Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša – antologija moderne poezije

Raznovrsni odabiri hrvatskih pjesnikinja i pjesnika te pjesama iz njihovih opusa postali su osobito zadnjih desetljeća jedan od najvažnijih žanrova dijela književne scene koji se bavi poezijom. Već sam taj „žanr”, koji se prvenstveno uspostavlja na temelju interpretacije i selekcije drugoga žanra – pjesništva, u samome je sebi iznimno raznolik, koncepcijski heterogen. U njega se – s manjom ili većom međusobnom razlikovnošću – mogu svrstavati antologije, panorame, izbori, pregledi, čitanke. Taj, nazovimo ga priručno, „žanr antologije” kod nas je svagda uvelike bio u simbiotičkom odnosu s književnom kritikom, teorijom i književnom poviješću pa su najčešće vodeći stručnjaci za poeziju (vrlo često i sami pjesnici) bili sastavljači takvih djela.

Tako je samo u zadnjih četvrt stoljeća napravljeno gotovo trideset takvih knjiga. One su se međusobno izrazito razlikovale u obuhvaćenom razdoblju (od cijele povijesti hrvatskog pjesništva do gotovo posve sinkronijskih, suvremenih „presjeka”), u stručnosti sastavljača, jezično-zemljopisnom obuhvatu i poetičkim preferencijama (amaterski izbori poezije, dijalektalne ili regionalne antologije,  knjige koje su uzimale u obzir sav korpus hrvatskoga pjesništva, antologije posvećene nekoj od poetičkih tendencija ili tema), u stupnju u kojem su nastojale teoretski objektivizirati vlastite izbore ili su ih naprosto prepuštale subjektivnoj, ali - kako se znalo isticati – dosljednoj kategoriji ukusa.

Ovdje nije moguće ulaziti u pojedinosti mnogih važnih, doduše više ili manje utjecajnih, antologija, panorama, izbora, pregleda, čitanki iz hrvatske poezije u zadnjih četvrt stoljeća (Pejaković, Čegec-Mićanović, Vuković, Rem, Benčić-Rimay, Mrkonjić, Maroević, Đurđević, Sorel, Jahić, Mićanović, Stamać, Petrač, Šodan, Maleš...), kao ni onih utjecajnih u daljoj prošlosti (Mrkonjić, Mandić), ali je moguće ustvrditi da su one na razne načine kombinirale teoretsku elaboraciju koncepcija svojih knjiga te izbor samih pjesnika i njihovih pjesama. Ta su se dva duboko međuovisna segmenta takvih knjiga mogla isprepletati na međusobno posve različite načine. Od, primjerice, Sorelove antologije i studije hrvatskog pjesničkog naraštaja devedesetih "Isto i različito" (2006.), u kojoj je antologijski dio u odnosu na studiju uvelike „priručan“, te Malešove "Poetske čitanke  suvremenoga hrvatskog pjesništva" (2010.) ili "I bude šuma - male studije o poeziji žena" (2005.) Tee Benčić Rimay, u kojima svaka pjesnikinja ili pjesnik dobivaju razmjerno iscrpni kritički portret pa sve do Vukovićeve ("Off line: panorama hrvatskog pjesništva devedesetih", 2001.) i Mićanovićeve ("Utjeha kaosa", 2006.) skepse u vezi s mogućnošću ikakvog čvršćeg teorijskog opisa, odnosno svođenja nesvodivih razlika recentnog hrvatskog pjesništva.

Kad se vratimo u dublju antologizacijsku prošlost, sličnu opreku vidimo i u Mrkonjićevu "Suvremenom hrvatskom pjesništvu (razdiobi)", (1971.), koje se istodobno sastoji od antologije i cijele jedna popratne analitičke knjige, te u "Jednoj antologiji hrvatske poratne poezije" (1987.) Igora Mandića, koja pak eksplicitno otklanja teorijsku objektivizaciju i postulira gestualnost vlastitog kritičkog ukusa. Kada tom obilju antologijskog probiranja i, na kraju krajeva, interpretacije hrvatske poezije raznih vremenskih obuhvata, dodamo i silan napredak književnopovijesnog i književnoteoretskog opisa, periodizacije i tipologizacije domaće poezije (u čemu je kulminacija Milanjina višesveščana elaboracija sveg tog pjesništva od početka dvadesetog stoljeća do danas), svaki novi antologičar hrvatske poezije nalazi se na već vrlo gusto teorijski i poetskom praksom premreženom terenu, čiju ispisanost može uvelike zanemariti samo na svoju štetu.

