Zoran Ferić : Spiderman

Zoran Ferić: Spiderman

U nedavnom razgovoru za Jutarnji list Zoran Ferić je skrenuo pozornost na prvu i posljednje dvije priče kao one kojima je, za pretpostaviti je, obuhvaćena bit nove knjige, gdjegdje naznačene kao nastavak kultne zbirke „Anđeo u ofsajdu“ objavljene četvrt stoljeća ranije. Osim što, međutim, promatrati „Spidermana“ kao nastavak spomenutog naslova predstavlja prilično slobodnu interpretaciju, ovdje bismo mogli dodati jednu sasvim proizvoljnu i, rekao bih, subjektivnu procjenu – nova je knjiga priča prema svemu sudeći bolje ostvarenje no što je „Anđeo u ofsajdu“, možda baš onoliko koliko je zbirka „Trojica za Kartal“ Miljenka Jergovića bolja od „Sarajevskog Marlbora“. Kako se uzme, jasno, budući da recepcijski status dviju starijih knjiga sasvim sigurno ovim novijima nije saveznik; mada je ovakvo uočavanje ono koje ide u prilog autorima: njihovu daljnjem sazrijevanju, naposljetku i sposobnosti da nekoliko decenija kasnije premaše domete koji su ih onomad lansirali u orbitu.

Pa premda u oba slučaja možemo govoriti o na više razina usporedivim ostvarenjima (pogotovo kada povučemo usporedbu između „Trojice za Kartal“ i „Sarajevskog Marlbora“), u ovom je slučaju ostvareni napredak „stvar doziranja“: pogođeni omjer (crnog) humora, filozofičnosti, socijalne osjetljivosti i drugih zabilježenih aspekata „Spidermana“ vjerojatno pozicioniraju na sam vrh Ferićevih kratkih proza (s čim se, kako to već biva u usporedivim situacijama, mnogi neće složiti). Ono zbog čega o ovoj knjizi ima smisla razmišljati kao o nastavku „Anđela u ofsajdu“ tiče se i mozaičnosti dijela priča, kako je Ferić istaknuo u nedavnom intervju za Best Book (4/2025.). Drugim riječima, pa i zbog toga što ovo djelo zaslužuje prepoznavanje neovisno o kontekstu, teško je biti siguran je li i u kojoj mjeri „ideja nastavka“ recepcijski pogođena. Ili – ako po danom pitanju još uvijek postoji nedoumica – „Spidermana“ je moguće pročitati bez prethodnog čitanja „Anđela“; u takvu mogućnost, kada analiziramo poveznicu između Jergovićevih dviju zbirki, teško da se možemo pouzdati.

Spiderman Ferić Zoran

Riječ je o opsegom povećoj knjizi (oko 340 stranica književnog teksta), budući da je riječ o zbirci kratkih proza, što na prvu može potaknuti čitalačku sumnju u kvalitativnu kompaktnost zbirke. Dodamo li tome da je dio priča integriranih u rukopis nastao kojim drugim povodom (npr. priča „Oproštajni valcer“ nastala je za potrebe zbornika "Kad čujem Daruvar" ur. Krune Lokotara 2021.; „Kako smo pokušali prevariti prvi april“ izvorno je vezana uz festival Pričigin; priča „Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira“ nastala je u sklopu temata Svaki rat je drugačiji, svaki rat je isti portala Kritika HDP i dr.), legitimitet sumnje koji prethodi čitanju može nam se učiniti kao jedino u što ovdje ne treba sumnjati. Ono što činom čitanja slijedi vrlo je vjerojatni demanti sumnje, budući strukturiranost zbirke ne odaje podrijetlo nastanka zasebnih priča, te je samim tim koncepcijski obuhvat – kojega nijedna priča nije pošteđena – pažnje vrijedno autorsko postignuće.

„Mozaične“ priče (da se poslužimo Ferićevim riječima) one su kojima knjiga duguje dojmljivi opseg; riječ je, naime, prvenstveno o dvjema pričama – „Priče Marije Barnas“ i „Spiderman“ – koje komotno možemo tretirati i kao cikluse kratkih priča, ne samo kao mozaik ujedinjen u sadržaju i semantici. To se osobito odnosi na „Spidermana“, posljednju od deset priča u zbirci koja je i sama, slučajno ili ne, tvorena od deset kraćih proznih zapisa: naime, sadržajna je sinergija u njihovu slučaju znatno labilnija no u „Pričama Marije Barnas“, a kao njihovu ključnu poveznicu mogli bismo izdvojiti onu značenjsku – pitanje smrtnosti i smrti koje nepouzdanog pripovjedača (dakako, sredovječnog pisca po imenu Zoran) ogoli do gola. Otud naposljetku – dakako iz pripovjedačeve perspektive – gubljenje granica između grobnice i bazena, na temelju kojeg smrt promatramo kao pročišćenje. Identifikacija se predmeta pročišćenja pritom razlikuje zavisno o promatračevoj perspektivi: za pripovjedača koji je ateist ono se može odnositi na okoliš, a za koga drugog na novo rođenje, uskrsnuće, reinkarnaciju ili kakav ini vid transcendentalne egzistencije.

