Milko Valent : Ledene haljine
Autor trideset i pet književnih djela čija bibliografija čini preko hiljadu jedinica, Milko Valent (Zagreb, 1948.), od 1976. profesionalni je spisatelj. Već ta činjenica, četrdeset i šest godina egzistencije materijalno zavisne o pisanju, podatak je koji zaslužuje pozornost. Valent ne piše novinske kolumne, njegov je rad u potpunosti usredotočen na literarno stvaralaštvo. Zato je ustrajnost u nošenju bremena profesionalnog pisca u Jugoslaviji/Hrvatskoj, uzmemo li položaj autora u društvu i poražavajuće čitalačke navike koje zamaskirati ne može ni pristojna posjećenost nedavno održanog Interlibera, potvrda Valentove fanatične posvećenosti književnosti. Utoliko je za razumjeti (ili barem povjerovati) kada na više mjesta (poput intervjua u proljetnom/ljetnom dvobroju časopisa Artikulacije) Valent istakne da je verzija novoobjavljenog romana ukupno sedamdeset i sedma. Potpuna predanost književnom stvaralaštvu, mada ne uvijek, podrazumijeva perfekcionizam u svim aspektima tog nadasve kompleksnog procesa.
Dobitnik brojnih nagrada poput prve i treće Nagrade Marin Držić ministarstva kulture za dramsko stvaralaštvo (za drame "Ground Zero" i "Gola Europa") ili Nagrade Tin Ujević Društva hrvatskih književnika (za zbirku poezije "Otvorena rosa", 2018.) tu vrstu nastojanja iznova potvrđuje i u "Ledenim haljinama", petom romanu u svom prolifičnom opusu. Ono se pritom posebice očituje na stilskom planu, a u vidu dosljedno provođene repetitivnosti kojom je promišljeno ilustrirana dosada egzistencijalnog ruba. Siromaštvo, na temelju romana moguće je zaključiti, i nije naročito interesantno. Ustvari je nepodnošljivo dosadno, ponavljajuće u svojim opskurnim radnjama na koje su njeni protagonisti, pritisnuti materijalnom oskudicom, obično prinuđeni. Utoliko bismo mogli reći da je Valentov stilski plan angažiran: njime uspješno dekonstruira romantičarsku viziju siromaštva koje, dugoročno, ne obogaćuje, već osiromašuje „duh“.
Ledene haljine
Ukratko, protagonistica je romana Nina Horvat, briljantno inteligentna studentica anglistike kojoj je dozlogrdio sirotinjski život. Nina je smislila plan koji uključuje odlazak u Englesku i udaju za kakvog bogatog Engleza. Živi s roditeljima i dvjema mlađim sestrama. I dok sestre nisu u prvom planu ove, gotovo bih rekao studije slučaja, efekt egzistencijalnog ruba roditelji premošćuju odstupanjima od norme u domeni seksualnog života. U njihovom slučaju ono uključuje sadomazohistički aspekt, a u očevu (i Nininu) slučaju incestuoznost: Nina, naime, spolne odnose s ocem počinje prakticirati od šesnaeste godine. Listi parafilija u tom bismo slučaju mogli dopisati i efebofiliju koju ovdašnje, konzervativnom revolucionarnom vrenju izloženo društvo, obično poistovjećuje s pedofilijom. Projekt odlaska u Englesku i upisivanja studija na sveučilištu Oxford podrazumijeva i financijska sredstva, zbog čega se Nina privremeno upušta i u prostituciju.
Dolaskom u Englesku i upisivanjem na sveučilište Nina upoznaje profesora Nigela Hammera, šezdesetšestogodišnjeg dobro stojećeg intelektualca s kojim se upušta u ljubavnu vezu i planira brak. Njihova je veza prožeta učestalim i vrlo intenzivnim ljubavnim odnosima, a Nigel se ispostavlja kao izniman ljubavnik, godinama usprkos (za razliku od zagrebačkih studenata koji su opisani kao ne odveć potentni „Apoksiomeni“). Vrhunac njihova seksualnog sklada ilustriran je vođenjem ljubavi u Stonehengeu gdje sam čin, obilježen obostranim orgazmima, poprima ritualno obilježje. Plan se, međutim, u jednom trenutku izjalovi i Nina, nespremna pomiriti se sa siromaštvom iz kojeg je ranije pobjegla, jednako pedantno priprema samoubojstvo.
Spomenuta pedantnost do izražaja dolazi zahvaljujući prethodno naglašenoj repetitivnosti koja, osim bezličnosti života u siromaštvu, ukazuje i na temeljite pripreme za željenu egzistencijalnu transformaciju. Ona podrazumijeva Ninin raskid s idealima i ovdašnjim konzervativnim moralom koji obuhvaća i one lijevoliberalne urbane strukture. Od gorljive feministice koja je prosvjedovala protiv devastacije Cvjetnog trga transformira se u, prema vlastitom priznanju, „crossover kurvu“, ustvari, tek naoko paradoksalno, braniteljicu ličnog digniteta koji je, uslijed kontinuacije siromaštva, naprasno narušen. Utoliko, tek naoko paradoksalno, roman možemo čitati ne kao hommage, već kao blistavu kritiku patrijarhata. Na to osobito valja upozoriti, s obzirom da je Ninino pristajanje na objekciju ono što lako, uslijed površnih čitanja, može biti protumačeno kao seksistički i mizogino. Baš kao što i opisani odnos s ocem može biti protumačen kao pokušaj poentiranja na račun provokacije i šoka. Osim što je literarna provokacija u sredini u kojoj se slabo čita teško moguća, osobito s obzirom na dostupnost najdegutantnijih mogućih sadržaja putem interneta, takvo bi tumačenje moglo biti promašeno i s obzirom na izvjesni autorski kut gledanja.
Naime, parafilije su, kao i sve ostale manifestacije seksualnosti, prije svega biološke činjenice. Ono što ih „čini“ parafilijama jest norma. Društvo se, slijedom civilizacijskih kretanja, opredijelilo efebofiliju ili incest okarakterizirati kao nastranost. Na dijakronijskom se planu pritom ogleda relativnost takvog ili takvih gledišta: ilustracije radi, homoseksualnost je do jučer na ovim prostorima bila tretirana kao kazneno djelo. I onda i sada, kada zakon današnje države prepoznaje kategoriju istospolne zajednice, homoseksualnost je, jednako kao heteroseksualnost ili biseksualnost, biološki uslovljena činjenica koju nijedna društveno uslovljena interpretacija ne može poništiti.
Jednako tako, pri transformaciji Nine Horvat iz feministice u crossover kurvu, pod znak je pitanja, također kao društvena kategorija, doveden moral. Naime, moralnije je biti siromašan nego prostituirati se isključivo stoga što društvo, slijedom niza okolnosti tijekom stoljeća, siromaštvo, za razliku od prostitucije, ne prepoznaje kao moralnu devijaciju. Moral je, upravo stoga što je društvena kategorija, dogmatske prirode. Odgovor na pitanje zašto je moralno biti siromašan, a nije moralno biti kurva utoliko nije moguće dobiti. Nina Horvat, dogmi usprkos, radije odlučuje biti „nemoralna i bogata" umjesto „moralna i siromašna“, štoviše, nastavak egzistencijalno skučenog života odbacuje s indignacijom.
Usprkos izvjesno neusporedivim čitanjima, dozvoljavam roman ocijeniti i kao feminističko ostvarenje: ono, naime, koje nije određeno moralom kao sredstvom manipulacije, a koje prikazuje smjelost mlade ženske jedinke oduprijeti se patrijarhalnoj prirodi norme setom postupaka koji bismo mogli, posve slobodno, imenovati reverznim feminizmom, no nipošto i štokholmskim sindromom. Femme fatale, promatramo li zbilju iz Ninina rakursa, pitanje je otpora, a ne kapitulacije. Otud njeno oduševljenje naslovima kao što su "Tessa iz porodice D’Urberville" Thomasa Hardyja, Shakespeareov "Macbeth" ili Flaubertova "Gospođa Bovary". Njen posttransformacijski feminizam, dakle, konzumentske je naravi u mjeri u kojoj je to patrijarhat. Konzumentske, samim tim i hedonističke, što objašnjava Ninina i Nigelova ljubavnička putovanja od Pariza i Venecije do Dubrovnika, kao i upoznavanje u kultnom oxfordskom pubu The Eagle and Child u kojem je Tolkien osnovao neformalnu književnu skupinu Inklings. Otud, transformaciji usprkos, i spominjanje Mufa, portala za feminističku kulturu i politiku koji se pored „pomaka na bolje“, gle čuda, ugasio.
Usprkos navedenom, a kao i u slučaju Ferićevog romana "Dok prelaziš rijeku", za očekivati je da će Valentov roman "Ledene haljine", dospije li uopće znatnije u žižu interesa, biti ocijenjen kao mačistička proza koja je civilizacijski manje-više prevaziđena. Što samim tim obvezuje na oprezna, tzv. kulturom otkazivanja neopterećena čitanja. Pa bismo, umjesto mogućih osuda pisanja o transformaciji Nine Horvat iz feministice u crossover kurvu, upravo nepatvoreno feministički razglabati mogli o legalizaciji prostitucije koja nije bitno manje važna od legalnosti abortusa. Tim više što bismo kurve tada, ovaj put i zakonski utemeljeno, nazivali seksualnim radnicama kojima poslodavka ili poslodavac, osim gole plaće, za rad uplaćuju doprinose. Koje tada ne bi bile robinje ilegalnih i uglavnom zaštićenih protagonista moralne kategorije kakvu i danas, nažalost, poznajemo. Kao što, obično danju, poznajemo isključivo heteroseksualni, monogamni svijet sirotinje indoktrinirane obećanim, transcendentalnim nagradama za koje, dakako, nema dokaza.
Nina Horvat lik je osviještene, intelektualno snažne djevojke koja ne pristaje na neargumentiranost na koju društvo kroz stoljeća neprestano iznova pristaje. Kao što Valent ne poznaje i ne pristaje ne stvaralačke kompromise, bez obzira kakvu je cijenu u danom trenutku prinuđen platiti. O tome bi, sve sam češće sklon pomisliti, računa trebao povesti bitan dio suvremene književne postjugoslavenske scene, napose one mlađe srednje i mlade generacije. Za takvo je što, osim spremnosti na recepcijski rizik, potrebno, možda i više no ikad, redefiniranje suvremene lijeve misli. Jer lijeva misao, koliko god bila crvena, ne smije biti šminka. Pozivnica je na čitanje "Ledenih haljina", uz navedeno, i domišljata integriranost intertekstualnih (Ravel), citatnih te paracitatnih (Nina Horvat) fragmenata koji štivo mjestimično čine zahtjevnijim, no i šarmantnijim.
Ledene haljine
- Profil 01/2022.
- 368 str., meki uvez
- ISBN 9789533138909
Svojim petim romanom u bogatom opusu od 35 knjiga poezije, proze, drame, eseja i kritike, Milko Valent, uz Kamova najveći 'enfant terrible' hrvatske književnosti, iznova demonstrira suverenost svog umjetničkog izričaja. 'Ledene haljine', jedan je od vrhunaca aktualnog potentnog trenutka domaće literature, ali svojom beskompromisnošću, kojoj nije lako naći pandan i na svjetskoj književnoj sceni, zasijeca i mnogo šire.