Jagna Pogačnik : Književna kritika je pitanje struke i to je glavni postulat kojeg se držim

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Nagrađivana prevoditeljica sa slovenskog, književna urednica i promotorica, antologičarka i selektorica, ali iznad svega književna kritičarka, Jagna Pogačnik još od kraja 1980-ih vrlo je prezentna akterica knjiškog života zahvaljujući kontinuiranom djelovanju i stručnosti, javnom angažmanu i ustrajnom zalaganju za književnost, za autore, ponajprije domaće, a nerijetko i one mlade kojima je na literarnim počecima potrebnija dobronamjerna ali objektivna valorizacija od nekritičkog povlađivanja.

U pitanju je doista osebujna pojava jer Jagna Pogačnik svoju višedecenijsku kritičarsku praksu tretira ne kao nešto ozbiljniji hobi ili dopunsku aktivnost znanstvenoj, nastavničkoj, bibliotekarskoj ili novinarskoj karijeri, nego kao primarni full time posao. Usto jednako uspješno djeluje u zahtjevnijem stručnom eseju ili ogledu i u mainstream mediju, za tipkovnicom, ali i na festivalskoj bini ili u TV studiju, kao autorica pristupačnih, ali nikad površnih tekstova, a istodobno kao elokventna (su)govornica i predavačica, nekad u gimnazijskom i akademskom miljeu, a već godinama u neformalnijem obliku, na različitim radionicama kritike i proze.

Izborom studija kroatistike i južne slavistike nastavila je obiteljsku tradiciju krenuvši za roditeljima slavistima, ocem, akademikom Jožetom Pogačnikom, i majkom Ninom Aleksandrov-Pogačnik, također sveučilišnom profesoricom. Rođena u Zagrebu, diplomirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a u slovenskom, materinjem jeziku svoga oca, usavršavala se na Filozofskoj fakulteti u Ljubljani.

Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima, te na Hrvatskom radiju i  televiziji, a izbor iz svojih kritika i eseja dosad je ukoričila u knjigama „Backstage“ (2002), „Proza poslije FAK-a“ (2006) i “Kombajn na književnom polju” (2012). Napisala je desetak predgovora i pogovora za knjige suvremenih hrvatskih prozaika.

Od 2000. godine stalna je književna kritičarka Jutarnjeg lista u kojem tjedno prati domaću proznu produkciju, te jedna od osnivačica i članica žirija Nagrade Jutarnjeg lista za domaću prozu, da bi kasnije svoju kritičku kolumnu počela objavljivati u mjesečniku Bestbook, književnom podlistku tjednika Express. Dugogodišnja je članica, kasnije i predsjednica žirija nagrade izdavačke kuće V.B.Z. za neobjavljeni roman godine, bila je predsjednica žirija za književnu nagradu Fric koju dodjeljuju 24 sata, kao i selektorica za Hrvatsku, potom i članica žirija regionalne nagrade Meša Selimović. Članica je uredništva portala za književnost, kritiku, kulturna, umjetnička i društvena pitanja Kritika h,d,p.

Iz svega navedenog jasno je da se naša sugovornica višestruko dokazala u brojnim segmentima rada s knjigom i kao takva zasigurno može biti poticaj kolegicama koje na književno polje tek stupaju. Primjećujemo kako Jagna još jedino nije objavila vlastitu beletristiku, a planira li, odgovor pronađite u razgovoru koji slijedi.

Vanja Kulaš: Kad si ti ušla u kritiku i teoriju, početkom devedesetih, taj neki bolji svijet o kojem često neutješno nostalgiziramo upravo se raspadao, no tvoja generacija se prethodno, u mitskim 80-ima, oboružala iskustvima i znanjima koja su vas oblikovala, impregnirali ste se tom magijom koja vam je pomogla u svemu dalje. Moja pak generacija, desetak godina poslije, nije se u vrijednosnom smislu imala za mnogošto uhvatiti. Misliš li da bi se bavila književnošću i pisanjem i da si se rodila kasnije ili je baš potentnost književne scene u doba tvog gimnazijskog školovanja i studiranja zaslužna za odabir profesije?

Jagna Pogačnik: Hm, teško pitanje, ali pokušat ću malo spekulirati. Možda će te odgovor razočarati, ali mislim da bih se bavila književnošću i da nisam odrastala u mitskim osamdesetim, da je suprotno bila bi to lijepa i vrlo klikabilna informacija. Književnost je moja obiteljska priča, moj prvi susret sa svijetom izvan kinderbeta zapravo je pogled na police prepune knjiga koje vadim, preslažem, gužvam i grickam. Moji su roditelji bili posvećeni znanstvenom proučavanju književnosti, kao sveučilišni profesori na raznim slavističkim katedrama bivše države i šire. Mama je također i prevodila i u mladosti pisala poeziju, poeziju je objavljivala i moja baka u svojim mladim danima, stric moga oca objavio je u Sloveniji tridesetih godina prošlog stoljeća zbirku ekspresionističke poezije… Imam 'težak' genotip. U onim godinama kad tražimo vlastiti identitet i bježimo od obiteljskog nasljeđa bila sam uvjerena da ću se baviti prirodnim znanostima. Matematika mi je išla odlično, natjecala sam se istovremeno literarnim radovima i projektima iz biologije. Negdje u ranom pubertetu roditeljima sam zabranila da mi poklanjaju knjige i jasno izrazila želju za mikroskopom. Oni su je, naravno, ispunili; odrastala sam u obitelji gdje je osnova odnosa bila uvažavanje i poštivanje tuđeg mišljenja i izbora, kao i nerobovanje bilo kakvim autoritetima. Nakon nekoliko dana promatranja vlastite i tuđe kose i sline kao preparata i nakon dvije godine provedene u matematičko-informatičkom gimnazijskom programu, shvatila sam da je jedino što me zaista organski zanima i prema čemu jedino imam pravu strast – čitanje i pisanje, pod mikroskopom.

Dugo sam bila iznimno skeptična prema mitologizaciji osamdesetih i sklona mišljenju kako je riječ o nostalgiji za vlastitom mladošću, karakterističnoj za svaku generaciju, no ipak nije sasvim tako; nisam sigurna da će se generacija dvadesetogodišnjaka s istom nostalgijom prisjećati svoga odrastanja u vrijeme korone i potresa. U osamdesetima, logikom godina, nisam još mogla biti u potpunosti akter, ali su one obilježile moje formativne godine i odredile današnji svjetonazor, ukus, kritičnost, kao i podsmijeh prema krajnostima današnje cancel-kulture. Kao šesnaestogodišnjakinja ušla sam u svijet omladinskog tiska, u tadašnjem osječkom Tenu, odlazila na omladinsku školu u Fažanu gdje sam upoznala većinu aktera tadašnjeg Poleta, Studentskog lista, Vala, Omladinske iskre. Velika je privilegija kad ti je redakcijski kolega kao gimnazijalki Delimir Rešicki, u goste dolaze Čegec, Maleš ili Karanović, a dane provodiš u Studentskom centru koji vrije od književnih promocija, ugošćuje važne pisce iz svih YU-središta, dok navečer možeš izabrati hoćeš li na koji novovalni koncert. Bila su to nezaboravna vremena i nakon toga upisala sam studij tadašnje jugoslavistike, uređivala neke studentske časopise, počela pisati kritiku i tako je sve profesionalno krenulo.

