Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 09.11.2022.

Zoran Ferić : Dok prelaziš rijeku

Premda ne smatram nužnim isticati, Zoran Ferić neosporno je jedan od najvažnijih živućih hrvatskih i regionalnih prozaika. Rođen u Zagrebu 1961., na književnoj je sceni debitirao kasnih osamdesetih godina u Studentskom listu i Quorumu, da bi se 1996. predstavio knjižnim prvijencem, zbirkom priča "Mišolovka Walta Disneya" u izdanju kultne izdavačke kuće Naklada MD koja je u međuvremenu ugašena. Status jednog od ključnih protagonista suvremene hrvatske proze stekao je objavivši knjigu "Anđeo u ofsajdu" (2000.) za koju je nagrađen Gjalskim i Nagradom Jutarnjeg lista. Romansijerski debi, "Smrt djevojčice sa žigicama", uslijedio je dvije godine potom, da bi 2011. objavio svoje kapitalno djelo, roman "Kalendar Maja" za koji je, uz ostale, nagrađen i godišnjom državnom nagradom Vladimir Nazor. Za roman "Putujuće kazalište" (2020.) također je nagrađen nagradom Gjalski koju Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje za prozu. Iz biografije, uz napomenu kako sve bitno nipošto nije navedeno, možemo istaknuti da Ferić od 2018. obnaša funkciju predsjednika Hrvatskog društva pisaca te je gimnazijski profesor.

Knjiga koja ujedno nije i socijalno samoubojstvo zapravo nema nekog smisla

Dok prelaziš rijeku Ferić Zoran

Njegov novi roman "Dok prelaziš rijeku", pođemo li od samog kraja, nosi poruku na koju mnogi autori, vjerujem, ne mogu biti spremni: „Knjiga koja ujedno nije i socijalno samoubojstvo zapravo nema nekog smisla.“ Dakako da tezu možemo primijeniti na umjetnost u cijelosti, posebice s obzirom na društveno simptomatičnu završnu sekvencu koja istovremeno konstatira, što bi u književnom kontekstu bilo po tko zna koji put, voajersku prirodu kako jedinke, tako i društva u cijelosti (ili barem njegova znatnijeg dijela). Ferić je, zanemarimo li na trenutak fokus na promatrano djelo, netko tko utoliko progovara iz vlastitog iskustva. Dovoljno je prisjetiti se tobožnjih kontroverzi oko lektirnog popisa u sklopu kurikularne reforme i optužaba za pedofiliju kojima smo 2018. mogli svjedočiti i na državnoj televiziji. Ferićev se "Anđeo" tada, koliko se sjećam, loše proveo, kao i "Mišolovka". Kako je naše društvo ono dvostrukog apsurda, ne bi me čudilo da i ova knjiga bude izložena neknjiževnim, ideološkim, malignim kvalifikacijama. Naime, udar koji je Ferićevo stvaralaštvo onomad pretrpjelo s desna, ubuduće bi moglo, mada nisam siguran jesam li tu terminološki načistu, pretrpjeti s lijeva – tzv. kultura otkazivanja razbuktava se i u postjugoslavenskim pustopoljinama, pa bi knjiga o sredovječnom dijabetičnom muškarcu koji na mahove bešćutno upražnjava spolne potrebe sa studenticom (srećom, ne njegovom) mogla biti protumačena kao hommage/oda patrijarhatu i njegovim, neovisno o razini inzulina u krvi, ultimativnim jebačima. Srećom, ne robuju svi ideološkom sljepilu, a trendovima još manje.

Protagonisti su romana podijeljenog u devetnaest poglavlja (uvodno je poglavlje reminiscentna, rekao bih autobiografska pjesma koja nosi naziv Posveta, Maksimir) sredovječni pisac (53) i Sanja, studentica kiparstva (22). Njih dvoje završavaju u intenzivnoj ljubavnoj vezi obilježenoj snažnim erotskim nabojem. Pripovjedač, uglavnom koristeći drugo lice jednine (pripovjedač/muškarac koji se obraća njoj), čitatelja retrospektivno upoznaje s razvojnom niti njihova odnosa: od prvog susreta pred zgradom Metereološkog zavoda do njihova postupnog razlaza, kao i naknadnog susreta, rekapitulacije koja ujedno čini i kulminaciju djela. Taj odnos podrazumijeva, osim seksualnog, i socijalni aspekt. Oni posjećuju uglavnom njegove prijatelje, odlaze u restoran ili na projekciju filmova, putuju u Graz u kojem zajednički posjećuju javnu kuću i sl. Krajnje pojednostavljena fabula ustupa mjesto primatu psihologizacije likova zahvaljujući kojoj je čitaocu jasno da, zadovoljenjima naoko površnih potreba usprkos, protagonist i protagonistica čine par intelektualno, rekao bih, osobito emocionalno kompleksnih bića koja su, kao takva, svojim postupcima kadra iznevjeriti društveno poimani moralni integritet. Utoliko je u pitanju, premda neizravno, i komentiranje hipokrizije zajednice sklone prokazivanju i osuđivanju kreatora svih, pa i najmanjih socijalnih otklona. Doduše, „njegov krug“, za razliku od „njenog kruga“, premda historija uči da bi trebalo biti obratno, skloniji je tolerirati otklon, što je moguće pripisati patrijarhalnim vrijednostima čvrsto ukorijenjenim među sredovječnim i starijim muškim intelektualcima na ovim prostorima.

