Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Davor Šalat • 01.08.2018.

Milko Valent : Otvorena rosa

Milko Valent: Otvorena rosa

Otvorena rosa Valent Milko

Kasnije pjesništvo Milka Valenta, tako i ono u njegovoj novoj zbirci pjesama "Otvorena rosa", svojevrsna je totalna poezija. Ona, naime, razigrava sve razine poetskog diskursa kojeg upliće u složeni poliloški (višeglasni) izričaj. Valentova poezija s jedne je strane posvemašnja sinteza poetske i prozne kvalitete u kojoj se nadigravaju metaforika i naracija, a  s druge strane neprestana je kombinacija najrazličitijih stilskih registara i najširih kulturoloških referencija.

U svojoj sadržajnoj i izričajnoj višeslojnosti, ta poezija u prednjem planu tematizira pa i prokazuje banalnost suvremenog svijeta, njegovu posvemašnju trošivost, propalost čovjeka i globalne kulture, imanentnu konzumerističku logiku, opću tehnološku i komercijalističku surogatnost života čiji su oblici poprimili čudovišne razmjere u virtualnim internetskim i televizijskim svjetovima, raspršenost ljudskog identiteta i egzistencijalnu ugroženost u srazu s nadmoćnom tehnologijom i kaotičnom stvarnošću, prevlast mržnje i religiozno nadahnutog ekstremizma i terorizma.

Pustoš suvremenog svijeta koja je s virtualnim tehnološkim svjetovima postala gotovo beskonačna, ali i sam lirski subjekt, neprestance se prikazuju ekranično, kao istodobno stvarno i virtualno, događajno i  kontinuirano, ali i posve fragmentirano i kaotično („džungla na internetu nadmašila je/ sve džungle na tlu, ono virtualno je/ postalo stvarno, a stvarno virtualno“). Naime, autorska svijest na „režiserski“ način gleda samu sebe u lirskome „ja“, najčešće izraženom u drugom licu jednine, i to u narativnim poetskim „filmovima“. U njima je subjekt - koji se, dakle, ujedno motri i kao objekt – posve uronjen u izvanknjiževnu zbilju, odnosno međuljudske, najčešće ljubavne situacije, ali isto tako posve srašten s jezikom i svim njegovim značenjskim i tekstualističkim potencijama („dolazi tvoja prijateljica. izgleda lijepo kao/ milijun jezika. od ljepote njezine cvjetne/ antičke haljine čak su se i golubovi vidno/ zaprepastili i zaustavili let. ti bi trebao biti/ sretan u njezinu društvu, ali nisi. danas/ nije tvoj dan. osjećaš to u venama bez sna.“).

Upravo se u četverokutu autorske svijesti, zbilje, lirskog subjekta i jezika i očituje posebnost Valentova pjesništva. Naime, autorska svijest na neki način kontrolira i komentira sve što ulazi u tekst, ona određuje intonaciju i perspektivu (najčešće ironičnu, sarkastičnu, katkad i empatičnu, erotičnu, ali i intelektualističku, eruditsku) kojima se motri zbilja i tretira jezična frazeologija, kojima se motri objekt i svi s kojima se on susreće. O toj, dakle, svijesti uvelike ovisi i percepcija samoga svijeta, kao i onoga što se iz njega izabire te odnos prema tome što se izabire. Upravo ta percepcija u najvećoj mjeri određuje osebujan „ton“ Valentova pjesništva, njegovo istodobno gađenje nad suvremenim svijetom, strasno uživanje u intenzivnom pobrajanju njegovih fenomena te „hvatanje“ životne i poetske „pjene“ („poezija večeras opet zvoni kao u zlatno/ doba Oxforda. divlja, svježa, surova/ i nepotkupljiva – jer je zrcalo svijeta.// u kutovima usana Venus bijele kapljice,/ strasna poetska pjena“), koja na vrhu stvarnosnog vala ipak povremeno dostiže neku kvalitetu povrh opće banalnosti.