Prve poticaje za pisanje kritike, i to moram spomenuti, dala mi je Julijana Matanović, koja je na svojim seminarima i izvanseminarskim aktivnostima otvarala prostor studentima za kritičko razmišljanje i pisanje. Na faksu su me poput crvene krpe udarile devedesete u kojima sam se nakon tako idiličnog odrastanja teško mogla snaći, no uhvatila sam se onoga što je, sada znam, jedino bilo pametno – učenja, obrazovanja, okruživanja istomišljenicima, čitanja i pisanja.    

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Nedavno ste na portalu Kritika h,d,p pokrenuli rubriku 'Zašto ne pišem kritiku'. Bilo je tu zanimljivih razmišljanja kolega koji su kritiku napustili i pomislila sam kako je njih lakše razumjeti nego tebe i sve koji ustrajavaju… U knjiškom svijetu, u pisanju, nema love, ima stanovite medijske vidljivosti, pa i ugleda, ali ne baš nekog prestiža ili konkretnije gratifikacije ma koliko se pošteno i kvalitetno radilo. Zašto usprkos svemu ne odustaješ? Što tebi kao čovjeku donosi pisanje, a zbog čega smatraš da je njegovanje kritičkog mišljenja i opstanak književne kritike važno za zajednicu?

Temat smo pokrenuli vođeni novinarsko-istraživačkom intuicijom za aktualne teme, na žalost to je jedna od njih, kao i vlastitim kritičarskim iskustvima i povratno dobili, slažem se, zanimljiva i indikativna razmišljanja. No, tvoje pitanje – zašto usprkos svemu ne odustajem? – sadrži i neko očito čuđenje, osjećam se skoro kao oni pisci koje su s dolaskom novih tehnologija propitivali zašto, zaboga, pišu rukom ili na pisaćoj mašini kad ih je vrijeme očito pregazilo? Ja sam više team Nataša Govedić koja je napisala tekst Zašto i dalje pišem kritiku, a ostanem li kod iste autorice i podnaslova njezine recentne knjige – i moja omiljena umjetnost zove se kritike!

Šalu na stranu, kritikom se bavim još od studija, dobrih je to tridesetak godina, kritika je moj prvi izbor i nisam u nju zalutala slučajno ili kao hobistica između drugih, važnijih poslova. S jedne strane, kritika je vezana uz moj temperament; znatiželju i brzinu reagiranja, što je vjerojatno razlog da se ne bih mogla baviti samo književnom poviješću jer me intrigiraju nove i nove knjige i njihovo značenje i vrijednost u recentnom trenutku, živa scena. S druge, riječ je i o inatu; prošla sam sve što sam mogla i morala – niskotiražne časopise, projekte koji su propadali, sjajne i neoprostivo loše urednike/ce, put od toga da sam za dnevne novine mogla pisati tekstove od desetak kartica najavljene na naslovnici, do prebrojavanja svakog slovnog znaka i guranja u sramotno male formate, pisanja u rasponu od više puta tjedno do jednom mjesečno… I kako onda inatljivo (mazohistički?) ne ostati i vidjeti dokle sve to može ići?

Kako sam uvijek naglasak stavljala na domaću i prozu regije, bavljenje kritikom donijelo mi je i mnogo benefita – informiranost i kontinuitet čitanja stvorili su sustav i modele koji mi pomažu ne samo u poslovima kao što je onaj kojim se trenutno bavim, a to je antologija proze 2000-2020, brojčano restriktivna, ali s tendencijom nužnog proširenja književnog polja izvan nacionalnih i nacionalističkih granica, na kojem konačno mora biti i 'prostora za otpadnike' kako ih je u svojoj knjizi nazvao Nebojša Lujanović, nego i u čitanju svake nove knjige koja se ne pojavljuje u zrakopraznom prostoru i ima nekakav svoj kontekst koji se često zanemaruje. Kritika mi je, što mi je najdraže, donijela mogućnost da u stvaranju tih modela i hijerarhija aktivno sudjelujem. Životno gledano, donijela je i ponešto neprijatelja/ica i nekoliko dobrih prijatelja/ica koji pri tome i pišu.

Kad sam uspjela postići da od onoga što radim ipak sasvim pristojno živim, zarekla sam se da će kritika biti posljednja crta bojišnice od koje bih odustala. Vjerujem da je kritičko mišljenje, u svim segmentima života, jedino što nam može osigurati opstanak. I nisam tu baš posve pesimistična, dapače, nisam od onih koji tvrde da su mlade generacije generalno loše i da nema odličnih mlađih kritičara. Možda ih je manje, možda su manje vidljivi, raspršeniji po raznim medijima, teže im je boriti se sa šalicama na instagramu, ali pratimo li tekstove Ane Fazekaš, Dunje Ilić ili Tee Sesar na spomenutom portalu npr., jasno je o čemu govorim. Također, pišući o knjigama uvijek na neki način pišem o sebi i u tom dijalogu s drugim, uobličenom u dijalog naših tekstova, propitujem i mnogo toga što izlazi iz okvira samih tekstova.

Na zagrebačkom FF-u, s kojeg je većina nas u kulturi potekla, nikad nije bilo gore, humanistika je potpuno obescijenjena, od prestižnog fakulteta srozali smo se na rezervu, faks koji upisuju nemotivirani klinci koji nisu upali na svoje prve izbore. Razloga za to je puno i do sunovrata nije došlo odjednom, ali zašto baš sad ne smijemo odustati od humanističkih vrijednosti i struka?

Dobro sam upućena u tu situaciju, razgovaram s kolegama s FF-a koji dijele tvoju zabrinutost, a imam iskustva i sa srednjoškolskim sustavom s potpunom preferencijom STEM-a, sustavom iz kojeg mi je kćer nedavno izašla srećom bez većih posljedica, kao i vrijednostima koje ovaj vrli novi svijet servira mladim generacijama. Teška je to i duga priča za koju ovdje nemamo prostora i čije uzroke treba tražiti u potpunoj promjeni paradigme na kojoj današnji svijet počiva i to nije samo naša, lokalna priča, ali je kao i uvijek još malo karikaturalnija od svojih 'vanjskih' uzora. Svašta je do toga dovelo – od potpunog zanemarivanja i podcjenjivanja umjetnosti i humanistike u školskom sustavu, vrlo eksplicitnog stava kako su glazbena, likovna umjetnost, pa i književnost nekakvi sporedni predmeti i podizači prosjeka, nedostatka vrednovanja imaginacije, kreativnosti i kritičkog mišljenja.

Za kritičara je apsolutni preduvjet da dolazi iz struke i tu nemam milosti; ne samo da svjedočimo sve većem broju slučajnih namjernika, nego rekla bih, što je još gore, i nametnika. Okruženi smo, u svim segmentima života, potpunim kultom amatera koji obezvređuju rad onih koji to nisu.

Zabrinuta sam za svijet u kojem je stjecanje profita jedini imperativ, ne vjerujem da može opstati bez solidarnosti, socijalne osjetljivosti, promišljanje smisla i besmisla, kritičkog mišljenja, a sve je to ono čemu nas podučavaju upravo ti studiji. Humanističke znanosti nude i temelj za kritiku sustava što bilo kojem sustavu nije baš drago, pa šuti i indirektno zadovoljno klima glavom na ovakvo stanje. Među mladim ljudima i njihovim roditeljima prevladava katastrofalan stav kako se studiranjem ne stiče obrazovanje, nego status. Prisjetila sam se ovih dana, povodom tužnog odlaska velikog pisca Dževada Karahasana njegovog teksta Pouka o svrsi u kojem piše o 'neupotrebljivosti' književnosti u praktičnom smislu i potom zapisuje: „Otkako postoji, čovjek uzima hranu, vodi ljubav i pripovijeda. Sve ostalo je došlo kasnije, kao dopuna ovim esencijalnim djelatnostima bez kojih čovjek ne bi bio ono što je“. Trenutno stanje s humanistikom vodi baš tome, čovjeku bez esencije.

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Koliko je za kritičara važno da dolazi iz struke, da je humanistički odškolovan? Ni u jednom području se valjda ne udomljuje toliko slučajnih namjernika kao ovdje; mi se bez odgovarajuće edukacije ne možemo baviti npr. strojarstvom, ali strojari bez zapreke mogu pisati kritiku. Pa i, recimo, za posao informatora u knjižnici, na srednjoj spremi, potreban je stručni ispit, a ovdje je, čini se, dovoljna tek volja i višak vremena. Misliš li da bi mogla čitati i pisati ovako kako to već radiš da nemaš odgovarajuću naobrazbu?

Kratko i jasno – ne bih! Za kritičara je apsolutni preduvjet da dolazi iz struke i tu nemam milosti; ne samo da svjedočimo sve većem broju slučajnih namjernika, nego rekla bih, što je još gore, i nametnika. Okruženi smo, u svim segmentima života, potpunim kultom amatera koji obezvređuju rad onih koji to nisu, a u našem sektoru grade dojam kako je ono čime se neki od nas ozbiljno bave čitav svoj radni vijek nekakav hobi dostupan svima, svediv na popravak vodokotlića za koji, ako kvar nije veći, potražiš jedan od onih how to repair videa na youtubu. Književnost nije vodokotlić i ne možeš joj očistiti kamenac bez odgovarajućih, vrlo suptilnih alata koje si stekao humanističkom naobrazbom i iskustvom čitanja. Nemam ništa protiv da se o knjigama raspravlja na book clubovima, da je se popularizira putem društvenih mreža, nemam ništa protiv ni kad pisci pišu o knjigama jer tako nastaju doista lijepi eseji, ali ne i kritike. Čini mi se, prvo su došli po kritičare – sa šalicama i dekicama. Zapravo, malo prije toga su došli po psihologe, s certifikatima life-coacheva koje su podijelili nakon dva vikenda 'edukacije' u toplicama.

Kako vidim, zatim su došli i po škole pisanja. Dugo surađujem s Centrom za kreativno pisanje i poučavam pisanje kritike i proze; ne vjerujem da se može naučiti biti piscem, ali vjerujem da educirani voditelji mogu dati poticaj, alate da se sam u tome okušaš, vjerujem da grupa na radionici može dati prvi čitateljski feedback i da uz dobre mentore možeš unaprijediti pisanje. Mislim da polaznici imaju koristi od toga da koji mjesec razgovaraju o onome što pišu, ako ih s druge strane kao sugovornici očekuju dobri pisci i kritičari, ljudi koji su stekli iskustva i spremni su ih podijeliti na radionici. No, eto nam i tu coacheva koji su jedan model prebacili u drugo polje i zaista želim upozoriti – nitko neće postati pisac zato što se preko vikenda držao za krošnju drveta i crpio iz njega energiju, niti će pronaći svoj pripovjedni glas ako duboko diše i broji do pedeset. Amaterizam je to i zarađivanje novaca na tuđoj nesigurnosti. Vjeruj mi, rado bih projektirala zgradu i liječila ljude, ali nisam za to educirana. Strašno je što se u navedenim djelatnostima rezultat i neuspjeh vide odmah ili barem vrlo brzo, u našoj su struci posljedice manje vidljive, ali dugoročno jednako opasne.   

Što uopće čini dobrog kritičara, koji su tvoji postulati od kojih ne odstupaš? Što svaki tvoj tekst mora imati?

Književna kritika nije impresionistički zapis o knjizi koji može napisati bilo koji čitatelj, premda je taj zapis legitiman, ali isključivo privatan. Svatko na njega ima pravo, ali nema pravo nazivati se kritičarem. Ona svakako nije 'blurb' s dodatkom 'jako mi se svidjelo' na društvenim mrežama popraćen fotografijom na kojoj su šalica za kavu ili čaj, u idealnom slučaju s naznakom o kojoj se kavi ili čaju radi kako bi se spojilo čitanje i marketing i dekica ako čitamo na balkonu s pogledom na more. Kritika nije ni prepričavanje sadržaja na koje je u zaključku nakalemljena ni iz čega proizlazeća preporuka. Književni/a kritičar/ka je čovjek struke, netko tko posjeduje temeljna znanja iz povijesti i teorije književnosti koja mu pomažu da artikulira jasan vlastiti stav koji se bazira na umijeću analize književnog predloška, poznavanju teksta i njegovog konteksta. Književni/a kritičar/ka ima hrabrosti iznositi vlastite stavove o knjizi i kad oni nisu u skladu s očekivanjima što ih imaju autori ili šira zajednica i za te stavove ima argumente, prave i unutarknjiževne. Ponovit ću, kritika je pitanje struke i to je glavni postulat kojeg se držim.

Pristupaš li temi drugačije kad pišeš za mainstream medije, recimo sada za Bestbook, za televiziju, ranije za Jutarnji list, nego kad je tekst namijenjen specijaliziranom portalu ili kakvoj radijskoj emisiji iz kulture? Jesu li ishodište i instrumentarij drugačiji, ima li prilagodbi u startu, možda i autocenzure, ili je princip uvijek suštinski isti?

Suštinski je pristup isti i vezan uz prethodno pitanje. No, kritičar u mainstream medijima svoje teorijsko predznanje ne može koristiti kao svrhu vlastitog teksta, nego kao pomoć, infrastrukturu koju možda ne vidimo, ali znamo da postoji. Kritika može biti pisana jednostavnijim jezikom, za šire čitateljstvo, ali tu infrastrukturu ne smije zanemariti. Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem, kritika je rubna – između znanosti i literature. Osobno, najviše djelujem u formi medijske kritike, većina mojih kritika pisana je za dnevne ili tjedne novine i tu se nekako držim formule – simple&smart.

