Ena Katarina Haler : Nevini

Ena Katarina Haler: Nevini

Prije pet godina Ena Katarina Haler izazvala je pravu senzaciju svojom debitantskom knjigom, romanom „Nadohvat“. Javnosti posve neznana 23-godišnja osječka studentica arhitekture u Zagrebu, objavila je djelo impresivne narativne i psihološke zrelosti, fascinantnog stila, i pritom još obradila i nadalje vruću temu partizanskih zločina (što je dovelo do 'revizionističke' zabune s dijelom lijeve i lijevo-liberalne kritike), iako je u središtu njezina interesa zapravo bila (pomaknuta i traumatizirana) psiha pojedinca, središnjeg ženskog lika osuđenog na egzistencijalnu samoću.

Napisan u modu poetskog naturalizma s modernističkim iskoracima, „Nadohvat“ je s pravom prepoznat kao izvanredno djelo, a potpisnik ovih redaka reći će i da se radi o vjerojatno najboljem proznom debiju hrvatske književnosti dosadašnjeg tijeka 21. stoljeća, lako moguće i šire. Jasno, nakon takvog početka, sljedeća knjiga autorice koja je u mlađim godinama od irske književne senzacije svjetskog odjeka, Sally Rooney, dosegla kreativni vrh, očekivala se s nestrpljenjem, no za razliku od Rooney koja je u sedam godina nakon sjajnog prvijenca nanizala četiri izuzetna romana, Eni Katarini Haler trebalo je pet godina za dovršenje jednog, sofomorskog dakle naslova. Riječ je o romanu "Nevini" koji je sada pred nama.

Nevini Haler Ena Katarina

Autorica svoj novi uradak otvara relativno opsežnim citatom iz „Pohvale melankoliji“ Lászla F. Földényia, o tami kao početku i kraju svega, onome što neizbježno i nepovratno obilježava individualnu egzistenciju. Onda slijedi nenaslovljeno uvodno (pred)poglavlje, neka vrsta prologa napisana gipkim jezikom, pomalo neobičnim, pomalo (polu)infantilnim stilom, jer riječ je o kćeri i majci, preciznije o kćerinoj posjeti majci u čijem stanu, u jednoj njegovoj sobi, onoj gdje je kao djevojčica spavala, čuva mnoštvo svojih stvari, odnosno majka ih čuva za nju jer je u čuvanju pouzdanija. Među tim stvarima je i knjiga „Mitovi stare Grčke“ u izdanju zagrebačke Mladosti (izdanja 1988. i 1991., op.ur.), a u toj je knjizi i jedan jako čudan mit za koji se čini da nema baš neke veze s Grčkom i koji se za razliku od ostalih, što zauzimaju stranicu-dvije, prostire na mnoštvu stranica, pri čemu je nejasno kako je takvo mnoštvo stalo u  jednu zapravo tanku knjigu.

Ako ta situacija kod nekog od čitatelja izazove udaljenu asocijaciju na početak (odličnog) debitantskog romana Martine Vidaić „Anatomija štakora“, neće biti na krivom tragu – dok je tamo anatomski atlas sadržavao, pomalo nevjerojatno ali istinito, sitnim rukopisom ispisan cijeli jedan roman koji se onda, nakon uvodnog poglavlja, otkriva i odvija pred čitateljima, ovdje će se kao roman otkriti taj nejasno je kako u knjigu stali 'mit', njegov tekst postaje romaneskna priča. Pri čemu se intonacija uvoda i intonacija onog što slijedi ponešto razlikuju, jer potonje je pisano djelomično istim, a djelomično različitim, manje razgibanim i poletnim stilom od uvoda, pa nije do kraja jasno je li pripovjedač u trećem licu dominantne priče - koji je najčešće fokaliziran u središnji lik djevojčice/djevojke Iris pa se može nazvati i pripovjedačicom - u izravnoj vezi s pripovjedačicom u prvom licu iz uvoda.

U svakom slučaju, ton početnih poglavlja nužno ne sugerira tamu, tminu, mrak navještene spomenutim motom mađarskog esejista, no što se priča dalje odvija, svijet djela postajat će turobniji, premda se na samu turobnost nikad neće (jednodimenzionalno) svesti. A drugi citat, onaj iz Euripidove „Ifigenije u Tauridi“ o želji za čišćenjem u moru, koji je kao moto postavljen pred početak priče u priči, itekako izravno ima veze s onim što slijedi, jer čistoća, odnosno nevinost, u srcu je svega, kao što naslov romana navještava, a more je bitan motiv, na jedan način, u jednoj mogućoj interpretaciji, i ključan.

Središte priče dakle zauzima Iris, njeno odrastanje i obiteljsko okruženje koje u najužem smislu čine majka Lenka i stariji brat Relja, a tu su i najčešće odsutni otac Boro i djed po majci – đed. Obitelji je na neki način pridruženi član susjedski dječak/mladić Nino, najbolji prijatelj sestre, možda i brata, a i nešto više od toga. Autorska koncepcija je takva da su prostor i vrijeme zbivanja djelomično konkretni, a djelomično su, reći ću tako, apstraktni, dok su likovi beziznimno 'konkretni'. Oni su naime realistički postulirani i imaju imena, imenuju se i gradovi Zagreb i Beograd, ali se nikad ne imenuje ruralni prostor na kojem je velika većina radnje smještena - selo u kojem obitelj živi nakon prisilnog odlaska iz Zagreba ostaje bez naziva, kao i čitav taj kraj koji je po svemu sudeći pograničan (prema Bosni i/ili Srbiji), a mogao bi biti i Kordun i Banija i dio Slavonije. Spominju se nazivi država, ali se nijednom ne spominju imena naroda - Hrvata, Srba, Muslimana/Bošnjaka (pa tako ne može biti potvrde slutnje da su Iris i njezina obitelj zagrebački Srbi ili 'mješanci' 'krajinskog' porijekla, što u konačnici i nije bitno jer je jasno da su svakako nepoćudni zbog nekog kolektivnog identiteta).

Jezik pripovjedača je 'hibridan', pun turcizama i srbizama (avlija, taraba, gvozdeno, promaja, inostranstvo, mladež /u smislu madež/), a posebno se često koristi riječ vazda koju, za razliku od Bosne, u većini Hrvatske doživljavaju kao arhaizam (uglavnom vezan uz katoličku molitvenost), pa toliko intenzivno njezino rabljenje priziva atmosferu Bosne ili svjetove (nekih) (i) bosanskih pisaca (recimo Jergovića). Uglavnom, svijet "Nevinih" je hibridan i reklo bi se transnacionalan (taj spoj u kritičara priziva Jagnu Pogačnik i njezino 'mapiranje' prozne književnosti u Hrvatskoj, „Područje signala“, gdje se hibridnost i transnacionalnost programatski preferiraju), a u tu se mješavinu logično uklapa i tretman vremena.

Naime, u vremenu radnje nije se lako orijentirati, bešavno se klizi iz jednog vremena u drugo i čitatelj je rijetko kad siguran koliko godina Iris ima u pojedinim trenucima priče, osim što je jasno da je veliku većinu vremena maloljetna, i da se glavni njezin dobni raspon kreće od (pred)puberteta do mogućeg stjecanja punoljetnosti, kao i da se 'opće' vrijeme prostire negdje od početka do kraja 1990-ih. Također, česta su ponavljanja istih ili sličnih situacija, prizora, motiva, stvara se tako, zajedno sa spomenutom prostornom (ne)određenošću, jezičnom hibridnošću i 'transnacionalnošću', gusta ciklička smjesa koja se polako giba naprijed pa se vraća, konstantno u nekom zapriječenom, reduciranom kretanju i zapravo zatvorenosti iz koje kao da nema izlaza.

Sadržajno, kako je napomenuto, ponajprije je riječ o odrastanju i formiranju jednog (vrlo) mladog (ženskog) bića, te o raspadu jedne obitelji i posljedicama toga. Iris je kao i Kata iz romana „Nadohvat“ dubinski usamljena, i njezina nesputana seksualnost ponajprije je način, možda i jedini za koji zna, da tu usamljenost dokine, da uspostavi kontakt, bliskost, makar tjelesnu, s ljudima oko sebe. Već s nekih 12 godina, koliko se da razabrati, ona uživa u tome da sjedi u krilu lovaca i osjeća njihovu laganu erekciju, vrlo rano ostvaruje, vlastitom inicijativom, seksualne kontakte s pasivnim Ninom, koji možda više voli muško spolovilo u ustima, a s obzirom da to smatra posve prirodnim, jer ako to radi sa strancima, zašto ne bi s rođenim bratom koji joj je mnogo bliži, Iris stječe seksualno iskustvo i s Reljom, koje je obostrano potaknuto.

Poslije, kad bude još osamljenija, seksualno će općiti s drugim muškarcima, najčešće znatno starijima, muškarcima u prolazu, pritom nikad ne gubeći duševnu nevinost, upravo obratno u odnosu na ono što je nekoć pjevala Neneh Cherry (my body's clean, but my mind is so bad). Pritom se između Iris, Relje i Nina uspostavlja threesome odnos srodan onom iz Bertoluccijevih „Sanjara“ (međusobna erotska povezanost brata, sestre i njihova najboljeg prijatelja), u kojem su Relja i Nino možda ostvarili međusobnu homoseksualnu interakciju (postoji sugestija toga, ali se nikad do kraja ne razjašnjava), a jedna od najpamtljivijih scena iz romana ona je stiskanja njih troje na istom uskom krevetu, komunikacija nadasve tjelesna, ali neseksualna, i nekako dirljivo čista i nevina.

Ena Katarina Haler pri svemu tome ima privilegiju ženskog spola, zbog čega joj vjerojatno nitko neće predbaciti ono što bi podjednako feministička i desna kritika gotovo neizbježno predbacile autoru muškog spola kad bi demonstrirao takvu motiviku – da je sve to (a osobito djevojčica koja sjeda u krilo starijih muškaraca da bi uživala u njihovim erekcijama) posljedica tipičnih nezrelih fantazija 'zagorjelog' sredovječnog muškarca, ako već ne i pedofilija, uostalom dovoljno se sjetiti prvo standardno desnih, a u novije vrijeme i feminističkih napada na Zorana Ferića, usput rečeno nekadašnjeg autoričina mentora u radionici kreativnog pisanja.

Pored Iris, najveći prostor u priči dobiva majka Lenka, i u tom smislu moglo bi se reći da je roman 'ženski' (roman tzv. ženskog iskustva), tim prije što su važni muški likovi, premda ih ima više nego ženskih, (puno) ovlašnije ocrtani. Kako je navješteno ranije u ovom tekstu, dosta je toga u priči – u povijesti i karakterizaciji likova, njihovim odnosima, ostalo otvoreno; sukladno spomenutoj koncepciji većinskog nekonkretiziranja mjesta radnje i vremenskih odrednica, dosta je toga ostavljeno čitateljima da nadopune (ili ne), što je uvijek riskantno. Potrebno je postići optimalni balans objašnjenog i neobjašnjenog, (do kraja) konkretiziranog i otvorenog, kao što je to superiorno pošlo za rukom recimo Peteru Nadasu u "Paralelnim pripovijestima". No Nadas je klasik svjetske suvremene književnosti, kandidat za Nobela, i možda ne treba biti previše strog prema autorici koja je u početnoj fazi svog za nadati se budućeg plodnog opusa, jer joj je to manje optimalno pošlo za rukom.

Problem se može oprimjeriti završnicom njezina romana. Haler ga, naime, finišira s čak tri kraja – neočekivanom provalom nasilja koje i jest i nije dostatno motivirano (moglo bi se reći da je to razrješenje mitsko, kako je navješteno u  poglavlju-prologu, i time relativizirati potrebu za uvjerljivijom motivacijom), potom nježnim povratničkim susretom Iris i Lenke, te naposljetku retrospektivnom scenom nekadašnje obiteljske idile na moru, idile na koju međutim kao da sjenu baca nadolazak oluje, a još više izdvojena pozicija distancirane majke Lenke, pri čemu razloge te distanciranosti čitatelji ne saznaju.

Iz perspektive ovog kritičara, i u završnici i u djelu kao cjelini previše je toga ostavljeno otvorenim, kao uostalom i u nedavnom romanu Julijane Adamović „Oče, ako jesi“, no u oba slučaja nedvojbeno se radi o snažnim tekstovima autorica koje potvrđuju ranije demonstriran talent.

Sveukupno, „Nevini“ se, kao i „Nadohvat“, ponajprije odlikuju autorskom hrabrošću - od izbora provokativne motivike do narativne koncepcije, a tu je i interesantan stilski sloj koji uključuje razlamanje proznih odlomaka na 'stihovan' način; postupak u nas, a i šire, rijetko prakticiran i svjedoči o tome koliko je autorici poetizacija teksta bitna, pa je ostvaruje ne samo jezikom nego i grafičkim rješenjima. „Nadohvat“ je kao posve neočekivana, ultimativno iznenađujuća pojava polučio jači impact, bar na potpisnika ovog teksta, ali „Nevini“ suvereno nastavljaju kontinuitet kvalitete.

Prije očekivanja nije bilo, sad su bila velika, možda i to doprinosi suzdržanijem dojmu, no neovisno o tome jasno je da se Ena Katarina Haler s prva dva romana etablirala kao jedno od vodećih imena proze na tlu srednjejužnoslavenskog jezika.

Ena Katarina Haler

Nevini

• V.B.Z. 11/2024.
• 280 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535207641

U svom novom romanu 'Nevini' Ena Katarina Haler opet se bavi podivljalim, poratnim ruralnim prostorom, opet se bavi vjetrometinom granice, opet se bavi i poviješću ‒ ali onom novijom, od devedesetih do danas. No ako njezin novi roman i polazi od istog svijeta ‒ donosi nešto novo. Donosi nam priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno. (Jurica Pavičić)

Ena Katarina Haler

Nadohvat

• V.B.Z. 11/2019.
• 462 str., meki uvez
• ISBN 9789535201854

U realističkom ključu i s čestim lirskim momentima roman 'Nadohvat’ uvjerljivo prikazuje seoski život Banovine u duboko tragičnim okolnostima Drugog svjetskog rata. A onda se kadar s njihova najbližeg susjedstva širi na čitavo mjesto Zrin, toponim dotad znan tek kao sjedište plemića Šubića Zrinskih, dok se epizodno oživljava i salonsko ozračje ratnog Zagreba.