Od Matoša do Maleša Brlek Tomislav

U tako je, dakle, „gusti” kontekst ušla i knjiga Tomislava Brleka, profesora na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a riječ je o djelu "Od Matoša do Maleša – antologija moderne poezije". Knjiga je, u prvome redu zbog svoje osebujnosti i kvalitete, već izazvala više osvrta, čak joj je posvećen i jedan blok u zadnjem broju časopisa Republika, pa i pisac ovih redaka dolazi na već uvelike ispisan teren. Dakako, reakcije na "Antologiju" su raznovrsne, podijeljene u vezi s njezinom karakterizacijom i vrednovanjem. Većina kritičara smatra da ona ima neke izrazito pozitivne osobine, no istodobno problematiziraju neke segmente njezine koncepcije i izvedbe. Rekli bismo da je takva reakcija gotovo pravilo za svaku važniju antologiju hrvatskoga pjesništva, a u ovome slučaju to neizravno upućuje i na njezinu relevantnost i osebujnost.

Ipak, da bismo, barem iz moje perspektive, došli do nekakvih zapažanja i zaključaka o karakteru i vrijednosti te knjige, najprije je trebamo opisati, a kao prvi temelj opisa nadaje se njezina koncepcija. Ona je u prvome redu vidljiva u teoretskom pogovoru te izboru pjesnika i njihovih pjesama, kao i u međusobnom odnosu tih dvaju segmenata knjige. Inače, ti segmenti u antologijama mogu biti manje ili više međuovisni i isprepleteni, a ponekad čak mogu biti i ponešto disparatni pa ono što se teorijski konceptualizira izbor pjesničke prakse može osporiti i obrnuto. Uglavnom, knjiga "Od Matoša do Maleša  – antologija moderne poezije" sadrži svoj teorijski, konceptualizacijski segment u obliku (zanimljivo!) pogovora pod naslovom Premise te ima izbor iz opusa sedamnaestero pjesnikinja i pjesnika s uvrštavanjem pjesama iz cijeloga dvadesetog stoljeća (Matoš, Polić Kamov, Šimić, Ujević, Krleža, Goran Kovačić, Kaštelan, Parun, Slaviček, Slamnig, Šoljan, Krmpotić, Dragojević, Petrasov Marović, Čudina, Manojlović, Maleš).

Svaki taj segment (teorijski i poetski) izrazito je konceptualiziran, no veliko je pitanje u kojoj se mjeri te dvije konceptualizacije stvarno preklapaju, i to, kako mi se vidi, prvenstveno zbog nedovoljne konkretiziranosti teorijske razine koja onda i nije mogla dovoljno precizno objasniti izbor pjesnika i njihovih pjesama u cjelini poetskog dijela knjige i u njezinim dijelovima. Strukturalni problem inače vrlo intrigantne i stručne knjige sastoji se u raskoraku između toga da se teorijski objektiviziraju njezine naslovne odrednice (poezija, moderna, antologija), a, istodobno, da se ipak svojevrsnom skepsom prema mogućnosti takve objektivizacije („legislative koncepata“) dovede u pitanje adekvatnost književnoteorijskih i književnopovijesnih spoznaja o pjesničkim tekstovima i njihovim skupinama u odnosu na njihovu konstitutivnu neopisivost.

Paradoks da je “književnost uvijek u biti bila moderna” (Paul de Mann) valjalo bi shvatiti u tom smislu: književna djela lakše nego druge jezičke igre podnose kontekstualna izmještanja jer su, kao i sva umjetnost, konstitutivno refleksivna a ne odredbena. Pitanje koje postavlja de Man stoga je ključno za svako mišljenje literarne modernosti: “Možemo li zamisliti povijest književnosti koja ne bi sakatila književnost stavljajući nas unutar ili izvan nje, koja bi mogla u potpunosti očuvati književnu aporiju?” Svojim inzistiranjem na periodizacijskim razdiobama, povijest književnosti očito izražava suprotnu intenciju privođenja literarnih tekstova pred eksplikativnu legislativu koncepata.
(Tomislav Brlek, "Od Matoša do Maleša", str. 623)

Brlek, uvelike i intencionalno u vezi s koncepcijom knjigom, stavlja u zagrade (iako ih, dakako, sve ozbiljno uzima u obzir) dosadašnje najambicioznije kanonizatorske geste u povijesti hrvatske poezije (Mrkonjić, Stamać, Milanja), polazeći od drugačijih teoretskih pretpostavki. Naime, ako se lišimo „periodizacijskih   razdioba” kojima „povijest književnosti   očito   izražava   suprotnu   intenciju   privođenja   literarnih   tekstova   pred eksplikativnu legislativu koncepata”, onda se Brlek ovdje očito morao osloniti na drugačiji teorijski koncept. Koncept koji bi ipak donekle „sređivao”, objedinjavao pa i supervizirao kategoriju književnoga ukusa, koja ipak u izboru i vrednovanju ima zadnju riječ:

Budući da “nastaje odabiranjem: prihvaćanjem i odbacivanjem,” uz tematske, periodizacijske, generičke, jezičke i ma kakve druge odabire, koji su, uvjetno govoreći, objektivno mjerljivi, “antologija mora praviti i razliku između dobroga i slaboga, između estetički uspjeloga i neuspjeloga ili prosječnoga.” A u tome “priređivaču izravno ne pomažu ni književnoteorijska znanja, ni književnopovijesna, nego ukus, iudicum, moć suđenja, književnokritički stav“ (Zoran Kravar, ibid str. 627).  
  
A spomenuti teorijski koncept na koji se priređivač oslonio jest kategorija koju u prvome redu označava pridjevom „moderna” u vezi, dakako, s imenicom poezija, ali također koristi  imenicu „modernost”. Nju zapravo shvaća transhistorijski, udaljujući taj termin od književnopovijesnih, stilskoformacijskih i periodizacijskih pojmova kao što su simbolizam, moderna, modernizam, avangarda, druga moderna. A čak se  uglavnom ne osvrće niti na, u povijesti naše poezije gotovo općeprihvaćen,  izrazit epistemološki i poetički rez između modernizma i postmodernizma  krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća  („Modernost stoga emfatički nije vremensko određenje, puka periodizacijska kontingencija, nego akutna svijest o sadašnjosti, koja je moguća jedino uz svijest o aktualnoj prošlosti” ). Termin „modernizam“ Brlek distancira i od lažnog i pomodnog modernizma, čiju razliku od rimbaudovske „apsolutne modernosti” i „autentične moderne poezije” ilustrira navođenjem Marka Ristića i Jean-Luca Nancya:

Ristić ono što pišu “lažni kumiri i ispevani autori” određuje kao “pravi pravcati (što znači u isti mah i lažni) modernizam, onaj (u svojoj misaonoj, osećajnoj i umetničkoj neautentičnosti autentičan) modernizam,” od kojeg, uslijed njegove neosviještene suvremenosti, čim prođe poslovičnih petnaest minuta pomodne slave, ne može ostati ništa osim “verbalističke i formalističke praznine,” po čemu se kvalitativno (bi li bilo pretjerano reći: ontološki) razlikuje od djela u kojima uvijek iznova nalazimo “autentičnu modernu poeziju.“ (Marko Ristić, ibid str. 622) ... Kritičke je implikacije Rimbaudove koncepcije možda najkonciznije obrazložio Jean-Luc Nancy: Biti moderan, a naročito biti to apsolutno, nije isto što i biti pomodan, niti to znači proglasiti se avangardom, koja predviđa i čisti put svim sutrašnjicama, koje će pak biti “moderne” i “postmoderne.” “Biti apsolutno moderan” sastoji se u “držanju koraka.” To će reći, u održavanju na granici gdje dolazi vrijeme, koje samo dolazi. (ibid, str. 626)

Problem je, međutim, u tome što je spomenuta „transhistorijska” modernost još apstraktniji pojam pa čak i još značenjski neodređeniji označitelj od periodizacijskih, također uvelike paušalnih odrednica. Brlek, naime, ne konkretizira kriterije tako shvaćene modernosti, a još ih manje eksplicira u vezi s razmatranim pjesničkim korpusom hrvatskoga pjesništva – bilo u odnosu na ono što je uvrstio bilo u odnosu na ono što je izostavio. Zbog toga ono što je prema njegovu viđenju moderno, ono što je, dakle, još uvijek očitovanje (transhistorijske) modernosti, uglavnom se ne može preciznije iščitavati iz teorijske preskripcije. U njoj se izravnije kaže samo to da je „unaprijed isključeno sve što se u predloženoj kritičkoj vizuri pokazuje “nesavremenim ostatkom starinske poezije” (Mihovil Kombol) te da se nastojalo predstaviti ono što se – treba li napominjati, prema sudu priređivača – pouzdano može smatrati ostvarenim, kao orijentir s kojim valja računati”. (ibid, str. 631)

Stoga se spomenuto shvaćanje modernosti, prije nego iz teorijskog koncepta, može bolje vidjeti iz logike samog odabira pjesnika i njihovih pjesama. A taj je odabir vrlo osebujan i intrigantan, podložan diskusiji u pogledu uvrštenih pjesnikinja i pjesnika, ali izrazito dojmljiv u (najčešće) iscrpnom tretiranju pojedinih opusa, nekih i sa više desetaka tekstova. Svjestan toga, dosljedan vlastitom shvaćanja modernosti koja se može najbolje iščitati iz nutarnjeg poetičkog pluralizma i modernističkih karakteristika pojedinih opusa, Brlek  se opravdano zauzima za to kako bi bilo „nadasve poželjno da se manje pažnje posveti tome koja su pjesnička imena uvrštena, a više kojim su pjesmama zastupljena”. (ibid, str. 636)

Dosadašnji autori osvrta na njegovu antologiju uglavnom su samo djelomično udovoljili toj njegovoj preporuci. Nije im, naime, bio diskutabilan popis imena uvrštenih pjesnika, već popis onih izostavljenih (što se već uobičajeno zbiva u vezi s antologijama poezije). Spomenuti autori upozorili su na to da su u prvenstvenom usmjerenju na (ponekad i izrazito) iscrpno predstavljanje opusa zastupljenih pjesnika učinjeni neki presedani u izostavljanju, prema mišljenju više kritičara, nekih autora dvadesetog stoljeća koji se čak i u „modernistički” najekskluzivnijem izboru ne bi smjeli izostaviti.

U tome kontekstu, primjerice, Krešimir Bagić navodi Mrkonjića, Severa, Makovića i Stojevića, čak i proširujući svoj izbor mogućih kandidata u slučaju da se kao „dovoljno egzemplarno modernistička iskustva” smatraju Slaviček, Šoljan, Čudina i Krmpotić (pa navodi i Krkleca, Pfanovu, Ivaniševića, Pavlovića, Ivšića, Baloga, Mihalića, Stošića, Petraka, Babića, Suška, Rogića Nehajeva, Stjepana Gulina itd). Pavao Pavličić pak kao neizostavne čak i u ovako ekskluzivnom izboru kao što je Brlekov navodi Šopa, Kozarčanina, Cvitana, Mrkonjića, Petraka i Paljetka, a Andrijana Kos Lajtman smatra da bi u tome društvu trebali biti i Galović, Ivanišević, Ivšić, Pupačić, Vida i Anka Žagar.

Meni se pak čini kako je Brlek u temeljnoj teorijskoj i izborničkoj logici uvrštavanja  onih pjesama koje, kako ocjenjuje, zadovoljavaju „konstitutivan uvjet modernosti“, odnosno imaju „sposobnost da se nepovratna minulost razlikuje od onoga što ne da nije mrtvo, nego nije ni prošlo“ (ibid, str. 622), ipak postulirao uvelike subjektivni izbornički kriterij u kojemu se, međutim, u velikoj mjeri vidi i autorska dosljednost, stručnost i autentičnost. S jednim dodatkom – da je ipak riječ o samo jednom od mogućih pogleda na hrvatsku dvadesetostoljetnu poeziju, uvelike svedenom na svojevrsni imperativ transtemporalne modernosti. Imperativ koji je postrukturalističkim raspadom progresivističkog shvaćanja književne povijesti pa i ikakve njezine imanentne teleologičnosti, gotovo posve relativiziran pa i poništen. Zato Brlekovu knjigu doista i treba shvatiti kao antologiju moderne poezije, one tendencije koja prema autorovu mišljenju, spomenimo ponovno, ima „sposobnost da se nepovratna minulost razlikuje od onoga što ne da nije mrtvo, nego nije ni prošlo“.

Time se, doduše, uvelike ispuštaju cijeli blokovi drugovrsnih, a prema mnogim mišljenjima također vrlo vrijednih poetskih iskustava i pjesnika kao što su oni koji su bili pretežno obilježeni simbolizmom, intimizmom, spiritualizmom, neorealizmom, konkretizmom, ludizmom, neomanirizmom... No, ako bih išao onom logikom koju sam nastojao detektirati kao onu Brlekovu, Mihaliću, Šopu, Petraku, Mrkonjiću, Severu, Rogiću Nehajevu i Maruni sigurno bih dao prednost u odnosu na, primjerice, Slavičeka, koji mi se – barem u izboru pjesama kojima je zastupljen - učinio možda i najslabijom karikom unutar inače izrazito čvrstog lanca autorovih uvrštenika.

Valja, naime, upozoriti i da je takozvanu označiteljsku scenu (Milanjin termin) Brlek apsolvirao uglavnom samo s Malešom. Baš zato treba poštivati njegovu koncepciju da dio ranijeg opusa spomenutog pjesnika bude i gornja poetička i kronološka granica njegove antologije iz koje su, dakle, načelno bili isključeni kvorumaši i kasniji pjesnici.

Spomenuo sam kako dosadašnji autori osvrta na Brlekovu antologiju nisu posve poštivali njegovu molbu „da se manje pažnje posveti tome koja su pjesnička imena uvrštena”, ali su se itekako pozitivno odazvali na njegovu želju da se više bave time „kojim su pjesmama zastupljena” uvrštena imena. Uistinu, najveća novost pa čak i vrijednost Brlekove antologije nedvojbeno je u iscrpnom „portretiranju” izabranih pjesama neuobičajeno širokim izborom njihovih pjesama koje većinu uvrštenika predstavljaju kao pjesnike koji unutar svojih opusa imaju različite poetičke fasete, odrednice i dominante.

Upravo takvim pristupom autor je aktualizirao spoznaje o, primjerice, Matoševoj, Šimićevoj, Krležinoj, Ujevićevoj, Kaštelanovoj, Paruničinoj pa i Slamnigovoj poetičkoj razuđenosti. Tomu osobito pridonosi nekonvencionalan, nestereotipan i proširen izbor njihovih „paradigmatskih” pjesama, pa i učestalo zaobilaženje onih „srednjostrujaških“. Time se izbjegava uistinu nemoderna repetitivnost raznih antologija u izboru gotovo istih pjesama  pojedinih pjesnika, ali se i izborom inače manje zastupanih pjesama osvjetljavaju dosad uvelike zanemarivane poetičke fasete pojedinih uvrštenika.

Tako je Bagić, primjerice, istaknuo da je Krleža prikazan istodobno kao „angažiran pjesnik”, „autor koji sarkastično govori o žuđenom spasu”, „tihi lirik” te „ingeniozni autor jedinstvenoga jezika i iskustva Balada Petrice Kerempuha”. Za Kaštelana je pak uočio da je Brlek „umješno naglasio intimnu i aktivističku Kaštelanovu frazu, predstavio ga i kao majstora jezika i kao humanističkoga mislioca, uputio na polifoničnost tog pjesništva i njegovu evokativnost koja pretpostavlja dijalog i s visokom literaturom i s usmenom kulturom”. (Krešimir Bagić, „Antologija ili izbor?“, časopis Republika 3-4/2023, str. 62)

Polifasetično predstavljanje izabranih pjesnika, ali i znalački izbor obilja uistinu vrsnih i dan danas sugestivnih pjesama svakako su jedna od najvećih kvaliteta Brlekove antologije. S druge strane, razvidno je i njegovo nastojanje redefiniranja kanona hrvatske poezije dvadesetog stoljeća. U prvome se to redu odnosi na spomenuti ekskluzivni izbor od samo sedamnaestero pjesnikinja i pjesnika iz najplodnijeg stoljeća hrvatske poezije uopće. Time je te pjesnike, čiji je opus uistinu iscrpno tretirao, zapravo postulirao kao vrhunske protagoniste onakvog modernizma kakvog ga shvaća Brlek, a takav modernizam - kao vrhunsku kategoriju vrednovanja poezije uopće pa tako i one hrvatske.

Sva ta imena su, implicitno nam poručuje autor, tipološki i aksiološki ono najvrednije što je naše pjesništvo iznjedrilo u prošlom stoljeću, a nesmanjenom vrijednošću aktualno je još i danas. Time je doista opravdano korigirao kanon, osobito time što je snažnije naglasio važnost, primjerice, Kaštelana, Slavičeka, Šoljana, Vesne Krmpotić, Čudine, Sonje Manojlović u odnosu na relevantnost koja im je pridavana u nekim drugim antologijama ili povijestima hrvatske poezije. Ipak, modernističkim ekskluzivizmom njegova se antologija – volens nolens – postavlja u polemički odnos s nekim antologijama sličnog kronološkog obuhvata koje su zamišljene poetički raznolikije i periodizacijski određenije (Mrkonjićevi Međaši), ali i s književnopovijesnom panoramom koja je znatno pozornija na cijeli poetički i dijakronijski spektar hrvatskoga modernoga i suvremenog pjesništva (Milanjina višesveščana povijest hrvatske poezije od početka dvadesetog stoljeća do danas).

No, time Brlekova antologija na neki način biva i upravo modernistički „zgusnutija”, usredotočenija na naglašene opreke ili koresponedencije u sukcesivnim, ali ovdje uvelike sinkronijski tretiranim opusima pa čak i pojedinim poetskim žanrovima. To doprinosi tenzičnosti i intrigantnosti knjige, ali i unutarnjoj motivaciji i uvezanosti autorovih izbora:

Naime, pored mogućnosti transverzalnog motrenja soneta i njegovih varijacija i transformacija kod Matoša, Ujevića, Kamova, Parunice i Slavičeka, ili pak epitalamija kod Kamova i Slamniga odnosno poeme od Matoša, Kamova, Ujevića, Kaštelana, Kovačića, Krleže, Čudine pa sve do Petrasova Marovića, sastavljač poručuje da se granice nekog žanra mogu mnogo bolje razabrati promijeni li se motrište s kojeg se opažaju. To se podjednako odnosi na autorski opus. (Andrea Milanko, „Na eliotsku ruku skupljeno društvance“, časopis Republika 3-4/2023, str. 68-69)

Možemo, napokon, zaključiti da je Brlek napravio knjigu "Od Matoša do Maleša - antologija moderne poezije" iz osobne i osebujne teorijske vizure hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (što je posljedovalo i konzekventnim izborom pjesnika i njihovih pjesama), da je ta vizura ekskluzivna u smislu transhistorijskog moderniteta, čime je reducirala tretman šireg poetičkog spektra, ali je jasno markirala vjerojatno najutjecajniju struju domaće poezije prošlog stoljeća, te da je donijela uistinu obilje pjesama vrhunske kvalitete koje će privući svakog zaljubljenika u poeziju.

Time je domaći nabujali antologičarski pogon dobio još jedan, rekao bih, reduciran, ali vrlo konzekventan i prodoran pogled na poeziju dvadesetog stoljeća, koja je svakako jedan od vrijednosnih vrhova hrvatske književnosti uopće.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tomislav Brlek

Od Matoša do Maleša : Antologija moderne poezije

• Naklada Ljevak 11/2022.
• 648 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533556284

Odlika je ovog izbora da daleko veći prostor daje znatno manjem broju pjesnika ključnih za moderno pjesništvo dvadesetog stoljeća. U antologiju 'Od Matoša do Maleša' uvršteni su tekstovi za koje se pokazuje da su 'bili u svom vremenu i ostali u našem vremenu apsolutno moderni' (Marko Ristić), a izostavljeno sve što taj kriterij ne zadovoljava.