje je li to zbog dugog izbivanja ili njenog stanja, no granica između jednog i drugog vrlo je fluidna, kao i mnogo toga u ovoj knjizi. Mlakić je sam rekao da svoju prozu gradi na principu filmskog scenarija i to se ovdje itekako vidi. Vrlo je lako vizualizirati ono o čemu piše, dok se pukovniku s usana neprestano klati još jedna cigareta. Mizanscen te kulminacije njegova obračuna s vlastitom istinom utjelovljuje zgrada koja je još uvijek razrovana ratnim ranama, obećanje budućnosti koja je prokockana jer ovdje drukčije nije ni moglo biti, budući da njegovim junacima nisu suđeni proverbijalni sretni krajevi.

Oronula zgrada pred njim bila je još iz vremena austrougarske uprave, otprije stotinu i više godina. Na fasadi su se i sada, iako je od rata prošlo više od dvadeset godina, vidjeli tragovi puščanih metaka.Pukovnik pomisli na vrijeme kad je izgrađena zgrada koja je u tom začahurenom svijetu , nakon četiri stoljeća turske uprave, predstavljala obećanje ljepšeg i boljeg svijeta. Pokušao je zamisliti kako je izgledala kada je tek izgrađena, kad se, poput leptira, promolila iz paučine ispod skela. 
 

Ova knjiga je svjedočanstvo kako se, iz perspektive zapada čiji je sud ljude poput Pukovnika strpao iza rešetaka, osim tog kratkog krvavog praska devedesetih ovdje zapravo nikad nije dogodilo ništa, nikakva povijest vrijedna pažnje ili spomena. Za razliku od onih koji su ga dočekali kao nekog sportskog šampiona, njemu je nakon toliko propuštenog vremena to itekako jasno. Ni Turska, ni Austrija, ni Jugoslavija, sve je to reducirano tek na dnevnopolitičku magmu regije koja pluta u praznom prostoru periferije kojom se Europa bavi samo kada je prisiljena. Upravo je ta nesvjesnost o vlastitoj izlišnosti i nebitnosti u nekom većem kontekstu najveća tragedija čije razrješenje uporno odgađamo i kao čitatelji i politički subjekti jer nam je odgovor na to pitanje dobro poznat.

U prozi Josipa Mlakića, pogotovo ovoj, malo je sretnih ljudi. Oni koji su najsretniji nisu svjesni koliku je cijenu platio glavni lik i da je zapravo, duhovno gledano, osuđen na doživotnu kaznu. Prije svega zbog svijesti da sve što je propustio nikad neće nadoknaditi a život istovremeno mora ići dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Susret sa Jadrankom je filmičan, emotivno hipertrofiran i kako i sam kaže, katarzičan. Suočen sa ženom čiji je um u potpunom rasulu,  koje se još dobro sjeća iz davne mladosti kada je sve ovo bilo nezamislivo, konačno je prisiljen da i sam skine masku neranjivosti koja odjednom puca kao staklo. Ideali s kojima je krenuo u borbu koja ga je na kraju odvela u Scheveningen sada izgledaju kao smiješna, bezvrijedna tlapnja. Ili barem u odnosu na osobu koja utjelovljuje izgubljeni raj zbog kojeg se ratovalo a da nisu bili svjesni da je sve to jedna obična laž. Jednima su dosuđeni gubitci a drugi će podijeliti plijen i posijati neuništivo sjeme mržnje koje ih štiti od posljedica vlastitog mirnodopskog zločina korupcije, nepotizma i kriminala.

Mlakićev roman stoga je prije svega sjajna vivisekcija mrtvog tkiva koje, na društvenim rubovima, živne tek kad proključa politička žuč u periodičnim razmacima. Studija ljudskog karaktera i pozadine koja se krije iza fasade javnih ličnosti. Ako su u mraku sve mačke crne, onda je ispod kože svačija krv crvena, a njegov glavni lik pokušava sa sebe skinuti sve one simboličke slojeve koje na njega nataložila javnost pretvorivši ga u mitsku figuru kao i druge ljude sličnih sudbina, bez obzira za kakav su zločin odgulili svoje kazne.

Mentalitet čopora u kojem nitko ne može pogriješiti dok god je lojalan krdu. Neminovno dolazi do zaključka da onima koji ga tretiraju kao idola on treba samo dok je u skladu sa onim što se od njega očekuje. Onoga trenutka kad se odluči okrenuti svom putu i živjeti po vlastitim pravilima, on će nestati kao da ga nikad nije ni bilo. Možda će požaliti što nije ostao u Scheveningenu. To putovanje u Bosnu je, s druge strane, mikropriča unutar veće cjeline, road trip sa galerijom ljudi i lokacija koje bi jednako tako mogle biti iz nekog američkog filma ceste ili Kerouacova romana "Na cesti".

Ako je, kao u onoj pjesmi, Bosna prkosna od sna, u viziji ovog autora taj san je beskonačna noćna mora iz koje se teško probuditi jer je svjetlo na kraju tunela još uvijek predaleko. Knjige kao što je "Povratak Josipa Filipovića" barem će nakratko pomoći da do tamo ubrzamo korak, iako je neizvjesno što nas tu čeka.

Josip Mlakić

Povratak Josipa Filipovića

• Fraktura 08/2025.
• 168 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533588513
• Cijena: 17.00 eur
• Kupi knjigu!

Pukovnik Josip Filipović, nakon sedamnaest godina u Haagu i kazne za ratni zločin, vraća se u Zagreb. On ni sam ne zna je li heroj ili zločinac. Izbjegava medije, te sa suprugom i već odraslom djecom pokušava sastaviti svoj život koji je rat razbio. Roman koji pokazuje da su sve velike ideje obmana, a onima koji su u njih vjerovali ostaju samo mali uništeni životi, koje samo uz ljubav i podršku najbližih mogu iznova zakrpati.