Nemam ništa protiv da se o knjigama raspravlja na book clubovima, da je se popularizira putem društvenih mreža, nemam ništa protiv ni kad pisci pišu o knjigama jer tako nastaju doista lijepi eseji, ali ne i kritike. 

I moji su kritički počeci bili takvi da sam htjela pokazati koju sam sve teorijsku literaturu pročitala, no s otvaranjem prostora književnosti u visokotiražnim medijima, a to je pomak koji se dogodio u drugoj polovici devedesetih i osobito nakon pojave FAK-a, kritika se, pa i ja, oslobodila metajezika i postala “čitkija” i prilagođenija medijima u kojima se pojavljuje, ali kod dobrih kritičara nikad nije izgubila svoju bit. Polaznicima radionice kritika obično na početku kažem kako kritika mora sadržavati informaciju, kontekstualizaciju, analizu i jasan vrijednosni sud koji iz nje proizlazi, provučen kroz stil kritičara. Kad pišem za širu publiku, ponešto skratim analitički dio (ali se on mora podrazumijevati), kad preporučujem knjige na HRT-u rekla bih da se više bavim poticanjem čitanja, a kad pišem duže tekstove za stručnije medije najvažniji mi je analitički dio, dok informativni maksimalno skraćujem jer pretpostavljam da se obraćam publici kojoj nije potreban.      

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Prošla si mnoge, možda čak i sve segmente rada na knjizi, odabirala, prevodila, uređivala, kritički sagledavala, znanstveno istraživala, žirirala, sastavljala antologije, predavala, držala radionice – koji je od tih angažmana najstresniji, a koji donosi najviše veselja, pa možda i općedruštvene koristi?

Sve nabrojano što radim posljedica je toga što, da bi se moglo pristojno živjeti, u mojoj slobodnjačkoj profesiji jednostavno nema druge no raditi sve za što si kompetentan. Bila bih najsretnija da mogu raditi samo jednu stvar i od nje živjeti – biti samo profesionalna književna kritičarka, kao što je bilo moguće u nekim prošlim vremenima, no ne i mojim. Ponekad bih i prevodila nešto što mi se posebno svidi. Dovedeni smo u situaciju da radimo razne poslove i sami sa sobom ujutro kad se probudimo budemo u sukobu interesa. Premda, u zemlji u kojoj živim i uvjetima u kojima radim, mogu biti sretna što radim poslove od kojih mi većina i dalje stvara zadovoljstvo i zapravo proizlazi iz zajedničkog ishodišta – rada na tekstu, za što se jedino smatram kompetentnom. Kritika je ono što me odredilo i dovelo do mogućnosti da radim i drugo, ona je bez konkurencije i sav stres koji povremeno može izazvati opraštam joj istog trena. No, nekad je biti kritičar bilo puno stresnije; prošla sam kroz nekoliko polemika, znala sam imati vrlo neugodne susrete, čak i prijetnje, ali ta su vremena prošla. Danas više nitko ne reagira na kritike jer zna da one nemaju utjecaj kakav su imale još početkom dvijetisućitih. Svatko se nada da će i njegova knjiga na kraju pronaći svoju šalicu i u dva klika krenuti putem lajkova, pa koga onda briga što netko tamo piše.

Prevođenje je pak nekakva oaza u koju se povremeno i ne onoliko koliko bih željela sklonim kad je najgore i ono me zaista opušta. Posljednjih godina veseli me što sam jedna od urednica već spomenutog portala Kritika HDP koji je uz malo novaca i puno truda postao referentno mjesto, inkubator ideja i novih kritičarskih imena. Doista je privilegija raditi s kolegama urednicima i suradnicima koje smo oko projekta okupili i nadam se da je ta energija vidljiva i izvana, čitateljima. Najstresnije je svakako žiriranje za nagrade, do te mjere da sam ove godine odlučila u tome jedno vrijeme ne sudjelovati, osim u onome za anonimni neobjavljeni rukopis. Kod nagrada u igru ulazi stvarni kapital, iznos novčane nagrade koju dobiva pisac, bodovi za stimulacije, sujeta i društveni ugled i tu počinje nervoza. Premda svatko tko je ikada sudjelovao u radu nekog žirija zna kako je mnogo puta sve stvar kompromisa, matematike i bodova, kako u konačnici ne postoje objektivni kriteriji osim kompetencija i ukusa skupine ljudi koje su u žiri pozvali, čini mi se kako se polazi od teze da je u pozadini uvijek neka muljaža i to me ljuti. Često mi se događalo da me u nekom žiriju javnost percipira kao onu koja ima simboličku moć da određuje pobjednika. Bilo bi zabavno da je tako, no ja sam u raznim žirijima češće bila na gubitničkoj strani i moj favorit nije bio nagrađen, ali tko će mi to vjerovati.

Odluku o odmoru od žirija donijela sam prošlog ljeta, nakon što sam veći dio godišnjeg na otoku bila izložena uznemiravanju vezanom uz regionalnu nagradu koja se trebala dodijeliti u rujnu. Tzv. anonimni korisnici Facebooka tjednima su mi slali tzv. zahtjeve za poruku i zatrpavali inbox screenshotovima tuđih objava i vlastitim porukama, čija je svrha bila da ne glasam za knjigu za koju su pretpostavljali da ću glasati. U početku je bilo smiješno, kasnije je doista postalo teror. U tim sam porukama saznala mnogo o sebi – da sam godinama na redovitom 'platnom spisku' jedne nakladničke kuće iako moje e-bankarstvo nikako da to zabilježi, da se bavim prodajom nagrada (šteta, nije pisalo kako se to radi), do pomno konstruiranih i posve suludih detalja iz privatnog i profesionalnog života koji navodno dokazuju samo moralno dno dna književne scene regije na kojem nema nikoga i ničega osim blata, mene i pisca čija knjiga konkurira za nagradu.

Često mi se događalo da me u nekom žiriju javnost percipira kao onu koja ima simboličku moć da određuje pobjednika. Bilo bi zabavno da je tako, no ja sam u raznim žirijima češće bila na gubitničkoj strani i moj favorit nije bio nagrađen, ali tko će mi to vjerovati.

Svaki rad žirija u kojem sam sudjelovala predstavljao je nemirnih nekolikih tjedana, ponekad i mjeseci; nevjerojatna količina znatiželjnika imala je potrebu nešto baš meni prokomentirati, javno ili anonimno, direktno ili indirektno, od notornih desničara kojima se i dalje priviđaju YU-urote, do onih koji su u svakoj odluci, pa i mome pretpostavljenom glasu, pronalazili razlog za moralnu paniku – s kime su me vidjeli na kavi, s kime sam putovala na književni nastup, još gore s kime i zašto nisam, do toga zašto je nagradu dobila žena ili ne-žena, Hrvat ili ne-Hrvat, ova ili ona nakladnička kuća, ovaj ili onaj urednik… Sve me to isprva nije previše doticalo, u jednom trenutku čak je i izazvalo jak inat, no oduzimalo je podosta vremena, uz ono koje se ionako troši na savjestan rad u nekom žiriju, a njega – kao slobodnjakinja koja ne udružuje rad i ne sjedi u uredu u kojem netko drugi plaća struju za rad računala na kojem možeš cijelo radno vrijeme kuckati izmišljotine po Facebooku i otvarati lažne profile – nemam!  Svaka čast piscima za čije se knjige vrijedi zauzeti u radu žirija, no sama sam sebi ipak najvažnija.                

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Imaš jako dobar pregled svega, dugo si tu i kontinuirano i sveobuhvatno pratiš i scenu i produkciju i kanon i nova imena, osim toga, freelancer si, nisi vezana ni za jednu instituciju, kuću, pa možeš biti objektivna. Kako ti se čini situacija u knjiškom sektoru? Kakva su tvoja promišljanja, imaš li koju ideju kako unaprijediti branšu i struku, nešto što ti posebno smeta, na čemu hitno treba poraditi?

Mnogo bi se toga moglo reći o izdavačkim programima, knjižarstvu, zbrci na tržištu knjiga napisanih na jezicima za koje nije potreban prijevod, novom modelu otkupa, piscima koji su se našli u vakuumu 'niti domaći niti prevedeni', raznim povjerenstvima, ministarstvu, financiranju i svašta bi se tu moglo, pristojno rečeno, unaprijediti. No, sve bi to zahtijevalo širu eksplikaciju, pa ću spomenuti samo jedno, egzistencijalno pitanje samostalnih umjetnika/ca za koje nisam sigurna da je dovoljno vidljivo široj javnosti. I sama pripadam toj skupini kojoj je u sklopu antirecesijskih mjera 2009. smanjen koeficijent za obračun mirovine, da bi se svim drugim zanimanjima 2010. koeficijent vratio, osim profesionalnim umjetnicima, koji danas u mirovinu odlaze s 200-300 eura. Koeficijent koji se trenutno i bezuspješno traži, valja i to reći, jadnih je 1,8. Usporedimo li ga s koeficijentima ostalih zanimanja, jasno je što me posebno smeta – odnos države i političara prema umjetnicima iza čijih se imena rado sakriju kad im treba, ali ih ostavljaju na samom dnu hranidbenog lanca dok valjda konačno sami ne izumru.       

Vezana si dijelom za Sloveniju, prevodiš sa slovenskog, upućena si u tamošnju produkciju, nakladništvo – što bismo od njih mogli naučiti i možeš li izdvojiti nešto u čemu smo ipak bolji?

Skloni smo idealizirati situaciju kod naših zapadnih susjeda, no zapravo je jako slično; s kritikom, medijima, nakladničkom industrijom, honorarima, nagradama i dr., iste nas stvari muče. Čini mi se da im ipak možemo zavidjeti na ulaganju u vlastitu književnost, pametnijem stvaranju imagea u svijetu koji se vidi u načinu na koji se pripremaju za ovogodišnji Frankfurtski sajam knjiga na kojem će nastupiti kao zemlja počasna gošća, planskom podupiranju prijevoda na strane jezike, na kraju krajeva i boljoj prodavanosti knjiga… Dok smo logikom 'jezika za koji nije potreban prijevod', mi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori međusobno povezaniji, pa i 'pročitaniji', Slovenija je uz Makedoniju ostala 'stranijom' zbog jezika za koji je potreban prijevod, a prijevod treba i platiti, i možda manje sudjeluju u nekim projektima regije. Prevela sam pedesetak knjiga slovenskih pisaca, većinom onih koji pripadaju nekoj (plus, minus) mojoj generaciji i ono što me zanima više od same kulturne politike susjedne države, jest u kojem smjeru ide njihova književnost, o čemu i kako pišu slovenski pisci.

Ukazuju se posljedice nekritičkog proglašavanja nekih inozemnih bestselera ultimativnim knjigama godine pa i desetljeća, iako se radi samo o tehnički urednom štancanju, lupkanju po tastaturi, a ne književnosti. Takve knjige postaju uzori, marketinški ih stručnjaci i wannabe kritičari uzdižu u nebo, a rukopisi koje čitamo postaju karikaturalne kopije nekog američkog smeća, slične jedna drugoj i bez ikakve originalnosti.

U tom mi se kontekstu čini da su oni tematsko-poetički uvijek koji korak ispred nas, za što postoje i vrlo objektivni razlozi. Dok su se kod nas teme rata i tranzicije (pre)dugo provlačile kroz neorealistički, 'stvarnosni' model, kod njih se književnost otvarala prema tematiziranju identiteta pojedinca i univerzalnih tema, pa i distopijskoj prozi. Danas je u Sloveniji vrlo primjetan trend žanrovskih romana (prije svega krimića), a dok se naše poznavanje umjetne inteligencije svodi na šale na Chat GPT-u i nazivanje nekih manifestacija modernim imenom, u Sloveniji se umjetna inteligencija već ozbiljno, ali problemski zavukla u književni tekst.    

Kad smo kod regionalne perspektive, prošlog ljeta vodila si radionice kritike u okviru sarajevskog Bookstana, boravila ondje nekoliko tjedana, intenzivno radila, puno se družila. Mnoge od bh. autora poznajemo, jer ih objavljuje zagrebački ogranak izdavačke kuće Buybook, a neke i drugi hrvatski izdavači, ali kakva je tamo situacija s knjigom u odnosu na Hrvatsku?

Bilo bi lijepo da sam boravila nekoliko tjedana, na žalost bilo je to samo desetak dana, no bit će da su sarajevska iskustva o kojima sam ti pričala tako živopisna da ti se učinilo da ne stanu u tako malo vremena. Radionica kritike na Bookstanu možda je i najvažniji projekt ovih naših književnih scena jer ulaže u budućnost, mlade ljude, i prošle sam godine imala privilegiju raditi s dvadesetak mladih stipendista, kritičara iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Srbije, izabranih putem natječaja. Najsmisleniji je to posao kojim sam se bavila barem u konkurenciji desetljeća. U dva termina dnevno, ujutro i popodne, razgovarali smo na temu Književna kritika između teksta i konteksta, pisali književne kritike i tekstove vezane uz festivalski program Bookstana, slušali predavanja pisaca i prevoditelja koji su posjetili festival. No, to je vrlo formalni opis koji ne može reći ništa o tome kako me to iskustvo nakratko pokolebalo u razmišljanjima o krizi kritike, humanističkih znanosti i interesu mladih generacija. Bila sam okružena nevjerojatno informiranim, zainteresiranim, obrazovanim, talentiranim, komunikativnim, simpatičnim mladim ljudima i nakon dana i dana nespavanja – danju rad u dvije smjene, navečer druženja i festivalski program, noću čitanje i ispravljanje tekstova – u Zagreb sam se vratila punih baterija iz kojih još i danas izvlačim rezerve.

Znam da će moji sarajevski kolege reći kako na sve gledam idealistički ili iz distance, ali Sarajevo je grad u kojem se osjećam sjajno, ne znam zašto ali čak i nekako mlađe, svakako ne iz razloga što bih tamo, kako je netko jednom prokomentirao, odlazila kao salonska zagrebačka ćevap-turistica, uostalom ćevapi mi nikad nisu bili u najužem izboru. Grad su za mene ljudi, a neki od meni dražih ljudi iz naše branše žive i rade upravo tamo. Znam dosta o problemima s knjigom i nakladništvom kod njih, ali mislim da ne bi bilo pošteno ni do kraja kompetentno da o tome govorim ovako iz druge ruke. Kao promatračica izvana, mogu reći samo kako je nakladnička kuća Buybook sa svojim dugogodišnjim izdavačkim programom i višegodišnjim međunarodnim festivalom Bookstan, pretvorila Radićevu ulicu u mjesto susreta i dijaloga i unatoč svim nedaćama koje Bosnu baš nikada ne mimoilaze čuva duh, multikulturalnost i europejstvo grada.

'Pripovjedačka Bosna', pisci koji fluktuiraju između bosanskih i hrvatskih nakladnika stvarajući književno polje mnogo šire i povezanije no što si to žele priznati kulturna ministarstva, otkupi knjiga za knjižnice i zapjenjeni čuvari granica nacionalne književnosti, potentna je i prepoznatljiva, živa i još uvijek u pripovjednom smislu iznimno strastvena, mogla bih reći i svojevrsna moja miljenica. Moje čitateljsko i kritičarsko iskustvo proteklih godina bilo bi neopisivo siromašnije bez knjiga Selvedina Avdića, Darka Cvijetića, Almina Kaplana, Senke Marić, Semezdina Mehmedinovića, Mile Stojića, Damira Uzunovića i dr. Bosna nije samo Sarajevo, pa pratim i procvat mostarske književne scene, banjalučki Imperativ, ovogodišnje proširenje Bookstana na Brčko distrikt. Svaka suradnja i razmjena knjiga i ideja mi je baš iznimno važna.   

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Dugo si godina u žiriju za najbolji neobjavljeni roman VBZ-a, kakav zaključak možemo izvući na temelju anonimnih rukopisa koji stižu na natječaj, što ljudi čitaju, što ih izgrađuje i opsjeda, koja je razina pismenosti, načitanosti, obrazovanja onih koji imaju potrebu objavljivati?

Iz godine u godinu sve je gore, a vjerujem da bismo se oko toga mogle složiti jer smo zajedno u tome. Sve o čemu smo do sada razgovarale, rekla bih, vidi se kao na nekom lakmus papiru. Na natječaj se obično prijavljuje stotinjak anonimnih rukopisa od kojih je velik postotak – nevjerojatno loš. Neki sam dan čitajući rukopise imala osjećaj da postoji neka organizirana ekipa koja svake godine kad se natječaj raspiše, kaže – evo, počelo je, pošaljite sve što imate nedovršeno, nedomišljeno i glupavo, idemo ih malo zajebavati. Mislim da se baš tu itekako ukazuju i posljedice škola pisanja u kojima te nakon vikenda držanja za drvo netko uvjerio da si pisac. Ukazuju se i posljedice nekritičkog proglašavanja nekih inozemnih bestselera ultimativnim knjigama godine pa i desetljeća, iako se radi samo o tehnički urednom štancanju, lupkanju po tastaturi, a ne književnosti. Takve knjige postaju uzori, marketinški ih stručnjaci i wannabe kritičari uzdižu u nebo, a rukopisi koje čitamo postaju karikaturalne kopije nekog američkog smeća, slične jedna drugoj i bez ikakve originalnosti.

Ukazuju se tu i posljedice katastrofalnog obrazovnog sustava i nedostatka bazične pismenosti i vrlo naglašena bezidejnost i pokušaj kopiranja onih knjiga koje su prošlih godina dobile neku od književnih nagrada. Što je najgore, živimo u vrijeme kad je očito zavladalo mišljenje kako se može pisati bez osnovnog preduvjeta, a to je čitanje. Neki pisci kojima bi ova odlično zamišljena nagrada mogla biti financijski primamljiv poticaj, očito, žrtve su vlastitog ega koji ne može podnijeti ništa drugo nego pobjedu, pa se na njega ne prijavljuju. No, zanimljivo, svake godine na kraju ipak pronađemo rukopis iza kojeg žiri može bez problema stati, pa se tome nadam i ovaj put.    

Jesi li ikad poželjela sa svoje analitički ipak distancirane pozicije ubaciti se u čistu literarnost, u pisanje proze ili poezije? Što kažeš na podozriv stav da su kritičari tek nerealizirani pisci?

Ne mogu reći da me ta ideja ne kopka već neko vrijeme, bila je osobito intenzivna u vrijeme kad je zbog pandemije trebalo držati distancu i izolirati se. No, usred te želje, negdje na desnom ramenu, pojavi se neko malo analitički-distancirano stvorenje i postavi mi pitanja na koja ne znam odgovoriti – hoću li nakon toga moći jednako legitimno nastaviti raditi ono što danas radim, koliko će to pisanje biti iscrpljujuće i komplicirano jer ću svakoj napisanoj rečenici prilaziti istovremeno kao autorica i njezina kritičarka, hoće li me sklonost analitici ograničavati u slobodi pisanja, je li jedini mogući žanr u svim tim okolnostima nešto na rubu fictiona i factiona? Možda su to samo alibiji, možda je prava istina da nemam vremena jer idem iz projekta u projekt, a za pisanje te vrste trebalo bi sve oko sebe raščistiti. Ne kažem da se to jednom neće dogodi kontra putem – od realizirane kritičarke do spisateljice. Nerealizirana spisateljica kao kritičarka je samo uvredljiva utjeha za loše pisce nezadovoljne kritikom svojih knjiga.  

Nedugo si debitanticu Doru Šustić izdvojila kao ultimativno prošlogodišnje otkriće, po tom pitanju se itekako slažemo, a sad smo otprilike na polovini tekuće godine, imaš li kakav svjež pronalazak, preporuku, neki novi glas, možda opet ženski, na koji bi nam bilo dobro obratiti pažnju?

Da, "Psi" Dore Šustić su me oduševili, prepoznala sam u njima novi, artikulirani, ženski glas nove generacije i drago mi je što u tome nisam usamljena, vidim da je roman dobro prihvaćen i od nekih žirija i ima odličnu recepciju. Zapravo mi uvijek ide na živce naglašavanje da je netko mlad i debitant što bi imalo značiti da treba čekati vremensku distancu da bude prepoznat i cijenjen, valjda da se ne umisli. Smeta me i generacijsko čitanje koje kod nekih kritičara srednje i starije generacije gradi zid prema novim imenima i poetikama, zbog kojih ostaju usidreni u pisanje o 'svojim' piscima i skloni tvrditi kako ništa novo ionako ne vrijedi, pa ne treba ni gubiti vrijeme na čitanje. To je ono što sam oduvijek htjela izbjeći, ako se baviš ovim poslom ne možeš ostati zamrznut u vremenu koje ti najviše paše, čak i ako su to hiperpotentne osamdesete.

Dora je pripadnica jedne nove generacije kojoj je svijet otvoreniji nego što je to bio nama u njezinim godinama, njena su iskustva drugačija, ali u nekim ključnim, univerzalnim segmentima, kao što su ljubav i pisanje, sve je uvijek isto. Ne mogu, na žalost, izdvojiti još koji naslov koji odgovara kriterijima koje navodiš, ali tek smo na polovici godine, pričekajmo fructus auctumnales.

Jagna Pogačnik i Ozren Majerić (foto: Iva Perković)

Kako vidiš prilično iritantan imperativ da odjednom pod svaku cijenu moramo čitati žene? Pa oduvijek smo strastveno pratili književnice koje bismo prepoznali, osjetili kao intrigantne i vrijedne – to nekritičko probiranje i nametanje po rodnoj osnovi gotovo da me kao čitateljicu vrijeđa.

Kao i svaki imperativ – jako iritantnim. Otkako sam pročitala komentar u bespućima facebookovskim, prostoru koji je svojom navodnom demokratičnošću otvorio mogućnost svakoj budali da se osjeća kao ravnopravni sugovornik, isprovociran nekom od objava na temu kako je dobitnik nagrade provjereno muškarac, a glasio je, navodim po sjećanju – više uopće ne čitam muške pisce, ignoriram svaku njihovu knjigu – odlučila sam se iz toga isključiti. Da se razumijemo, svatko ima pravo privatno čitati koga i što god hoće, ali ne može to proglasiti načelom kojeg bi se trebala držati i struka. Uopće se ne osjećam potencijalnom adresaticom takvih imperativa. U mome čitateljskom i kritičarskom iskustvu spisateljice su uvijek bile ravnopravne muškim kolegama, mnoge od njih presudne u mojoj formativnoj lektiri, pisala sam, promovirala i podržavala knjige koje su napisale žene kad god sam smatrala da to zaslužuju, ali nikad ih nisam niti ću ih ubuduće ocjenjivati po bilo kojim drugim, osim estetskih kriterija.

Kad žena izgovori kako se čudi da nekoga još zanima muška autofikcija, meni je to jednako uvredljivo kao kad muškarac proglasi žensku autofikciju kuhinjskom književnošću. Puno je posla oko rodne neravnopravnosti i višestoljetnih nepravdi – ako ostanemo samo u našoj branši, haj'mo se ozbiljno i stručno baviti nepravdama kanona, povijestima književnosti, antologijama, obaveznom lektirom, leksikografijom, a ne razbacivati parolama koje na stare nepravde odgovaraju pozivanjem na nove.        

I nastavno na prethodno, što kažeš na inzistiranje da nagrade odsad principijelno pripadaju autoricama, naprosto zato što su ih ranije u nekoj mjeri zaobilazile, pa da se ispravi nepravda, uspostavi balans? Meni to ne zvuči nimalo dobro, ispada kao da su žene (koje pišu) neka para kategorija koju se treba vrednovati po prilagođenim (blažim!) kriterijima – ne čini li se i tebi da ih se tako ustvari dodatno diskriminira? I da bi to moglo biti dugoročno štetno, u smislu potpunog gubitka kriterija i proglašavanja kanonskim većeg broja mediokritetskih naslova koji ne zaslužuju ozbiljniju pažnju? Napokon i nanošenje štete autoricama koje doista jesu iznimne, neovisno o rodnim klasifikacijama.

Ne znam kako bi to nagrada za književno postignuće mogla principijelno pripasti samo autoricama, bio bi to više neki neprincipijelni princip po kojem se postignuće u jednom području ocjenjuje kriterijima drugog. Ne znam zašto bi neki tridesetogodišnjak, pisac, trebao plaćati grijehe svojih pradjedova, nismo li se sporazumjeli oko toga da kolektivna odgovornost nije nešto iza čega ćemo stati? Znamo da u svijetu postoje nagrade za koje se natječu samo spisateljice, super, pratim i podržavam. Ali osnovati takvu nagradu za englesko govorno područje ili s druge strane hrvatsko (ili jezika za koji ne treba prijevod), velika je razlika. Na natječaj godišnjih nagrada u nas, ako je riječ o prozi, prijavi se nekih šezdesetak naslova, ako je riječ o romanu i manje, muškaraca i žena. Ne vidim smisao u tome da se ionako mala bara još malo smanji. Osuđujem svaki oblik argumenta sile ili nasilja koji proizlazi iz rigidnih kalupa u kojima se podrazumijeva bilo koji oblik muške dominacije, no počnimo od toga što jest, a što nije seksizam; svakako jest plakat s uvredljivom porukom kako žene peglaju kartice svojih muževa, svakako je 'klečavac' na trgu ili onaj 'fra' koji bi palio vještice, no književne nagrade doista tu nisu problem.

Rodna ravnopravnost treba doći do one razine gdje je se više neće biti potrebno spominjati jer se podrazumijeva, a do toga je put još dug. Sve se to ne može promijeniti preko noći, ne možemo uzeti metle i pomesti sve muškarce direktore i vlasnike izdavačkih kuća, a neke od njih doista i ne bi trebalo.

Dapače, licemjerno je fokusirati se na segment društva u kojem imamo mnogo veće privilegije od brojnih žena koje se upravo u ovom trenutku bore za život, dijete, posao ili pravo na pobačaj. Predstavljanjem obrazovanih i u svojim profesijama uspješnih i vidljivih žena kao žrtvi, gubi se prilika da se ukaže na prave žrtve mizoginije u hrvatskom društvu i posve promašenom smatram protutezu kako je potrebno prvo pomesti vlastito dvorište jer ga svojim radom, vidljivošću, stavovima i mišljenjima ionako već godinama metem, skupa s brojnim drugim kolegicama. Upravo u književnom polju posljednjih godina primjetna je dominacija žena po broju objavljenih knjiga, knjige koje pišu žene nagrađivane su uglednim književnim nagradama o čemu se može, ako se želi, informirati već i jednostavnim internetskim pretraživanjem, žene su kolumnistice, aktivno sudjeluju u javnim raspravama i njihov se glas čuje u većini medija. No, to istovremeno ne znači kako su sve knjige koje potpisuju žene po defaultu kvalitetne, niti kako bi žene trebale imati prednost u osvajanju nagrada jer bi se time stvarale nove nepravde i dodatno poremetili međuljudski odnosi, ali i vrijednosna hijerarhija unutar književnog polja.

Evo nam i recentnog primjera koji pokazuje paradoks 'žene samo sa žene' principa – trebamo li iz toga što je na čelo DHK-a izabrana žena zaključiti kako je ono demokratičnije i nemizoginije od HDP-a gdje je na istu funkciju nedavno izabran muškarac? Bih li u nekoj prigodi trebala glasati za ženu s kojom se, svjetonazorski i estetski, ne slažem ni u jednom slovcu? Ili to pravilo vrijedi samo za 'naše žene'? Strana mi je ideja kako bih umjetnost trebala shvaćati kao aktivizam i ring za borbu među spolovima, uopće strana mi je svaka ideja koja bilo koju ideologiju postavlja iznad estetike i autonomije književnog djela.

Jagna Pogačnik (foto: Iva Perković)

Jesi li se kao žena u kulturnom polju ikad osjećala nelagodno, nailazila na barijere ili na situacije da ti se nudi da obrađuješ/uređuješ tzv. ženske ili manje ozbiljne teme? 

Govorim isključivo iz vlastitog iskustva jer je ono jedino iza kojeg mogu stajati i odgovor na tvoje pitanje je – ne! To što sam žena nije mi ni pomoglo ni odmoglo u poslu i karijeri, čak nije imalo nikakvog utjecaja ni to što sam plavuša! Nikada nisam nailazila na barijere zato što sam žena. Niti sam ikada smatrala da bih nekome morala povlađivati zato što je muškarac; ono malo što sam udruživala rad primijetila sam kako su kolegice, recimo, sklone kuhati kavu svojim kolegama, kad sam to prvi put vidjela ostala sam u čudu, patrijarhalni obrasci ponašanja daleko su od moga svjetonazora, a i volim da se kava skuha meni ili si je platim u kafiću.

Prošla sam brojne nesuglasice i svađe, nerazumijevanja, prekide suradnje, ali oni su uvijek proizlazili iz nekih drugih, ideoloških ili estetskih razloga. Sjajno sam surađivala i surađujem s brojnim muškarcima, kao urednicima, suradnicima i kolegama koji uvažavaju moje mišljenje, podržavaju moje ideje, u nesuglasicama komuniciramo kao ravnopravni sugovornici i nikad nitko od njih nije smatrao da bih kao žena bila manje sposobna za bilo koji posao ili pogodna za neke 'lakše' teme, dapače, poticali su me na 'najodgovornije' zadatke. Da je bilo drukčije, jednostavno bih tu suradnju prekinula i zatražila pomoć od nadležnih instanci, sigurno ne bih šutjela i trpjela.

Lagala bih kad bih tvrdila da tijekom svih godina suradnje i druženja 'u slobodno vrijeme' nije bilo i tipičnih muško-ženskih situacija i napetosti, jer zaboga živi smo ljudi, no sve ovisi o postavljanju granica i davanju do znanja kad je netko prijeđe, kao i jasnom razgraničenju privatne i javne sfere. Uvijek sam drugu stranu, pa i kad zabrlja, promatrala isključivo kao individuu odgovornu za svoje postupke, nikada kao neki kolektivitet. Problem nastaje tek onda kad se neka od tih privatnih 'napetosti' prebaci na profesionalnu razinu, slikovito rečeno, ako odbijeni dickpick nekoga s pozicije moći postane prepreka profesionalnom napredovanju i tada treba vrištati. Imam dosta iskustva i nagledala sam se na raznim našim književnim eventima žena koje sjedaju u krilo moćnim, bijelim muškarcima bez da ih je itko na to tjerao, a kad ih s istog tog krila maknu, otvaraju svoje privatne inboxe i optužuju za seksizam, premda je iz inboxa jasno da je komunikacija bila na obostrano zadovoljstvo. Ne volim generalizacije, još manje rješavanje privatnih neuspjeha uz pomoć ideologije za koju se moguće zakvačiti. To nije feminizam.

Moj feminizam je moja baka, rođena 1912., koja je u mladosti u Varaždinu odlazila preplivati Dravu u muškom društvu i navodno neprimjerenoj odjeći za plivanje, čak i kad je to izazivalo sablazan i prijetilo izbacivanjem s tadašnje preparandije. Moj feminizam je moja kćer, samosvjesna dvadesetogodišnjakinja koja na glupavo pitanje što će sa svoja dva prezimena kad se uda, odgovora kako neće mijenjati prezimena kao što nije ni njena mama, bogme ni njena baka. Koja profesora ako njoj ili nekoj od kolegica uputi seksistički komentar upozori da je prešao granicu i koje su sankcije koje će poduzeti ako nastavi. Ponosna sam što zna da profesori, fakulteti i glupani dolaze i prolaze, a  dostojanstvo je samo jedno i moraš ga braniti. No, kad izađe na ispit neće tražiti da pri ocjenjivanju ima privilegije zato što je žena, niti joj je tako nešto potrebno, nadam se da je analogija jasna.

Ja doista nemam problem izgovoriti kako je onaj tko objavljivanje knjiga autorica smatra prijetećom falangom ili onaj tko misli da je nerotkinja manje vrijedna žena, ništa drugo nego nazadnjački tupan, ali onda imam pravo reći i ovo – kad mi se još netko obrati s idejom da sam uspjela u profesiji jer sam pristala na muška pravila igre i podložna muškoj dominaciji, posegnut ću za dobrom, starom metodom kojoj me naučilo odrastanje osamdesetih – poslati u finu materinu. Žao mi je ako nekoga moje iskustvo vrijeđa iz razloga što se ne uklapa u poželjan kalup.

Činjenica je da je na humanističkim studijima oduvijek više studentica nego studenata, na takvim je poslovima kasnije više kolegica, no kad pogledamo vrh hijerarhije, na pozicijama novinskih ili glavnih urednika i direktora izdavačkih kuća, ipak su zastupljeniji muškarci...

To je točno i naravno da nije dobro, ali čini mi se da se i tu stvari mijenjaju. Sve je više urednica u izdavačkim i medijskim kućama, direktorica književnih festivala, ravnateljica važnih kulturnih institucija, rodna ravnopravnost sve se češće navodi kao jedan od kriterija pri odabiru kandidata za određene funkcije. Jedino gdje vidim smisao imperativu jest upravo u pitanjima kvantitete i uključenosti, nikako i procjene kvalitete. Rodna ravnopravnost treba doći do one razine gdje je se više neće biti potrebno spominjati jer se podrazumijeva, a do toga je put još dug. Sve se to ne može promijeniti preko noći, ne možemo uzeti metle i pomesti sve muškarce direktore i vlasnike izdavačkih kuća, a neke od njih doista i ne bi trebalo. Prilično me povrijedilo kad sam čula kako se kao primjer toga da žene u kulturnom polju rade samo pomoćne poslove za muškarce, navodilo i prevoditeljice, a radi se o stvaralačkoj profesiji za koju je preduvjet vrhunsko znanje i obrazovanje. Čemu to, nema li dovoljno drugih argumenata?

A propos vrha hijerarhije, u nekoliko mi se navrata nudila i ta pozicija, vrlo visoko pozicionirana uredništva u medijima, najviše mjesto u predstavljanju spisateljske branše, ali sam ih bez razmišljanja odbila. Ne zato što bih mislila da sam za to preslaba ili da to ne bih mogla uklopiti u obiteljske i majčinske obaveze, jer sigurno bih. Odbila sam jer se najbolje osjećam u tekstu i s tekstom, ne zanimaju me menadžeriranja i kadroviranja zbog kojih moraš zanemariti autorstvo. Mnogo mi je ugodnije na poziciji baze koja mora biti jaka i stabilna da bi se na njoj vrh uopće mogao postaviti. Malo jači vjetar i ode vrh, zašto bih to željela?

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.