Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 03.08.2021.

Ivana Sajko : Svaki odlazak je mala smrt

Ivana Sajko (foto: Maja Bosnić)

Kao niz mikro implozija zbog kojih nestaju osobni, unutarnji svemiri spisateljica i dramatičarka Ivana Sajko (1975.) u svojem četvrtom romanu ono što naziva „Malim smrtima“ uvezuje i tako otvara prostor da nešto suštinski osobno preraste granice ljudske intime i ulančavanjem ostavi važan trag na veći, narativ neke zemlje, ako već ne i globalni narativ suvremenog trenutka.

Naime, njezina „mala smrt“, opsegom nevelika knjiga netom objavljena u nakladi Frakture, zapravo je odlazak. Isprva tek jedan; onaj njezina protagonista koji vlakom želi stići do Berlina ne bi li tamo pokušao pronaći opravdanje svojem, dotad prilično neuspješnom, postojanju. No iz jednog se odlaska granaju mnogi pa pripovjedač, u nizu beskonačnih, zavojitih rečenica, otkriva da je povijest njegove obitelji ispunjena tradicijom odlazaka, motiviranih osiguranjem egzistencije koliko i gonjenih potrebom za spašavanjem vlastitog života. Na tom nevelikom, a opet misaono mu poticajnom putovanju, putnik susreće i drugačije vrste odlazaka, svojstvene sadašnjem trenutku i njegovu najsramnijem naličju te promišlja i o njima. Zaglavljen u kaljuži vlastitog bitka, ne čini to intenzivno, vjerojatno niti dovoljno, ali posve u skladu s aktivizmom riječi kakvim njegovo postojanje boji autorica. 

Budući da je i ona jednom, kao njezin protagonist u posljednjem joj ostvarenju, sjela na vlak i zaputila se prema Berlinu gdje i danas živi i stvara, posjet rodnom gradu radi zagrebačke promocije romana bio je prilika da s njom razgovaramo o malim smrtima i velikim odlascima, životu u velikoj temi i temama u malim životima. 

Male smrti

Male smrti Sajko Ivana

Petra Miočić Mandić: Što su „male smrti“ i zašto su njihova interpunkcijska oznaka zarezi koji ipak otvaraju prostor nastavku umjesto točke, simbola neporecive konačnosti? Roman, zbog svoje strukture i duge rečenice, iziskuje pažljivijeg čitatelja. Jeste li, pišući, na umu imali njegovu recepciju?

Ivana Sajko: Male smrti su odlasci, mada na njemačkom kleiner Tod ili pak francuskom jeziku petite mort označavaju zapravo orgazam. No na hrvatskom malim se smrtima slobodno može dati i neko novo značenje. To je roman o odlascima i ujedno geneza jednog slučaja nasilja. Svako poglavlje je duga rečenica u kojoj se interpunkcije ne koriste gramatički, već prate misaonu cjelinu do njena razriješenja. Bilo koja knjiga ako želi biti pročitana iziskuje pažljivog čitatelja i ne vjerujem da način na koji strukturiram tekst otežava čitanje. Stotinu puta prođem svako poglavlje, što je praksa koju imam od pisanja za kazalište i pisanja za vlastiti glas, tako da sam jako brižljiva oko preciznosti svake slike koju stvaram i ritma koji na neki način određuje i dinamiku samog čitanja. 

Stvara li vam pisanje, katkad, opterećenje? Iz poruke prijatelju ostavljene prije samog teksta romana saznajemo da biste mu pisali, ali ljestvicu ste postavili previsoko… Jesu li vlastita očekivanja ponekad najveći teret?

Ne bih rekla. Ja sam profesionalna spisateljica. Živim pišući. Taj mali paragraf je, naravno, preuzet iz istinske prepiske i tu ciljam na pisanje i korespondenciju između prijatelja kao nešto u što treba ulagati trud. Želim reći da je pisanje pisama jednako bitno kao i pisanje knjige, da pisati prijatelju podrazumijeva vrstu odgovornosti prema tekstu, kako bi tekst zaslužio da bude odaslan onom drugom. Svi imamo prijateljstva koja su jako posebna, koja ne stanu u poruku na mobitelu i koja zahtijevaju uistinu par stranica. Ali pisanje me ne opterećuje, to ne znači da je lagano, ali ne opterećuje me ni na koji način. 

