Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Monika Herceg • 14.10.2021.

Zoran Ferić: Svijet danas ne bi bio toliko velik da nije bilo onih koji su putovali na njegove rubove

Zoran Ferić (foto: Iva Perković)

Zoran Ferić, autor jedanaest knjiga, jedan je od najaktivnijih pisaca u Hrvatskoj, ovjenčan mnogim nagradama, i najnovijom Nagradom Ksaver Šandor Gjalski 2021. za Putujuće kazalište, njegov zadnji roman koji je dobio i ljubav publike i sjajne kritike.

Kroz Hrvatsko društvo pisaca nedavno smo pokrenuli projekt Gledam čitam pišem, a među piscima koji su došli u Petrinju održati radionicu bio i Zoran Ferić, što me je uvjerilo da je radionica pisanja kod njega zaista mjesto gdje se može i propisati i sagledati tekst na neke neslućene načine. Osim što sam Zoranu tad u Petrinji pokazala restoran Štuku na kraju neke prašnjave neasfaltirane ceste u Petrinji, kraj samog nasipa Kupe (na kraju ničega, reklo bi se), i što smo bili šokirani niskim cijenama toga restorana, ostalo nam je mnogo pitanja i tema za razgovor koja, sada povodom nagrade Gjalski, donosim(o) u ovom intervjuu.

Razgovarali smo o romanu, o njegovu angažmanu kao predsjednika Hrvatskog društva pisaca, o pisanju scenarija u koje se bacio, ekranizacijama koje slijede i mnogočemu drugome.

U kontekstu sjećanja ne možemo govoriti o istini

Putujuće kazalište Ferić Zoran
Kalendar Maja Ferić Zoran

Monika Herceg: “Još uvijek se nadam da ću je negdje pronaći i da će sve što ovdje napišem biti istinitije.” Nekako bi se cijelo Putujuće kazalište moglo pronaći u ovoj rečenici. Rekonstrucija sjećanja, obiteljske povijesti. Gdje počinje fikcija, a prestaje autobiografija?

Zoran Ferić: Problem je u tome što u pet godina, koliko mi je trebalo da napišem ovaj roman, ponekad i nisam znao gdje počinje fikcija, a prestaje autobiografija. A to i sada, kad je roman izašao, znam sve manje. No, sigurno je da dokumentarno i autobiografsko prestaje tamo gdje počinju detalji priče. U tzv. realističkom pripovijedanju detalji su jako važni, mimetsko se i temelji na detaljima, a oni ne postoje u pričama koje se probijaju kroz guste slojeve sjećanja. Ono što pamtimo kao priče iz djetinjstva, a na čemu se dobrim dijelom temelji ovaj roman, zapravo je vrlo šturo. To je nekoliko rečenica i, najčešće, poanta. Ali detalja ima malo, ili su prvi zaboravljeni. Dakle, treba ih izmisliti. No, to je ono što se događa tek na prvoj razini, na razini svjesnoga. A kad uzmemo u obzir ono što smo potisnuli, kad uzmemo lažna sjećanja i sva iskrivljenja u pamćenju koja donose godine, doista ne možemo znati što je fikcija, a što je autobiografsko. Tu su možda najpouzdaniji dokumenti. Ali njih u tekstu ima relativno malo. 

To i jest jedan od razloga zašto sam se odlučio citirati u romanu te dokumente. Trebalo je ipak pokazati da se zbivanja temelje na nekim istinitim pričama. S druge strane Patrik Modiano i Danilo Kiš naučili su me da se dokument može koristiti i kao odlična poezija. Ili kao kontrapunkt krajnje subjektivnom pripovijedanju. 

Ono što mi se ovdje nameće uz tvoje pitanje nije “što je istinito, a što izmišljeno” nego “zašto je čitateljima to važno.” Pogotovo kad znamo da je u književnosti istinito ono što je uvjerljivo. No, ima tu opet jedan problem, ponekad upravo ono što je istinito djeluje toliko nevjerojatno da postaje neuvjerljivo. Ili je toliko stereotipno, da je opet neuvjeljivo. Zato je čitateljima potreban neki orijentir, potreban im je kompas da bi se snašli u meandriranjima neuvjerljive stvarnosti.  

Pojam autofikcije i dalje je kod nas, čini mi se, žanr za koji se nerijetko kaže da je riječ o životima pisaca, kao da dio fikcije ne postoji. Koliko je teško pisati autofikciju, otkuda odluka da se u to baciš? Je li fikcija sama lakša, teža? Na kraju, možda je bitno reći da u zadnje vrijeme svijetom zaista putuju sjajne autofikcijske knjige, od famoznih tomova Moje borbe do nedavno objavljene sjajne Ordese u Frakturi...