Spomenuta svijest (koja neskriveno evocira autorsku instancu, ali joj nije posve istovjetna) zapravo „prekriva“ svu stvarnost vlastitim načinom poetskog pripovijedanja o, primjerice, subjektu kao predavaču kreativnog pisanja, eruditskom kombinatoriku i ironizatoru važnih referenci u kulturnom i umjetničkom univerzumu, jezičnom žongleru, strastvenom putniku, „rokeru“, anarhistu koji se izruguje društvenim konvencijama, proroku koji konstatira i prokazuje globalnu banalnost i pustošnu virtualnost, ruga im se, ali i iz njih uspijeva „izbiti“ novu poetsku kvalitetu. Riječ je o poetičnosti koja svojom višeznačnošću, metaforičnošću te očuđivanjem zbilje i jezika stvara potpuniju svijest koja se, i uz pomoć trivijalnog, zapravo nadređuje sveopćoj trivijalnosti („tebe, svjetsko/ poetsko smeće koje i banalnom predmetu/ daruje auru“). Na takvu poetičnost, takvu svijest i bogatije stanje jezika te, napokon, na neki „trenutak pravog osjećaja“, ali i kratkotrajno dosizanje neke svježine i čistoće, Valent metaforički aludira u naslovnoj sintagmi zbirke "Otvorena rosa".

On nema iluziju da povrh prolaznosti postoji nekakva trajnija realnost, dapače, eksplicitan je u tome da „smrt sve briše“. No, baš zato život, svaki pojedini trenutak, dobivaju mu to veću važnost, vrijednu maksimalnog proživljaja i usredotočenosti. To rezultira i poznatom Valentovom biofilnošću kako u tjelesnom, odnosno seksualnom, tako i u doživljajno-energetskom te kulturološko-umjetničko-duhovnom smislu. Zapravo, Valent svojevrsnim energiziranjem, ponekad čak i euforičnošću banalnosti i stvarnosnih fragmenata, upravo „popisivanjem svijeta“ (kako to često eksplicira), ali i naglim ironijskim odmacima, baš i nastoji afirmirati biofilno nasuprot nekrofilnog ili barem povrh njega.

Koliko god je u Valentovim pjesmama mnoštvo stvarnosnih potankosti jednog dinamičnog unutarpjesmovnog subjekta koji se - kao globtroter - kreće po nekoliko kontinenata i nudi globalni iskustveni uvid u stanje stvari, još je znatnija komentatorska uloga autorske svijesti. Ona radi „montažu“ svega:  kadrira, kolažira, „popisuje svijet“, igra se jezikom u smislu fonetske/fonološke i etimološke ludičnosti, ali i ironizira, odnosno resemantizira poznate fraze. Time prokazuje, ali i transformira svakodnevni govor kao okamenjenu frazeologiju, determiniranu medijskim reklamama i općim stereotipima koji onemogućuju svako kreativnije razmišljanje. Upravo je izvrtanje, odnosno deautomatiziranje misaonih klišeja političke korektnosti, masmedijskog i internetskog (Facebook!) diskursa, općih kulturoloških mjesta i okoštalih sintagmi jedan od glavnih interesa Valentova pjesništva. Rekli bismo - nužno krčenje prostora za kreativnu poetsku retoriku koja je za našeg pjesnika u svojim vršnim trenucima, uz iznimne psihičko-duhovne proživljaje, također "otvorena rosa".

A Valentov poetski jezik najočitiji je otisak njegove složene poetike. Primjerice, razmjerno dugi stihovi često se lome bez osvrtanja na sintaktičke granice, čime se sugerira ekranična kontinuiranost teksta, kao i (pjesmo)prozna sukcesivnost u kojoj se precizno i široko pripovijedanje impregnira metaforičkim preskocima. Upravo takva versifikacijska struktura pjesniku omogućuje neprestano slučivanje sintagmatske i paradigmatske dimenzije teksta, njegovo „vodoravno“ popisivanje „neiscrpne zalihe poznatog“, ali i „okomito“ upisivanje retoričkog poetskog potencijala. U pjesničkoj figuraciji dominiraju metafore kao kombinacije stereotipnog i neobičnog („svijetlio je Tokio, izlazeće/ sunce u tvojim venama“, „otvorena rosa nije politički/ korektna. na tvojim punim mainstream/ usnama ideje nikad ne krvare“, „Zagreb je čudo. cvjetni paradoks. razvod s ludilom“), oksimoroni kao parafraze intelektualizirane ili publicističke frazeologije (iscrpna teorija hedonističkog asketizma, urgentna fragilnost, precizno određene neodređenosti, minimalizam epskih razmjera), parafraze (sentimentalni odgoj košute, mutna Temza lijeno teče, Kad umrem, ostavite Facebook otvoren, indiskretan šarm nove buržuazije), paronomazije (burke se burkaju, opori prodori proze, bitku za britku gotiku), metaforičke poetske definicije (ironija je nemoć, kruna gubitničke inteligencije, stvarno je ponekad zamišljeno kao filozof za vrijeme anticiklone), katalozi (“…atavizme, shizofreniju,/ anemiju, suvremene psihoze, neuroze,/ nebuloze, skolioze, autizam, Alzheimera/ i Hundertwassera, Picassa i Parkinsona“).

U Valentovu stilu česte su i montaže povezanijih ili posve nepovezanih fragmenata, i to opažanja isječaka izvanknjiževne stvarnosti, tehnološke  virtualnosti, jetkih i ironičnih komentara, (pseudo)mudrosnih umovanja, parafraziranja i ironiziranja okoštale administrativne ili medijske frazeologije. Montažno jukastaponiranje takvih fragmenata također kombinira sintagmatsku i paradigmatsku os, odnosno kontinuirano, ekranično evociranje stvarnosti te njezinu metaforičnu transformaciju pri supostavljanju i sudaranju disparatnih fragmenata (pjesnik to ovako eksplicira: „živimo u munjevitim fragmentima, u brzim/ paketima brzine svjetlosti. to su nespojivi/ odlomci. ne mogu se sresti i slijepiti čak ni/ u beskonačnosti…“). Sve to implicira stvarnost kao posve raskoljenu, fragmentiziranu, prostorno i vremenski diskontinuiranu, ali ipak sukcesivnu i fluentnu, što dakako utječe i na raskoljenost pa i shizofrenost samog subjekta koji mijenja uloge i diskurzivne pozicije u tekstu.

A Valentov tekst dodatno usložnjava stalna interteksualnost pa i intermedijalnost, odnosno neprestane  izravnije ili neizravnije aluzije i parafraze poznatih književnika i njihovih djela, ali i općekulturnih podataka (glazba, filozofija, likovnost, arhitektura), čak i obilno uvlačenje raznih internetskih diskursa u književni tekst (Facebook, blog, e-mail), kao i slikovni prilozi tekstu (fotografije, reprodukcije umjetničkih slika). Zapravo, Valent evocira neku opću semiozu svijeta, u svem njegovom "carstvu znakova", prema kojem se nipošto ne odnosi samo reproduktivno, već ga koristi, kombinira i preoblikuje u skladu sa svojim kaotičnim, ali i složenim viđenjem suvremenosti kao beskrajne postmodernističke riznice u kojoj „sve prolazi“ (anything goes) i sve se može miješati sa svačim. Njegov je lirski protagonist svojevrsna cassirerovska "simbolička životinja" kojoj su pri stvaranju intenzivne, guste poetske fikcije   ravnopravni i duboko znakoviti svi podaci i značenjsko-simbolički slojevi  fizičke zbilje i svih virtualnih stvarnosti ("Amsterdam. nad kanalom san. savane,/ tundre, pustinje i puste pȕste. u daljini raj,/ bujno ludilo. to su Van Goghova polja/ suncokreta. provedeš li samo jedan dan/ u muzejima Amsterdama shvatit ćeš zašto/ je hrvatska žitnica bez pšenične gozbe.").

Valentova poezija, osobito pripovijedanjem kao evokacijom zbiljske sukcesivnosti, uvjerljivošću „likova“ o kojima se priča te unikatnošću svakog trenutka i situacije koje proživljuju, nastoji istodobno biti i što dublje u izvanknjiževnoj zbilji, ali je i što temeljitije poetski preobražavati.

No, vrijednosni višak, "otvorena rosa", događa se i u emotivnoj investiciji tog protagonista, u mogućnosti da se, koliko god kratkotrajno, dotakne dvoje ljudi, njihovi paralelni svemiri obilježeni međusobnom nepremostivom različitošću i ontološkom odijeljenošću te nagriženi stalnom egzistencijalnom ugroženošću. Usprkos gotovo metodološkom dijagnosticiranju kaotičnosti i rasapa ljudi i svijeta, „pada“ u posvemašnju pustoš i besmisao tehnologizirane svakodnevice, Valent u nekom emotivno-iracionalnom obratu postulira i svojevrsni "apsolutni romantizam" (kako se je tom sintagmom više puta i sam očitovao), i to romantizam ljubavi, erotike, pa čak i bujne stvarnosti, ali i romantizam samog teksta, odnosno poezije.

Taj se romantizam, donekle unutar odjeka povijesnog romantizma, pa i modernizma (primjerice, Byron, Rimbaud, Kamov), doživljava i kao nova, "divlja" područja zbilje i fantazije, "sirova" i uzbudljiva životnost koja svojim iracionalističkim i oslobodilačkim impetusom na trenutke uspijeva probiti opne banalnoga i društveno konvencionalnog  ("salatu koja će nas podsjetiti na slobodu,/ na djetinjstvo, na sve pokušaje da uvijek/ ostanemo svježa, elastična rosa otvorena/ za buru, more, kaos, avanturu, krik i buku").  I  ljubav je (osobito ona erotička) takva intenzivna oslobodilačka sila u odnosu na banalnost  i  konvencionalnost, koja omogućuje spajanje teško spojivih, odijeljenih osoba, koja omogućuje tekst kao alkemijski proces u kojem se združuje raznorodno pa i disparatno (hladni tehnološki imaginarij, kaotični urbanitet, britka seksualna ili blaža ljubavna emotivnost, prizemni slengovski diskurs, virtuozna poetska retorika). Spomenuta „apsolutna romantika“, dakle, podrazumijeva ljubavnu toplinu, erotičku srs, žudnju za najvećom mogućom slobodom, snažan poriv za istraživanjem nepoznatih svjetova te strast prema „divljoj“ nesvodivosti zbilje i, napokon, prema samome jeziku, tekstu i poeziji.

Zato Valentova autorska svijest nije nimalo neutralna, ona je, dapače, „strasna“, energizirana, afektivna, izrazito nagnuta prema zbilji, ali posve nasuprotna bilo kakvom sentimentalizmu. Njoj je, dapače, svojstvena i strast osebujne poetske metode i strast intelektualnog pronicanja totaliteta suvremenog svijeta i kulture, što je i nuka da taj stvaralački eros u njegovom svakodnevnom prakticiranju i „popisivačkom“ žaru poistovjeti sa životom kao takvim, i to u njegovoj biološkoj, egzistencijalnoj i spekulativnoj dimenziji („popisivanje svijeta nastavit ćeš do/ zadnje cigarete, do zadnje samoće“). Valentu je, dakle, življenje isto što i strastveno stvaranje i obrnuto pa se u zamašnosti tog egzistencijalnog uloga i erosu autorske svijesti nesputano koristi svim pozicijama u kreiranju teksta – poetskom (retoričnost, tekstualna alkemičnost), proznom (pjesme kao ispričane životne ili intelektualne situacije), dramskom (prisutnost različitih, često i međusobno suprotstavljenih diskursa i glasova u tekstu) i esejističkom (stalna komentatorska, konceptualizirajuća tendencija), kao i raznovrsnim svjetonazorskim slojevima (između ostalog, posvemašnja imanencija banalnog, baudrillardovska prevlast virtualnog, transcendentno beskućništvo, ontološki egzistencijalizam, vitalizam). 

Zanimljivo je pak da se u knjizi "Otvorena rosa" ono poetsko u velikoj mjeri razvija baš onim narativnim, pripovjednim, da se, dakle, život - unatoč upozoravanju i na njegov totalitet - neprestano doživljava i stvara kao nešto što ima naglašeni, gotovo bujični kontinuitet. Spomenuta knjiga zapravo je puna svojevrsnih poetskih „priča“ (o, primjerice, islamskom teroristu u Europi, o psihoterapeutu i njegovim pacijentima, o bijegu lirskog subjekta od krasne djevojke u Londonu, o njegovu „landranju“ europskim i američkim gradovima, o automehaničarima na mjesečini, o dijalogu dviju djevojki na Facebooku), ali i komentara koji su ponekad na rubu mikroesejističnosti, odnosno barem u obzoru diskurzivnog sloga.  No, Valent upravo složenošću svojeg izričaja posve izbjegava kakav „pad“ u mimetizam i u izraznu ogoljelost stvarnosne poezije, kao i moguću plakatnost u ideološkim, bolje rečeno, antiideološkim sintagmama. Ipak, ne treba smetnuti s uma da njegovo pjesništvo ima i određenu političnu, u prvome redu subverzivnu dimenziju (dominira anarhoidno protivljenje kapitalizmu te kapitalističkim interesima iniciranim političkim oblicima i integracijama kao što je, primjerice, Europska unija, kao i protivljenje svakovrsnom ideološkom ili religioznom fundamentalizmu), te da se njegova autorska svijest svojim iznimnim iskustvom, erudicijom, lucidnošću i jetkošću frontalno suprotstavlja takozvanom uvriježenom mišljenju koje je zapravo samo alat kapitalističkog i oligarhijskog zaglupljivanja i porobljavanja ljudskog uma.

Valentova poezija, osobito pripovijedanjem kao evokacijom zbiljske sukcesivnosti, uvjerljivošću „likova“ o kojima se priča te unikatnošću svakog trenutka i situacije koje proživljuju, nastoji istodobno biti i što dublje u izvanknjiževnoj zbilji, ali je i što temeljitije poetski preobražavati. Pjesnik, dakle, pokušava biti i što konkretniji i što imaginativniji, tako da je jedno gotovo uvjet za konstituiranje drugog. Kako bi bio što konkretniji, što prisniji sa stvarnošću, mora biti i narativan, pa i evocirati dramski slog, a kako bi bio što imaginativniji, odnosno transformativan, mora biti poetičan. Valentova složena poetika polilogičnosti, intertekstualnosti i intermedijalnosti priziva, napokon, kako rekoh na početku, svojevrsnu totalnu poeziju, čak totalnu umjetnost, nekovrsni suvremeni gesamkunstwerk, s čime bi se mogao dovesti u vezu i autorov autoprogramatski uvod u knjigu u kojemu je žanrovski određuje kao „tragičnu poetsku operu u četiri čina“. Opera je, dakle, par excellance forma u kojoj se prožima više umjetnosti, a četiri čina ciklusi su knjige "Otvorena rosa": Skulpture od asfalta, Instalacije u neredu: moderne pećine, PTSP-civilizacija i Konačno rješenje. I spomenuti autorov uvod, inače iznimno rijedak u zbirkama poezije, s jedne strane mistificira rosu i četverolisnu djetelinu kao značenjsko-simboličke ključeve i provodne motive cijele knjige, a s druge strane podcrtava Valentovu autoprogramatičnost i metatekstualnost. Te su izrazito komentatorske i intelektualističke instance neprestance prisutne u pjesmama zbog čega tekst biva još slojevitiji (od doslovnih do inteligibilnih dimenzija) i produbljeniji.

Valja zaključiti da je u zbirci pjesama "Otvorena rosa", kao i u nekim prethodnim zbirkama kasnije Valentove poezije, njegova pjesnička faktura bogatija i izazovnija nego ranije, dapače, prometnula se u jednu od najsamosvojnijih i najkompozitnijih faktura recentnog hrvatskog pjesništva. Stoga se nakon pune valorizacije Valentove proze jednako očekuje i za njegovu poeziju. Naime, njegova je poetika na neki način postala sposobna obuhvatiti totalitet suvremene zbilje i pretvoriti je u poeziju koja intenzivno funkcionira na svim razinama poetskog diskursa. Uza sve to, ta je poezija i potresno svjedočanstvo o ispražnjenom svijetu i drami egzistencijalno posve ugroženog čovjeka fragmentariziranog i shizofrenog identiteta.

Napokon, to je pjesništvo iznimne i originalne figurativnosti, zanimljive, ponekad čak i napete događajnosti i perceptivnosti, prodornog intelektualizma i kulturalne ironičnosti te, usprkos svega, velikog povjerenja u goli, bujni život „sve do zadnje cigarete“ i njegov najpotpuniji izraz – poeziju.


** tekst prenosimo na sugestiju i uz odobrenje autora Davora Šalata, a izvorno je objavljen u časopisu "Kolo" br. 4/2017. Zahvaljujemo autoru na ustupljenom tekstu.

Milko Valent

Otvorena rosa

  • V.B.Z. 12/2017.
  • 152 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533049908
  • Cijena 139.00 kn

Milko Valent već više od četiri desetljeća vodi nesmanjenom žestinom 'poetski rat' protiv u mnogim aspektima bolesne zbilje. Čini to bez imalo takozvane političke korektnosti razornom dijagnostikom kaotične psihe suvremenog čovjeka, dezorijentiranog, nesigurnog i zbunjenog usred danas sve žešće globalne shizofrenije koja se zbiva u epohi banalnosti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –