Josip Raić : Padalice Vrpunta
U tekstu objavljenom na portalu „Kritika h,d,p,“ književna kritičarka Dunja Ilić, pišući o romanu „Ulica Marthe Argerich“ A. Z. Stolice, s pravom ukazuje na često put „diskutabilne veze pojedinih blurbova s knjigama koje opisuju“. Toj opasci možemo dodati i kritičkog odmaka lišena predstavljanja naslova u medijima, čega je gdjekad rezultat marketinški motivirano isticanje literarno prosječnih naslova, obično nauštrb onih slabije reklamiranih, mada estetički iznadprosječnih. Takvo stanje kod iskusnijih čitalaca budi oprez, pa je i dosadašnje medijsko predstavljanje književnog prvijenca Josipa Raića (u vidu intervjua, ne i književne kritike) nešto prema čemu će iskusniji čitalac biti rezerviran. Baš kao i na to što jedan od dvaju blurbova potpisuje Zoran Ferić: manje zbog Ferića samog, a više zbog mnogo puta zabilježene prakse da dokazana autorska (ili urednička/kritičarska) imena „daju blagoslov“ naslovima čija je kvaliteta u najmanju ruku diskutabilna.
Na sve to dodat ću i predrasudu zbog koje sam više mjeseci odlagao čitanje rečenog romana: naime, rezerviranost je u mom slučaju (a siguran sam da po danom pitanju nisam jedini) proizlazila i iz činjenice da je posrijedi debitant u osmoj deceniji života koji je, kako u jednom intervjuu stoji, ozbiljnije pisati započeo tek po odlasku u mirovinu. Budući je hiperinflacija domaćih naslova (više pjesničkih nego proznih, doduše) obilježena i ekspanzijom debitanata treće životne dobi (što spominjem iz intenzivnog čitalačkog iskustva posljednjih godina), predrasuda je bila neupitna – nema šanse da je riječ o spomena vrijednoj knjizi, a njen je domet predstavljanje u kojoj od mozaičkih emisija na kojoj od lokalnih televizija, eventualno u „Dobro jutro, Hrvatska“, gdje nas svako malo kakvo penzionersko lice „obraduje“ svojim o metrici neovisnim rimama. Knjizi sam naposljetku, na nagovor urednika ovog portala, dao šansu, a ono što je uslijedilo za mene je bilo – veliko iznenađenje.
Pod velikim iznenađenjem ne mislim da je posrijedi estetička senzacija, jer tvrditi takvo što bilo bi pretenciozno; knjiga međutim, i pored oscilacija o kojima će biti ponešto riječi, zavrjeđuje sasvim pristojnu ocjenu. A sasvim pristojna ocjena, uzmemo li u obzir rečeno u uvodnom pasusu, jest uvelike iznenađujuća.
Veliko iznenađenje
Padalice Vrpunta
U pitanju je, prije svega, pseudohistorijski roman-kronika čija je karakteristika, nadasve, njegova razvedenost: podatak o blizu četiri stotine stranica, koji je i sam po sebi respektabilan, ne otkriva posve opsežnost djela, kako zbog formata knjige, tako i zbog gusto otisnutog teksta (manji font slova, uži prored). Drugim riječima, u kakvom drugom izdanju ovaj bi roman svojom „debljinom“ konkurirao domaćim izdanjima Isaaca Bashevisa Singera, Menyhérta Lakatosa ili Yaniva Iczkovitsa (pa i Karla Ovea Knausgårda), čime naravno ne aludiram na ukupni kvalitativni doseg Raićeva ostvarenja.
Pripovijedan iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, k tome obogaćen nizom dijaloga i unutarnjih monologa, roman rekonstruira sedamdesetak godina dvadesetog stoljeća na fiktivnom otoku Prstenjak Veli, osobito mjestašca Vrpunat, a temeljem u uvodnoj napomeni autobiografskih i biografskih elemenata vezanih uz u knjizi zasebno spominjani Brač (autor je rođen u Supetru u kojem po umirovljenju ponovno živi). Ukratko, spominjanje Brača kojem Prstenjak Veli gravitira, iako je u pitanju literarna rekonstrukcija posrednog i neposrednog „bračkog iskustva“, doprinosi realističnosti romana, što uključuje i u djelu zabilježene „splitske epizode“ (autor je u Splitu proveo radni vijek).
Prožimanju fiktivnog i zbiljskog prostora pridruženo je i supostojanje fiktivnih te zbiljskih lica: „rođak“ Pavla Vatavuka, jednog od protagonista knjige, tako je za primjer drugovao s Emanuelom Vidovićem, a broj je spominjanih historijskih ličnosti, koji pomažu fiktivni otočić smjestiti u zbiljski prostorno-vremenski kontekst, pozamašan (od Aleksandra Rankovića ili Vladimira Bakarića, pa do Pavelića, Tita ili Tuđmana). Pored Vatavuka, još najmanje tri lika možemo ocijeniti kao protagoniste: to su Vatavukovi drugovi Zorzi Keladura zvani Muto, Joško Zlodre i Paulina Janjić, junakinja koja u sebi podjednako sadrži elemente femme fatale i (neo)romantičarske stradalnice na tragu Maričke iz "Sjena zaboravljenih predaka" ukrajinskog klasika Mihajla Kocjubinskog. I upravo je razvoj potonjeg ženskog lika kompatibilan s razvojem romana u cijelosti, pri čemu uvjerljivija, romantičarska slika Pauline odgovara uvjerljivijem prvom (eventualno i drugom) od ukupno četiri dijela koji sačinjavaju roman.
Pripovijedan iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, k tome obogaćen nizom dijaloga i unutarnjih monologa, roman rekonstruira sedamdesetak godina dvadesetog stoljeća na fiktivnom otoku Prstenjak Veli, osobito mjestašca Vrpunat, a temeljem u uvodnoj napomeni autobiografskih i biografskih elemenata vezanih uz u knjizi zasebno spominjani Brač (autor je rođen u Supetru).
Razlog je tome što su prvi i (u manjoj mjeri) drugi dio romana usredotočeniji na (pseudo)historijski kontekst. Posrijedi je razdoblje zaključeno s prvim godinama socijalističke Jugoslavije, a čemu prethode epizode Kraljevine, a zatim i Drugog svjetskog rata (NDH, talijanska okupacija i sl.). Ono čemu bi pritom bilo moguće prigovoriti tiče se opisa talijanske okupacije na otoku gotovo kao benevolentne; s izuzetkom jednog incidenta, okupacija je opisana kao benigan, pa i harmoničan odnos talijanskih vojnika i za ratna zbivanja ne odveć zainteresirane domaće žitelji, pomalo na tragu filmskog klasika Gabrielea Salvatoresea koji, iako je upamćen kao kinematografsko remek-djelo, zbog eufemističkog prikaza epizode iz Drugog svjetskog rata nije nemoguće promatrati kao uradak zabrinjavajuće revizionističkog potencijala. Ovdje to, makar na razini namjere, teško da je slučaj; pa ipak, zato što „kronika“ fiktivnog otoka crpi iz historijskog i porodičnog iskustva Brača, možemo govoriti o diskrepanciji između posljedica literarno zabilježene i zbiljske okupacije.
Naime, upravo se na Braču 1943. dogodila jedna od krvavijih epizoda zabilježenih tokom fašističke uzurpacije istočnog Jadrana, pa se svođenje okupacije pretežno na pjesmom popraćeno gastronomsko iskustvo doima kao znatnije odstupanje od realnog ambijenta zabilježenog historijskog perioda. Ono uvjerljivije tiče se neravnoteže između želje/snova protagonista i mogućnosti koje im nalažu egzistencijalne i kulturološke prilike: bilo da je posrijedi Paulinino „vlajsko“ podrijetlo i njen brak s Talijanom Ginom Verzottijem (sinom bivšeg pripadnika napuljske Camorre), bilo da je riječ o klasnom statusu ostalih protagonista.
Uz potonje valja dodati da se Pavao, dijelom pod „rođakovim“ utjecajem, zarana distancirao od crkve priklonivši se marksističkoj misli, a zatim i Narodnooslobodilačkoj borbi koja će ga naposljetku dovesti do pozicije agenta Udbe. Pavlova kasnija ideološka transformacija, moguće inspirirana dokumentiranim slučajevima unutarpartijskih čistki o kakvima su pisali autori poput Dragutina Vajdića, pritom odgovara političkom preokretu koji će uslijediti koncem osamdesetih, a pri čemu Pavlovu sudbinu možemo promatrati kao metaforu rečene mijene.
Izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci
No, odmaknemo li se od ideološkog sloja teksta, ono što treći i četvrti dio romana čini manje uvjerljivim od prvih dvaju dijelova tiče se odnosa rečenih četvero protagonista. Paulina se koncem osamdesetih, godinama nakon suprugove smrti, trajno nastanjuje u Vrpuntu, a opsesija trojice muškaraca djevojkom iz Imotske krajine dovodi do scenarija za koji i sam autor tvrdi da je obilježen humorom.
Naime, formira se ne odveć uvjerljiv ljubavni romb, uslijed čega zabilježena usporedba s trojicom mušketira iz romana Alexandra Dumasa starijeg donekle oslikava žanrovsku tranziciju iz kronike u farsu (ili, blaže rečeno, humoresku) koja, postupno preuzimajući primat, u konačni rezultira problematičnim jazom – taman da pri spomenu Prstenjaka Velog s uma smetnemo Trećić, a pri spomenu Vrpunta Cicely. Asocijacija koja se nameće sada je primjerice Melrose Place, mada naznačene primjedbe ne osporavaju naglašene pozitivne aspekte, osobito kada je riječ o slikovitim opisima otočkih eksterijera. Rečenu farsu, osim toga, možemo promotriti i kao ilustraciju starosti („drugog djetinjstva“), a Pavlovu konačnu sudbinu i kao protutežu oduševljenju izazvanom formiranjem suvremene hrvatske države.
Pored navedenog, pažnje je vrijedna činjenica da roman sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora. Tome u prilog svjedoče i brojne fusnote (od kojih većinu potpisuje Raić), kao i dijalektalni rječnik koji se nalazi na samom kraju knjige, a bez čijega korištenja proces čitanja može biti otežan. Kao mogući se problem utoliko javlja intenzitet korištenja spomenutih referenci koje, uz u dijalozima očekivano korišteni dijalekt i naznačen opseg romana, mogu rezultirati recepcijskim zasićenjem, poglavito kada je riječ o referencama umetnutim u poredbu, što je stilski usporedivo s najnovijim romanom Tomislava Šovagovića.
Pretpostavimo li da je autor prije svih na umu imao bračke čitaoce, takvu je strategiju, u čiju je provedbu zacijelo uloženo mnogo truda, lakše opravdati. Kao i skretanje iz kronike u humoresku, budući roman uspijeva oslikati život otoka i njegove mijene u skladu s referentnom mišlju neoplatoničara Simplicija iz Cilicije, a što je ponajbolje opisano detaljem koji je po konačnom povratku u Vrpunat primijetila Paulina – nekoć sive, s okolišem stopljene krovove zamijenili su oni crvenonarančasti, u duhu začetka turističke eksploatacije kojem je istočni Jadran u međuvremenu postao izložen.
Zaokret u humoresku, naposljetku, jamačno je i hommage Miljenku Smoji i Našem malom mistu, pri čemu se Paulina doima kao sublimat Bepine i Anđe Vlajine, dok kod trojice muških protagonista situacija nije osobito čista: recimo da Pavao podsjeća na Roka Prča, Joško na Servantesa, dok je Zorzi po danom pitanju bliži autentičnom liku. Naravno, netko će na danom tragu povući paralelu mjesnog župnika don Tonija s don Karmelom, tim više što i lik u romanu i lik u dramskoj seriji pripadaju istom svećeničkom redu, no ozbiljniju komparativnu analizu ostavit ćemo za drugu prigodu.
Padalice Vrpunta
- Sopra projekt 06/2025.
- 376 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789534654309
- Cijena: 19.90 eur
Roman 'Padalice Vrpunta' široka je slika života na jednom dalmatinskom otoku tijekom sedamdesetak godina, jedan od velikih romana i obimom i zahvatom koji prati glavne likove od njihova djetinjstva, preko odrasle dobi, sve do „zlatnih godina“. A kroz njihovo odrastanje i život prelamaju se najvažniji povijesni događaji. Prelamaju se ideologije, odnos kršćastva i komunizma, odnos društvenog i osobnog, privatne sreće i nesreće muškaraca i žena koje pratimo. (Zoran Ferić)