Autofikcija se provlači kroz književnost već dosta dugo, iako se donedavno nije tako zvala. Koristio se termin autobiografsko ili čak memoarsko, ili fikcionalni memoari. Moram priznati da taj termin preciznije označava ovaj tip proze nego što to čini, recimo, “autobiografsko.” Iako se nisam navikao na njega, djeluje mi pomodno. Ali ako uzmemo najbolje romane Marguerite Duras ili, ranije, čitav Proustov ciklus, sve bi se to moglo svrstati u autofikciju.  Ja sam, recimo, učio da Proustov ciklus romana spada zapravo u fikcionalne memoare.
    
Pitanje je zašto tip literature koji postiji već jako dugo i možemo u većini književnih opusa naći barem jednu takvu knjigu koja je, manje ili više, inspirirana autorovim životom, danas postaje toliko popularan. Svjedoči li to o “voajerizmu” naše kulture, o potrebi da čitajući svjesno ulazimo u tuđe živote i da budemo sigurni da su ti životi stvarni? Ili nam te knjige ipak najuvjerljivije svjedoče i o karakterima i o društvenom kontekstu u kojem oni žive? S jedne strane imamo poplavu reality emisija gdje možemo gledati debele kako mršave, urbane kako sade luk, gole kako preživljavaju u divljini, napaljene kako uživaju u promiskuitetu, a s druge, pojavljuje se čitav niz knjiga koje nam, kao, svjedoče o stvarnim životima autora. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o istom interesu, ali su predlošci realizirani na posve druge načine. Ponekad kao doista neukusni kič, a ponekad kao zanimljive knjige. 
    
Upravo zato, zbog tog širokog interesa čitateljstva, izgleda kao da se zanemaruje ono fikcijsko, ili se ne uzima u obzir. Mislim da se sve više susrećemo s nekom vrstom “naivnog čitatelja,” onoga koji sve napisano, ako u opremi knjige piše da se temelji na autobiografskom, smatra istinitim. Ili, barem želi da sve čita kao istinito. 
    
Živimo u društvu u kojem je dobrodošla javna vivisekcija koju radi autor sam na sebi. A ne uzmima se pri tome u obzir da se autor služi sobom kako bi stvorio lik i da je to, ipak književni lik. Dokumentarna proza, koja je u početku bila dio američke književne tradicije, raširila se svijetom. Ne smijemo zaboraviti da je jednu od prvih dokumentarnih proza napisao još Poe, a kasnije su došli Capote ili Norman Mailer

I, na kraju, ponekad se zasitimo izmišljanja.      
    
Što je zapravo pozadina pisanja ove knjige? Početni impuls da ispričaš tu obiteljsku priču, otkuda je i kako došao? Koliko si radio na romanu? Gledajući iz čitateljske i spisateljske perspektive, nude li ovakve knjige koje otvaraju vlastite rane neku vrstu pomirenja, pokušaja izlaska iz transgeneracijskog prijenosa trauma? Radi li se o hrabrosti, ili naprosto potrebi za razrješenjem?

Da počnem od kraja pitanja. Ne radi se o hrabrosti, radi se o potrebi da se nešto sa sobom razriješi. U mojem slučaju sa sobom, ali i s mojim mrtvima. Međutim, držati u glavi sjećanja i priče o vlastitim roditeljima i napisati ih potpuno je drugačije. To su potpuno različiti mediji. Zato jezik i književnost traže određenu vrstu obrade i sve pretvaraju u znakove: u kontraste, u odnos visoko:nisko, u afektivan govor itd. 

A što je početni impuls? Ima ih više. Sasvim sigurno to je i fotografija moje bake i djeda po majci koji su snimljeni za vrijeme neke operacije i imaju kirurške maske preko lica. Ali i prije nego što sam našao tu fotografiju, znao sam da ću pisati autobiografsku prozu. Upravo zato sam je izdvojio, spremio na sigurno mjesto da je mogu izvaditi kad dođe vrijeme za tu knjigu. 
    
Vlastitu obiteljsku priču htio sam ispričati još krajem studija, a to je druga polovica osamdesetih, i ona je izgledala posve drugačije. Radni naslov te proze je bio Ljubavni roman, a radilo se o relativno hermetičkoj poetskoj prozi koja je bila pisana u obliku kratkih slika/priča koje su bile prilično samostalne i moglo ih se čitati bez reda, od kraja prema početku itd. To je vijeme Pavićeva "Hazarskog rečnika" i Kišovih razmišljanja o takvim formama, recimo u drami “Grobnica za Borisa Davidoviča” gdje je stvorio niz labavo povezanih dramskih slika koje je redatelj mogao složiti kako hoće. U uputama redatelju pisalo je da ih se može miješati kao karte. Onda su se neki autobiografski elementi pojavili u mojoj prvoj knjizi, "Mišolovci Walta Disneya", zatim u romanu "Djeca Patrasa", a najviše u romanu "Kalendar Maja" gdje lik oca glavnog junaka prilično nalikuje karakterno na mog oca. Dakle, nije postojala jedna odluka, nego više njih tokom više desetljeća. 

Možda je bitno postaviti i pitanje istine. Možemo li uopće govoriti o istini u kontekstu naših sjećanja? Čini mi se da je upravo to i jedna od bitnih stvari kod ovog romana, on je surovo iskren, ne štedi svoje protagnosite, niti samog pripovjedača. Ipak, zapisivanjem sjećanja, pisanjem uopće, možemo li ikada govoriti o istini, jednoj i jedinstvenoj, ili pak upravo pisanje biva dokaz višestrukosti istina?

Naravno da u kontekstu sjećanja ne možemo govoriti o istini. Upravo zato je jedna od prvih rečenica: “Još uvijek se nadam da ću je negdje pronaći i da će sve što ovdje napišem biti istinitije.”
Radi se, naime o fotografiji bake i djeda koju sam tako dobro spremio da je nisam uspio naći i onda čak pomislio da nije ni postojala, da je to lažno sjećanje. Ovaj roman i počinje tom nepouzdanošću. A što se tiče surove istine i likovima i pripovjedaču/naratoru radi se o njegovoj istini. Istina, doduše ne postoji, ali postoji ono u što smo manje ili više uvjereni da je istina.  

Ako pišeš roman koji se događa u sto godina, onda i vrijeme mora imati svoju rolu

Ovaj roman bismo mogli nazvati i obiteljskom sagom, on se kreće u zaista impresivnom rasponu vremena. U nekom trenutku kažeš da je ovdje glavni lik možda i samo Vrijeme...

To da je vrijeme glavni lik, čini mi se malo pretjeranim. Ali ja volim pretjerivati. Uglavnom, ako možda i nije glavni lik, vrijeme je ovdje jako važno. Ono se materijalizira u obliku brojnih satova koji se nalaze u našem stanu i otkucavaju uvijek drugo vrijeme jer su neusklađeni. Taj motiv neusklađenih satova upotrijebio sam prvi puta u romanu “Smrt Djevojčice sa žigicama” i radilo se o četiri rapska zvonika koji zvone uvijek u drugo vrjeme. Sada se radi o jednom bidrmajeru, kukavici, jednom kičastom empire satu i budilici. A svi su neusklađeni. 

Ali ako pišeš roman koji se događa u sto godina, onda i vrijeme mora imati svoju rolu. 

Linearna struktura. Životne situacije pune apsurda, protagonist koji sami sebi skaču u usta, ili ih natjera na to povijest, ismijavajući ih na neki način. Glavni protagonist u jednom trenutku brine za oca kojeg je prezirao, a taj dio me sjetio i još jednog sjajnog romana, Fizike tuge. U toj knjizi, u samom početku, majka ostavlja svoje dijete u mlinu, da bi ono kao muško dijete imalo šansu preživjeti, spletom okolnosti (upornosti sestara) vraća se po njega, a upravo to dijete brine za majku do njene smrti. Jesu li okolnosti koje prolazi protagnost Putujućeg kazališta, a i mnogi likovi velikih romana, stvar osjećaja fikcije za ironiju, ili je život taj koji ima taj ponekad suludi osjećaj?

Život je krivac. Čini mi se. I fizika i matematika. Teorija kaosa i velikih brojeva. I drugi zakon termodinamike, a možda i Bernoulijeva jednadžba. Uglavnom ironiju u ovome romanu nije trebalo izmišljati, bilo ju je dovoljno prepoznati u onome što se događalo likovima. Moj pradjed, hrvatski nacionalist sa srpskim prezimenom odgajao je dvije unuke pravoslavne vjere, ujak moje majke, u romanu Ujča, koji je funkcionirao kao moj djed, htio je učiniti voljenoj ženi ono najbolje, a zapravo ju je teško unesrećio, moju obitelj je spasilo najnovijeg banijskog pokolja jedno slučajno ubojstvo, itd. Uostalom, tu je i ono što spominješ. Svašta sam zamjerao ocu, nismo bili u dobrim odnosima, a ipak zapalo me je da brinem o njemu kad se teško razbolio, nakon amputacije desne noge. I kad ga podupirem i nosim, ili premještam iz kreveta za stol, to sam radio kao onaj ironični balet iz Hanekeova filma Ljubav, kad glavni lik filma nosi i podupire svoju ženu koja je doživjela moždani udar. To zadnje poglavlje na neki je način pomirenje pripovjedača i njegova oca jer se taj lik koji nosi moje ime, na mahove čak vrlo nježno, brine o invalidnom ocu koji se gotovo pretvorio u karikaturu. 

Uzrok Raka. Ova sintagma govori o veličini ponora između pripovjedača i oca. “Kako se njeno stanje, mentalno i fizičko, sve više popravljalo, tako je i Uzrok Raka sve manje postajao metafora zla, a sve više još jedna izgubljena duša u ovom stanu u kojem se umjesto razgovora i glazbe više čuje udaranje satova. Faza filozofije ujedno je i faza pokušaja da razumijemo Uzrok Raka i njegovu vještičju prirodu.” Na jednoj strani svijeta, on. Na drugoj, u sintagmi mi, dvoje, majka i sin...

Između mene i oca doista je bio ponor. U romanu je on možda još dublji nego što je bilo u životu. Kad se taj ponor jezično oblikuje, on se nekako i produbljuje. A brojni nesporazumi između njega i majke, također su stvarili ponor. Mi, koji smo tvorili neku koaliciju unutar te male obitelji, okrenuli smo se protiv njega vjerojatno i nepravedno, ali bilo je tako. Majčina je netrpeljivost prema njemu nekako prešla i na mene. A to su uobičajene koalicije, majka i sin protiv oca. Jedna takva je, ako se ne varam, i u Franzenovom romanu "Korekcije".  

Žene u ovom romanu snažne su žene, ali su i žrtve patrijahata. Zadnji dio romana počinje sa sjajnim rečenicama: “U očima žena koje nose puške vidi se bolji svijet. U očima muškaraca s puškama samo ponekad.” 

Mislim kako slobodno možemo reći da je većina žena u proteklim epohama žrtva parijarhata. Osim onih doista rijetkih koje su se izborile za svoju neovisnost. Moju baku, koja je imala devetnaest godina, bila zaposlena kao medicinska sestra i posve čedno se viđala s mojim djedom, njen je otac ošamario jer je procijenio da je osramotila obitelj. Potaknuta i tim šamarom, odlučila je spavati s mojim djedom prije braka i zatrudnila. Može se reći i da se moja majka rodila zbog jednog šamara. Moju prabaku šukundjed je tražio s pištoljem kad je pobjegla s putujućim glumcem. Sasvim spreman da joj ubije muža. 
    
A što se tiče žena s puškama, doista mi se oduvijek činilo da je ta borba nekako plemenitija, upravo zato što je u stereotipnom poimanju ženskih dužnosti češća kuhača nego puška. Taj odmak od uobičajenog učinio mi se i važan i plemenit. Ali i rečenica koju si citirala rezultat je jednog ipak romantičnog pogleda na žensku borbu. U Francuskoj revoluciji žene su osvojile Versailles. Dobro se sjećam poglavlja iz jedne povijesne čitanke “Žene idu na Versailles.” I ilustracije grupe žena s kosama i grabljama kako jurišaju na vojsku i na glupu kurvetinu koja im je poručila da jedu kolače ako nemaju kruha. Tu su i Španjolski građanski rat, i Vijetnam, i Kuba i Oktobarska revolucija i naš partizanski rat. Nekako, u tim sukobima, žene su obično bile na pravoj strani. Točnije onoj koju ja vidim kao pravu stranu. I u toj svojoj romantičnoj viziji nekako previđam čuvarice logora ili suprugu zapovjednika Buchenwalda koja je radila širmove za lampe od kože oderanih zatočenika.     

Umjetnot je važna za život koliko i voda ili kruh

Djeca Patrasa Ferić Zoran
Smrt djevojčice sa žigicama Ferić Zoran

Roman propituje i mnoge povijesne tabue, bilo da se radi o NDH, ili kasnije Jugoslaviji. Obiteljske i povijesne, političke traume nerijetko su izravno povezane. Ipak, ovaj roman ni u jednom trenutku ne daje dvosmislene stavove, on je jasno kritičan prema svim povijesnim tumorima. Koliko je bitno da se pisanjem, pisci sami danas na takav način nose s kolektivnom povijesti, našim traumama koje su za ove prostore velike samo unazad stotinjak godina? Je li pisac odgovoran? Može li baš knjiga biti taj most kojim se preskače vatra nacionalizama i fašizma?