Knjiga o sredovječnom dijabetičnom muškarcu koji na mahove bešćutno upražnjava spolne potrebe sa studenticom (srećom, ne njegovom) mogla bi biti protumačena kao hommage/oda patrijarhatu i njegovim, neovisno o razini inzulina u krvi, ultimativnim jebačima. Srećom, ne robuju svi ideološkom sljepilu, a trendovima još manje.

Već u drugom poglavlju uočljivo je spomenuto pripovjedačevo (muškarčevo) obraćanje njoj: ono je obilježeno prepričavanjem osjećanja i djelovanja koja podjednako uključuju ushit i krivnju, neodoljivost i gađenje. „Djelomično ljubičaste plahte“ u poglavlju naslovljenom Porođaj, nimalo slučajno, asocijativno dotiču smrt. Posrijedi je „ontološki erotizam“ i, u zemlji dvostrukog apsurda valja čitati sarkastično, „ljubav kojoj se smiju bogovi“. Taj izvjesni sarkazam pritom dođe kao dvostruki srednjak upućen dvostrukom apsurdu: kako spomenutim eksponentima ekstremne desnice, tako i samopromotivno nastrojenim kritičarima (namjerno neću napisati kritičarkama) patrijarhata s kojim ovaj roman, kao i čitav Ferićev opus, nema veze, ontološkom erotizmu usprkos (ili zahvaljujući). Među važnim mjestima u romanu osobito je ono ispred ranije navedene zgrade Metereološkog zavoda: meteorologiji je dopisano svojstvo astrologije, krajnje prognostičarske relativnosti kojom je, pored tehnološkog razvoja (ili, opet apsurdno, zahvaljujući njemu), obilježen postmodernizam. Toliko da dopušta, kako piše, „sintezu između Godarda i Karleuše“ (Četvrtih šesnaest godina), relativizaciju estetike uslovljenu, uz ostalo, cenzorskom učinkovitošću u svojoj biti fašistoidne političke korektnosti.

Eksplicitni se aspekt opisa spolnog odnosa ogleda kroz prepričavani „prljavi govor“ („žvači ga pičkom, kurvetino“) te je izvrsna nadopuna pri opisu muškarčeva fizičkog propadanja (Demon s Langerhansovih otoka). Spomenuto poglavlje vraća nas dalje u prošlost, u vrijeme kada je muškarac, zbog komplikacija izazvanih dijabetesom, jedva izvukao živu glavu. „Novo rođenje“ pritom se odnosilo kako na oporavak, tako i na novo buđenje libida. Muškarca, promatramo li ga iz njene perspektive, promatramo kao nadomjestak, očinsku figuru koja ne isključuje eros. Ona je iz Slavonije („iz malenog grada u ravnici“), a odrastanje joj je obilježeno očevim suicidom (Mama i tata). Prethodno navedeno, uz roman "Ljubavnik" Marguerite Duras (1984.) kao središnju intertekstualnu/intermedijalnu referencu, dovodi do konstatacije o postojanju „dviju sveopćosti: smrti i promiskuiteta“, što uvelike objašnjava njihov planirani odlazak u javnu kuću (House Of The Rising Sun).

Smrt kao sveopćost nije potrebno pojašnjavati. Promiskuitet kao sveopćost, makar nepopularno promatran iz muške pozicije, ilustriran je kategorizacijom muškarčevih/pripovjedačevih prijatelja-preljubnika. On ih dijeli na  „one koji se hvale ljubavnicama“, „one koji ih kriju“ i „one koji hvale svoje žene“. Prema njoj je, pak, uočljiva tiha osuda njene generacije kao svjedočanstvo posljedice društvene retradicionalizacije posljednjih nekoliko decenija. Optimističnija bi interpretacija podrazumijevala usud prema autoritetu, no nisam siguran da je u knjizi o tome riječ. Oponiranje osudi, sa svim konzekvencama, moguće je pritom svesti na rečenicu: „Rijeka se nikada ne prelazi bez smrtne opasnosti.“ Kao još jedna ilustracija posljedica retradicionalizacije jest njen interes, kao pripadnice „generacije koja se grli“, za njegovu „generaciju stasalu na pornografiji.“

Brojne su intertekstualne/intermedijalne reference...

Brojne su, dakle, intertekstualne/intermedijalne reference: Sarajlić, Pessoa, Andrić (književnost); Resnais, Mendes, Bertolucci (film); Aznavour (muzika); Maljevič, Delimar (likovna umjetnost, performans) i sl. Spominjanje Bertoluccijeva "Posljednjeg tanga u Parizu" (1972.) i Marije Schneider pritom je, s obzirom na prethodno navedeno, bitna smjernica koja može uputiti na patrijarhalnu bešćutnost koja se ogledala u umjetnosti, ali i kao upozorenje na kulturu otkazivanja dijelom proizašlu iz opravdane potrebe za otporom, ali dijelom i iz činjenice prešutnog prihvaćanja imperativa političke korektnosti unutar zapadnog civilizacijskog kruga (Suvenir). Kao zaključak se ne nameće (kompromisno) rješenje. Zaključne se misli, kao što je ranije naznačeno, okreću po umjetnost relevantnim čimbenicima koji mogu poslužiti i kao instrumentarij za usmjereno razgolićenje društva. Ono se naposljetku, prilikom njene izložbe, i događa, eksplicitnije i voajerskije no što je to bilo moguće pretpostaviti.

Dakako da neću precizirati poštujući čitalačku znatiželju, već radije uputiti na dodirnu točku s relativno hvaljenom američko-australskom serijom "Clickbait" (2021.) autora Tonyja Ayresa i Christiana Whitea. Njena su tri izložena rada („Mrtvo vrijeme“, „Melodija mrtve zemlje“,  „Kvadrat“) „njena vizija Maljeviča“, njen put prema suprematističkom poništenju opredmećene ideje. Ono što slijedi upućuje na zaključak da ne samo umjetnost, već i umjetnica pripada svima. Nešto prije i nešto poslije toga mogući su i obrati poput onog da je umjetnica završila s drugim (ili drugima), a da se muškarac ponovno zaljubio (ili barem počeo zaljubljivati) u svoju ženu. Odnos sredovječnog ljubavnika i mlade ljubavnice barem se na čas transformira u konvencionalno shvaćen odnos oca i kćeri: muškarac i djevojka, naime, zamijene mjesta u automobilu nakon što je djevojka izrazila želju da nauči voziti. Takve emocionalne oscilacije pri seciranju intime protagonista, pored navedenog, ono je što osobito potiče ustrajnu čitalačku posvećenost.

Ledene haljine Valent Milko

Naposljetku bih mogao spomenuti dodirne točke protagonistice ovog i romana "Ledene haljine" Milka Valenta (2022.), s tom razlikom što Valentova Nina Horvat, umjesto „pripadanju svima“, odabire potpuno iščeznuće, smrt iza koje ne ostaju tragovi, skok u Savu umjesto prelaska rijeke. Mladost, promiskuitetnost, pa i drskost odupiranja društvu dvostrukog apsurda upućuje na njihovu ipak čvrstu vezu koja je, uz literarnu kvalitetu, razlog za poziv na čitanje obaju romana.

Moram još jednom upozoriti: posrijedi su autorstva koja su ranije riskirala osude konzervativnih, a sada riskiraju i osude liberalnih krugova. Čija je liberalnost, a da toga nisu svjesni, postala tek drugo lice omražene im konzervativnosti, suprotstavljene i istovremeno supostojeće s prvim licem, pri čemu je etiketiranje oružje kojim oba lica podjednako barataju. 

Zoran Ferić

Dok prelaziš rijeku

  • V.B.Z. 10/2022.
  • 148 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535205494
  • Cijena 119.00 kn

Novi roman Zorana Ferića, 'Dok prelaziš rijeku', istovremeno je divlja i bolno nježna, transgresivna ljubavna priča između pedesettrogodišnjeg muškarca, inače pisca, i dvadesetdvogodišnje studentice kiparstva. Poetičan, iracionalan i strastven, ovaj nas roman uzbuđuje jednako kao i ljubav koja pljuje u lice licemjerju svijeta.

– Povezani sadržaj –

Kritika • 03.11.2022.

Nina Wähä : Oporuka

– Pretraži sve članke –