Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 08.09.2008.

Jagna Pogačnik : Za antologiju je važan tekst, a ne kontekst

U sklopu Zagrebačke slavističke škole, koja se svako ljeto odvija u Dubrovniku za strane slaviste, prije koji dan predstavljena je antologija suvremene hrvatske proze, naslova posuđenog od proznog teksta Miroslava Mićanovića -  ''Tko govori, tko piše''. Antologiju je priredila Jagna Pogačnik, koja već petnaestak godina kritikama sustavno prati domaću prozu, i na gotovo 650 stranica je izborom iz priča i romana predstavila 26 autora.

S obzirom da je za svaku antologiju važno tko je u njoj «izborio» mjesto, navest ćemo sve autore: Ivo Brešan, Nedjeljko Fabrio, Mirko Kovač, Daša Drndić, Goran Tribuson, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Ratko Cvetnić, Senko Karuza, Edo Popović, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Zoran Ferić, Renato Baretić, Josip Mlakić, Boris Perić, Stanko Andrić, Marinko Koščec, Rade Jarak, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Ante Tomić, Roman Simić Bodrožić, Tomislav Zajec, Igor Štiks i Vlado Bulić. Popisu treba pridodat i Miljenka Jergovića, kojeg je antologičarka uvrstila, ali je on odbio da mu tekstovi budu objavljeni u antologiji.

Kao granične godine Jagna Pogačnik je uzela 1994., godinu kada izlazi Jergovićev ''Sarajevski Marlboro'' i kada je ''sve'' počelo (prvenstveno stvarnosna proza), i 2007. godinu.



Barbara Matejčić : U uvodu antologije pišete ''ja zaista ne volim antologije''. Zbog čega ih ne volite?

Jagna Pogačnik :
Ne vjerujem u takve "konačne" i "velike" knjige kao što su antologije  i nije mi se previše drago naći se u funkciji izbornika. Ne volim ih i zbog toga što se u našoj sredini antologičaru uvijek postavljaju pitanja zašto nije uvrstio ovog ili onog i cijela recepcija ide u tom smjeru, umjesto da se piše o kvaliteti knjige i hrvatske proze.

Nadalje, ne vjerujem da se u jednoj knjizi, ma koliko ona imala stranica, može prikazati cijela punoća književnog života. U svakom takvom poslu postoje ograničenja  - limitiranosti brojem stranica, brojem autora koji se mogu uvrstiti  - i zapravo nikada kao antologičar nisi do kraja zadovoljan. Kada završiš posao, napišeš uvod i staviš točku, onda te počinje kopkati predstavlja li to doista ono što si htio. A postoji i jedan privatan razlog: s pedeset posto hrvatski prozaika ionako ne pričam pa sam se uplašila da ću i u ovoj drugoj polovici izgubiti prijatelje!

Zašto ste onda ipak pristali prirediti ''Tko govori, tko piše''?

Osnovni razlog zašto sam pristala je taj što je ta antologija, bez obzira što je njena recepcija najzanimljivija u Hrvatskoj, prvenstveno rađena za Zagrebačku slavističku školu i strane slaviste. Njih je sada u Dubrovniku stotinjak i svi su dobili antologiju. Netko je morao preuzeti odgovornost antologičara, a budući da zadnjih petnaestak godina vrlo intenzivno pratim hrvatsku prozu, jednostavno to profesionalno nisam mogla izbjeći.
 
Nakon početnog otpora, rad na antologiji mi je pomogao da ponovno propitam i korigiram neke svoje stavove, ideje pa i zablude. Konačno je bilo moguće uspostaviti vremensku distancu. Bez obzira koliko mi pričali da je na neke stvari u književnosti korisno reagirati odmah, ta distanca, protiv koje smo uvijek rogoborili kada smo čitali povijesti književnosti, pomaže u objektivnijoj optici.
 
U antologiji nema nekih autor koje ste u novinskim kritikama hvalili, kao što su Boris Dežulović ili Lacko Vidulić. Je li tu presudila vremenska distanca?

Stojim iza svih kritika koje sam pisala, iako vremenska distanca mijenja optiku tako da prestaje biti važan kontekst u kojem se određena knjiga pojavila i puno važniji postaje tekst. Pripremajući antologiju ponovno sam pročitala mnoge knjige i neke sam svari čitala drugačije, nije mi više bilo važno je li to prva knjiga nekog autora ili koliko je knjiga važna za trenutak u kojem se pojavila.
 
Izbor sam suzila na baš tih 26 pisaca zato što sam htjela pokazati da osim famozne stvarnosne proze, o kojoj najviše govorimo i koja se najviše pisala u posljednjih petnaestak godina, postoje i drugi prozni modeli. I onda sam se ograničila na autore koji su po mom mišljenju najreprezentativniji za određeni tip proze, a uz to sam imala na umu da će to čitati i strani slavisti pa je bilo bitno pokazati im šarolikost hrvatske prozne scene. Tako su neki autor koji pišu stvarnosnu prozu ispali da bi se ovim antologijskim izborom pokazao pluralizam glasova.
 
To bi značilo da ste izbor autora podvrgli koncepciji antologije?

Da, izbor autora je rezultat koncepta, a koncept je bio da se u obzir uzima relevantnost književnoga teksta, da se djelomice zanemari kontekst, društvena važnost određenih knjiga, a onda i da se ukaže na što više različitih poetičkih modela. 

Koliko ima smisla autore predstavljati ulomcima iz većih proznih cjelina?

Mislim da se ne može raditi antologija suvremene hrvatske proze samo s kratkim pričama. Zadnjih pet godina roman doista jest u najvećoj ekspanziji i predstavljanje zadnjih petnaest godina bez ulomaka iz romana ne bi bio reprezentativan prikaz proze.

Prema kojim kriterijima ste birali tekstove? Jesu li to tekstovi koji su reprezentativni za autorsku poetiku ili oni koje Vi ocjenjujete najboljima u autorovom opusu?

Prije svega sam birala tekstove koji su reprezentativni za pojedine autore i njihovu poetiku. Kada je riječ o ulomcima iz romana, onda možda nisam svaki put birala onaj koji je meni najdraži, već sam vodila računa da može stajati kao samostalna cjelina i da bude reprezentativan za taj roman. Svaki antologijski izbor, ako smo iskreni, uvijek je pomalo subjektivan. Naravno, najbolje je kada su svi ti kriteriji zadovoljeni u izboru.

Autore ste predstavili s puno više tekstova iz 2000-ih nego iz 90-ih. Potvrđuje li se i time kvalitativna razlika perioda omeđenih 2000. godinom?

Upravo je 2000. godina ključna za hrvatsku prozu. Tada je krenuo FAK, a onda i bum hrvatske proze pa je, konačno, hrvatska književnost postala relevantna činjenica u medijima, a taj je val potakao i kreativnost. Početak devedesetih je u svakom slučaju manje potentan i kao graničnu godinu postavila sam 1994. kada izlazi Jergovićev ''Sarajevski Marlboro'', kao uvod u ekspanziju proze koja na ovaj ili onaj način reflektira zbilju.
 
Ali i prije 2000-te objavljeni su neki od ključnih naslova zastupljenih u ovoj antologiji poput Cvetnićevog ''Kratkog izleta'' i  Ferićeve ''Mišolovke  Walta Disneya''.

Kakve promjene zadnjih par godina detektirate na cijelom književnom polju?

Jedno vrijeme sam bila poprilično zabrinuta zbog toga što se nije pojavljivala mlađa, recimo postfakovska generacija. Međutim, pojavilo se nekoliko naslova koji daju nadu da bum hrvatske proze, koji je proživio svoje vrhunce barem što se tiče ''histerije'' koja je vladala, nije u silaznoj putanju. Pritom mislim, recimo, na Vladu Bulića i, u novije vrijeme, na Mašu Kolanović.
 
S druge strane, još me uvijek brine to što nema  nekog zamašnjaka. Ne vjerujem, naravno, u pisanje kao kolektivni čin, ali mislim da  atmosfera može biti vrlo poticajna. Kada govorimo o osamdesetima, onda znamo da je to senzibilitet ''Quoruma'', da su se ti ljudi družili i da je iz toga nešto proizašlo. Devedesetih su postojale ''Godine'' i ''Godine nove'' i ta se kreativna energija kasnije prelila u FAK.

Sada ne vidim tako nešto, a ne mislim da je blog novi medij u kojem se događa zajednička atmosfera i energija. Iako me to pomalo zabrinjava i čudi, još uvijek mogu nabrojati dovoljno novih imena da me ne bi bilo strah za budućnost hrvatske proze.

Ako uzmemo da ste odabrali svoju književnu reprezentaciju, kako bi ona kotirala na nekom svjetskom književnom prvenstvu?

Dosta autora koje sam odabrala već dobro kotiraju na svjetskoj sceni, kao Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović ili Zoran Ferić. Ne možemo se više žaliti da naši pisci loše stoje na stranom tržištu, a to pokazuje i izložba prijevoda hrvatske književnosti rađena u Dubrovniku u okviru Slavističke škole. Hrvatska proza je postala reprezentativna i izvan hrvatskih granica i za to se više ne moramo brinuti.
 
No, strancima često nedostaje kontekst da bi shvatili hrvatsku prozu. Recimo, Vlado Bulić je u antologiji predstavljen odlomkom o Thompsonu iz romana ''Putovanje u srce hrvatskog sna'' i tome bi na stranom tržištu stvarno dobro došle fusnote. Tako da vani bolje prolaze pisci koji su skloni hrvatsku zbilju upakirati u univerzalnije teme ili ispričati neku svoju emigrantsku priču. ( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –