Ena Katarina Haler : Mislim da smo kao društvo nedovoljno empatični
Do pred koji mjesec, malo je tko čuo za ime Ene Katarine Haler, dvadesetčetverogodišnje Osječanke, studentice arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Izlaskom njezine debitantske knjige – opsežnog povijesnog romana "Nadohvat" – a posebice njegovim uvrštavanjem u sam vrh ovogodišnje romaneskne produkcije (ušao je u finale prestižne književne nagrade Tportala za najbolji hrvatski roman godine), to se uvelike promijenilo. Roman je snažno odjeknuo u čitateljskim, ali i užim kritičarskim krugovima, polučivši veliku čitanost (našao se na listi najprodavanijih domaćih knjiga iz područja beletristike), ali i brojna pitanja o njegovu nastanku, porukama, ustrojstvu, osobito zbog svoje tematske i izvedbene intrigantnosti.
Naime, autorica na 460 stranica tematizira traumatičan period Drugog svjetskog rata na području Banovine, te postratni period u kojem pratimo stanovnike razrušenog i spaljenog Zrina, prvo u dramatici zbjega prema Austriji, a potom u trajnom preseljenju u Slavoniju. U centru događanja i pripovijedanja mlada je djevojka Katarina, autoričina imenjakinja, izvorišno oblikovana na podlozi životne priče vlastite joj bake – također Katarine. O romanu i iskustvu njegova pisanja razgovarali smo s njezinom autoricom, talentiranom i akribičnom Enom Katarinom Haler.
Nadohvat
Andrijana Kos-Lajtman: "Nadohvat" je vaš prvi roman. Možete li malo preciznije reći kako je do njega došlo, koliko dugo i na koji način ste ga pisali i kojim sve izvorima ste se pritom služili? Mislim tu, prije svega, na činjenicu da roman nosi autobiografsku podlogu – oslanja se na životno iskustvo vaše bake Katarine – što, naravno, navodi na zaključak da vam je upravo ona bila glavni izvor informacija. Jeste li se u prvom redu oslanjali na bakine usmene priče (ako sudimo prema samom romanu, u trenutku kada je baka umrla, imali ste deset godina) ili je baka možda ostavila i pisanih tragova o svom životu (u vidu kakvih zapisa, dnevnika ili slično)? I jesu li vas i neki drugi članovi obitelji upoznavali s obiteljskom povijesti, možda i motivirali za samo pisanje?
Ena Katarina Haler: Da, baka Katarina je umrla kada mi je bilo deset, a dotad sam velik dio djetinjstva provela s njom i bila posebno vezana uz nju, osjećala sam ju bliskom na više razina. Često bi znala spomenuti neku epizodu iz svog djetinjstva ili mladosti, nije pričala opširno o tome što se dogodilo, više su to bile anegdote i crtice iz kojih sam dobila sliku neke svakodnevice i atmosfere vremena i okolnosti u kojima je odrastala. Vjerojatno sam tek nakon njezine smrti povezala što se točno dogodilo – ako je govorila o ratu, uvijek je to bio samo upravo "rat", od nje se nisu mogli čuti nikakvi nazivi nacionalnih ili ideoloških pripadnosti. Dugo me zapravo zaokupljala tek slika nje kao djevojčice, sjećam se da sam ju uvijek pokušavala zamisliti kao osobu svojih godina. Sa svojih 14 sam poželjela zapisati tu njezinu priču, mislila sam da je previše vrijedna da bi ostala samo sa mnom i užom obitelji.
Od nekih fizičkih tragova ostalo je jako malo – imam tek pokoju njezinu i djedovu fotografiju iz tog vremena. No postojale su pjesme – pisala ih je već u starijoj dobi, uglavnom o događajima koji su opisani u knjizi, valjda je to bio njezin način prihvaćanja, tim više sam osjetila potrebu da i ja pišem o tome. Zato mi je bilo važno i da Katarina u knjizi bude netko tko piše, a i zbog toga jer osoba koja piše je i osoba koja istražuje – teško da bi Katarina, rođena 1929. i odrasla u to vrijeme i u toj sredini razmišljala na način na koji razmišlja ona u knjizi, da i sama nema potrebu pisati. Pisci su zahvalni likovi. Tek nedavno sam saznala da je postojao i jedan prozni tekst koji je baka napisala o rujnu 1943. i pročitala ga svojim kćerima, no nitko ne zna gdje je završio. Pomalo se sebično nadam da ga je ona namjerno uništila ili stvarno zakopala, iako je bila osoba koja sve čuva.
To da pišem o baki i o Zrinu zapravo nije nitko znao, rekla sam samo jednoj majčinoj sestri, onoj koja je imala najviše bakinih stvari i dokumenata kod sebe. I majka je saznala tek kad je roman bio pri kraju. No znali su svi da me oduvijek zanimala obiteljska povijest, tako da su mi stariji članovi obitelji "uskakali" kad bih negdje zapela, uglavnom sa stvarima koje se tiču nekog svakodnevnog života, toliko je tih detalja koji nam ne padnu napamet na prvu, a puno znače za dojam vremena i prostora. Nama je iz perspektive života na kraju 20. ili početku 21. stoljeća zapravo nezamislivo dalek svakodnevni život ljudi poput onih iz knjige. Sjećam se koliko sam bila u nevjerici kada sam prvi put čula da naprimjer u Banovini ne postoje bunari uz svaku kuću. To je nešto što čuješ i misliš da, podrazumijeva se, ali kada sam stvarno zamislila da se ujutro moram probuditi, obući se u ono što je ona oblačila, hodati uzbrdo kroz neko blato, uzeti vodu za nekoliko dana, vratiti se kući s njom... to je jedan primjer, ali takve stvari stvaraju jedan poseban senzibilitet prema tim ljudima. Tek kad sam krenula zaista zamišljati takve male situacije, "oblačiti" na sebe njihove stvari i u svakom trenutku svog uobičajenog dana raditi paralelu s time kako bi te radnje izgledale u Katarinino vrijeme, mogla sam stvarno pisati o tome. I dalje mislim da nemam to potpuno pravo, ali si ga tako razmišljajući djelomično dajem.
Što se tiče povijesnog okvira, tu mi je bilo teže dobiti informacije iz prve ili druge ruke, jer to stvarno nije nešto o čemu se govorilo doma i zapravo su svi znali manje od mene o tome – vjerujem da ni baki nikada nije postalo sasvim jasno što se točno dogodilo. Tako da sam taj dio otkrivala sama, krenulo je s dokumentima, pa sam onda čitala zbornike o Zrinu, koji su okupljali svjedočanstva slična onome koje sam čula od bake; pokušavali su se sastaviti popisi stanovnika, sistematizirati žrtve (bilo je nekoliko popisa gdje je uz svakog ukratko bilo opisano kako je stradao, to mi je bilo od pomoći oko prvog dijela knjige, koji prati život u Zrinu i Banovini početkom rata). Kasnije sam čitala i druge povijesne izvore, knjige o NDH i Jugoslaviji, Bleiburgu, odlazila sam u Katastar i Arhiv Grada Zagreba... kako bih shvatila da mi neka informacija nedostaje ili da imam rupu između dva događaja, da nešto ne uspijevam logički povezati, onda bih to tražila.
Puno informacija mi je dolazilo i "slučajno", gledajući stare filmove ili čitajući neke druge knjige koje se dotiču nečega što je imalo veze s mojom pričom. Složi se to sve na svoje kroz godine; kada smo toliko usmjereni na nešto, primjećujemo to u svemu i upijamo stvari koje inače ne bismo zamijetili. Tako se priča popunjavala što sam ja duže živjela s njom i u njoj.
Roman ste posvetili majci. Krije li se razlog tome u samoj činjenici da je bakina priča ujedno, dakako, i majčina priča – točnije, ona koja je iz nje proizašla, ili je razloge potrebno tražiti i izvan navedenog?
Majka mi zna često reći da sam "škrta na riječima", pa recimo da je to moj odgovor na tu primjedbu. Naravno, to je i njezina priča, ipak je ona poveznica između bake i mene i mislim da je nekako pošteno da bude i ona tu. Uz to, odnos majke i kćeri po meni je jedan od najsnažnijih u knjizi, iako je možda utišan do samog kraja i pomalo zasjenjen odnosom s ocem. No tu je i uvelike određuje Katarinu (isto kao što je i njezinu majku odredio odnos s Katarininom bakom), to su tihi odnosi koji suptilno prkose patrijarhatu, čega te žene vjerojatno nisu ni svjesne i htjela sam da knjiga počne upravo s tim, primarnim ženskim. Kao što neke knjige počinju tuđim citatima i to neizbježno određuje njihovo čitanje, slična je bila i moja namjera s posvetom.
U kojoj mjeri se stvarna Katarina, vaša baka, razlikuje od Katarine, pripovjedačice i glavnog lica romana?
Katarina iz romana mogla bi se razložiti na stvarnu Katarinu, mene (jer mislim da je nemoguće ne unijeti sebe barem nekim dijelom u tekst, pogotovo kada je tako intrizičan i intiman, i kada je s nama tako dugo, koliko god sam se trudila to izbjeći) i ipak dio fikcije – većim je dijelom ona književni lik nego bilo tko drugi. Polazište mi je bila baka i taj stalni pokušaj da nju zamislim kao dijete ili mladu ženu, da rekonstruiram ono što ju je učinilo onakvom kakva je bila u starosti, potražim uporišta za njezin karakter u događajima iz mladosti, no puno je tu unutarnjeg svijeta, previše da bi mogao proizaći samo iz onog što je vidljivo vanjskom promatraču. Rekla bih da je ono najbolje na književnoj Katarini bakino, dok se za one najteže momente, opise suočavanja sa samom sobom, nadam da bi mi rekla da sam ju potpuno krivo napisala.
Koliko je u svemu tome važno ime, kao oznaka koju ne biramo, ali koja se od prvoga dana upisuje kao vidljiva okosnica našeg identiteta, jedan od signala putem kojih nas drugi prepoznaju, pa i načina na koji nas vide. Iz romana je vidljivo da je i baka vaše bake bila Katarina – znači li to da se ime Katarina vezuje uz svako drugo koljeno u vašoj obitelji i kakav je vaš osobni odnos prema tome?
Kada sam prvi put pomislila na pisanje ove priče, inicijalna ideja je bila izmijeniti imena. Odustala sam vrlo brzo, prvenstveno jer su mi sva imena jednostavno lijepa, a i zato jer je izbor mogućih imena koja bi nosili ljudi iz tog kraja poprilično sužen, radi se uglavnom o tradicionalnim hrvatskim ili katoličkim imenima, pa bih ih mogla jedino "zarotirati". Tako da sam se odlučila ostaviti ih, pa svi likovi koji su nastali prema stvarnim ljudima, nose svoja imena. Zanimljivo mi je bilo i to da su svi imali upisana puna, dugačka imena, nisu ih skraćivali, što je inače bilo uobičajeno za ruralne krajeve. Kasnije sam sjetila i jedne od crtica koje mi je baka ispričala, to da ju je otac uvijek zvao Katarina i nikad kraće od toga, tako da bi bilo stvarno nepošteno promijeniti ga.
To da pišem o baki i o Zrinu zapravo nije nitko znao, rekla sam samo jednoj majčinoj sestri, onoj koja je imala najviše bakinih stvari i dokumenata kod sebe. I majka je saznala tek kad je roman bio pri kraju. No znali su svi da me oduvijek zanimala obiteljska povijest, tako da su mi stariji članovi obitelji "uskakali" kad bih negdje zapela.
Sad kad pogledam, glavna junakinja se ne bi mogla zvati nikako drugačije, takva osoba se ne može zvati nikako drugačije, imam zapravo jak osobni odnos prema njezinom (i svom) imenu. To da se nalazi u svakom drugom koljenu iskreno mislim da je slučajnost (nisam uspjela otići dalje u obiteljsku genealogiju i saznati kako su se zvale žene iz prijašnjih generacija), vjerojatno se radi upravo o tome da je jedno od nekoliko imena koja su se najčešće davala ženskoj djeci, a i običaj je bio da svećenik upisuje, često i bira ime, a ne roditelji. Moje ime je ipak posveta baki, ja ga doživljavam kao svojevrsni cilj, svakodnevni podsjetnik na to kakva težim biti.
Vjerujem da je za pisanje ovakvog, opsežnog povijesnog i socijalno-psihološkog romana, postojala višestruka motivacija. Kada biste, međutim, trebali izdvojiti samo jedan ključni faktor koji vas je motivirao na pisanje, bi li to bila želja se sačuva nešto što pripada obiteljskoj povijesti, dug koji ste možda osjećali prema baki, način da joj odate počast ili nešto drugo što možda leži izvan uskih autobiografskih okvira?
Početna motivacija je svakako bila "vraćanje duga" njoj, no kako sam dublje ušla u priču i okolnosti, kako je i Katarina postala sve više književni lik, uvidjela sam da je njezina priča prije svega univerzalna, ima nebrojeno toliko djevojčica i djevojaka čije su priče ostale nezabilježene. Pa neka barem jedna bude zapisana i glasna, to je dug puno veći od onog osobnog, dug prema svim tihim junakinjama.
Roman ja napisan iz vizure prvoga lica, iz očišta glavne protagoniste Katarine. U njemu, međutim, kombinirate vizuru Katarine djevojčice (i kasnije djevojke) koju kao lik pratimo u glavnini događanja i Katarine odrasle žene koja se povremeno ubacuje u pripovijedanje govoreći iz svoje zrele, odrasle perspektive, iz točke u kojoj iza sebe ima veći dio svoga života. Zašto ste odabrali baš takav pristup – umjesto, recimo, pripovijedanja iz vizure isključivo mlade Katarine (što bi događanjima možda dalo još veću razinu intrigantnosti, napetosti, s obzirom da uvide u buduće ishode i rasplete ne bismo imali prije nego se dogode) ili pak pripovijedanje isključivo iz vizure ostarjele, iskusne Katarine? U konačnici, i sama kombinacija dviju vizura mogla se izvesti na brojne načine, recimo, na način striktnog (možda i formalnog) odvajanja jedne od druge perspektive. Odabrali ste, međutim, pripovjedačku poziciju povremenog pretapanja ili barem neposrednog dodirivanja dvaju glasova; zašto?
Iako se roman stalno mijenjao, obzirom da sam ga pisala od 14. godine i zapravo je stilski dobio svoju konačnu formu u zadnje dvije godine nastajanja, zanimljivo mi je prisjetiti se da je taj prvi zapis, od kojeg je sve krenulo, napisan retrospektivno. Na kraju nije ušao u finalni tekst, no ideja je ostala i drago mi je da me taj inicijalni impuls nije prevario. Istina je da pisanje u vremenu radnje daje na napetosti, no to mi nije bilo ni približno najbitnije. Važniji mi je taj odmak, refleksija na vlastiti život, u nekoj mjeri i obračun s istim. U osnovi je roman o tome, o suočavanju sa sobom i svojim bližnjima, otpuštanju i opraštanju. Konkretni događaji nisu nebitni, važno mi je i da su oni zabilježeni, no iz njih proizlaze neke općeljudske emocije i to je prostor djelovanja književnosti.
Roman i je pisan kao osobni doživljaj, odnosno prisjećanje, povijest je tako relativizirana i ona postaje sporednom, u prvi plan dolazi njezin utjecaj na čovjeka. Činjenica da tragedija boli djevojčicu Katarinu dok se događa, često i fizički, no boli i odraslu Katarinu nakon pedeset godina, to po meni nije moglo biti izostavljeno. Radi se o tragediji koja nije samo trenutna, već cjeloživotna i ponavljajuća, o tome da nije samo na tih nekoliko godina zaustavila nečiji život, već ga dalje posve odredila, usadila se u njega na razne, ne tako vidljive načine. Zato se dvije perspektive na mjestima isprepliću, to su mjesta na kojima tuga traži svoja ishodišta. Ta mjesta nisu slučajna, kao niti njihov intenzitet.
S razlogom je prvi dio knjige, onaj u kojemu je ona još djevojčica, a rat naizgled daleko, pisan linearno; tu možda možemo govoriti o napetosti, iščekivanju, funkcionira ta uska i usmjerena dječja perspektiva. U trenutku kada se njezin život mijenja i počinje sve više poprimati oblik tog života kojeg će uostalom i živjeti u svojoj odrasloj dobi, kada se počinje nositi sa samoćom, neizvjesnosti, strahovima, tu se glasovi sudaraju i mislim da se na tim mjestima postiže atmosfera kakvu nije moguće imati koristeći se isključivo jednom pripovjedačkom perspektivom. Htjela sam da se na mjestima dvije pripovjedačice gotovo gledaju u oči, proučavaju jedna drugu. Unutarnji svijet čovjeka rijetko je linearan i odvojiv od svoje prošlosti.
Isto tako, s razlogom su dva velika traumatična događaja pisana na drugačiji način – različito je proživljavanje naglog i nasilnog pokolja, koji postaje trauma, neka vrsta usađene tjeskobe, javlja se asocijativno, kao naknadno sjećanje, to je ogromna i kompleksna slika koja se razjašnjava kroz vrijeme. Put na Bleiburg je dugo i otegnuto iščekivanje, njegov je doživljaj drugačiji, na svoj je način nadrealan i tu ima mjesta za naknadnu refleksiju.
Priča koja je ispripovijedana u romanu, tragična je priča jedne hrvatske obitelji tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega – obitelji iz mjesta Zrina u Banovini koja je pretrpjela protjerivanje, seljenja, ratna pogubljenja i nestanke, bolesti, gubitke zemljišta, rastanke različitih vrsta i trajanja, kao što je to, nažalost, bilo i s brojnim drugim obiteljima iz toga kraja. Roman je u emotivnom smislu vrlo zahtjevan za čitanje, neke scene izrazito su potresne (primjerice, scena kada majka sa kćerima naleti na tijelo mrtvoga sina, gotovo raskomadano, koje mora identificirati). Koliko su takve scene bile emotivno zahtjevne za pisanje, prije svega u kontekstu činjenice da je riječ o članovima vaše obitelji?
U početku mi je bilo jako zahtjevno, kako istraživati i čitati o takvim događajima, tako i pisati ih. No morala sam si u jednom trenutku reći da su to samo likovi, možda zvuči odrješito, no pisala sam na razini riječi, bilo je potrebno odstraniti njihovu vezu sa stvarnosti i promatrati tekst sam po sebi, razmišljati o tekstu kao o književnosti. Funkcionirala sam u tom paralelnom svijetu s likovima i kako je bio nestvaran naspram mog svijeta, postao je nestvaran i općenito, drugog načina nema, inače bih vjerojatno skrenula s uma.
Obitelj koju pratimo – a tako je i sa svim drugim likovima (njihovim susjedima, prijateljima, sumještanima) – u ratu su bili na strani okupatora, točnije, na strani vojske Nezavisne Države Hrvatske. Na jednom mjestu pri kraju romana vaša junakinja izriče tvrdnju koja može bolno odjeknuti, osobito shvati li se kao iskaz o općeljudskoj nemoći i predodređenosti (rođenjem, zavičajem, društvenim prilikama…): „Nije moglo bit drukčije, nismo imali šanse!“ . Nije li doista moglo biti drukčije i je li ljudima o kojima pišete mogućnost izbora, a time i šansa, bila uskraćena? Mislim tu, dakako, prije svega na odrasle ljude i prije svega na muškarce (riječ je o izrazito patrijarhalnoj sredini). Po čemu su njihovi izbori (politički, životni) bili suženi, u odnosu na izbore koje i inače kao ograničena bića imamo, ili nemamo?
Taj determinizam ljudske sudbine vjerojatno bi bio glavna tema romana, kada bih morala izdvojiti jednu. Meni je osobno teško smjestili ih na ijednu "stranu", jer se radi upravo o tome – kako se nositi s vlastitim izborom ako on de facto ne postoji. Mi to sada promatramo iz naše pozicije, gdje čitamo knjige o tome, gledamo filmove, slušamo vijesti, scrollamo svijet na ekranu, a i dalje smo ipak određeni i mjestom rođenja, odgojem, sredinom... u većoj ili manjoj mjeri, mada si volimo reći da nismo, a toliko je nasljeđe kulture i sredine koje nas usmjerava i čemu se na kraju i nemoguće oduprijeti. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da bih bila istog svjetonazora da sam odrasla u drugačijoj obitelji, čak i u drugom gradu. I sama činjenica da sam tijekom odrastanja imala slobode da istražujem i raspravljam o društvu u kojem živim dovoljna je da me učini osobom koja danas može kritički pisati o desnoj ideologiji, dana mi je mogućnost da to izaberem, uz sve ostale mogućnosti vremena i mjesta u kojem živim.
Ovdje govorimo o likovima nastalima prema ljudima iz izrazito ruralne sredine, stupanj razvoja društva daleko je i od gradova tog doba (sama činjenica da je i Slavonija, naprimjer, već početkom stoljeća napustila sustav porodičnih zadruga, dok ga Zrin još uvijek ima, dovoljno svjedoči o kakvom društvu je riječ); većina tih ljudi je slabo, ako uopće, obrazovana, usmjerena na to jedno mjesto u kojem živi zapravo nekoliko širih obitelji. Rijetko ga napuštaju, nemaju informacija ni znanja o svijetu koji je imalo dalje od nekoliko sela u tom kraju. I ako se zaista zamislite na mjestu te osobe, čiji je sustav znanja zbijen u jedno selo, informacije su šture, subjektivne i dolaze isključivo preko poznatih ljudi, a generacijama već živite sa stalnim međunacionalnim netrepeljivostima s ljudima iz najbliže okolice, kolike su zaista vaše mogućnosti izbora?
Pisanje u vremenu radnje daje na napetosti, no to mi nije bilo ni približno najbitnije. Važniji mi je taj odmak, refleksija na vlastiti život, u nekoj mjeri i obračun s istim. U osnovi je roman o tome, o suočavanju sa sobom i svojim bližnjima, otpuštanju i opraštanju. Konkretni događaji nisu nebitni, važno mi je i da su oni zabilježeni, no iz njih proizlaze neke općeljudske emocije i to je prostor djelovanja književnosti.
Odrastate u tom svijetu gdje morate isplanirati kada ćete otići po vodu za narednih nekoliko dana... Napetosti eskaliraju, netko je nekog ubio, oštetio, kažu vam da su upravo ti neki Oni krivi, živite u sve većem strahu, imate sve manje hrane, sve manje informacija, manje mogućnosti – suludo je misliti da su ti ljudi odabrali biti na ijednoj "strani". Naravno da nisu znali ni što je nacizam, fašizam ili antifašizam, niti što zapravo radi Ustaška vojnica. Za početak, muški likovi prvo odlaze u Domobransku vojsku, bez ideološke motivacije. Što ne znači da u nekom trenutku ne postoji i motivacija koja je usmjerena protiv nekoga. To su sve ljudske stvari, događaju se na svakoj strani i u svakom ratu, to je najveća tragedija ispričana u knjizi: svi su naši izbori u nekoj mjeri suženi i određeni, ovdje se radi o nepojmljivo malim mogućnostima, o strahoti koju stvara odgoj na mržnji i strahu.
Ti muškarci, nositelji tog patrijarhalnog društva, zapravo su slabi pred ratnim okolnostima, koliko upravljaju svojim obiteljima, još više svijet upravlja njima i to je gotovo smiješno. Isto je s obje strane, ne mislim ni da su svi seljaci koji su otišli u partizane bili nevjerojatno antifašistički osviješteni i željni rušenja represivnog sustava – jednako im je netko ponudio metar drva u zamjenu za pomoć. To su mikrosituacije o kojima rijetko razmišljamo, a milijuni takvih stvorili su svijet koji poznajemo i iz kojeg je tako lako suditi.
U romanu se nalaze interpolirani sudski izvještaji, odluke, nalozi. Je li riječ o stvarnim dokumentima ili ste ih kreirali za potrebe romana?
Dokumenti su stvarni, prepisani točno takvi kakvi jesu, zadržane su i greške i tipfeleri na nekoliko mjesta, htjela sam da stvarno budu poput preslika. Ubacivanjem tih dokumenata sam osjetila da je roman zaokružen i potpun.
U medijima je moguće naići na određenje vašega romana kao desničarskog i konzervativnog (tako je roman, primjerice, u jednoj od njegovih prvih kritika nazvao kritičar Jurica Pavičić). Koliko vas smetaju ili ne smetaju takva određenja i kako osobno vidite roman s obzirom na ideološku perspektivu?
Jako me zabavlja to, podilazi mom niskom smislu za humor. Ne smetaju me kao takve, više me rastužuje površno čitanje i prostor koji zauzima u javnosti. Smatram da je vrlo jasno da je roman za sebe antiratni i kao takav protiv svakog ideološkog opredjeljenja. On je smješten u pretežito desno i konzervativno okruženje, neki likovi jesu više desno orijentirani, no mislim da svaki imalo inteligentan čitatelj može u tome vidjeti kritiku, mislio o knjizi pozitivno ili ne.
Tvrdnja koja mi je u Pavičićevoj kritici također zapela za oko, osobito što se s njom nimalo ne slažem, jest napomena o naslovu romana. Pavičić, naime, kaže da naslov djeluje „neprivlačno“ te „kitnjasto zakučasto“. Sama bih rekla potpuno suprotno – naslov je zanimljiv, elegantan i jednostavan, a bremenit značenjima i simbolikom. Kako biste ga sami interpretirali, zašto ste ga odabrali?
Kao prvo, hvala puno. Naslov je došao naknadno, kad je knjiga bila pri kraju. Mislila sam da će mi doći nešto za vrijeme pisanja, no nije. Kada je trebalo prijaviti roman za potporu Ministarstva kulture, morala sam dati neki naslov, bilo koji i tada je nastao upravo ovaj. To je naslov zadnjeg poglavlja, a tada sam pomislila da bi mogao stajati na početku i svakog drugog, da u svakom dijelu postoji nešto što je naizgled blizu, a ipak nije. U početnim poglavljima to je rat koji postoji, dolazi u mahovima, ali je i dalje dalek, pa onda neizvjesnost progonstva, Zagreb koji Katarina promatra, a zapravo je potpuno odvojena od njega, pa činjenica da Dravograd i Bleiburg dijeli tek granica, prividna sloboda isprekidana represijom, pretresima, pa i ustrajnost u ljubavnom odnosu u kojem netko stalno izmiče. Mislim da odgovara i kraju romana, činjenici da ipak odlučuje ne ući u Zrin. Svidjela mi se riječ jer dok je roman opsežan i detaljan, taj naslov je eliptičan i hermetičan, volim takve opreke.
Još jedno pitanje o Katarini, junakinji – iako je riječ o osobi istančanog senzibiliteta, bistroj, snalažljivoj, hrabroj, empatičnoj, ukratko, osobi s kojom se lako sroditi – do kraja života Katarina ostaje čvrsto na svjetonazorskim i ideološkim pozicijama koje su je odredile u mladosti. Koje su joj bile namrijete, na koje je bila osuđena – možemo i tako, ukoliko ćemo biti blagonakloni, reći. Odrasla Katarina na jednom mjestu tako ironično kaže: „Trebat će mi još vremena da saznam da zapravo krivo brojim vrijeme i da je 1945. zapravo prva godina nove ere, da je ovih hiljadu devetsto četrdeset i pet po svemu manje važno od onih koje predstoje, dok se između četrdeset prve i četrdeset treće nalazi jedna nerazjašnjena rupa, pogreška u brojenju i ne treba je se uopće spominjati“. Zašto ste se odlučili za tu vrstu isključivosti, tvrdokornosti svoje junakinje? Osobno mi se čini da je intelektualni i psihički kapacitet Katarine kao lika izrazito velik i da bi podnio veće doze ideološko-svjetonazorskih usložnjavanja i relativizacija, odnosno većih ili manjih svjetonazorskih transformacija u vremenskoj perspektivi.
Sama činjenica da je moguće postaviti ovo pitanje je zapravo odgovor. :-) Osobno se ne bih složila da Katarina stoji igdje na ideološkom spektru, naposljetku to je jedan društveni konstrukt koji ona kao takav ne poznaje i ne može poznavati. Tu je opet primjenjivo ono o određenosti izbora, o tome da je ono što ona zna jako malo i jako usmjereno, unatoč njezinom urođenom kapacitetu. Ovaj citat ne iznosi njezin animozitet prema socijalističkom režimu, već jednostavno svjedoči o duhu vremena. Njezina uvjetno rečeno, ideološka pripadnost je isključivo stvar porijekla, jedina "deologija" koju ona može upoznati je svjetonazor uskog prostora na kojemu živi, ona se nigdje ne susreće s ijednim drugim promatranjem svijeta. Jedino što može je sumnjati u ono poznato, i zbog toga je tu dvostruka perspektiva i glas pripovjedačice koja piše o svom životu. Neki su izdvojili trenutak kada saznaje od Petra o ustaškim logorima kao indikator njezine ideološke pripadnosti. Meni je to upravo trenutak u kojem se događa ono što bih htjela da se dogodi svakome nakon čitanja knjige – čista i iskrena empatija prema čovjeku, sposobnost da se vidi osoba. A potreban je daleko veći i intelektualni i emotivni kapacitet, za otpustiti pripadnosti i okolnosti i vidjeti osobu, štoviše živjeti s njom, nego za čistu osudu bilo koje ideologije.
Ako netko lijevog svjetonazora protumači Katarinu kao tvrdu konzervativku, a ipak se poistovjećuje s njom, suosjeća i propituje njezin stav – to je daleko snažnija emocija nego ona koja bi se dogodila da se čitatelj inicijalno potpuno slaže s njom. Isto tako vjerujem da bi za izrazito desno orijentiranog čitatelja, Katarina bila ipak suviše liberalna ili kritična prema ustaštvu. Mislim da smo kao društvo nedovoljno empatični. A to se ne događa samo deklariranjem sebe liberalnim pojedincem i nekim načelnim prihvaćanjem drugih, potrebna nam je i empatija na toj osnovnoj razini između dvije osobe.
Koliko ste zadovoljni dosadašnjom recepcijom svojega prvijenca? Roman je, spomenimo, bio jedan od pet ovogodišnjih finalista prestižne nagrade Tportala za najbolji hrvatski roman godine?
Malo je reći da sam prezadovoljna i pomalo šokirana, nisam očekivala takve reakcije, pogotovo ne finale Tportala, mislila sam da ću biti više potisnusta zbog činjenice da je ipak prvijenac i da sam bila apsolutno nepoznata prije ove knjige. Nakon što sam ušla u polufinale rekla sam si "okej, to je to, tu stajem i to je sjajno", finale me apsolutno iznenadilo.
Studentica ste arhitekture – koliko je pisanje romana nalik projektiranju i gradnji kuće? Ili je možda bolja usporedba sa šivanjem, koje Vam je jedan od hobija? :-)
Ima sličnosti u načinu pristupanja, uočila sam da drugačije gledam na književnost otkako se više bavim arhitekturom, drugačije razmišljam o slaganju teksta, važni su mi provodni motivi, reference, sve mi mora imati neku vrstu uporišta i razloga, to je ono što unosim od arhitekture u književnost. Više je to usporedivo s načinom doživljaja svijeta, nego samim procesom; književnost je ipak daleko samotniji posao od arhitekture, i daleko neovisniji o nekim stvarnosnim parametrima. Sa šivanjem je ipak drugačije, tu je zapravo malo kreativnosti, taj hobi doživljavam više meditativno. No uči me preciznosti i posvećenosti, to je nešto što bih htjela u većoj mjeri prenijeti u sebe kao arhitekticu i književnicu.
Koliko sami čitate i što volite čitati? Tko su vam književni, osobito romaneskni uzori, odnosno što čini književni, ali i širi umjetnički habitus u okviru kojeg ste se autorski oblikovali?
Čitam puno manje nego bih htjela. Trudim se svaki dan makar pjesmu pročitati, ali osjećam da mi nedostaje suživota s pisanom riječi. Teško mi je izdvojiti uzore, mijenja se to kroz razne periode života. Neki od formativnih pisaca bili su mi Hesse, Salinger, Hemingway, Camus, Krleža, najviše sam odrasla uz recimo suvremene klasike, njima se i često vraćam. To su neke generalne teme primjenjive na sva razdoblja i svako društvo, a i kada se osjetim nesigurnom u svom pisanju ili na nekim drugim poljima, vjerojatno mi je potrebno prisjetiti se tih uporišta koja su me formirala. Posljednjih godina trudim se sve više čitati suvremenu hrvatsku književnost, tu mi se otvorio čitav novi svijet sjajnih autora. I sve više čitam poeziju, prije sam ju zaobilazila, no u zadnje vrijeme mi sve više leži. Zadnje što sam zatvorila kao pročitano bila je Pessoina "Knjiga nemira", kod njega me fascinira kako uspijeva sasvim jednostavno reći ono u ljudima do čega nije tako lako proniknuti.
Za kraj, dakako da želim pitati pišete li već nešto drugo i uopće, kako vidite svoju književnu budućnost, razmišljate li u ovom trenutku konkretnije o njoj?
Ovo je vjerojatno najteže pitanje. Zasad se ne bih još hvalila napisanim, još uvijek je u nekoj fazi osobnih bilješki, daleko od nekog ozbiljnog književnog projekta. Svakako bih htjela i dalje pisati, razvijati se kao književnica, ali teško mi je usmjeriti se negdje nakon ove knjige, mislim da me uvelike odredila, ne samo profesionalno već i kao osobu, tako da mi treba još neko vrijeme da stvorim odmak od te priče i shvatim gdje bih htjela postaviti prvenstveno sebe u budućnosti, pa onda i ono što ću pisati. A toga će sigurno biti.
Nadohvat
- V.B.Z. 11/2019.
- 462 str., meki uvez
- ISBN 9789535201854
U realističkom ključu i s čestim lirskim momentima roman 'Nadohvat’ uvjerljivo prikazuje seoski život Banovine u duboko tragičnim okolnostima Drugog svjetskog rata. A onda se kadar s njihova najbližeg susjedstva širi na čitavo mjesto Zrin, toponim dotad znan tek kao sjedište plemića Šubića Zrinskih, dok se epizodno oživljava i salonsko ozračje ratnog Zagreba.