No ono što je u spomenutoj završnici knjige osobito pogođeno tiče se odabira godišnjeg doba uslijed kojeg se odvija „radnja“ spomenutog segmenta posljednje priče. U pitanju je, naime, kasno ljeto ili početak jeseni, kao vrijeme reminiscencije čiju nostalgičnost pojačavaju simptomi smirivanja/umiranja prirode (npr. opadanje lišća koje završava u bazenu skupa s piscem). Budući da su intertekstualnost i autoreferencijalnost neka od bitnijih stilsko-semantičkih obilježja knjige – a u knjizi se, pored ostalih (od Tennesseeja Williamsa do Damira Karakaša), pripovjedač referira na pjesnika Danijela Dragojevića – nemoguće je ne pomisliti na pjesnikovu posljednju za života objavljenu, samim tim reminiscentno podražajnu zbirku pod naslovom – „Kasno ljeto“ (2018.); nemoguće je, samim tim, ne pomisliti da je završni fragment knjige ujedno hommage lani umrlom bardu koji je posljednjih godina života među svojim poklonicima uživao status „najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika“ (slično kao nedavno umrli Petar Gudelj).

Ona pretposljednja priča, usprkos fragmentarnosti sadržajno konzistentnija, primarno je usredotočena na rodnu i klasnu perspektivu mlade autorice koja završava (ili možda započinje) u nedavno uskrslom baru Tingl Tangl, pa je tako uvođenje u igru ovaj put kultnog prostora prilika za metaforičku gestu čiji prijevod glasi: književni prostor (kao prostor patrijarhata) podvrgnut je nepovratnoj metamorfozi, a njen krajnji ishod neovisan je o sudbini jednog imena – onog suvremene nizozemske pjesnikinje čijim se imenom Zoranova polaznica radionice kreativnog pisanja poslužila (ne) želeći da njen građanski identitet bude otkriven. Završetak u Tingl Tanglu ujedno se doima kao alternativni rukavac priče koji na cjelinu ostavlja utisak iskustva magijskog realizma, premda nam sama priča ne donosi išta spekulativno.

Kada bismo se, pak, pridržavali autorove preporuke – osobite usredotočenosti na posljednje dvije i prvu priču („Noć iguane“) – kao moguću bismo poveznicu mogli razmatrati upravo onu položaja pisca u društvu (ili društvima). Posrijedi je naime nastup hrvatskog pisca u iseljeništvu, točnije Čileu, pri čemu nesklad između onoga što pisac ima za ponuditi i horizonta očekivanja tamošnje publike rezultira razočaravajućim iskustvom. Takav nesklad, mada je doduše riječ o glumcima/kazalištu, u romanu „Turneja“ (2020.) gotovo identično ilustrira i makedonski pisac Sašo Ognenovski, pa bismo mogli pomisliti kako je posrijedi iskustvo utemeljeno u realnosti: ono koje ovdašnji pisci, nastupajući pred publikom koja domovinu voli izdaleka (da parafraziramo Borisa Marunu), učestalo doživljavaju (mada ruže i kod kuće sve rjeđe cvjetaju).

Ali da ne bismo upali u zamku prepričavanja radnje ovih deset (ili više) priča, spomenimo još nekoliko okosnica zbirke. Jedna je od njih pitanje porodice u kojem je sadržano pitanje braka i potomstva (npr. „Oproštajni valcer“, priča koja se i naslovom referira na istoimeni roman Milana Kundere izvorno objavljen 1972.), kao i pitanje majčinske ljubavi koju, time ilustrirajući njenu iracionalnu bezuvjetnost, pripovjedač imenuje kao majmunsku (npr. segment „Sine, ako voliš majku, nemoj ući kroz ta vrata“ u priči „Spiderman“). Tu je zatim i osobito važno pitanje historijskog revizionizma kojem su podvrgnuti društvo i literatura („Groblje preživjelih“, „Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira“); iz prve od potonjih dviju priča proizlazi i pitanje gubljenja granica između fikcije i fakcije tj., u ovom slučaju, autobiografičnog i autobiografskog, budući da se pripovjedač referira na kolumnu koju je pisao za Nacional (kao i autor). I dok je „Groblje preživjelih“ usredotočeno na prostor kao manifestaciju revizionizma (ne odveć dobro stanje židovskoga groblja), druga priča – koja se k tome referira i na filmski klasik Sama Peckinpaha („Divlja horda“, 1969.) – na intrigantan način opisuje korupciju kao naslijeđe. Kao, u ovom slučaju, moranje koje znači život – ne onaj bolji ili lošiji – već život po sebi.