Radnju „Malih smrti“ dijelom smještate, a dijelom rasplićete protagonistovim prisjećanjima u vlaku. Što je to u vlakovima, tom prijevoznom sredstvu koje je u Hrvatskoj odavno pregazilo vrijeme, a što piscima i onima sa spisateljskim aspiracijama otvara prostor stvaranja?

Gotovo se isključivo vozim vlakovima, dokle god ne moram koristiti avion, idem vlakom. Zadnjih 20tak godina je tako. Dobro poznajem vlakove i kolodvore i moja putovanja su uvijek jako spora, kao što je i Europa promatrana iz perspektive vlaka mnogo veća. Vlakovi pružaju vizure koje ceste ne mogu pružiti. Autoputi svojom infrastrukturom mijenjaju krajolik, a pruga ga ne mijenja. Pruga prolazi kroz krajolik koji čak može biti i potpuno netaknut. I zato jako volim taj način putovanja. Bilo mi je potpuno prirodno smjestiti priču o odlasku u vlak. Mada to može zvučati malo arhaično, ali zapravo i nije jer, iz perspektive pokušaja da se smanji emisija plinova, krećemo prema velikom povratku željeznici kao ekološkoj avangardi.  

Unatoč tome što u vlaku stvara, katastrofa kojoj je svjedočio u Tovarniku vašeg je protagonista nakratko zakočila. Je li se i vama dogodilo da vas osjećaj tuge pomiješane sa sramom uspori ili onemogući u pisanju?

Ne. Dogodilo se jedino da mnogo puta zastanem i porazmislim kako prići problemu koji nije direktno moj, ali me tišti kao čovjeka koji može zamisliti kolika je neizmjerna patnja ljudi prognanih iz svojih domova, iz svoje zemlje i jezika. Sram nije osjećaj o kojemu bismo trebali razgovarati. U tom smislu bi me moglo biti sram i kapitalizma i destrukcije bioraznolikosti i antivaksera. Iza svega toga stoje ljudi. Ali toga me nije me sram, nego me to ljuti. Frustrira me. Ne možete se vi osobno sramiti što je hrvatska politika prema migrantima takva kakva je, što se ljude na granicama vraća natrag, što proživljavaju razna maltretiranja dok je javnost tek djelomično informirana o tome što se to događa ili pak priučena da takve situacije normalizira kao neizbježne. Niti se možete sramiti što su mediji konstruirali pojam izbjeglice kao teroriste i silovatelja, a ne kao drugog ljudskog bića u potrebi. Ne možete se sramiti što crkva šuti i tako prešutno izuzima sve te jadne ljude iz pojma naše braće. Tu za sram nema mjesta. Tu treba jasno i glasno odbijati biti dijelom takvog mišljenja, opirati se, podupirati grupe koje pružaju pomoć i kad god je čovjek fizički u prilici – pružiti ruku.  

Osim prizora kojem svjedoči, u vlaku se prisjeća davnih majčinih odlazaka u Njemačku. I njezine su migracije bile uvjetovane ekonomskim, a ne strahom pred ratnim zbivanjima. Čini mi se da povlačenjem paralela želite senzibilizirati čitatelja. Je li to moguće? Koliko su ove dvije migrantske situacije usporedive?

Nisam uspoređivala te dvije situacije. One su neusporedive. Majčin odlazak ima drugačije motive i dio je povijesti ovih podneblja, takozvanih ženskih migracija koje sežu daleko unazad. Nakon izgradnje Sueskog kanala u Aleksandriju su putovale mlade Slovenke da bi postale dadilje djeci bogatih zapadnoeuropskih obitelji koje su naseljavale tada obećavajući egipatski grad. U Sloveniji bi pritom ostavljale vlastitu djecu. To su monumentalne geste, kad majka mora ostaviti svoje dijete da bi mu mogla osigurati život. U različitim varijacijama postoje i danas, svjedoče o sudbini žena kao majka i radnica, kao onima koje nemaju luksuz grliti svoju djecu, nego samo za njih raditi.   

Majčin odlazak natapate mnogim, istovremeno teškim i lijepim, emocijama…

Svaki odlazak je mala smrt i podrazumijeva dug period odumiranja. Svaki je možda bio odgođan stotinama puta prije no što se uistinu desio. Tražila sam način da što uvjerljivije oblikujem majčin odlazak i odlučila se da ga ispišem iz perspektive dvojice dječaka koji u trenutku kada ona odlazi “raditi” ne shvaćaju da je neće vidjeti idućih godinu dana, već vjeruju da tek ide na posao.  

Je li odlazak time gori ako se zavaravamo njegovom privremenošću, kao što to čini majka? 

Ne znam. Ne mogu o tome misliti u kategorijama boljeg ili goreg odlaska, jer to je korak u nepoznato koliko god se činio pripremljen i planiran. Utoliko je to čin ispunjen očekivanjima, pričama, maštarenjem. A nakon tog odlaska slijedi dolazak koji je neka sasvim drugačija situacija. Dolazak je dug, dolazi se godinama, onoliko koliko je potrebno savladati jezik, naći prijatelje, snaći se u administraciji, i tako dalje. Neki se vrate prije no što stignu. 

Dolazak je dug, dolazi se godinama

Ivana Sajko (foto: Anto Magzan)

U Njemačku je samo u posljednjih desetak godina iselilo oko 350 000 stanovnika Hrvatske. Što je tako privlačno u zemljama njemačkog govornog područja? Je li to oslanjanje na Mitteleurope kojoj u nekom smislu pripadamo? Stvara li i ta kulturološka domena, uz materijalnu, osjećaj sigurnosti?

Ne pronalazim kulturološke poveznice između hrvatske i njemačke kulture, a u povijesnom smislu ih spaja tek mračna nacistička veza i poslijeratni sporazum o uvozu radne snage. Različita geografija također je stvorila sasvim drugačije mentalitete. Život na Jadranu je tako neusporediv sa životom na Sjevernom ili Baltičkom moru. No migracije jesu na neki način povezale Hrvatsku s Njemačkom, kao što su povezale Njemačku s ostatkom svijeta. Ona je za razliku od Hrvatske multietnička i višekonfesionalna, a odatle proizlaze i njeni suvremeni izazovi. Primjerice, u ovom trenutku se u Berlinu iznova govori o problemu jedne trećine odraslih građana koji neće imati pravo glasovati na nadolazećim izborima, budući da nemaju njemačko državljanstvo. Naveliko se dakle raspravlja o nužnosti uključivanja populacije u demokratske procedure, a ne samo naroda. Možda bi netko mogao pomisliti da nam je njemačko društvo blisko jer kupujemo njemačke proizvode, vozimo njemačke automobile, idemo u „dm“ te generalno održavamo mit o njemačkoj radišnosti i kvaliteti, no to nije njemačka stvarnost.  

Donosi li se odluka o odlasku u Njemačku lakše i zbog tradicije odlazaka prema toj zemlji?

Da, ljudi odlaze u Njemačku jer Njemačka traži radnike za određene poslove. Nije to sigurnost. Njemačka je unazad par godina potpisala ugovor sa školom medicinskih sestara u Zagrebu kojim medicinske sestre i prije nego što završe školu imaju ugovore o radu. U tom je smislu Njemačka, koliko mogu pratiti dio njemačke ekonomije, agilna u pronalaženju kvalificiranih radnika i sklapanju bilateralnih ugovora o radu pa je normalno da ljudi idu u Njemačku koja je u ekonomskom smislu stabilnija od primjerice Portugala. Portugal nas ne treba, a Njemačka nas još uvijek treba.

Opasno je biti sentimentalan

Jezik je vaš osnovni alat i sredstvo vašeg rada. Kako se u tom smislu osjećate u Njemačkoj, kakva je vaša pozicija ondje? Izgleda li vaš stvaralački proces u Njemačkoj drugačije? Mislite li da dobivate, gubite ili vam činjenica življenja u okruženju stranog jezika nije važna kod pisanja?

Odlazak u drugi jezik prvenstveno je uzbudljiv jer smo na različitim jezicima različiti ljudi. Mislim da je to lijepo iskustvo. S druge strane, a specifično za Njemačku, dvadeset godina surađujem s Alidom Bremer. Ona je izvrsna prevoditeljica, a naše profesionalno i privatno poznanstvo dovelo je do toga da su njemačka izdanja postala takoreći mojim drugim originalom. Da nisam poznavala Alidu i da ta suradnja nije bila tako kontinuirana vjerojatno bi bilo drugačije. Možda bih se osjećala nesigurnom. No zahvaljujući njoj, njenom talentu i znanju, ugodno se osjećam kao pisac u Njemačkoj i moji se tekstovi ugodno osjećaju na njemačkom. Imam veliku sigurnost prema autentičnosti. Do sada je izašlo šest knjiga, sve moje drame su izvedene, neprekidno pišem i komuniciram s Alidom, koja je također i sama sjajna autorica, urednica i stoga joj se mogu obratiti s različitim dvojbama vezanim uz profesiju. Nemam osjećaj da živim na tuđem teritoriju, a to je sve zahvaljujući nevjerojatnoj sreći i časti da imam takvu prevoditeljicu.

Osobnim ste primjerom osvjedočili važnost koju prevoditelji imaju za tekst i njegovog autora…

Prevoditelji su nevjerojatno važni. Nikada to ne mogu dovoljno naglasiti i nikada se ne mogu dovoljno razljutiti nad činjenicom koliko je njihov položaj marginaliziran. 

Ranije ste spomenuli kako je osoba drugačija na svakom jeziku kojim se služi. Vaš protagonist u romanu, ustvrdivši da mora otići u Berlin „kako bi promijenio glavu,“ dolazi do istog zaključka. Je li to bio i dio motivacije za vaš odlazak? I je li moguće imati nekoliko setova osobnosti koje poput kaputa preoblačimo ovisno o gradu i jeziku u kojem se nalazimo?

Iz jezika u jezik se ne može preskakati, nemoguće ih je preoblačiti, mislim da je zapravo prelazak iz jezika u jezik mnogo temeljitiji i dublji. Ali svi mi znamo, kad smo u situaciji da iz bilo kojeg razloga govorimo drugi jezik, a posebno kad smo početnici, da je to potresno iskustvo. Novi jezik traži od nas da mislimo drugačije, da interioriziramo nešto što nam je strano i u to uložimo golemi trud. Znamo da govoriti drugi jezik znači na neki način uzimati dio druge kulture, biti uljez u njoj i s tim pregovarati. To nije površno iskustvo. 

Kažete, moramo pregovarati. Pitanje jezika uvijek je i političko pitanje. Kako, u kontekstu budućnosti Europe pomiriti univerzalnost i male jezike koji ne bi smjeli izumrijeti?

Definitivno je da neki jezici guraju neke druge i da će ih u nekoj perspektivi polako i izgurati, no više me brine izumiranje pčela nego malih jezika. To su normalni procesi koji nastaju na više razina i koje je teško spriječiti, već samom činjenicom da hrvatskim u Europi možda govori pet miliona ljudi uključujući migraciju. Nas etnički ima malo. No kako bismo mi sad to nadoknadili? Prisiljavajući žene da rađaju? A sve to unutar europskog konteksta koji je višejezični te nas ohrabruje da interioriziramo još koji jezik i da se na neki način identificiramo što šire. Mislim da veliki postotak današnje djece ne postavlja sebi takva pitanja, nego pričaju strane jezika bez osjećaja da time otkidaju od svog identiteta. 

Mislite li da ne bismo trebali biti sentimentalno vezani uz jezik?

Opasno je biti sentimentalan. Uostalom, nitko ne otkida od vas vaš materinji jezik, nego dinamika različitih odnosa pomalo uzrokuje da ga više ne koristite u trenutku kad odete na internet. Kad kažem da je sentimentalnost prema jeziku kao identitetu opasna ciljam na nacionalističke politike. Kod nas ćete naći tu sentimentalnu crtu prema jeziku u političkoj retorici koja istovremeno ne čini ništa da opismeni ljude i približi im čitanje. Iza tog sentimenta nema zapravo istinske brige za jezik i njegov razvoj.

Mi moramo stalno improvizirati, pristupati problemima kreativno, tvrdoglavo i solidarno.

Ivana Sajko (foto: Anto Magzan)

Kad zalazimo u sferu političkog, vaš protagonist govori o vremenu kad je „politika pripadala svima.“ A kome pripada danas? Vide li se pomaci otkako ste počeli raditi na ovom tekstu? Uostalom, vide li se i sa svakim vašim povratkom?

Roman se događa u nekoj bliskoj budućnosti, on odlazi nakon pandemije i daje se naslutiti da je to čovjek srednjih godina i da govori o svojoj generaciji koja je velikim očima gledala u Europu i od nje očekivala da napokon definira ono što naziva europskim vrijednostima, nadajući se da će to postati nešto opipljivo i progresivno. No umjesto toga događa se mrvljenje teritorija i razilaženje u svakom krucijalnom pitanju. Europa je sve zatvorenija, granice su sve jače, desnica je sve jača, gube se opozicijske stranke, u zemljama poput Mađarske na neki način vlada jednostranačje, a epidemiološke mjere provode se selektivno i ovisno o političkim interesima.
 
Kakvom vidite svoju poziciju? Što, pišući u Njemačkoj, možete promijeniti u Hrvatskoj i je li vam to uopće važno kad pišete? Je li vaš rad ondje vidljiviji? 

Kad iz Njemačke pišem kolumnu o Hrvatskoj, zanima me upozoriti na pozitivne trendove, jer je bitno dijeliti informaciju kako se zemlje koje su, poput Hrvatske, izvan fokusa, nose s različitim političkim i kulturalnim izazovima. Pisala sam, primjerice, o Istanbulskoj konvenciji, o inicijativama i organizacijama koje su na konstruktivan način pokušavale upozoriti i educirati javnost, ispraviti neke zabune. Kad gledam u Hrvatsku i kad pišem o Hrvatskoj, želim pisati o stvarima za koje mislim da su dobre i na osnovu kojih i njemačka javnost može nešto naučiti. Vrlo se lako postaviti u situaciju gdje bismo mi trebali učiti od „velike“ Njemačke, ali to je najčešće frustrirajuće i nepravedno, jer mi ne možemo posegnuti za riješenjima ogromne bogate države. Mi moramo stalno improvizirati, pristupati problemima kreativno, tvrdoglavo i solidarno. Slučaj “Možemo” je rezultat jedne takve kreativne tvrdoglavosti.  

Protagonista i njegovu partnericu često postavljate na suprotne strane. Jedno od zanimljivijih suprotstavljanja ono je u kojem ona radi puno, ali po preniskoj cijeni dok on drži cijenu, ali nema posla. Je li to doista sudbina novih poslova i načina rada, jesu li to jedina dva moguća pola? Postoji li sredina? 

Naravno da nisu, to je samo jedna od mogućih kombinacija. Meni je bilo zanimljivo suprotstaviti te dvije moguće verzije preživljavanja.  

I vaša je pozicija u Njemačkoj freelancerska. Kako taj položaj ondje izgleda, kolike su razlike u odnosu na Hrvatsku?

Razlike su velike naprosto zato što je Njemačka puno veća, drugačije je organizirana pa su i mogućnosti za različite suradnje, za projekte i za pisanje, veće. Brojnija je publika. Nikad ne bih nazvala Njemačku obećanom zemljom ni za koga, ali za mene je u ovom trenutku bolja. Imam osjećaj da imam više prilika za rad. Za sad. Uostalom, volim Berlin koliko volim i Zagreb ili pak Istru gdje sam također živjela. Cijeli svoj odrasli život vezana sam uz taj grad. On može biti prenatrpan, problematičan, nemoguć na mnogo razina, ali može biti i nježan i lijep za život, i otvoriti strancima (kako veli jedna stara berlinčanka) svoje veliko medvjeđe srce. 

Ivana Sajko

Male smrti

  • Fraktura 05/2021.
  • 176 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533583761
  • Cijena 139.00 kn

'Male smrti' roman je o odlascima, o djetinjstvu, o kraju ljubavi i o izgubljenoj ideji boljeg mjesta na koje je moguće uteći. Prateći sudbu glavnoga junaka koji se iz nekoga primorskoga grada na Jadranu vlakom uputio u Berlin, da bi tamo, možda prekasno, započeo iznova. No prije no što se iskrca na posljednjoj stranici, mora se suočiti sa svojom prošlošću i vlastitom ulogom stranca. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –