Brlek je antologiju napravio iz osobne i osebujne teorijske vizure hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (što je posljedovalo i konzekventnim izborom pjesnika i njihovih pjesama), ta je vizura ekskluzivna u smislu transhistorijskog moderniteta, čime je reducirala tretman šireg poetičkog spektra, ali je jasno markirala vjerojatno najutjecajniju struju domaće poezije prošlog stoljeća.

U četverokutu autorske svijesti, zbilje, lirskog subjekta i jezika i očituje posebnost Valentova pjesništva. Naime, autorska svijest na neki način kontrolira i komentira sve što ulazi u tekst, ona određuje intonaciju i perspektivu kojima se motri zbilja i tretira jezična frazeologija, kojima se motri objekt i svi s kojima se on susreće.