Zabilježena rekonstrukcija jednog zločina iz Drugog svjetskog rata, osim što potiče razmišljati o (ne)opravdanosti korupcije (i o tome što korupcija uopće jest), podsjetnik je na dvije činjenice. Prva se tiče, makar pred njom zatvarali oči, sve učestalijih simptoma kolektivnog odbacivanja antifašističkog naslijeđa. Druga je kompatibilna i tiče se tzv. cjeloživotnog učenja: spomenutu epizodu iz vlastitog djetinjstva prepričava ostarjela profesorica kemije, bivša razrednica danas sredovječnih ljudi koji su se okupili na jednoj godišnjici mature. Njezin i dalje neupitni autoritet, koji ovdje upućuje i na teško izlječivu traumu školovanja, aktualizira, pak, intrigantnu i književno nedovoljno obrađenu temu: na koji je način i u kojoj mjeri iskustvo školovanja upisano kako u pojedinačno, tako i u kolektivno nesvjesno, te kako se s tim nose najprije boomeri, a zatim i pripadnici generacije x (pa i milenijalci). Šteta što navedeni aspekt nije u cijelosti stavljen u prvi plan, jer trauma (od škole) rađa otpor (prema školi), a to zatim doprinosi nepovjerenju prema obrazovanju te, u krajnjoj liniji, revizionizmu (osporavanju u školi naučenih činjenica).

Smrt, zato što smo nemoćni pred vlastitom sviješću, ne možemo pobijediti negiranjem, a njene se stalne prisutnosti ne možemo otarasiti poricanjem. Druga je od dviju kategorija potkrijepljena zgodnom ilustracijom: život bračnog para u priči „Susjedi“ obilježen je uvođenjem surogata (u vidu kućnog ljubimca). Prvog bi psa (nakon što ovaj ugine) zamijenio pas iz iste pasmine i istog imena, drugog bi zamijenio treći i tako sve dok raspoloživa sredstva poricanja postanu nedostatna za daljnju obranu od vremena te smrti kao njegove neizbježne posljedice. Ranije spomenuti bazen/grobnicu do kojeg dolazimo na završnim stranicama knjige utoliko možemo razmotriti i kao simboličku gestu pomirenja s vlastitim krajem, ali i kao nastojanje da vrijeme koje imamo na raspolaganju provedemo ne prestajući kušati život – katkad i s pićem u ruci, u bazenu punom lišća i u kasno ljeto, rekapitulirajući ono što smo bili, što još jesmo te, ukoliko još imamo povjerenja u moć imaginacije, što želimo postati.

Uslijed takvog raspoloženja, neovisno o privatnoj teologiji, može nam se dogoditi, baš kao i Zoranu, da u bazenu ugledamo pauka. I da nas taj pauk – baš kao što kasnoljetni bazen nalikuje otvorenom grobu – bez ikakvog racionalno utemeljenog razloga podsjeti na Isusa Krista, biblijskog sina čovječjeg. Jer u "Spidermanu" događa se da cinizam i groteska, barem gdjekad, ustupaju mjesto melankoliji čije je svojstvo – bez pretjerivanja – terapeutsko.

Iako ne bi bilo čudno kada bi dio čitateljstva, kako rekoh, Zoranu Feriću zamjerio opseg zbirke, budući da je rezerviranje maratonskih čitanja za romane, tvrdim na temelju metakritičkog iskustva (tj. povratne informacije) – stvar navike. Pa ipak, siguran sam da bi bilo kakvo radikalnije rezanje u ovom slučaju na ukupno ostvarenje djelovalo pogibeljno.  

Zoran Ferić

Spiderman

• V.B.Z. 04/2025.
• 344 str., meki uvez
• ISBN 9789535207986
• Cijena: 18.90 eur
• Kupi knjigu!

Dvadeset pet godina nakon knjige priča 'Anđeo u ofsajdu', Zoran Ferić se "Spidermanom" vraća žanru s kojim je ušao u književnost i koji ga je učinio jednim od najznačajnijih domaćih pripovjedača. Priče iz nove Ferićeve knjige 'Spiderman' nastajale su paralelno s njegovim romanima 'Na osami blizu mora' i 'Putujuće kazalište', u razdoblju od petnaestak godina i tematski su vrlo raznorodne.