Jagna Pogačnik : Područje signala

Jagna Pogačnik: Područje signala

Jako je nezahvalno kritički pisati o antologijama. Iako se (naivno) podrazumijeva da bi one trebale 'objektivno' vrednovati produkciju u odabranom razdoblju, jasno je da je tako što u startu, ontički de facto nemoguće, jer umjetnost se nužno percipira subjektivno pa je i svako njezino vrednovanje nužno takvo. Dakako, među znalcima uglavnom postoji slaganje o većini autora i djela, i taj se konsenzus onda može uvjetno nazvati objektivnim stanjem stvari, ali uvijek je prisutan onaj prostor razlike, intenzivne subjektivne diferencijacije, gdje razilaženja mogu biti, a nerijetko i jesu, radikalna. Recimo da se oni koje nazivamo znalcima slažu u 70 do 80 posto slučajeva, ali upravo ono u čemu se ne slažu pobuđuje interes i zato kod svake antologije ključno pitanje uvijek ostaje – tko je unutra, koga nema, tko je zaslužio biti, a zaobiđen je, tko nije zaslužio, a uvršten je.

Naravno, antologičari vole tu suštinu antologiziranja proglasiti neumjesnim pristupom, sjetimo se stava o tome Tomislava Brleka u njegovoj relativno nedavnoj pjesničkoj antologiji "Od Matoša do Maleša", a slično se postavila i Jagna Pogačnik u aktualnoj proznoj antologiji "Područje signala", koja je predmet ovog teksta. Štoviše, ona je u podnaslov stavila riječ mapiranje, a ne antologija, želeći naglasiti, kako objašnjava u opsežnom uvodnom tekstu, da njezinu knjigu ne treba shvatiti kao pretenziju za uspostavljanjem kanona, nego kao neku vrstu procesa i otvorenog izbora. No neovisno o autoričinim namjerama, činjenica jest da je riječ o antologiji, što i sama Pogačnik prihvaća i upravo taj termin u svom tekstu naposljetku (gotovo) isključivo rabi, a htjeli-ne htjeli, po tzv. prirodi stvari, svaka, ili barem velika većina antologija, na ovaj ili onaj način, makar implicitno teži stvaranju kanona.

U ovom slučaju tim prije, jer prozne su antologije u Hrvatskoj (mnogo) rjeđe nego pjesničke (kojih doista ima podosta), i svaki domaći recipijent, a osobito strani, ako želi steći osnovnu, a valjda i relevantnu sliku o prozi objavljivanoj u Hrvatskoj u dosadašnjem tijeku  21. stoljeća, nema puno izbora.

Stoga će upravo knjiga podnaslovljena Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020. vjerojatno biti prvi odabir, jer drugih te vrste gotovo i nema; osim toga, riječ je o radu ugledne i medijski istaknute autorice, objavljenom kod respektabilnih izdavača, od kojih onaj veći i istaknutiji (V.B.Z.) ima i lanac knjižara, što sve zajedno knjigu čini vidljivijom. A u njezin potencijal za kanoniziranje doista ne treba sumnjati, koliko god se autorica od toga ograđivala i koliko god u tome bila iskrena, jer taj potencijal ne ovisi o njezinoj volji. I tu se vraćamo na početak, na konstataciju o nezahvalnosti kritičkog pisanja o antologijama.

Područje signala Pogačnik Jagna

Naime, kad bi antologije doista mogle biti objektivne, onda bi ih sastavljao neki urednički gremij ili, sukladnije današnjem dobu, bile bi produkt rada umjetne inteligencije (što će se jednog dana vjerojatno i događati), i ne bi bilo potrebe za više njih različitih koje obuhvaćaju isti rod, vrstu ili žanr u istom ili sličnom razdoblju na istom ili sličnom prostoru. A slovo razlike uvijek je autor antologije, njegova subjektivna perspektiva, onaj individualni začin koji daje ranije spomenutom konsenzusu, uspostavljajući zonu diferencijacije. S obzirom da je ta zona izrazito subjektivna, svaka kritika te subjektivnosti nužno se, više ili manje, a u bitnom smislu (gotovo) isključivo, svodi na suprotstavljanje dvaju ukusa.

Budući da antologija nosi individualni autorski potpis, nužno je da odabir bude upravo onakav kakav jest, individualan i subjektivan, i u tom smislu svaka kritika, također individualna i subjektivna, nužno je pristrana i strogo gledajući suvišna. Međutim, smatrajući da ukus jest važan i da se o njemu itekako može, a ponekad (kao u ovom slučaju, ali i u slučaju svake antologije) i treba raspravljati, upuštam se u ovu nezahvalnu zadaću. No prije sraza ukusa valja reći ponešto o činjenicama, odnosno osvrnuti se na onu razinu autoričina teksta kojoj se može pristupiti objektivnim pogledom, ili barem pogledom koji se takvim čini.

Ono što odmah upada u oči drugi je dio podnaslova antologije odnosno „mapiranja“ – umjesto formulacije „mapiranje suvremene hrvatske proze“, koja bi se uobičajeno očekivala, stoji „mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj“. Pogačnik u uvodnom tekstu objašnjava da je to posljedica njezina priklanjanja ideji transnacionalne književnosti, afirmiranoj na svjetskoj književnoj sceni krajem 20. i početkom 21. stoljeća, odnosno transnacionalnog identiteta autora.

Po mojem shvaćanju, riječ je o nekoj vrsti pomodnosti jer bi se trebalo podrazumijevati da su svako umjetničko djelo i svaki umjetnik nužno 'transnacionalni' (bolje rečeno anacionalni, pa i antinacionalni), odnosno da je svaka (relevantna) umjetnost nužno univerzalna (tu logiku vjerojatno slijedi i Tomislav Brlek u svojoj spomenutoj pjesničkoj antologiji u čijem podnaslovu stoji antologija moderne poezije, a ne antologija moderne hrvatske poezije, premda su svi u nju uvršteni autori, tradicionalno govoreći, hrvatski pjesnici), a da je svrstavanje u nacionalne zabrane ideološki anakronizam koji, međutim, ima svoju praktičnu svrhu – lakšu orijentaciju, snalaženje u nepreglednim oceanima umjetnika i njihovih djela, da jednostavno znamo tko odakle otprilike dolazi.

Dakako, platforma transnacionalnosti ima svoju pozitivnu svrhu jer svijetom i dalje dominira koncepcija nacionalnih umjetnosti, pa tako i nacionalnih književnosti, stoga je eksplicitna kontra tome dobrodošla, međutim ono što ona konkretno podrazumijeva, barem na našim prostorima, nije nikakva novost – riječ je o povratku, ili težnji za povratkom na stanje kakvo je bilo u socijalističkoj Jugoslaviji. U njoj je također vladajući bio koncept nacionalnih književnosti (hrvatske, srpske, slovenske, makedonske, dok se termin jugoslavenske književnosti koristio iznimno rijetko), ali je svaki autor snažnije afirmiran u jednoj republici, pogotovo ako se radilo o autorima de facto istog ili zajedničkog govornog područja (hrvatskog, srpskog, bosanskohercegovačkog, crnogorskog), takoreći automatski bio kao relevantan prepoznat i u drugim republikama.

A to je upravo ono što žele afirmirati zagovaratelji postjugoslavenske koncepcije književnosti (jedan od ranih promotora ideje postjugoslavenske književnosti u Hrvatskoj bio je Boris  Postnikov na kojeg se autorica referira), premda Jagna Pogačnik u svojoj antologiji radi odmak od toga, ne uzimajući u obzir ne samo slovenske, makedonske, albanske (s Kosova) i mađarske (iz Vojvodine) autore, nego ni srpske iz Srbije.

Slovo razlike uvijek je autor antologije, njegova subjektivna perspektiva, onaj individualni začin koji daje ranije spomenutom konsenzusu, uspostavljajući zonu diferencijacije. S obzirom da je ta zona izrazito subjektivna, svaka kritika te subjektivnosti nužno se, više ili manje, a u bitnom smislu (gotovo) isključivo, svodi na suprotstavljanje dvaju ukusa.

I tu nastupa prvi problem njene antologije – po kojem kriteriju se uvrštavaju autori s prostora bivše Jugoslavije i de facto istog/istih (zajedničkog/zajedničkih) jezika (kojeg ili koje Pogačnik, znakovito, nikad ne imenuje)? Kriterij je posve formalni, moglo bi se reći birokratski (sama autorica gostujući u HTV-ovoj emisiji Knjiga ili život nazvala ga je administrativnim) – u igri je književnost „kojoj nije potreban prijevod, objavljenoj premijerno ili (što je također vrlo čest slučaj) paralelno kod nakladnika u Hrvatskoj  i nekoj drugoj državi te konkurentnoj za spomenute književne nagrade“ (riječ je o nagradama Jutarnjeg lista i V.B.Z.-a, te nagradama Fric i Meša Selimović koje se dodjeljuju djelima objavljenima na hrvatskom, srpskom, bosanskom/bošnjačkom i crnogorskom, ili na takozvanom b-c-h-s jeziku, op. D. R.). Dakle, nije ključno ono što bi trebalo biti ključno – recepcija de facto istojezičnih pisaca izvan Hrvatske u Hrvatskoj, jesu li oni općepoznata i cijenjena imena ovdje – nego nešto što bi ipak trebalo biti marginalno: gdje su im knjige izvorno objavljene.

Međutim Pogačnik se tog pravila ne drži ultimativno; dopušta si iznimku, a ta iznimka je roman "Uhvati zeca" Lane Bastašić, koji je prvotno izdan u Beogradu: „tu malu diverziju“ autorica opravdava tvrdnjom da su „roman i njegova recepcija iznimno važni za sve spomenute književne sredine“ (to jest srpsku, bosanskohercegovačku i hrvatsku), a  autoričina „identitetska višestrukost indikativna za ovo mapiranje“. Ispada da je Bastašić identitetski višestruka zahvaljujući biografskim činjenicama življenja u različitim (takozvanim nacionalnim odnosno kulturnim) sredinama, što bi na neki način impliciralo da su ljudi koji cijeli vijek provedu u jednoj sredini (recimo Kant) identitetski jednodimenzionalni; no na stranu shvaćanje kolektivnih dijelova identiteta kao bitnih, ono je uostalom uobičajeno, daleko je važnije pitanje na temelju čega Pogačnik procjenjuje da je recepcija romana "Uhvati zeca" iznimno važna i za Srbiju, i za BiH, i za Hrvatsku, a ona, recimo, djela Svetislava Basare ili Srđana Valjarevića nije? Odnosno po čemu je pozicija Albaharija, Velikića ili Arsenijevića „i nešto drugačija“ od onih eks- i postjugoslavenskih pisaca iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore koje je uvrstila?

Vjerojatni odgovor na potonje bio bi spomenuto pozivanje na formalni kriterij premijernog objavljivanja, ali i bliskije poslovne, 'općekulturne', a možda i ljudske veze između književne scene u Hrvatskoj i scena u BiH i Crnoj Gori od onih s literarnom scenom u Srbiji, međutim nije nemoguće da je bilo i političkih razloga – s obzirom da je knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture i medija, a znamo kakav ono ima odnos prema književnosti koja formalno nije pisana na hrvatskom jeziku, a ne spada ni u onu prijevodnu (Pogačnik se i sama kritički osvrće na doista apsurdnu, diskriminirajuću praksu otkupa za knjižnice koje provodi Ministarstvo), možda se nije htjelo 'provocirati' više nego što je potrebno. Jer (i)jekavce iz BiH i Crne Gore hrvatsko Ministarstvo još nekako može otrpjeti, ali ekavce iz Srbije vjerojatno nikako.

Druga objektivno sporna točka uvodnog teksta antologije jest podjela tematiziranog razdoblja na dva simetrična dijela – od 2000. do 2010. i od 2010. do 2020., pri čemu prvi period, prema njoj, karakterizira dominacija „linearnog pripovijedanja i mimetizma“, a drugi „iscrpljivanje, dezintegracija mimetičkog modela i iskorak/pomak prema pripovjednim tekstovima u kojima doslovnost i jednostavnost književnog teksta više neće biti imperativi.“ Pogačnik to tvrdi u potpoglavlju znakovita naslova Adio stvarnosna (misli se na oproštaj s modelom stvarnosne proze s kojim je navodno ključno raskrstio roman "Adio kauboju" Olje Savičević Ivančević iz 2010.) oslanjajući se na radove Anere Ryznar i Katarine Luketić (potonja je urednica Pogačničine antologije), međutim ne navodi jake argumente kojima bi proizvela uvjerljivost svoje tvrdnje. Stajalište da su doslovnost i jednostavnost do 2010. bili imperativi pretjerano je, jer imperativ i poželjna poetička opcija koja uspostavlja dominaciju ipak nisu sinonimi, a osim toga kasnije u tekstu autorica zapravo demantira samu sebe.

Ustvrđuje, naime, da je u drugom periodu mimetizam „ostao odlika proze koja se nije  zadržavala samo na odražavanju konkretne stvarnosti, nego i na njezinoj nadgradnji, a ona se manifestirala uglavnom kao ideja o prozi kritičnoj prema određenim aspektima političke i socijalne zbilje.“ Dakle, prvo se ustvrđuje da je došlo do dezintegracije mimetičkog modela, potom da je mimetizam ipak ostao bitnom točkom prozne književne prakse, a još malo kasnije, nakon prvotnog oproštaja sa stvarnosnom prozom kao dominantnom poetikom mimetičkog modela prethodnog razdoblja, upotrijebit će se formulacija „neposustala stvarnosna proza“. Potonja je, znači, prvo prevladana i/ili marginalizirana, ili u najmanju ruku dezintegrirana, a onda odjednom neposustala, ali - to bi trebala biti važna novost - „fokusirana na drukčije likove“.

Platforma transnacionalnosti ima svoju pozitivnu svrhu jer svijetom i dalje dominira koncepcija nacionalnih umjetnosti, pa tako i nacionalnih književnosti, stoga je eksplicitna kontra tome dobrodošla, međutim ono što ona konkretno podrazumijeva, barem na našim prostorima, nije nikakva novost.

A da bi stvar bila dodatno zbunjujuća, Pogačnik u potpoglavlju koje bi se trebalo baviti onim što je uslijedilo nakon 'prijelomne' 2010., što, kako smo vidjeli, snažno sugerira i njegov naslov, kao ilustraciju navodi knjige koje su izrazito većinski objavljene prije 2010. Tako da se čitatelj mora upitati je li tema potpoglavlja ono što jest naviješteno kao tema – razdoblje nakon 2010., ili je na djelu 'hibridan' prikaz, a ako jest ovo potonje, zašto onda takav naslov i zašto "Adio kauboju" kao prekretnica ako iza njega, kao ilustracije, ne slijede djela objavljena, barem većinski, nakon 2010.? S tim da je i sama teza o "Adio kauboju" kao prekretničkom radu vrlo nategnuta. Kao jedan od bitnih argumenata njegova prekretništva ponuđena je hibridnost – „Riječ je o žanrovski hibridnoj formi koja će biti karakteristična ne samo za ovu autoricu u njezinim idućim knjigama, već i za ukupnu proznu produkciju nadolazećeg desetljeća.“

Također, njegova su bitna obilježja tematiziranje „seksualnosti i ženske žudnje, homoseksualnosti i homofobije, traume i marginalizacije onih drukčijih“. Mali problem je što je sve to (daleko) prije Savičević Ivančević (i ostalih) tematizirao Milko Valent, čiji su radovi također i par excellence hibridni, no Valent za Pogačnik kao literarna činjenica ne postoji – ne samo da nije uvršten u antologiju, što je legitiman stav autorice baziran na njezinom ukusu, nego nije ni riječju spomenut u uvodu, što već navodi na razmišljanje o poznavanju stanovitih  činjenica književne povijesti.

A ako je u tematiziranju seksualnosti i ženske žudnje bitan spol autora, pa se Valent kao muški autor ne računa, ni u tome Savičević Ivančević nije prekretnička – prethodili su joj Slavenka Drakulić još u doba Jugoslavije ("Mramorna koža"), ali i zaboravljena Stela Jelinčić, romanom "Korov je samo biljka na krivom mjestu" iz 2008. godine. Ono što jest originalno u "Adio kauboju" njegov je vesternski sloj, tim prije što se žanru koji se tradicionalno doživljava kao muški pristupa iz ženske perspektive, a osim toga to je najbolje, štoviše virtuozno napisan sastojak romana, nipošto samo spram žanra parodičan nego i afirmativan, no ne bih rekao da u sinergiji s ostalim slojevima tvori prekretničku strukturu, odnosno da je upravo on bio taj ključni poticaj nakon kojeg je većina počela pisati drugačije.

Prethodnim problematiziranjem periodizacije i izdvojenog djela označenog kao prekretničkog polako smo iz 'čiste' objektivnosti skliznuli prema subjektivnosti, pa je vrijeme pozabaviti se i onim najzanimljivijim svake antologije, dakle tko je tu, a koga nema, to jest kakav je antologičarski ukus na djelu. Generalni pogled potvrdit će već dugo uspostavljeno stanje postojanja dva paralelna svijeta hrvatske književnosti (a onda i književnosti u Hrvatskoj), u ovom slučaju prozne, dva svijeta koja gotovo nikakve međusobne dodire nemaju: svijeta (liberalnog) Hrvatskog društva pisaca (HDP) i svijeta (konzervativnog) Društva hrvatskih književnika (DHK).

Od 32 uvrštenih autora 28 je živućih, a od tih 28 samo su dva, odnosno dvije, Ivana Sajko i Lana Bastašić, izvan te podjele, znači jedine koje nisu članovi ni HDP-a ni DHK. Jedan je, Ivan Lovrenović, član oba društva, a jedan jedini član je izlistan na popisu članova DHK, i to je, mnogi će se iznenaditi – Miljenko Jergović. Svi ostali, njih 24, članovi su (samo) HDP-a (ne znam jesu li uvršteni pisci iz BiH i Crne Gore članovi tamošnjih društava), s tim da je Semezdin Mehmedinović počasni, a ne redovni član. Netko bi mogao pomisliti da takva neproporcionalna podjela ima veze s tim što je i sastavljačica antologije članica HDP-a, međutim razlozi su zasigurno estetske, a ne birokratske prirode, iako estetika često uključuje i ideologiju.

No nije sporno da je od nekoliko stotina članova DHK malo koji prozno antologijski relevantan, međutim vrijedi notirati da među njima ipak ima u antologiju neuvrštenih autora priznatih kao klasika suvremene hrvatske proze (što dakako znači i proze u Hrvatskoj): to je svakako (akademik) Pavao Pavličić, a moglo bi se reći i Ludwig Bauer. Od 'društvovno nezavisnih', a desnih, u oči upada neuvrštavanje (još jednog akademika) Ratka Cvetnića, kojeg je Pogačnik, ako me sjećanje dobro služi, nekoć kritički respektirala, a koji ne samo da nije uvršten, nego nije ni jednom jedinom riječju spomenut u uvodnom tekstu (kao uostalom ni Pavličić i Bauer).

Od istaknutijih, pak, pisaca mimo ideoloških rascjepa, čije ime nije ni spomenuto u uvodu - uvodu čiji je prvi dio relativno opsežna rekapitulacija književnosti u Hrvatskoj i njezina konteksta na počecima 21. stoljeća (koja donekle zahvaća i 1990-e), a drugi opisivanje izabranih djela i spisateljskih poetika - može se izdvojiti ono Tomislava Zajeca, autora dvaju kapitalnih ellisovskih romana s prijelaza stoljeća i tisućljeća koji je zamjetan i zanimljiv romaneskni obol dao i kasnije. Za razliku od njegova, našlo se mjesta za imena izvjesnih Igora Kokoruša Lebowskog i Damira Markulja kao autora knjiga blogova, za duh tematiziranog vremena valjda važnijih od Zajecovih romana, ili također nespomenutih kultnih romanesknih radova Jelene Čarije ("Klonirana"), Aljoše Antunca ("Neka vrsta ljubavi", "Poslije zabave") te jednog od najoriginalnijih eksperimenata hrvatske proze/proze u Hrvatskoj, "Putanja" Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena, koji su svi zajedno vjerojatno prealternativni za ovu nesumnjivo mainstream antologiju.

No ponešto specifičan je taj mainstream jer, kako smo vidjeli, Pogačnik u prvi plan stavlja transnacionalnost (književnosti), višestrukost identiteta (autora), također s tim povezano – egzil, nomadizam. Nije stoga nimalo čudno što dvoje stožernih pisaca u njenom izboru postaju Dubravka Ugrešić i Bekim Sejranović, simbolički vrlo snažni utjelovitelji tih kategorija, a uz to i izrazito skloni žanrovskim hibridima, što Pogačnik također preferira. Njih dvoje, kako autorica kaže, daju okvir tom izboru, pa su jedini u njemu zastupljeni s dva rada. Ugrešić, logično, beletrističkim ("Baja Jaga je snijela jaje") i esejističko-kritičkim ("Karaoke kultura"), jer je na oba područja polučivala relevantne rezultate (premda osobno smatram da je njezin beletristički opus u 21. stoljeću znatno slabiji od onoga u dvadesetom), a Sejranović s dva romana ("Nigdje, niotkuda" i "Tvoj sin Huckleberry Finn"). Potonji odabir sugerira da je Sejranović na tlu lijepe književnosti, doduše one s mnogo nefikcionalnih natruha, autor broj 1 literature u Hrvatskoj u dosadašnjem tijeku 21. stoljeća, što mi se čini obilato pretjeranim. Da, taj nažalost daleko prerano preminuli autor doista odlično reprezentira književno stanje u Hrvatskoj kako ga vidi Pogačnik, ali kvaliteta njegovih radova nije toliko visoka da bi opravdala takvo posebno isticanje (a kvaliteta je ključan faktor svake antologije, što i za svoju naglašava autorica), tim prije što su uvrštena dva međusobno vrlo srodna romana.

Nije sporno da je od nekoliko stotina članova DHK malo koji prozno antologijski relevantan, međutim vrijedi notirati da među njima ipak ima u antologiju neuvrštenih autora priznatih kao klasika suvremene hrvatske proze (što dakako znači i proze u Hrvatskoj): to je svakako (akademik) Pavao Pavličić, a moglo bi se reći i Ludwig Bauer.

Osim isticanja Bekima Sejranovića kao stožernog pisca književnosti u Hrvatskoj u prva dva desetljeća novog tisućljeća, moglo bi začuditi i povlašteno mjesto koje je dobio Marko Pogačar. Moglo bi, ali ne bi moralo, jer već smo na neki način navikli da se ovom vrsnom pjesniku i jednako vrsnom pjesničkom kritičaru daju 'povlastice'; mislim, dakako, na njegovo nelogično uvrštavanje u antologiju stvarnosne poezije Damira Šodana. Povlastica se ovaj put sastoji u tome da je Pogačar, inače tek marginalno beletristički prozaik, jedini pisac koji je u antologiju ušao isključivo nebeletrističkim radom i jedini koji je ušao putopisom ("Slijepa karta"). Naravno, taj je putopis hibridan i nadahnuto napisan, njegova kvaliteta nije sporna, no zašto je takva propusnost rezervirana samo za njega? Zašto, recimo, 'propusnicu' nije dobio Dragan Jurak svojim iznimno originalnim, u Hrvatskoj rijetko (ako ikad) viđenim i pritom odlično napisanim spojem eseja i autobiografije/autofikcije, pa i putopisa, "Život jahača u trenutku skoka preko prepone"? Mislim da je jedini odgovor taj da Jurak nema Pogačarov autoritet, a kako rekoh ipak je riječ o mainstream antologiji gdje su autoriteti bitni.

Osim Pogačara, uvršten je još jedan vrsni pjesnik koji se marginalno bavi beletrističkom prozom – Darko Cvijetić, autor iz Bosne i Hercegovine, dok je recimo zaobiđen Miroslav Kirin, pjesnik nedavno nagrađen Goranovim vijencem i autor poetskog romana "Album" kojem je svojedobno žiri Jutarnjeg lista, na čelu upravo s Jagnom Pogačnik (što doduše ne znači da je ona glasala za nj), dodijelio tada vrlo uglednu nagradu tog lista. Cvijetić u antologiji nije predstavljen izrazito poetiziranim romanom "Što na podu spavaš", nego 'nepjesničkim' "Schindlerovim liftom" kojim je demonstrirao sigurno, ali i neoriginalno  baratanje 'bosanskim' poetikama arhetipsko-mudronosnog pripovijedanja i 'jaranske opuštenosti', pa je to možda odgovor na pitanje zašto nije prošao Kirin – autorica je moguće sklonija 'prozaičnoj' nego lirskoj prozi, iako bi opet uvrštavanje "Sjećanja šume", vjerojatno najpoetičnijeg romana Damira Karakaša, moglo demantirati tu pretpostavku.

Kad smo kod autora iz BiH, moram priznati da davanje prednosti izrazitom pjesniku Cvijetiću ispred prozno kud i kamo verziranijih Gorana Samardžića i Almina Kaplana smatram promašenim; Samardžić je autor briljantno napisanog "Šumskog duha", jednog od emotivno najsnažnijih romana na ovim prostorima unatrag jako puno godina, a Kaplan tvorac "Mehe", fine, vrlo suptilne proze promeditativnog ritma – oba rada superiorna su "Schindlerovom liftu", ali u antologiji ih nema. A najmanje jedan od autora kojih ima zastupljen je relativno čudnim odabirom; Miljenka Jergovića naime predstavlja njegov najopsežniji ostvaraj "Rod", po meni djelo koje nije ni blizu njegovih vrhunaca. Uostalom, Jergović je generalno jači kao autor kraćih proza nego romana te bi "Inšallah Madona, inšallah", zbirka priča svjetskih dometa, sigurno bila bolji izbor, barem ako se gleda čista kvaliteta, a ne što skladnija uklopljenost u identitetsku višestrukost kao provodnu nit antologije.

Među onima kojih u antologiji nema neka su imena za koja je doista teško povjerovati da su izostavljena. Dalibor Šimpraga na prijelazu je stoljeća pisao legendarne "Kavice", i te ulančane kratke slengovske proze jedan su od vrhunaca stvarnosne  poetike u Hrvatskoj, a poslije je objavio i zapažen i nagrađivan roman "Anastasia"; ni jedno ni drugo nije mu bilo dovoljno za uvrštavanje. Istaknuti (stvarnosni) pjesnik Drago Glamuzina objavio je roman "Tri", izvanrednu studiju (auto)destruktivnog psihoerotskog odnosa i jedno od najboljih proznih djela na ovim prostorima u mapiranom razdoblju – u antologiji ga nema. Rade Jarak, jedan od najboljih postjugoslavenskih proznih stilista, autor povećeg opusa čiji je vjerojatni vrhunac roman "Yu puzzle", fina sinteza epskog i intimnog, također je zaobiđen.

Ni izuzetan roman "Divlje guske" Julijane Adamović, fascinantno ugođajna priča o mentalnom pomaku u dječjoj dobi, nije zadovoljio izborničine kriterije. Kao ni kapitalan debitantski roman Ene Katarine Haler "Nadohvat", ideološko-tematski izazovan i stilski superiorno oblikovan, kao ni vrlo intrigantan prozni prvijenac "Anatomija štakora" istaknute pjesnikinje Martine Vidaić, s minucioznim prikazom nadasve interesantne svijesti studentske protagonistice. Ali zato su tu davno razvikan i do sad već pomalo zaboravljen "Wonderland", možda i najslabiji izdanak iz također već pomalo  zaboravljenog opusa Marinka Koščeca, te "Sinovi, kćeri" Ivane Bodrožić, djelo kojem su aktivizam i didaktičnost u velikoj mjeri pojeli estetiku (uvjerljivo najbolji prozni rad Ivane Bodrožić, zbirka priča "100 % pamuk", sustavno se previđa u korist njezinih znatno slabijih romana).

Ipak, najvećim propustom doživljavam neuvrštavanje Mihaele Gašpar, najrafiniranije stilistice hrvatske proze/proze u Hrvatskoj, spisateljice povećeg, kvalitativno iznimno konzistentnog romanesknog opusa zanimljiva i osebujna autorskog svijeta, s čijim se umjetničkim dosezima malo tko na ovim književnim prostorima može nositi.

Uglavnom, "Područje signala", antologija koja se takvom ne želi zvati, ali ne bježi od činjenice da antologija ipak jest, ostvarenje je dvojbenog izbora autora i djela, koji dijelom proizlazi iz preferiranja jedne svjetonazorno-ideologijsko-estetske koncepcije (transnacionalnost, višestrukost identiteta, identitetska i žanrovska hibridnost), dijelom iz osobne estetike odnosno ukusa sastavljačice. Dojam je da je dio izbora diktiran podvrgavanjem dotičnoj koncepciji, značenjsko-oblikovnom prostoru koji njezin kišobran pokriva, dok je osobni ukus, kako je na početku ovog teksta rečeno, uvijek nezahvalno problematizirati. Ipak, barem polovici izabranih autora i djela u antologiji ovdašnje proze prva dva desetljeća 21. stoljeća vjerojatno jest mjesto, iako se zaobilaženje nekih imena i naslova doima potpuno promašenim.

Najvećim propustom doživljavam neuvrštavanje Mihaele Gašpar, najrafiniranije stilistice hrvatske proze/proze u Hrvatskoj, spisateljice povećeg, kvalitativno iznimno konzistentnog romanesknog opusa zanimljiva i osebujna autorskog svijeta, s čijim se umjetničkim dosezima malo tko na ovim književnim prostorima može nositi.

Uvodni izborničin tekst interpretacijski je dvojben, ali dobro je koncipiran i komponiran (kontekst tematizirane književnosti, književna praksa, klasificiranje i opisivanje odabranih djela i autora), svakom od izabranih ulomaka u glavnom dijelu knjige dobrodošlo prethodi crtica o autoru i sažeti opis sadržaja i stila djela (taj dio posla kvalitetno je obavila autoričina suradnica, kritičarka Tea Sesar), a i sama knjiga ugodno izgleda – oblikovna koncepcija teksta je odlična, kao i dizajn naslovnice u dvije varijante plave boje (tekst i naslovnicu vrlo dopadljivo povezuje motiv sitnih točkica), što je zasluga autora opreme Željka Serdarevića i već spomenute urednice Katarine Luketić koja se pobrinula i za vješto napisan te efektan, premda u detaljima netočan (jer ova antologija sasvim sigurno nije „sveobuhvatna“, štoviše, kako smo vidjeli, po bitnim je stvarima jako daleko od toga) blurb.

Autorica Jagna Pogačnik obavila je velik i koristan posao usprkos znatnim manjkavostima njezina izbora, posao koji će, za nadati se je, biti poticaj za daljnje 'mapiranje', antologiziranje ili jednostavno razne neobaveznije izbore koji bi mogli (i trebali) pružiti drugačije autorske perspektive.

Jagna Pogačnik

Područje signala : Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.

• Hrvatsko društvo pisaca , V.B.Z. 03/2024.
• 576 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535206736

Mapirajući ovdašnji književni teren, Jagna Pogačnik odbacila je zastarjele kritičke alate, proširila perspektive i uvela nove metode kako bi vjernije zabilježila najsnažnije književne glasove. Mnogo je toga stalo u 'Područje signala' i ova se knjiga, stoga, može čitati na više načina: kao antologija najbolje suvremene proze 2000. – 2020. godine, kao svojevrsni hipertekst o jednom vremenu i kao svjedočenje o (geo)poetičkoj širini ove književnosti.