Mislim da knjige i filmovi mogu jako puno učiniti da bi se prevladale neke izrazito maligne političke ili društvene prakse. Pri tome ne mislim jedna knjiga ili jedan film ili jedna kazališna predstava, nego više njih, možda i stotine, u sinergiji. I u tom mogu biti uvjerljiviji od klasičnog novinarstva, od direktnog političkog djelovanja ili aktivizma. Mogu uvjerljivije prezentirati ideje nego što influencerice prodaju cipele. A što se tiče jasne kritičnosti u ovom romanu ona proizlazi iz naše obiteljske situacije. Zato što su i majka i otac bili žrtve fašizma. NDH je jako utjecala na njihovu mladost i odrastanje. I ostavila posljedice, što sam u romanu htio i pokazati. Takva mi je bila polazišna pozicija. Ali, daleko mi se zanimljivija čini situacija, mislim literarno zanimljivija, kad stavovi i pozicije nisu tako čisti. Nije teško biti protiv fašizma, ni protiv NDH iako se i jedno i drugo povijesnim revizijama želi rehabilitirati. Možda su upravo zato te pozicije u romanu i tako jasne. Iako, kažem, zanimljive su mi priče ratnih zločinaca i ovih i onih i tuđih i naših. Fenomen Beara i Mladić, kojima se bavi Kolega Đikić, meni su nevjerojatno zanimljivi. Naravno, to ne znači da se kao pisci moramo izgubiti u posvemašnjoj relativizaciji. Ali objasniti ljudsku prirodu u takvim ekstremnim situacijama ozbiljan je izazov. Napominjem, objasniti, ne relativizirati zločine. 

Svi smo mi slučajni. Je li Putujuće kazalište, čiji već i naslov (koji je usko vezan za lik bake) ipak govori o životu samom kao jednom putujućem kazalištu koje je nemoguće predvidjeti, čiji smo zaista slučajni nusprodukti kao bića bačeni, kao i oni prije nas, u to Vrijeme? Misliš li da imamo ovdje svrhu? Može li umjetnost, koja je uvelika prisutna kao suživot likova u ovom romanu, dati odgovore na takva (pre)velika pitanja?

Jedna od glavnih razlika između života i književnosti je ta što je život kaos, a književnost ipak uređeni skup znakova koji se opet realizira drugim skupom znakova koji se zove jezik. U životu nemamo svrhe ako si je ne zadamo sami ili čvrsto vjerujemo da smo “bačeni na globus” s nekom svrhom ili misijom od neke više sile koja može biti Bog, svemir ili sudbina. Pa ako u životu primarno nemamo svrhe, ako je sve kaos, pravila književnog teksta nam ipak nalažu neku svrhu unutar priče, drame ili romana. 
    
Možda je i najvažniji poriv umjetnika da kaos i mnoštvenost životnih fenomena koje ne razumijemo, prevede na koliko toliko razumljiv jezik: linija, boje, tonova, metafora ili likova. Utoliko nam umjetnost otvara oči, produbljuje spoznaje, uči nas vidjeti u životu ono što sami nismo vidjeli. Pa kad Wislawa Simborska napiše pjesmu o Vermeerovoj slici: 

VERMEER 

Sve dok ta žena u Rijksmuseumu
u naslikanoj tišini i usredotočenosti
mlijeko iz vrča u zdjelu
iz dana u dan prelijeva, 
svijet ne zaslužuje
smak svijeta. 

Ona nam je snažnom poantom produbila svijest o umjetnosti i o tome čemu umjetnost služi. Umjetnost nas očovječuje, čini vrijednima življenja. I na kraju ne znam je li to “očovječuje” kompliment ili ne, ali znam da nam je umjetnot važna za život koliko i voda ili kruh.

Danas još uvijek u Hrvatskoj vlada neka vrsta bibliofobije. Strah od knjiga, intelektualaca, pisaca, strah od pameti ako hoćemo, vrlo je raširen.

Zoran Ferić (foto: Iva Perković)

Već neko vrijeme predsjednik si Hrvatskog društva pisaca. Volonterska pozicija koja nosi puno odgovornosti, ali i poslova. Društvo pisaca svojevremeno je zamišljeno i kao sindikat za pisce. Koliko je danas moguće govoriti o takvoj praksi? Što ti se čine najveći problemi književnosti u ovom trenutku? Dijagnoza? Mogućnost liječenja?

Umjetničke udruge, pa i HDP obavljaju više funkcija, pa i onu sindikalnu. U prvom redu naš je zadatak brinuti da se materijalni položaj pisca u našoj kulturi nekako poboljša. Treba brinuti o odnosu pisca s izdavačkim kućama, s televizijom ili knjižnicama. Uglavnom o odnosu prema partnerima s kojima pisci surađuju i od čega žive. Danas se često govori da se od književnoga rada u Hrvatskoj ne može živjeti. Ili može, na rubu egzistencije. Toliko je česta ta fraza u opticaju da već postaje nešto normalno i ne uviđa se apsurd takvoga stanja. Pisanje je naporan posao i svi se slažu da je društveno važan, a ipak... Novaca za honorare ima jako malo, rad pisca je potplaćen, ako je uopće plaćen. I što se tiče tog sindikalnog dijela, valjalo bi izboriti neke honorare ispod kojih se ne bi moglo ići. I što je još važnije, držati ih se. Ali HDP ima i druge zadatke. Recimo, poboljšati vidljivost pisca i književnosti u javnosti, recimo pomoći spisateljicama i piscima ako se nađu u kakvoj nevolji, ako na njih krene politički ili kakav drugi linč. Ili netko nepravedno završi u zatvoru. U tom segment naš se posao preklapa s onim koji obavlja međunarodni PEN. Stoga su naše akcije i priopćenja često koordinirani. U HDP-u, imamo niz programa i tribina koje vode naši članovi. To i jest platforma preko koje pojedini pisci mogu ostvariti svoje ideje, djelovati i književno i društveno. Tu je i izdavačka djelatnost, časopisi i knjige. Imamo i portal za kritiku.  
    
A problemi nisu trenutni, nego se realiziraju u svakom trenutku, a tih je trenutaka puno, čitavo more. U prvom redu nedostatak novca. Najveći financijeri su nam Ministarstvo kulture i medija i Grad Zagreb, koji daju sredstva za projekte i hladni pogon. Problem se zaoštrava s godinama jer je novaca za naše projekte sve manje i može se lijepo pratiti kroz godine smanjenje sredstava u ionako kritično potplaćenoj struci. Provlači se u javnosti s vremena na vrijeme stav da bi spisateljice i pisci trebali živjeti od tržišta, da bi trebali biti više orjentirani na tržište. To je u Hrvatskoj nemoguće zbog malog broja čitatelja, posebice onih koji kupuju knjige. Nije to moguće niti u većim književnostima gdje se čak i više čita. Posvuda po Europi postoji jasna jednadžba: ako želiš književnost, treba je dotirati. Prosjek pročitanih knjiga po stanovniku vrlo nam je nizak i to je svakako jedan od problema. U godini smo čitanja i mi se kao udruga uključujemo u projekte vezane uz godinu čitanja. Ali Strategija za poticanje čitanja je kompleksan sustav i potrebna je sinergija svih elemenata: vrtića, škola, fakulteta, pisaca, udruga, medija... A danas još uvijek u Hrvatskoj vlada neka vrsta bibliofobije. Strah od knjiga, intelektualaca, pisaca, strah od pameti ako hoćemo, vrlo je raširen. Iako, primjećujem s vremenom neka poboljšanja, ali ne ona koja bi nam kao spisateljicama i piscima omogućila bolji život. Dijagnoza je ozbiljna, bolest je kronična i kao sve kronične bolesti polako napreduje. A liječenje je dugotrajno, potrebno je puno strpljivosti, ustrajnosti, rada, i u prvom redu zajedništva. Jalove svađe u javnosti također nam odmažu, iako je kritičnost važan dio našega posla. 

Treba li Hrvatsko društvo pisaca skrenuti prema tim aktualnim problemima s kojima se danas pisci nose? Korona je bila kritična ze veliki dio kulturnog sektora. Kakav ti se čini način nošenja s tim, reakcija tzv. institucija? Kako si sam preživio taj period?

Mi smo u koroni reagirali odmah s nizom tekstova, Dnevnikom iz karantene. Nažalost, bili smo financijski ograničeni i nismo ih mogli plaćati koliko bi trebalo. Koncentrirali smo se na slobodne umjetnike, one koji od pisanje doista žive i nemaju druge prihode. Ali taj sindikalni kriterij nije bio jedini kod biranja tekstova. Naš portal za kritiku ima redakciju kao i svaki časopis i ta redakcija je izabirala tekstove, što je normalno i nužno. To je izazvalo i sukobe unutar Društva što je tužno i nepotrebno, ali nagomilane frustracije su bile prejake. To je kao da gasite šumski požar malom špricom vode. 

A kako sam ja proživio izoliranost, zaključanost itd? U početku ne tako strašno jer smo svi mislili da će trajati kratko. Iako su nas epidemiolozi i drugi zdravstveni stručnjaci upozoravali da će epidemija dugo trajati, optimizam je ipak bio jači. E, pa on se topio s vremenom. Kad se tome pribroji i online nastava, sada mi se čini da je bilo puno teže nego kad je trajalo. Postoje u čovjeku valjda neki obrambeni mehanizmi, neka slonovska strpljivost koja nas osnažuje dok traje izvanredna situacija, a kad prestane, tek onda postajemo svjesni koliko je teško bilo. Nadam se da neće biti više onakvog zatvaranja, onako stupidnih stvari kao što je lov na starce koji šeću po parkovima. A opet, uvlači se u sve nas neki fatalizam, neko što bude-bude razmišljanje. Svijest da puko preživljavanje ne može zamijeniti puninu i raznolikost života koju nam je u jednom trenutku korona oduzela. 

Apsolutno je potrebno izmjestiti se iz centra na periferiju jer periferija često nije periferija, nego centar nekog svijeta kojeg ne poznajemo. 

Radiš kao profesor u srednjoj školi. Koliko takav posao može približiti pisca pisanju? Koliko ti možeš približiti pisanje, čitanje učenicima? Ostavlja li naš model obrazovanja mogućnost manevriranja? Što nam treba da bismo danas mlade pogurali prema čitanju? 

Počet ću opet od kraja. Naš model obrazovanja, odnosno učenja hrvatskog jezika, pogotovo nakon kurikularne reforme, pruža nam dosta prostora za manevar i da radimo ono što mislimo da treba i valja. Osim toga, i u rigidnijim situacijama, ono najbolje u književnosti radilo se na marginama, mimo programa. Tako je djelomično i danas, samo danas, kažem imamo više prostora. Ali u našoj struci postoji strah od inspekcije, strah od roditelja učenika, strah od Boga i vraga, i postoji taj program koji ograničava. Treba se odmaknuti. Uostalom, za poučavanje je potrebna i građanska hrabrost, primjer djeci. Ja sam od samoga početka, od 1988. godine pokušavao raditi uz program ono što sam mislio da djecu zanima. Često ih ni to, dakle suvremena Hrvatska i svjetska književnost, nije zanimalo jer ih ne zanima čitanje i slova, ali trudio sam se. Smatrao sam rad u školi dijelom svog spisateljskog posla. Čini mi se da pisac u malom jeziku i maloj književnosti, gdje se ne čita puno, ima i obavezu odgajanja čitatelja. To se ne može represijom, ne može prisilom. Iako, unutar sustava, neka prisila mora postojati. Puno sam jedinica podijelio zbog nepročitane lektire, ali sam se isto tako trudio da to što manje utječe na njihovu volju za čitanjem. Nemoguće? Možda. Čarobnjaštvo? Djelomično. Uspjeh? Polovičan.  

Uz srednju školu, znanje prenosiš i na još jedan način - dugo vremena već baviš se i radionicama pisanja. Zašto su bitne radionice pisanja? Što ti se čini, danas, nakon već dugo vremena u tom poslu, da one donose polaznicima? Što donose tebi kao mentoru?

Radionica pisanja je uvijek neka razmjena iskustava, stvaralačke energije, motivacije. Slušao sam odlilčne pisce kao što su Dubravka Ugrešić ili Paul Auster kako kritiziraju radionice pisanja. Međutim, kao i poučavanje lektire, i radionice imaju svoja ograničenja i treba ih prihvatiti ako želimo i ono dobro što donose. U prvom redu, radionice pisanja ne proizvode pisce, klonove njihovih voditelja i tehničare bez istinskog osjećaja za jezik ili priču. One jako pomažu, a uvjerio sam se to u ovih dvadesetak godina koliko to radim, formiranju čitatelja. Zanimanju za literaturu, ne samo svoju, nego i ono iz čega nešto možemo naučiti, a to je vrhunska književnost. Baš me zanima koliko je Austerovih čitalaca počelo ozbiljnije čitati na sličnim radionicama u Americi. Put do književnosti drugih često vodi preko vlastitog teksta. 
    
Polaznici radionica osjećaju neku zajedničku energiju koja je odlična motivacija. I dok traje radionica mnogi puno svog vremena utroše na pisanje i razmišljanje o strukturi priče ili pjesme ili drame. Važno je da to nekako zadrže i kad se radionice završe. Osim toga dobivaju jasan i nepristran sud o svojim tekstovima od drugih članova radionice. Dobivaju odjek koji na drugi način ne bi dobili. Radionice, nadalje, smanjuju vrijeme potrebno za učenje pisanja. Homer, Shakespeare, Mann, Joyce ili Proust, gotovo svi veliki pisci bili su samouki. Danas je neke tehnike lakše naučiti, i to je jako dobro ako u sebi već imamo nerv pisca. 
    
Kad pišu, recimo, priču na zadanu temu, polaznici nakon čitanja svih priča vide kako se sve ta tema mogla obraditi, vide drugačije putove i načine pisanje u odnosu na svoje. I neki od tih načina im se možda i svide. Nauče kako raditi na tekstu, prepravljati ga, kratiti i proširivati. 
    
A i mentori često nešto nauče od svojih polaznika.  

Ako se ne varam, radiš i na scenariju, i to kriminalističke serije Gladne kosti. Uz to, snima se i film prema tvom romanu Smrt djevojčice za žigicama, za koji supotpisuješ scenarij također s Goranom Kulenovićem. O čemu će biti Gladne kosti? Kakva je razlika u pristpu pisanju scenarija? Lakše, teže?

Za mene svakako teže od proze. Prozu pišem od svoje sedamnaeste, a prvi scenarij sam napisao prije sedamnaest godina. Prozu pišem svakodnevno, scenarije neusporedivo rjeđe. Naravno, lakše je pisati ako radim scenarij za film po svojoj knjizi pa već imam okosnicu radnje, a teže je početi iznova, s bijeloga ekrana, kao u slučaju Gladnih kostiju. Ali, srećom, Goran Kulenović je dovoljno iskusan i kao scenarist i kao redatelj. 
    
Gladne kosti su krimi serija o kriminalu, otmici, estradi i jednom krajnje neobičnom događaju koji se zbio prije mnogo godina na otoku Visu. 

Nakon potresa, Hrvatsko društvo pisaca dio je svojih aktivnosti orijentirao i prema Baniji. Tamo se odvija u ovom trenutku i projekt Gledam čitam pišem na kojem oboje radimo, prije toga intenzivno su pisci išli prema Baniji na književne susrete. Koliko je bitno da kulturu dovedemo tamo gdje je možda i potrebnija nego u velikom Zagrebu? Misliš li da smo uopće svjesni rubova svijeta u kojima je knjiga potpuno skrajnuta dok živimo u nekim svojim balonima? Je li bitno ići baš na taj rub svijeta s knjigom, umjetnošću općenito?

Svijet danas ne bi bio toliko velik da nije bilo onih koji su putovali na njegove rubove. I doslovno i figurativno. Apsolutno je potrebno izmjestiti se iz centra na periferiju jer periferija često nije periferija, nego centar nekog svijeta kojeg ne poznajemo. 

Održali smo prvu radionicu, u Petrinji, i to je bilo doista lijepo iskustvo. Za mene katarzično, na neki način, a mislim i za polaznike radionice i za publiku književne večeri koja je održana poslije. I ovaj put od centra prema periferiji važan je ne samo u izvanrednim okolnostima, ne samo poslije potresa, nego bi trebao postojati kontinuitet. Nažalost, često knjižnice i druge kulturne institucije u malim gradovima nemaju dovoljno novaca za organiziranje svojih programa. Uglavnom ne onoliko koliko bi vjerojatno htjeli. Ali, ono što znamo već dugo, mali gradovi i sela su mjesta gladna kulture i tamo književne večeri često jako dobro uspijevaju. A treba uzeti u obzir i da je ono što mi zovemo centrom isto tako jedna periferija i da se svijet, u krajnjem slučaju, sastoji od periferija. 

Zoran Ferić

Putujuće kazalište

  • V.B.Z. 11/2020.
  • 476 str., meki uvez
  • ISBN 9789535203384
  • Cijena 129.00 kn

'Putujuće kazalište' Zorana Ferića obimna je i kompleksna obiteljska saga u kojoj je kroz prošlost autorove obitelji ispričana i povijest dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj i Europi. A tu obitelj nisu obilježili samo ratovi, nacionalna i ideološka mržnja nego i  nekoliko potresnih ljubavnih priča od kojih svaka, neovisno o vremenu u kojemu se odvija, nosi vlastitu tragičnost i ljepotu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –